Tog 68. ljeta dvadesetog stoljeća pojavili su se mladi ljudi, srednjoškolci i studenti prije svih,   u hiljadama su izišli na ulice velikih gradova Evrope, izjavljivali su svoje želje u nizu slogana, istupili su sa mnoštvom svojih zahtjeva, čak su neki   od njih   proklamirali: “Budimo realni – tražimo nemoguće!“ 

Kasnije su ta vremena prepoznata i protumačena kao jedna epoha velike krize i nesagledivo važnih očekivanja iz nje. Mladi ljudi su tragali za novom orijentacijom u životu, propitivali su smislove i svrhe načina modernog oblikovanja čovječanstva u trećem desetljeću nakon strahota Drugog svjetskog rata. Studenti i srednjoškolci otisnuli su se  na duga i, rekli bismo, pogibeljna i buntovna putovanja i poduhvate da bi iznašli  značenje i krajnji smisao posvemašnjeg tehnološkog napretka Evrope i čovječanstva, kao i uspona kapitalizma,  nakon strašnih kataklizmi Drugog svjetskog rata, koji se još nije bio zaboravio, čije su se rane još vidale. 

Na napore da se pokrene list  “Zemzem“ ne bi trebalo gledati posve izvan ovog općeg trenda “konstruktivnog“ i “stvaralačkog“ buđenja mladih ljudi u tadašnjoj Evropi i u svijetu. Naime, za tadašnje učenike Gazi Husrevbegove medrese pokretanje lista “Zemzem“ bilo je ono njihovo  traženje, štaviše njihovo ostvarivanje tog “nemogućeg“ kojeg su tražili, kojem su na svoj način težili i davali mu dimenzije u skladu sa pozvanjima i polozima svoga školovanja u Gazi Husrevbegovoj medresi. 

K tome, izuzmemo li neku vrstu zidnih novina, te kratkotrajno izlaženje nekih skromnih listova na šapirografu koji su se pokazali kratkog daha, Gazi Husrevbegova medresa je 1968. godine po prvi put zaimala pravi đački list sa, pokazaće se u kasnijim desetljećima, snažnim kontinuitetom izlaženje, sa naglašenim subjektivitetom izražavanja svoje mladalačke orijentacije spram svijeta i života, sve to u skladu sa hitnim i bitnim zahtjevima vremena koji su bili sve brojniji, slojevitiji, kompliciraniji i puni izazova na koje se više nisu mogli davati stari, pogotovo ne davnašnji, bajati i ubuđali odgovori. 

Stoga se na činjenicu pokretanja đačkog lista “Zemzem“ treba gledati kao na neosporni podvig uzmu li se uobzir slobodom oskudna vremena u kojima su Gazi Husrevbegova medresa i Islamska zajednica tada djelovale.

Ali, učinila bi se nepravda samoj pojavi lista  “Zemzem“ ako bi se ona sagledavala samo u jednom reduciranom evropskom kontekstu omladinskih i studentskih nemira i ustanaka protiv tadašnjeg društvenog, tehnološkog i tehnokratskog poretka. 

Naime, pojavu lista  “Zemzem“ dobro je sagledavati i kroz tadašnja, u izvjesnoj mjeri  preporodna kretanja u Bosni i Hercegovini (o čemu ćemo kazati koju riječ kasnije), ali se pojava tog đačkog lista treba gledati i kao jedan primjetni odjek  vrlo kompliciranih događanja u muslimanskim zemljama Bliskog i Srednjeg istoka u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Tamo je to tada bila epoha završnih borbi protiv kolonijalizma (iako će neokolonijalizam još  /za/dugo ostati kao mučna popudbina!). Također, arapski i, općenito uzev, muslimanski svijet kvasao je tada u raznolikim vrstama revolucija, nacionalizama, socijalizama, vojnih hunti itd. Tamošnje islamske univerzitete i stara učilišta također je zapljusnuo duh raznolikih koncepcija obnove i reforme unutar izlaganja i obrazlaganja islamskih učenja, načela i koncepcija. 

