Utjecaj ovih činilaca na čovjeka je trajan i nikad ne prestaje. Tako ga, s jedne strane, klima i klimatske prilike čine više ili manje otpornim na sve ono s čime se “sudara” u životu, očvršćuju i čine sposobnim za produktivan rad, s druge strane, Riječ[1], predanja i običaji društva, snažno utječu na formiranje njegovih individualnih nazora i daju smjer njegovim intelektualnim reakcijama. Kako ova dva činioca, prema geografskom i klimatskom položaju, snažno djeluju na čovjeka, ona imaju i direktan utjecaj ne samo na razlike među rasama i boju kože nego i na psihofizičke osobine pojedinih naroda iste rase, pa čak i na osobine pojedinih plemena istog naroda. Uzmemo li promatrati stanovnike planinskih zona, gdje vlada oštra klima i grubi način života, gdje je na snazi zakon jačega i gdje se za svoj životni prostor bore s vukom i hajdukom, gdje se najčešće čuje: “Ubij”; “Otmi”; “Ukradi”, vidjet ćemo kako gruba snaga i vučija narav postaju karakterne osobine “brđana”, jer su se tokom dugog vremena pod takvim okolnostima razvijale da su postale njihove nasljedne osobine. Da je ova tvrdnja tačna, mogli smo se nedavno na vlastitoj koži uvjeriti. Naime, kada je brđanin sišao u grad, postao doktor, profesor, inženjer... jedno vrijeme se, poput vuka kada se plijenu prikrada, pritajio, a čim mu se prva prilika ukazala, pokazao je svu svoju krvožednu, vučiju narav i okrutnost.

Nasuprot brđanima imamo stanovnike civiliziranih gradova, plodnih ravnica i pitomih dolina do kojih je lahko dopirala Riječ, po kojoj je sve postalo. Da lijepa riječ nikad i ničim ne može biti zamijenjena, zna svaki normalan čovjek. Evo šta u vezi s tim stoji u Kur’anu, a.š.: Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je duboko u zemlji,a grane prema nebu strše. Kada sve to imamo u vidu, onda nije nikakvo čudo da se ljudska kultura razvila na južnim ravnicama Bliskog istoka, jer su se najprije tu stekli svi uvjeti za život čovjeka i njegov svestrani razvoj. Pogledajmo gdje nastaje monoteizam, gdje se, pored velikog broja nespomenutih, rađaju i djeluju Allahovi poslanici: Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, salavatullahi alejhim edžmein. Svi su oni vjerno prenosili Riječ, pa kada god su je ljudi slušali i uzimali za ono što ona jest, onda je među njima bivalo mnogo manje raspri i nesporazuma. Ta područja tople klime, bogata florom i faunom, omogućuju čovjeku da se množi i razvija, život mu čine lakšim i udobnijim, a vedro nebo iznad njega djeluje toliko snažno i blagotvorno, tako da mu duša odiše ljubavlju, sjajem i vedrinom. Blaga klima i obrađeno zemljište olakšavaju promet ne samo raznoraznih roba i životnih potrepština nego i živog duha čovječijeg, što predstavlja neiscrpan izvor duševne hrane i ljudskog usavršavanja. To je ono što je čovjeku tih prostora omogućilo da se uzdigne do stupnja samosvijesti kada se osjetio članom jedne cjeline i kada je sva svoja djelovanja mogao usmjeriti na opću korist društva kojem pripada. Drugim riječima kazano: mogao se uzdići do stepena kulturna čovjeka koji je čuo i usvojio Riječ, koja mu je omogućila da stekne, kako bi Raymond Weber rekao: “Skup jasno određenih obilježja, materijalnih i duhovnih, intelektualno emocionalnih, koja karakteriziraju jedno društvo ili socijalnu sredinu.”

Da bi se mogla pravilno ocijeniti vrijednost kulturnih tvorevina pojedinih naroda, treba kao mjerilo te vrijednosti uzeti njihov utjecaj na opći razvoj i napredak čovječanstva. Stoga se moramo osvrnuti nazad i pogledati šta je u vezi s tim ostalo zabilježeno u historiji. Krećući se u tom smjeru, zapazit ćemo kako su se narodi naizmjenice, “ciklično”, kako kaže Ibn Haldun, isticali i smjenjivali na pozornici svjetske kulture i tako utjecali na druge narode, po istom principu kao što jedan materijalno i intelektualno jači pojedinac djeluje na ljde iz svog okruženja. To tako uvijek traje sve dok se ne pojavi narod koji je sklon nasilju i svakovrsnom retrogradnom djelovanju, izvrši prevrat, opustoši zemlju i razori cjelokupnu duhovnu i materijalnu kulturu iz koje je napadnuti crpio snagu i pothranjivao svoje intelektualne moći.

