Dešavanja krajem 20. i početkom 21. stoljeća, koja su islam i muslimane „izbacila“ u sami vrh svjetske društveno-političke i religijske scene, dodatno su doprinijela razvoju i popularizaciji ove vrste terminologije, ali još i više potrebi za njenim kodificiranjem i nostrificiranjem, tj. preciznijim i autentičnijim definiranjem i priznavanjem. Zbog, za religiju pa tako i islam, mračnog pedesetogodišnjeg komunističkog perioda, predmet kodificiranja ne bi bili samo novonastali, nego i oni zaboravljeni i zapostavljeni islamski termini.

Islamsku terminologiju možemo posmatrati dvojako, kao univerzalnu - u mjeri u kojoj je i sam islam univerzalan, i kao lokalnu - u mjeri u kojoj su lokalne nacionalne kulture i jezici nearapskih naroda, koji su prihvatili islam, doprinijeli njenom obogaćivanju i razvoju. Jedna od lokalnih kultura, koja je svojom jezičkom tradicijom obogatila međunarodnu islamsku terminologiju jeste i bosanska jezička tradicija, koja je, s jedne strane, prilagodila i usvojila univerzalne islamske termine a, s druge, kreirala svoje vlastite - bosanske. Tema ovog rada je upravo ovaj dio terminologije islama koji čini sastavni dio leksike bosanskog jezika a koji je do devedesetih godina 20. stoljeća bio nepravedno tretiran kao „strane riječi“, „tuđice“, „turcizmi“, „arabizmi“, „manje poznate riječi“ i sl.

Ovim radom se, generalno, želi ukazati na to da je islamska terminologija, sa svim svojim specifičnostima, rezidentna i autohtona u bosanskome jeziku onoliko koliko su rezidentni i autohtoni islam i muslimani u Bosni.

Rad se, u konkretnom smislu, bavi definiranjem pojma „terminologija“, kako u općem tako i u religijskom smislu, analizom raznovrsnosti islamske terminologije u leksici bosanskoga jezika sa svim njenim specifičnostima, fonetsko-fonološkim posebnostima i pravopisnim karakteristikama.

Ovaj rad nema pretenzije da naučno elaborira ovu temu a posebno ne da stavi tačku na nju. Njegova intencija je da ovu temu otvori za širu naučnu elaboraciju i da ukaže na praktičnu potrebu da se ovom pitanju na pravi način i konačno posveti dužna pažnja.

Budući da nije naučno intoniran i budući da ne postoje već neki primjeri multidisciplinarnog bavljenja ovom temom, na koje bismo se mogli referirati, sasvim je prirodno da u ovom radu može biti i grešaka, posebno kada se radi o navođenju primjera i korištenju lingvističke terminologije. Kategorije termina su se, također, mogle još „brusiti“, ali to prepuštamo lingvističkim ekspertima.

Termin „islamski“ u ovom radu se koristi isključivo kao pridjevski oblik imenice islam, tj. u funkciji pridjeva, a nikakako u njegovom šerijatskopravnom smislu i značenju.

 

o terminologiji uopće

 

  1. Definicija terminologije

Prema riječničkim definicijama, „termin“, kao osnovna jedinica terminologije, pored ostalih značenja, predstavlja i „izraz koji tačno označava nešto iz područja znanosti ili umjetnosti, (tj.) stručni izraz - terminus technicus“[1]. Terminologija ili nazivlje je, kao naučni instrumentarij, prema općoj saglasnosti izvora koji je definiraju, skup stručnih, vještački formuliranih, termina ili izraza proisteklih iz ili kreiranih za potrebe određene nauke ili naučne discipline, struke, umjetnosti i drugih vidova ljudske djelatnosti i interesovanja u koje spada i religija.[2] Specijalizirani rječnici, glosari, leksikoni i sl., koji sadrže takve riječi i njihove eventualne ekvivalente iz drugih jezičkih tradicija, također su „terminologije“, ne samo po sadržaju nego, najčešće, i po samom nazivu, kao, naprimjer, Teminologija tefsira, Terminologija pravnih (društvenih, prirodnih, političkih, islamskih...) nauka, Leksikon islama, Enciklopedijski rječnik diplomatije i međunarodnih odnosa i sl.

Za islamsku terminologiju, kao i za terminologiju drugih religija, ova definicija je sasvim odgovarajuća s obzirom na to da je islam i znanost i umjetnost, i kultura življenja i svakovrsnog djelovanja čovjeka na Zemlji. U fokusu ovog rada je stručna islamska terminologija kao osnovni i neophodni instrumentarij za pojmovno razumijevanje islama, islamske prakse i kulture.