Nije nepoznato da su mnogi profesori u Gazi Husrevbegovoj medresi i sami stekli diplome sa tih univerziteta. Njihov profesorski diskurs je bio otvoren prema novom, svježem, poletnom i naglašeno pokretačkom i dinamičnom interpretacijom vjere islama. Oni su takve nove koncepcije tumačenja islama i Kurʼāna prenosili svojim đacima u Medresi. Na stranicama “Zemzema“ u prvim desetljećima izlaženja tog lista vidi se veliki broj đačkih tekstova i pjesama o Palestini i njezinoj tragediji,  o buđenju muslimanskog svijeta, o nastanku Organizacije islamske konferencije itd. Veliki je broj tekstova i članaka objavljen na stranicama  “Zemzema“ u skladu sa jednim kritičkim opredjeljenjem, to jest u skladu sa  reformskom matricom:  “Islam je divan, a gdje su danas muslimani?!“

“Zemzem“ na svoj način prati te daleke događaje, nekada su  “Zemzemovi“ eseji, članci i sastavi prožeti nadom i obodrenjem. S druge strane, nekada je posrijedi žalopojni pesimizam, a nisu rijetki ni tekstovi u kojima se mogu jasno otčitati buntovni stavovi svojstveni idealima mladih ljudi pred kojima se tek rasprostiru životne staze. 

To da se “Zemzemu“ u vremenu socijalizma od vlasti nije zamjerilo pisanje o stanju u islamskom svijetu ima se, unekoliko, zahvaliti i činjenici da je tadašnja socijalistička Jugoslavija imala svoju vanjskopolitičku agendu koju je promovirala  iz   Pokreta nesvrstanosti i u tom smjeru. Naravno, tak pokret je, sam po sebi, imao jednu naglašenu antikolonijalnu ideologiju. Ni drugima se u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji nije branilo da imaju takvu antikolonijalnu ideologiju, pogotovo ako se ona formulirala na način da ne postane ni suparnikom ni takmacem  tadašnjoj zvaničnoj javnosti ili službenim medijima.

2.

“Zemzem“ – njegovo samosvojno i svojevremeno formuliranje vjere

Stariji svršenici Gazi Husrevbegove medrese sjećaju se da se među njima javljala ideja da, još na samom početku šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, pokrenu jedan đački list redovnijeg izlaženja čija bi se primarna zadaća realizirala u jednom samosvojnom i svojevremenom formuliranju vjere islama, sve to u jeziku tadašnjeg vremena i zapitanosti mlade generacije koja u njemu živi. 

Tako je dugotrajno kvasala ideja pokretanja ovog lista. A treba imati u vidu i puku činjenicu da je Islamska zajednica tada imala samo dvije publikacije medijske naravi,  “Glasnik VIS-a“ i  “Takvim“, prvi je izlazio dvomjesečno i bio je službeno ili zvanično orijentiran, dok je “Takvim“ kao kalendar izlazio jednom godišnje i sadržavao je neke stranice koje su bile popularnije koncipirane (priče, poslovice, pjesme, hikaje). Novine  “Preporod“ pojaviće se tek 1970. godine, te se list  “Zemzem“ može smatrati nekom vrstom njegove mladalačke najave.

I rijetki arhivski dokumenti bilježe da su đaci Gazi Husrevbegove medrese   pred nastupanje 1968. godine načinili nekoliko organiziranih koraka u smjeru pokretanja svoga lista. Sa tom pamtivječnom 1968. godinom došlo je i do samog realiziranja ove ideje. 

List je nazvan  “Zemzem“, time se htjelo zatrajno posuditi, odnosno dobroćudno prisvojiti, simboličko blago sadržano u toj riječi. Kao što je poznato, “Zemzem“ je vrelo pitke i svježe vode koja izvire kraj samoga Mekkanskoga hrama (Haremi Šerifa). Simbolika, značenje i važenje samog imena lista  “Zemzem“ snažno poručuje da stranice toga lista pobuđuju na svježinu, izvor(nost), stalno priticanje, nepresahlost vjere u Boga  itd. 