Područje obala Nila na zapadu, preko Sinajske gore, Crvenog mora i Arabijskog poluotoka, sve tamo do Šat al Areba u Perzijskom zalivu, svojim geografskim položajem i klimom bilo je najpodesnije tlo da se na njemu začne i razvije ljudski rod. Tu su, tokom više hiljada godina, nastajale i nestajale kulture i civilizacije, čiji ostaci to i danas jasno potvrđuju. Niko ne može ostati ravnodušan ako se bar za trenutak nađe na zidinama ponosite Tebe na Nilu, moćnog Balbeka u podnožju libanonskog gorja, čuvene Ninive, nedostižnog Babilona i, nažalost, danas ponovo razorenog Bagdada, koji uništiše divlje horde, ovaj put pristigle sa zapada; Bagdada koji nekad bijaše nepresušno vrelo znanja. U njemu su osnovane prve akademije znanosti i umjetosti, podignute prve bolnice i biblioteke. U njemu su nastale čuvene arapske brojke bez kojih bi danas život bio nezamisliv itd. itd. Konačno, sva značajnija događanja tokom hiljada godina ljudske prošlosti zbivala su se na prostoru koji danas označavamo sa: Bliski istok. Tu su se, kako je već rečeno, najprije stekli svi uvjeti života, tu se pojavio čovjek, a s njim i vjera, s vjerom kultura i civilizacija. Pa iako mnogi tvrde da su: zrak,voda i hrana dostatni elementi za život čovjeka, a da je vjera tek neka uzgredna duševna potreba, ipak nije tako, jer s vjerom dolazi znanje i ostale blagodati, a bez znanja čovjek ne bi mogao doći do vode i hrane, te bi tako i fizički nestao. Ili pak, ako bi ga vodio puki nagon za samoodržanjem (instikt), onda ne bi bio čovjek. Da bi čovjek opstao, Stvoritelj mu je uz vjeru podario znanje kako bi mogao shvatati Objavu koja mu je s vremena na vrijeme dostavljana. Kad je riječ o vjeri u Jednog Boga, pogrešno je tu imenicu upotrebljavati u množini, “objavljene vjere”, jer je sasvim jasno da je riječ samo o jednoj vjeri objavljivanoj u raznim vremenskim periodima i na raznim jezicima, uvijek na jeziku naroda kojem je upućena (Kur’an, 14:4). Tako vidimo da se Bog, dž.š., Ibrahimu, a.s., koji je govorio kaldejskim jezikom, obraća s: Ja sam El-Šadaj (Bog Svesilni), Musau, a.s, na aramejskom s: Jahve (Ja sam Onaj Koji jest) Isau, a.s., također na aramejskom s: Gospodar neba i Zemlje, Muhammedu, a.s., s: Rabbu-l- felek-halik (Onaj Koji stvara). Dakle, samo je jedan Bog, pa i vjera može biti samo jedna, zar i sami ne kažemo: mono-teizam. Znači da su judaizam, kršćanstvo, islam... samo faze i oznake Objave kako bismo se lakše snalazili u vremenu i prostoru, a Tevrat (Tora), Indžil (Evanđelje) i Kur’an su knjige te Objave, odnosno vjere, koju On u posljednoj Knjizi Objave, naziva islam, čije je značenje zajedničko za sve: svjesna i potpuna predanost Stvoritelju. Tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi (5:48). Iz svetih spisa saznajemo kako su se Allahovi poslanici odnosili prema svojim prethodnicima i onome što im je objavljeno. Tako u Evanđelju po Mateju, Isa, a.s., kaže: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” S druge strane u Kur’anu stoji: Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha i meleke Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.” i oni govore: “Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš, tebi ćemo se vratiti.” (2:285)

Još od prvog čovjeka, Objava kao Božije uputstvo ljudima uvijek je bila prisutna, i niko neće moći reći: “Nisam znao”, jer ...svaki je narod imao onoga ko ga je na Pravi put upućivao. (13:7)

U svim periodima dok je Objava trajala, vjera je bila jedina snaga koja je vukla naprijed i svojim snažnim utjecajem na čovjeka davala nemjerljiv doprinos kulturno-civilizacijskom razvoju ljudskog društva. U ovom članku ćemo se posebno osvrnuti na to koliki je bio utjecaj islama na kulturu Evrope i njen civilizacijski napredak.