 

  1. Vjerski tekstovi o terminima/terminologiji

Riječ ili termin (ime, naziv, definicija) zauzima značajno mjesto i u vjerskim tekstovima, a posebno onim islamskim - Kur'anu i hadisu. Prvo je bila riječ – kaže se u Bibliji[3], a Bog je, nakon što ga je stvorio, Adema (čovjeka) poučio imenima, nazivima, terminima i definicijama svih stvari - ističe Kur'an[4]. Iako svaka riječ nije termin, svaki termin jeste riječ(i), pa prema tome biblijska sintagma bi se mogla čitati i tako kao da je termin(i) prethodio stvarima i pojavama. Prema Kur'anu, riječ je, između ostalog, i sredstvo, medij ili metod Božijeg stvaranja. Allah, prema vlastitim riječima, ne treba nikakve nacrte, pripreme, sredstva, instrumente niti posebne uvjete da bi nešto ili nekog stvorio. On za to koristi samo Svoju riječ - imperativni oblik glagola biti: Budi! i ono neizostavno biva.[5]

Pored očigledne uloge riječi ili termina u stvaranju svijeta, uključujući i ljudska bića, terminologiji, kao instrumentariju, Kur'an dodjeljuje drukčiju, ali jednako važnu i još preciznije definiranu ulogu: osposobljavanje čovjeka za boravak na Zemlji. Kur'ansko naglašavanje značaja terminologije u ovom smislu, ogleda se u tome da je, prije njegovog dovođenja na Zemlju, Stvoritelj čovjeka pripremio za boravak i djelovanje u sasvim novim okolnostima i uvjetima tako što ga je poučio terminologiji boravka u materijalnom svijetu, tj. značenjima (terminima) i suštini svih stvari - tome šta nešto ili neko jeste i čemu služi sve ono što je On stvorio. Iz ovoga proizlazi da Onaj koji je stvorio ovaj svijet i čovjeka u njemu, a svjestan značaja pojmovlja za čovjeka i njegovu orijentaciju u kosmosu i za uspostavu trajne komunikacije između čovjeka i Boga, pridaje izuzetnu važnost pravilnom imenovanju stvari i pojava s kojima se čovjek susreće - bilo u svakodnevnom životu bilo u posebnim profesionalnim i znanstvenim okolnostima i situacijama.

 

ISLAMskA TERMINOLOGIJA I NJENa difFerentia SPECIFIca

 

U odnosu na terminologiju u načelnom smislu tog pojma, terminologija islama se može smatrati jednom od njenih specijaliziranih kategorija ili potkategorija. Posebnost terminologije islama u okviru leksike bosanskoga jezika ili njena differentia specifica ogleda se u tri osnovne odlike: a) da ima svoje specifične kategorije; b) da ima specifične fonetsko-fonološke karakteristike i c) da zahtijeva poseban pravopis.

 

  1. Kategorije islamskih termina

Islamske termine bismo mogli kategorizirati i analizirati prema različitim kriterijima kao što su, naprimjer, oblast koju definiraju i u kojoj dominiraju, jezik iz kojeg vuku porijeklo, način na koji su ušli u bosanski jezik, status koji imaju u leksici bosanskoga jezika i sl. Nas, u ovom slučaju, zanima porijeklo tih termina u načelnom smislu kao i njihov tretman u bosanskom jeziku s obzirom na njihovo porijeklo te njihove fonetsko-fonološke i pravopisne karakteristike.

 

Kategorizacija termina prema porijeklu i statusu

Prema porijeklu, termini mogu biti domaći i strani a prema statusu u leksici bosanskog jezika još i bosnizirani i udomaćeni. Svi osim stranih termina su punopravan dio bosanske leksike. Ovdje, međutim, spominjemo i kategoriju stranih termina zbog toga što i njih, nerijetko, nalazimo u literaturi, posebno onoj stručnoj. Neki termini se pojavljuju u više kategorija.

 

Domaći termini

Iako je većina termina kojima se definira islam u bosanski jezik ušla preko drugih jezika - uglavnom arapskog, turskog i perzijskog - postojanje domaće islamske terminologije čije je porijeklo i izvorište u nukleusu bosanskog jezika (kao i susjednih: hrvatskog, srpskog i crnogorskog) također je nezanemarivo. To su, uglavnom, prijevodi određenih pojmova s arapskog, perzijskog i turskog jezika, preko kojih je ideja i poruka islama došla i do ovih krajeva. U najfrekventnije primjere ove kategorije islamskih termina spadaju: post, molitva, zadužbina, vjersko čišćenje, učenje (Kur’ana, ezana, dove), pokrivanje (glave i tijela kod vjernica) i sl.