Na ovom mjestu smo dužni reći da se neposredna pojava đačkog lista “Zemzem“ treba kontekstualizirati i sa već tada uveliko poodmaklim procesima u Bosni i Hercegovini koje bosanskohercegovački muslimani, odnosno Bošnjaci, pamte po dobru. Naime, šezdesete godine dvadesetog stoljeća bile su vrijeme živih i plodnih rasprava o nacionalnosti Muslimana i njihovom političkom i državnom priznanju kao naroda (nacije) u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Drugo, 1966. godina rado se pamti i po pojavi romana  “Derviš i smrt“ Meše Selimovića, “Pobune“ Derviša Sušića,  te izlasku epohalno važne poetske zbirke “Kameni spavač“ Maka Dizdara. K tome, 1968. godine izlazi vrijedni roman  “Ugursuz“ Nedžada Ibrišimovića. 

Ova prigoda nam ne dopušta da pobrojimo i mnoge druge važne iskorake koji su načinjeni u tom vremenu u kulturnom, umjetničkom, naučnom i političkom životu Bosne i Hercegovine tokom šezdesetih i sedamdesetih  godina dvadesetog stoljeća. 

Nema sumnje da se na svim ovim spomenutim planovima osjetilo jedno preporodno i obnoviteljsko raspoloženje u javnom životu Bosne i Hercegovine općenito, te među bosanskohercegovačkim muslimanima posebno.

I ovdje je važno istaći da pojavu lista  “Zemzem“ ne treba odvajati od ovih važnih lokalnih bosanskih prinosa tokom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zapravo, tu smo dužni reći sljedeće: “Zemzem“ je prinos đaka Gazi Husrevbegove medrese tim procesima, iako se on u tim vremenima nije na taj način vidljivo prepoznao niti detektirao. Sa svoje strane su pokretači  “Zemzema“   htjeli dati nacrte jednog samosvojnog i svojevremenog sagledavanja uloge, važenja i značenja vjere islama u tadašnjoj mladoj generaciji, sve to iz svoje uveliko skučene sredine. 

Već su prvi brojevi lista  “Zemzem“ snažno prepoznatljivi po tome što odaju   dvije vrste svoga duhovnog utemeljenja: 

  1. A) općeislamsko, univerzalno, s jedne, i 
  2. B) ovdašnje zavičajno, bosansko-muslimansko i balkansko, s druge strane. 

Na svojim stranicama “Zemzem“ je tokom ovih pedeset godina, davao izraze jednom mladalački samosvojnom i svojevremenom, mladim ljudima srednjoškolskog i studentskog uzrasta primjerenom formuliranju islama, njegovog doživljaja i, dakako, njegovog tumačenja i duhovnog plasiranja.

Samosvojno i savremeno formuliranje islama u  “Zemzemu“, u radovima učenika Gazi Husrevbegove medrese (te kasnije, sa osnivanjem Ženskog odjeljenja Medrese, i samih učenica), jasno odražava strepnje, dileme i obilježja vremena, mjesta i duhovnih raspoloženja mlade generacije općenito, a ne samo đaka Gazi Husrevbegove medrese. 

List  “Zemzem“ je sam po sebi bio, u najmanju ruku, dvostruki iskorak đaka Medrese. 

  1. A) Prvi je načinjen u smjeru same (nastavno-tradicionalne) atmosfere u Gazi Husrevbegovoj medresi spram koje se “Zemzem“   sa svoje strane i kroz kritički intonirane radove đaka,  referira na način pobuđivanja inovacija u nastavi, pokretanja sekcija, kružoka, zahtjeva za uvođenjem novih predmeta  “koje traži vrijeme i mjesto“ (pozivanja na ovo mjesto iz Gazi Husrevbegove vakufname su bila česta). 
  2. B) Drugi iskorak “Zemzem“ pravi prema vremenima i prostorima izvan Gazi Husrevbegove medrese, on se obraća svojoj srednjoškolskoj (i rjeđe studentskoj) generaciji, on u njoj pobuđuje pitanja o smislu vjere u Boga u vremenima sve moćnijeg čovjeka i njegova tehnološkog nehaja spram duhovnih potreba. 