Islam je u Evropu “ušao” prvo s jugozapadne strane, preko Španije, a potom s jugoistočne strane, preko Balkana. Stoga nas ovdje najviše interesuju narodi Balkana, među koje i mi spadamo, a s obzirom na događaje koji su se odigrali na Kosovu polju 1389. godine, počet ćemo od Srba, odnosno od od toga koliki je bio doprinos islama kulturnom razvoju ovoga naroda. Naime, kada su Turci stigli na Balkan, oni, prije toga, punih pet stotina godina bijahu prihvatili islam, pa su kao muslimani i djelovali na ovim prostorima. Pa iako su, zahvaljujući islamu, Turci u svakom pogledu bili superiorni, ipak su kod Srba naišli na žestok otpor koji nikad nije ni prestao. Šta je uzrok tome da srpski narod i dan-danas ima vrlo negativan stav prema islamu i svemu s islamskim predznakom, možemo naslutiti pa i zaključiti iz članka dr. Milana Jovanovića, koji u Letopisu Matice srpske 1883. godine, između ostalog, piše: “Teokratska vlast našeg naroda i neki akademski učitelji naši[2], u svojoj pomami tražeći popularnost u neuke publike naše, svikoše nas da od rane mladosti ovamo, islamu pridevamo sve atribute varvarstva i da svaki dodir s njim ograničimo na ciglu borbu rase. Tome se nije čuditi, kada se obazremo na prilike u kojima smo uzgojeni i vaspitani...” Prema mišljenju mnogih historičara, pa i onih iz srpskog naroda, to je bila prva velika greška u stavu srpskog naroda prema islamu i muslimanima i njihovom utjecaju na svjetsku kulturu. Druga njihova velika greška jeste u tome što oni islam i sve islamske narode vide u Turcima, s kojima su jedino imali dodira, a smeću s uma da su muslimani od Maroka do Malezije pa i dalje. Osim toga, oni Turcima poriču svaku kulturu, štaviše, smatraju ih protivnicima svakog duhovnog napretka ljudskog ni ne osvrćući se na činjenicu da je taj narod od iskona stajao u dodiru s Arabijom, kolijevkom islama i njegove visoko razvijene kulture.

Kada su Srbi došli u dodir s Turcima, već je bilo proteklo punih sedam stoljeća otkako Kur’an bijaše ujedino sve narode koji su ga prihvatili kao Božiju objavu, i ne samo što je narod usmjerio jednom cilju nego ga je i iznutra ujedinio, tako da su svi ljudi pred zakonom bili jednako tretirani. U Kur’anu nema ni traga kastinskom duhu drevnog Istoka. Tu ne postoje vojničke kaste. Kad je ratno stanje, svi su vojnici bez ikakve razlike i svakom pojedincu je otvoren put najvišem vojničkom činu i u službi je zajednice. Međutim, ako on time stečeni ugled i dostojanstvo zloupotrijebi, odmah biva vraćen u svoje pređašnje stanje. Tu je svako cijenjen prema svojoj vrijednosti. Na tako zdravim, može se reći, čisto na socijalističkim osnovama uređeno društvo, raspolažući ogromnim brojem radnih ruku, moralo se ubrzano razvijati u svim oblastima ljudskog djelovanja, tako da su se Turci prilikom osvajanja Bizantije i Srbije odijevali svilom proizvedenom u Bursi i drugim njihovim gradovima. Čak su i svoje šatore pravili od svile i zastirali ih lijepim, šarenim ćilimima koje su Evropejci prvi put tada vidjeli. Bilo je tu još mnogo drugih rukotvorina od kojih je Evropljanima dah zastajao. Ti umjetnički izrađeni predmeti mnogo kasnije su bili inspiracija za osnivanje čuvenih francuskih fabrika tapeta.

Iako su Turci tek jedno pleme velikog islamskog naroda, o njima ćemo ovdje više govoriti nego o drugima, jer su oni pet stotina godina imali direktne doticaje s narodima ovih prostora. Kako bismo o njihovom kulturnom nivou toga doba stekli što realniju sliku, krenut ćemo od toga kako i od čega su im bile sagrađene i uređene kuće u kojima su stanovali. Kuće su im mahom bile drvene konstrukcije, ukusna oblika i udobna rasporeda. Svodovi, šiše (plafoni) iskićeni su ukusnim drvorezima i obojeni raznim bojama. Oni bogatiji znali su neke dijelove i pozlatiti (takvo što se i danas, kod nas u Bosni, može vidjeti, npr. Svrzina i Hadžišabanovića kuća u Sarajevu itd.). Čak i najsiromašija kuća imala je patos i hamam (banju) kad na Balkanu, pa ni u Evropi, o tome nije bilo ni govora.

Zidovi su u imućnijih ljudi zastrti svilenim damastom, a “jastuci” unaokolo postavljeni, od glatke ili runaste svile i kadife, iskićeni bogatim vezom ili porubom. Stanovi su zastrti “ćilimom”[3], koji se tka prema veličini patosa, i kiti prema materijalnom stanju vlasnika.Tu se simetrija crteža nadmeće s harmonijom boja, a često se tu nađu i zlatom utkane arabeske.

Iako se u turskim kućama spava na patosu, svako tu leži na prošivenom i “čaršavom” zastrtom “guberu” ili na mehkom “dušeku”, i bijelom “jastuku” i pokriva se prošivenim svilenim ili pamučnim, ponekad bogato vezenim, “jorganom”.

Svaka turska kuća ima svoju “avliju” i svoju “bašču”. Istočna hortikultura kao i arhitektura, nadahnute su Kur’anom. Gusto lišće i šareno cvijeće; glas “bulbula” i miris “đula”, svježi vodoskoci i mramorni hladnici – tvorevina su bogate istočne fantazije koja teži da zorno podsjeti na Džennet. Otud krasota istočnih vrtova, koja se od davnina podražava na Zapadu, ali uvijek ostaje nedostignuta, jer je hortikultura na Istoku dio narodnog kulta, a na Zapadu prijatna zabava pojedinih ljudi.