Na “Zemzem“ se nipošto ne bi trebalo gledati kao na jedno izolirano ostrvo, amputirano od stvarnosti, usprkos činjenici da je tada Gazi Husrevbegova medresa bila obilježena ili omeđena jednom  ateizirajućom izolacijom  i  trendovima društvenog marginaliziranja. Naime,  “Zemzem“ nije bio samo đački list, on je bio jedan isprva mali, a kasnije sve veći, impuls stvaranja jednog svojevrsnog javnog mijenja, ma koliko se ono činilo nedorečenim, skučenim, tijesnim, neprimjetnim, neprepoznatim i zvanično nepriznatim.

3.

“Zemzemove“ stranice: mladi pjesnici, pera koja sebe najavljuju kao buduće autore, pisce, književnike, hroničare, esejiste, teološke prozaike, pedagoge, vrijedne vaize

Na godišta lista “Zemzem“ je tokom ovih pedeset godina moguće, štaviše nužno je,  pogledati kao na jedan voluminozni zbornik jedne specifične, moćno posvjedočujuće građe koja sadrži vrijedne dionice poetskih i proznih đačkih radova koji nas i sada oslovljavaju svojom vrijednošću, potom su tu dionice koje obilježavaju i u sebe obuhvataju žanrove hroničarskog, pjesničkog, novinarskog, reporterskog, pripovjedačkog, esejističkog, teološkog, teozofskog, sufijskog, propovjedničkog... usmjerenja.

Kroz đačke radove spomenutih žanrovskih profiliranja raskrivaju se deseci imena autora i autorica, pokazuju se poruke njihovih duša. Pjesme vjeri i pjesme vjere zapremaju, možda,  najopsežniji dio “Zemzemove“ pjesni duše. Potom su tu đačke priče, crtice, osvrti, kritike, bilješke, vazu-nasihati, stranice napisane u svrhu razbibrige i razonode, prvi pokušaji  “islamskoga stripa“ kod nas, a dobar dio  “Zemzemovih“ stranica pružio je svoj prostor i za tzv. izvještaje sa ramazanske prakse, kao i vijesti najraznolikijeg sadržaja koji je imao barem neku tanku poveznu nit sa “Zemzemovim“ poljem informativnog interesiranja. 

Iako je  “Zemzem“ prevalentno bio i ostao list đaka, učenika i (kasnije) učenica Gazi Husrevbegove medrese, on je objavio i mnoge radove svojih profesora među kojima je spomen slavnog imena Kasima Hadžića (1917-1990)  sam  po sebi vraćanje duga tom alimu i muderisu koji je svojim autoritetom stajao iza projekta zvanog “Zemzem“.

Kako se iz tekstualne evidencije objavljenog blaga u listu  “Zemzem“ dobro vidi, ovaj list je (prije svega kroz đačke radove: eseje, članke, crtice, priče, pjesme...) stremio za predstavljanjem islama na način   

  1. A) vjere koja pokreće na dobro, kao  i na punovažan moralni čin, 
  2. B) vjere koja je duhovna baza za praktični preobražaj čovjekova življenja, 
  3. C) vjere koja je spas na oba svijeta...  

Naravno, pritom se u đačkim esejima, člancima, crticama, pjesmama, pričama... posvuda vidi jedan vrlo naglašen “mladalački aktivizam“ koji nigdje ne prelazi u bilo koju ideologiju. “Zemzemovi“ članci, crtice, eseji, priče, pjesme, vazovi... odišu jednim idealizmom s jedne, i optimizmom, s druge strane. Nekada preteže jedno, nekada drugo, ali je rijetko naći tekstove bez jednog od to dvoje.

I jedno i drugo učenice i učenici, ta mnoga “Zemzemova“ pera, crpili su iz svojih medresanskih interpretacija islama, iz svojih nada koje su polagali u školu u kojoj su se obrazovali i odgajali. 

Vjerujemo da će se ta strana ovoga lista nekada posebno istražiti.

4.

“Zemzem“ kao historijski izvor i doksografsko svjedočanstvo o pedeset potonjih godina Medrese

Uz naprijed opisane strane “Zemzemove“ pojave, ovdje se sama po sebi nadaje jedna važna strana ovog lista – ta da je  “Zemzem“ prvorazredan ljetopisni izvor o onom vidljivom djelovanju i radu Medrese, o svakodnevnom životu i radu učenika i učenica, profesora, vaspitača, upravnika doma, o održavanju manifestacija, svečanosti, sportskih takmičenja, tu je i  “Zemzemovo“ oslovljavanje različitih mijena, kao i bilješke o domskom životu  itd.