Sve naseobine turske bogato su snabdjevene živom vodom, koja se ponegdje uz velike napore i ulaganja dovodila iz udaljenijih brdskih predjela. Najmanji zaselak je imao svoju “česmu” i služio se njome ne samo za piće i pranje nego i u druge svrhe. Istina, voda je potrebna svakom čovjeku, ali samo kulturan čovjek ide da nabavi čistu brdsku vodu, i spreman je na velike napore i ulaganja.

Odjeća je bila ručne izrade s velikim ukusom urađena i dotjerana, od jednostavnog, gajtanom vezenog, gunja, pa sve do svilene “anterije” i “čohana kaftana”. Obuća je i u najobičnijeg “hamala” bila dvostruka; gornja se skidala ispred samoga praga, a po stanu se kretalo u donjoj, obično urađenoj od mehke kože, “mestve”. Žene se po kući kreću u pamučnim ili vunenim ukusno izvezenim “čarapama”, a na ulici nose s izuzetnim ukusom obrađene papuče.

Čak i danas se u istočnoj odjeći lahko opaža neki poseban estetski ukus; donja se privija uz tijelo i ističe mu forme, a u isti mah brižljivo skriva nagost, dok je gornja, što se nosi po ulici, prostrana i pogledu sa strane prikriva i samu formu. Time se nekako izjednačuje oblik muške i ženske odjeće, a u tome leži jedan skriven etički momenat, na što sociolozi u Evropi nikad nisu obratili pažnju. U to vrijeme muslimani su svu svoju sklonost prema suprotnom spolu pokazivali samo u svojoj kući, prema svojim zakonitim ženama, a na ulici su prema suprotnom spolu sasvim ravnodušni.

Takav je bio turski narod Male Azije, kada je došao u dodir s balkanskim narodima, jer je prije toga na njega, punih sedam stoljeća, djelovala arapsko-islamska kultura.

U kakvom su stanju zatekli narode Evrope, dovoljno je baciti samo letimičan pogled na historiju toga vremena. Ovdje je svako sa svakim bio u neprekidnoj borbi, a pravo jačega bio je društveni zakon. Mali broj feudalaca u savezu s hrišćanskom hijerarhijom držao je u okovima neuki narod, koji je živio po izbama pored gospodarskih zamkova. Feudalna borba je svaki čas rušila te uboge stanove i potirala usjeve oko njih. Srpski feudalci činili su to isto: svaki je koristio narod za svoje lične ciljeve; a kad je kasnije taj narod pod čvrstom rukom Nemanjića stekao svoju samostalnost, morao ju je braniti ne samo od Bizantije nego i od svoje međusobno zavađene vlastele. U takvom stanju, razumije se, u Srbiji nije moglo biti ni riječi o gajenju kulture. Našavši se u procijepu između Bizantije i Dubrovnika, i ono malo kulture s kojom u dodir bijaše došla srpska vlastela bilo je okuženo vjerozakonskim razmiricama. Narod je od tuđe kulture primao malo, a od sebe nije davao ništa. Upoznavši se s kulturom koja je u sebi nosila toliku društvenu moć i Turcima, jednim od naroda te kulture, natjeralo je one, kako dr. Jovanović kaže: “...bolje sinove srpskog naroda da sebi postave pitanje: Ko je ovde kulturan narod? Jesmo li to mi, ispovednici Evanđelja, ili je ovaj ‘varvar’ iz Male Azije?”, a Turci su bili tek jedan ogranak velikog islamskog naroda čiji se centralni dio prostirao između Crvenog mora i Perzijskog zaliva s Bagdadom kao prijestonicom i kulturnim centrom tadašnjeg svijeta.

Kulturni stupanj arapskoga naroda nakon Hidžre već je bio toliko uzvišen da narodi koji su prihvatili islam nikad nisu ni pomislili da prihvate rimsku ili neku drugu kulturu. Ono što su oni s islamom ostvarili bilo je dovoljno da moćni rimski narod uzvikne: “Felix Arabia!”

I dok je Evropom vladao mračnjački pijetizam hrišćanski, “Srećna Arabija” je stvarno bila srećna, i to ne zbog plodne Mezopotamije, ni zbog basnoslovnog bogatstva svoga, niti zbog prelijepih dvorova i vrtova svojih, već čisto zbog ljudskog duha i karaktera svoga naroda, zbog onih uzvišenih osjećanja njegovih, kojima se dan – danas divi prosvijećena Evropa, osjećanja kojima su u isto doba, kada je u hrišćanstvu vladao fanatički terorizam, privlačili i grlili i same hrišćane i to sve u duhu ljudske međusobnosti[4] i tolerancije. Šta je onda vrhunac kulture ako to nije čisti ljudski osjećaj koji se ogleda u toleranciji?

Još za vrijeme Muavije, prvog halife iz dinastije Umejevića, počela je kultura iz helenskih naseobina u Maloj Aziji da se udružuje s arapskom, da krči put progonjenim naučnicima grčkim i da sprema utočište ostacima bogate grčke nauke. Ova udružena kultura naišla je u Arabiji na već pripremljen teren, te se otud brzo razvila po čitavom islamskom svijetu, i nastavila krčiti sebi put do u samo srce Evrope.

I dok su se muslimani, potaknuti Kur’anom: Uči u ime Gospodara tvoga, Koji stvara... (96:1) i hadisom: “Tražite znanje makar i u Kini”, bavili naukom i baš iz Kine, prenijeli i sačuvali mnoga znanja i izume, kao što su npr. pravljenje hartije, magnetna igla, barut... dotle u Evropi s hrišćanskom erom počinje nagli pad evropske kulture koja se iza političkog pada Helade bila “nastanila” u Rimu. Nepobitna je historijska istina da je nakon propasti paganizma, nova doktrina fanatički zaratila protiv svega što je na sebi nosilo znakove prijašnje nehrišćanske kulture.

Kada je srušen poljednji stup paganstva – Serapijski hram u Aleksandriji, i otpočeo rat protiv ostatka toga kulta, drevna kultura nije mogla odoljeti paroksizmu, koji je bio ovladao neukim masama. Pet stoljeća iza Isaovog, a.s., rođenja zanijemila je i posljednja škola u Atini, a hrišćanski sveci (sv. Ćiril Aleksandrijski), osuđuju na smrt čak i žene (Hipatija), koje su se usuđivale tumačiti Platona. Papa Grgur I, prozvan Veliki, zloglasni potirač paganske nauke, svečano je izjavio: “Neznanje je majka pobožnosti” i, slijedeći to svoje načelo, protjerao iz Rima naučnike, spalio bogatu Avgustovu biblioteku, uništio sva djela Tita Livija, bacio anatemu na klasičnu, pa čak i na matematsku, nauku i isakatio divne arhitektonske spomenike ovoga velikoga svjetskog grada. (samo je Pantenon u Rimu ostao neporušen, mada je i on pretvoren u crkvu)

I zaista bi tako, jedan za drugim, nestao svaki trag prehrišćanske kulture da nije islam za nju u Aziji podigao tvrd bedem o koji se morala slomiti razoriva ćud hrišćanskih glavara. Posljednji nosioci antičke nauke, Nestorijanci, sklonili su se s ostacima te nauke iza toga bedema i kod muslimana naišli na topao i prijateljski doček.

U isto vrijeme, kada su znanje i umjetnost počeli opadati u rimskim imperijama, u Arabiji se brzo razvijaju, tako da je “šaka” Arapa preuzela misiju da sačuva osakaćene ostatke helenske kulture i da ih u naslijeđe ostavi potonjim generacijama. Isprva samo prevodioci i komentatori Grka i Rimljana brzo su se uzdigli na visinu samostalnih radnika i obogaćeni materijalom grčkih i svojih posmatranja stvaraju vlastitu arapsku nauku. (Arapi su preveli sva grčka i rimska djela, koja su mogli da dobave. Čuveni El-Kindi, 860. preveo je oko 200 knjiga, među kojima i 22 medicinske, a hrišćanin Ejub el-Ibadi preveo je sam Hipokrata, Galena, Dioskorida, Platona, Aristotela, Ptolomeja, Arhimeda i Euklida.)

“Nijedan narod u svome razvitku nije pokazao toliku životnu snagu i tako nagli polet kao Arapi. Oni su prvenstveno izučavali prirodne nauke: filozofiju, matematiku, astronomiju i medicinu. Podražavajući isprva Grke u nauci, brzo su ih nadmašili. Oni su bili prvi osnivači fizike onakve kakvu je danas shvatamo. Njihova se nauka kreće u naturalističkom pravcu, a filozofija je slobodna svake, pa i islamske, teozofske indukcije”, napisao je Humbolt u Kozmu.

Ovo naučno nadmetanje položilo je osnov arapskoj toleranciji, koja je, naravno, moćno utjecala na kulturu ljudskog duha, a iz ove kulture provrela je moć i vrlina arapskih vladara, halifa. Jedan primer, što ga navodi hroničar toga vremena, Ebu-l-Feda, dovoljan je da nam da pravu sliku tih prvih arapskih vladara.