 Kad se bude pisala jedna opća povijest Gazi Husrevbegove medrese, a koja bi prevalentno tretirala ljudske potencijale te znamenite škole, “Zemzemove“ stranice se tu nezaobilazno nude kao prvorazredan povijesni, ljetopisni i arhivski izvor, kao jedan dobro opisan i kontinuitetom obilježen vremeplov od 1968. godine naovamo koji je na svojoj traci zabilježio, i zatrajnim spomenom osigurao, imena učenika i profesora, merhuma, novih direktora i upravitelja doma, novih uposlenika, zatim gostiju koji su pohodili Medresu itd. 

Vrijednost ovih podataka je tim veća što se oni mogu pratiti po godinama, tako  “Zemzem“ prelazi i prerasta u svojevrsne anale, ljetopisne arhivalije iznimno velike vrijednosti. 

K tome, tu su spomenuta i imena učenika koji su izrazili svoje posebne afilijacije, ambicije i sklonosti spram određenih sekcija, kružoka, hobija, sportskih opredjeljenja, jezičkih i književnih stremljenja itd. Imena učenika i učenica generacije zatrajno su zabilježena na stranicama  “Zemzema“ itd. Bilo je godina kad su učenici Gazi Husrevbegove medrese prednjačili među svim sarajevskim srednjim školama kao dobrovoljni darovatelji krvi,  “Zemzem“ o tome piše, u tim vijestima vidi se jedna želja za javnim i širim društvenim priznanjem Medrese itd. K tome, u velikim vremenskim dionicama djelovala je šahovska sekcija učenika Gazi Husrevbegove medrese. “Zemzem“ je, s vremena na vrijeme, pratio aktivnosti velikog broja šahista Medrese. Iako rijetko,  “Zemzem“, ipak,  izvještava o nogometnim turnirima među učenicima Medrese, kao i sportskim susretima sa učenicima drugih škola itd.

Također, sa stranica lista  “Zemzem“ mi vrlo često saznajemo odakle su (geografski i zavičajno) učenici Medrese, iz kojih sela i gradova u Bosni i Hercegovini, kao i iz domovinskih zemalja (Slovenije, Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije...) Iz  “Zemzema“ nerijetko saznajemo i imena učenika koji su došli u Gazi Husrevbegovu medresu iz dalekih zemalja, iz Poljske, Rumunije, Bugarske... ili iz neke druge evropske zemlje. 

Sve to pokazuje da je  “Zemzem“ prvorazredan izvor o obrazovnom, odgojnom, nastavnom, domskom, kulturnom, sportskom... životu Medrese. 

Uz razredne dnevnike i zapisnike sa Nastavničkog vijeća Medrese, list “Zemzem“ se pomalja kao jedan među najvažnijim izvorima o nutarnjem bilu života Medrese u ovih potonjih pedeset godina. Naravno, “Zemzem“ se javlja i kao važan izvor za noviju povijest Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (i, prethodno, u socijalističkoj Jugoslaviji), jer mnoga imena đaka Gazi Husrevbegove medrese postala su kasnije, u životu Islamske zajednice, poznata kao imena imama, muallima, vaiza, profesora, novinara, diplomata, političara, književnika, pjesnika... 

Sva ta imena su, na neki način, prvo  “prohodala“  “Zemzemovim“ perivojima.

Recimo na kraju da se iz blizu dvjesta brojeva lista  “Zemzem“, u ovih pola stoljeća njegova izlaženja, mogu ekscerptirati izvanredno kvalitetne i zasebne zbirke poezije, proze, pripovijetki, eseja, članaka, crtica, parabola, vazova...

Vjerujemo da će se ti izbori uraditi u bližoj budućnosti. 

To bi bilo jedno vraćanje duga ovom listu, kao i priznanje da je trajao pola stoljeća. I da će, naravno, trajati još kroz mnoga stoljeća u miru, blagostanju, prosperitetu i radosti pisanja i čitanja.

(...)

 

Autor: Enes Karić