Stupajući na mjesto prvog halife, Ebu Bekr, r.a., kaže: “Evo me opterećena teretom da upravljam vama i ovom zajednicom. Sve dok to budem radio u skladu s propisima Allaha i Njegova Poslanika dugujete mi svoju pokornost. Govoriti istinu zastupniku javne vlasti, djelo je valjano i znak odanosti; skrivati istinu je izdaja. Preda mnom su moćni i slabi jednaki; hoću svima da sudim pravo, pa ako se ikad ogriješim o propise Allaha i Njegova Poslanika, tada prestaje moje pravo na vašu poslušnost.” Ovdje nema ni sjenke od “islamskog despotizma”, koji mu se često, sasvim nepravedno, pripisuje. Kad je umro, ovaj mudri vladar ostavio je muslimanima potpuno uređenu zajednicu (državu) iz čije je blagajne (bejtu-l-mala) na izdržavanje sebe i svoje porodice potrošio 8.000 dirhema.[5]

Lahko je shvatiti da je zemlja vođena ovakvim velikanima brzo napredovala u svakom pogledu. I dok se je u crvotočnoj hrišćanskoj Bizantiji škola za školom, zatvarala, naučnik za naučnikom proganjao, mudri Abasovići su u islamskoj Arabiji otvarali školu za školom i primali hrišćanske naučnike otvorena srca i s puno uvažavanja. Za vrijeme čuvenog halife Haruna er-Rašida (772.) i El-Me’muna (Avgust Istoka, 798.) osnovane su akademije u Bagdadu, Basri, Kufi, i Semerkandu, koje su se nadmetale s glasovitim školama u Aleksandriji i Nisaburu. El-Me’mun je školu u Damasku uzdigao na nivo akademije, a u Bagdadu je, na osnovu Hipokratove nauke, osnovao prvu samostalnu medicinsku školu i pridodao joj veliku bolnicu koja se brzo uzdigla do nivoa poliklinike našeg doba. Arapska anatomska djela iz kasnijeg perioda, pod imenom “Director”, što ga je napisao Muhammed el-Gafiki, svjedoče da su arapski naučnici, mimo svih dotadašnjih običaja, secirali i proučavali mrtva tijela i prestali s tom praksom tek kad su im hrišćanski zakoni u Španiji to zabranili.

Tek kad su se halife vremenom razgnjilili i razvratili u velikom bogatstvu što ga je uzvišena kultura bez prestanka gomilala, upustili se u puko religiozno cjepidlačenje i zapustili svoju vladavinu, učinjena je prva pogreška koja je uzrokovala pojavu nezadovoljnika koji više nemaju povjerenja u halife; primorala je Mu’tesama da se okruži turkestanskim čuvarima, koji kasnije postadoše arapski pretorijanci; a druga je podstakla susjedne Mongole da iskoriste slabost halifa, zauzmu zemlju koja ih je odavno privlačila svojim bogatstvom. Kada su konačno mongolske horde pod vođstvom Hulagu-kana prodrle u Bagdad i totalno ga razorile, uništeni su i mnogi spomenici znanja i vještine u “srećnoj Arabiji”. Samo spaljivanjem biblioteke Daru-l-imara Mongoli su kulturi čovječanstva nanijeli toliku štetu koja nikad neće i ne može biti nadoknađena.

Ali ni Mongoli nisu mogli baš sve dosegnuti. Naime, u Evropi: na Siciliji Palermo, Tarent, u Španiji, Kordoba, Sevilja, Toledo, Mursija, Almeria... skrivaju gomile arapskih naučnika koji mirno nastavljaju svoj prosvetni rad i u Španiji osnivaju centar nauke i vještine. Još za vrijeme prvog umejevićkog halife u Španiji, Abdurrahmana ed-Dahila, Španija je postala centar evropske civilizacije. Sama škola u Kordobi koju je na najviši nivo uzdigao El-Hakim II, imala je oko 600 hiljada naučnih rukopisa. Srećna Arabija preselila se u Španiju i u toku XI i XII stoljeća uzdigla islamski narod na tako visok stupanj kulture da su se susjedni Gali prema njemu gubili u divljaštvu. Arapi se odijevaju svilom, obuvaju tanak “kordovan” (fino učinjena koža), stanuju u živopisnim palačama, kao što je Alhambra, i okružuju se ljepotom južne flore, a kršćanski Evropljani žive u surovo ograđenim kulama i primitivnim kućama, odijevaju se kožusima, a obuvaju od neučinjene kože opanke. Oni bogatiji moraju svoje mehko kožno ruho (semiš) da traže u Arapa.

U vrijeme arapske dominacije Španija je bila moćna dadilja trezvenijim sinovima kršćanskim, koji su dolazili iz dalekih krajeva da se napoje životvornim eliksirom arapske nauke i umjetnosti (Gerbert, kasnije papa Silvester II), Adelar, Morleji i mnogi drugi bili su učenici arapskih škola). Naučnih pisaca iz raznih oblasti bilo je u Kordobi oko 150, Mursiji 62, Almeriji 52. Ti islamski pisci postavili su kamen temeljac za kasniji hrišćanski hram nauke.

Niko ne može ni naslutiti do koje visine bi se uzdigli muslimani uz takav rad da nije kršćanski Rim, zastrašen ogromnim napretkom Islama, svu svoju srdžbu i hrišćanski fanatizam usmjerio protiv “nevjernika” i u Palestinu krenuo pod parolom oslobađanja “Hristova groba”, iz ruku “pagana”, a ustvari ide da uništi islam i drevnu klasičnu nauku koja je, njegovana od darovitih Arapa, uskrsla iz pepela i kao Feniks se vinula put neba - put vječite istine. Kada je Salahu-d-din (Saladin) krstaše protjerao iz Palestine, oni su sav svoj bijes okrenuli protiv domaćih muslimana.

I kako je islamski narod od iskona bio naviknut na suživot i toleranciju, nije ga bilo teško oslabiti. Dok su se oni, zauzeti svojim kulturnim radom i pod okriljem višestoljetnog mira, snašli i pripremili za odbranu od kršćanskih napada, izgubili su svoje zemlje i gradove. Nakon pada Granade, do krajnosti oslabljeni Arapi (Mauri) su se morali prerušiti u kršćane ili iseliti. Španski kralj Ferdinand, s pravom je stekao pridjev “Katolički”, jer je svojim postupkom Španjolce lišio višestoljetno tečenog bogatstva, koje kasnije nisu mogli nadoknaditi ni puni brodovi Montezumina zlata, jer je bio lišen kulture, prirodnog izvora bogatstva i na duži period bačen u naručje neznanja i siromaštva - inkvizicije i građanske borbe.

Mnogo žrtava je palo i mnogo učenih ljudi na lomači spaljeno, dok se duh čovječiji nije oslobodio carstva ovoga mraka. Mnogo vremena, truda i napora bilo je potrebno dok arapska fizika nije ponovo stala iznad hrišćanske metafizike, arapska hemija i astronomija iznad alumnatske alhemije i astrologije.

Da muslimani nikad i nigdje, pa ni na balkanskim prostorima, nisu bili nikakve “divlje ordije”, kako to neki akademici srpski vole reći, nego najveći zaštitnici nauke i kulture koje je svijet ikada upoznao, spomenimo i ovo: Kad je halifa Me’mun, u ratu s Bizantijom, osvojio neke pokrajine, napisao je pismo caru Mihailu III, u kojem od njega traži da mu pošalje prijevode naučnih knjiga grčkih, a da će mu zauzvrat vratiti sve pokrajine koje je od njega prethodno osvojio.

“Pošto je islam sebi obezbedio stožer, valja mu u čast reći da nigde i nikada nije nasilno doganjao sebi ni Hrišćane ni Jevreje, kao što to jasno vidimo u Španiji, već je za maleni tribut (porez) dopuštao svakom inovercu da u miru ispoveda svoju veru, te je tako uspeo da uzdigne svoju kulturu do onog stupnja gde je vidimo u XII veku”, piše dr. Milan Jovanović. Da oganj i mač nikad nisu bili niti mogu biti sredstva islama, najbolje možemo vidjeti iz samog Kur’ana: U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko nevjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah sve čuje i sve zna. (2:256)

Svi nesporazumi i trvenja između muslimana i kršćana rezultat su religiozne borbe koju su poveli kršćani, koji zapravo nikada nisu ni prestali voditi krstaške ratove. I sve ono što je uslijedilo od muslimana bilo je iznuđeno i u skladu s prirodnim zakonom borbe za samoodržanje.

Dok borba nije ušla u fazu nasilnoga istrebljenja, islamska kultura je mirno išla svome cilju, tj. očovječenju ljudskog društva.

Kulturnom i realnom historičaru dovoljna je samo riječ, pa da iz nje izvede ispravan zaključak; npr. “čekrk”, “sapun”, “peškir” asociraju na tjelesnu čistotu naroda; dosta je spomenuti “fes”, “kordovan”, “marokin”, pa da se sazna odakle su ovi predmeti potekli; “ćuprija”, “drum”, “dolma” upućuju na ekonomsko stanje naroda; “ćilim”, “saksija”, “kavez” i dr. na kulturni nivo naroda koji ima takve potrebe.

Ipak je ova turska kultura, koja je doprla i do nas na Balkanu, bila samo odbljesak arapske kulture, koja je krenula iz Bagdada i stigla do Sevilje, i otud moćno utjecala na evropski svijet. Naučnici srednjeg vijeka morali su svoje znanje crpiti na arapskim izvorima kako bi se upoznali s prvobitnim, klasičnim umotvorinama Grka i Rimljana.

To što ova bogata islamska kultura nije prenesena s Turcima na evropski jugo-istok, glavni razlog leži u stavu hrišćanske crkve, kao i u tome što Turci ni sami nisu mogli svekoliku kulturu islama asimilirati, jer nikada nisu htjeli usvojiti moćni arapski jezik (jezik Kur’ana). Time su sebe lišili bogate naučne riznice, arapske, i svoj kulturni napredak učinili ovisnim o ono malo učenih ljudi koji su, kao stranci, bili ograničeni tumači Kur’ana, i što su uvijek s podozrenjem gledali na kulturnu premoć slobodoumnih Arapa.

Zato pri donošenju suda o islamu i islamskim narodima treba biti veoma oprezan i na osnovu posmatranja samo jednog naroda ne treba donositi nikakav zaključak, jer kako kaže čuveni historičar Lavale: “Bila bi suverena nepravda zaboraviti činjenicu da historija civilizacije duguje Kur’anu jednu od svojih najljepših stranica, jer kad je arapski genije otvorio nove staze duhu čovječijem i nastavio prosvjetni rad Grka i Rimljana, on je stvorio obilatu i divnu literaturu; djela matematska i filozofska, koja su na cijelu Evropu imala dobrotvoran utjecaj, dragocjene pronalaske u vještini, plodnu industriju, čarobne građevine, koje su tihi kitnjasti sladostrasni prijevodi srećno tumačene doktrine Islama, osobenu arhitekturu koja se izvila iz Kur’ana, kao gotska iz Evanđelja.”

Nažalost, i pored činjenice koju navodi Lavale, Evropa je danas, možda više nego ikada, puna bolesnih umova koji bi da Kur’an pocijepaju i bace. Naime, prije nekog vremena, 01.03.07., Geert Wilders, vođa desnice iz Partije za slobodu i član Parlamenta Holandije, između ostalog, poručuje muslimanima da moraju pocijepati i baciti polovinu Kur’ana (drugu polovinu bi valjda on sam pocijepao), te da je islam “nasilnička religija”, da je treći svjetski rat protiv te religije i njenih pristalica već počeo itd. S druge strane nam iz Danskog udruženja nezavisnih medija 20.03.06. stiže vijest kako su medaljom za hrabrost nagradili urednika lista Jylland Posten, Fleminga Roza, koji je 30.09.05. na najbestidniji način, svojim karikaturama protiv Muhammeda a.s., uvrijedio sve muslimane svijeta. Iz onoga što piše Sunday Telegraph, 18.03.07., dobijamo jasnu sliku sudstva i sudske pravde Velike Britanije kada vojnika Donalda Pejna osuđuje na velikih 200 funti kazne iako je priznao da je 2003. god. u Basri mučio i premlaćivao veći broj Iračana, od kojih jedan podlegao. Mora da je ovako velika kazna uslijedila zbog toga što je njegovim batinama podlegao samo jedan Iračanin, musliman, te je sud odlučio pružiti mu još jednu šansu da tu grešku ispravi, te će, nakon što uplati kaznu, biti ponovo vraćen u Irak. Sličnu pravdu je pokazao i Međunarodni sud pravde u Hagu u tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore.

Nakon ovih nekoliko primjera, izdvojenih iz miliona sličnih, vidimo kako Evropa i njeno “prekookeansko čedo” nikad i nisu prestali voditi križarski rat. Istina, danas više, bar što se Evrope tiče, poticaji na “sveti” rat ne dolaze iz crkvenih krugova, nego od političara, koji, umjesto s velikim crvenim križevima na grudima, dolaze sa svojom demo-n-kratijom.

Što se tiče nekih akademika SANU i cjelokupnog pravoslavnog sveštenstva, oni su zaista veliki čuvari svoje tradicije. Ratni zločinci, koji se sada po medvjeđim jazbinama kriju, njihovi su nacionalni junaci; na tuđoj zemlji nasilno sagrađene crkve najveća su im svetinja. Ne znam samo kako će se opravdati pred Hristom, u koga kažu da vjeruju, kad svi dobro znamo da je Isa, a.s., Pejgamber ljubavi i praštanja?!

Žrtvujući vlastiti, a spasavajući život Bošnjaku Alenu Glavoviću, 1993. godine, Mladi Srđan Aleksić iz Trebinja, od sveukupnog pravoslavnog sveštensta, pokaza više vjere i usaglašavanja s porukama Kur’ana: ...a ako neko bude uzrok da se nečiji sačuva-kao da je svim ljudima život sačuvao... (5:32) i s onim što u Bibliji, Knjiga Postanka, stoji: ...a za vašu krv, za vaš život tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje i od čovjeka za njegovog druga, tražit ću obračun za ljudski život. Zar sve ovo i naredni ajet ne potvrđuju istinu kako je islam vjera svih ljudi koji u Boga vjeruju, bez obzira na rasu, klasu, spol i druge odlike: Muhammed je Allahov poslanik, njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, - na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, - da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (48:29)

[1] Evanđelje po Ivanu: “U početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Boga... sve je po njoj postalo.”

Kad On nešto hoće, On samo za to rekne “Budi”, i ono bude. (Kur’an, 36, 82)

[2] Isto se ponavlja posljednjih decenija XX stoljeća, kada pravoslavno sveštenstvo i SANU iz Francuske 7 navedoše veliki dio srpskog naroda da u Bosni počini genocid.

[3] Riječi u navodnim znacima su turskog porijekla.

[4] Iako tada nije bilo nikakvih “međureligijskih vijeća”.

[5] Poznato je da je Ebu Bekr, r.a., kada je primio islam, bio jedan od najbogatijih ljudi u Meki, i da je veliki dio svoga imetka potrošio otkupljujući slobodu robova muslimana, a cio ostali dio imetka dao za opremanje vojske na Mutti.

Autor: Halil Bjelak