Značaj ove grupe islamskih termina koja, inače, postoji u svim jezičkim tradicijama a koje su (i) muslimanima maternje, jeste što omogućuje lakše i brže razumijevanje islama u različitim državama i različitim narodima ili muslimana u istoj državi, koji govore istim ili sličnim jezicima, kao što je slučaj sa Bosnom, Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom te Iranom, Turskom Malezijom i sl. Ovi termini, također, omogućuju prepoznavanje eventualnih sličnosti među različitim religijama i religijskim praksama, što može biti od velike koristi za međureligijske odnose u multireligijskim društvima.

 

Bosnizirani termini stranog porijekla

Tendencija da se neki strani termin prilagodi domaćim fonetskim i morfološkim obrascima postoji u svim jezičkim tradicijama u svijetu. Ni bosanska višestoljetna jezička tradicija nije izuzetak. Značajan broj termina u bosanskoj islamskoj tradiciji čine upravo ovi, bosnizirani ili pobosančeni, termini. To su termini koji potječu iz arapskog, perzijskog ili turskog jezika, ali su, dolaskom na ove prostore, dobili nove, pobosančene, fonetske i pravopisne forme i oblike, istovremeno zadržavajući izvorno značenje. Kao najčešće primjere ovakve vrste termina susrećemo: k(j)abu, Kitab, ajet, šerijat, sevap, sunet(luk), tekiju, vakuf, vitre, sadaku, munaru, mezarluk, mejtef, ilum, alim, merhamet, hazreti (Aliju, npr.), mumina, džemat, Bekira i sl.

 

Udomaćeni strani termini

Određen broj termina stranog porijekla u islamskoj leksici bosanskog, a i mnogih drugih jezika, za razliku od bosniziranih termina, ne samo da vuku korijene iz neke druge jezičke tradicije nego su zadržali i izvorni fonetski oblik, ali su, uslijed dugotrajne upotrebe i simbolizma koji im je imanentan, osigurali sebi ravnopravan status sa svim drugim terminima u bosanskome jeziku. To su termini koje nije potrebno prevoditi niti bosanskom govornom području, niti govornom području iz kojeg vode porijeklo. Veliki broj ličnih imena i toponima iz rane povijesti islama našlo je svoje mjesto upravo u ovoj kategoriji islamskih termina. Kao primjer udomaćenih stranih termina, najčešće srećemo: Kur’an, islam, salat, namaz, džennet, mehr, mekteb, melek, mezheb, muallim, vaiz, zikr, šehid, hidžab, nikah, šejh, Ebu Bekr, selam ('alejk) i sl. Ova grupa termina, zajedno sa prethodnom, predstavlja svojevrstan jezički most između bosanskog naroda i naroda iz čijih jezičkih tradicija potječu.

 

Strani termini

Sve gore spomenute kategorije termina iz tradicije islama imaju rezidentan status u leksici bosanskoga jezika. Za razliku od njih, strani termini, koje najčešće srećemo u islamskoj literaturi, posebno onoj stručnoj, termini su koji ne samo da imaju strano porijeklo nego ih se i tretira kao strane riječi („tuđice“) koje je potrebno prevesti da bi ih razumjeli oni koji ne govore jezik iz kojeg ti termini dolaze te, kao takvi, oni nemaju rezidentan status u bosanskome jeziku. Pored toga što je potrebno navesti njihovo značenje, najčešće u zagradama, njih se, prilikom pisanja, treba i primjereno transliterirati kako bi se osiguralo njihovo ispravno izgovaranje. Među primjerima koji najbolje ilustriraju ovu kategotiju su i termini: Kur'anu-l-kerim (Kur'an časni) resulullah (Božiji poslanik), alejhi-s-selam[6] (neka je Allahov mir i blagoslov s njim), 'Ilm (znanje), Ihvanu-l-muslimin (muslimanska braća) emiru-l-mu’minin (vođa pravovjernih), bejtu-l-mal (trezor) i sl. Neki strani termini i sintagme, kao što su rahmetullahi alejh (Allah mu se smilovao), es-selamu alejkum (mir s tobom/vama), radijallahu anh (neka je Allah zadovoljan njime/njome) i sl., u ulemanskim i islamski obrazovanijim krugovima se upotrebljavaju u njihovom izvornom obliku, bez prevođenja ili prilagođavanja bosanskoj leksici.

U pokušaju da se, iz različitih razloga, zaobiđu termini stranog porijekla u islamskoj tradiciji, nerijetko se pribjegava posudbi zamjenskih termina iz drugih religijskih tradicija, čime se mijenja suština termina i impliciraju značenja, često paradoksalna, koja nemaju realno uporište u islamskoj tradiciji. To pokazuju i sljedeći primjeri: islamski svećenik umjesto imam; islamska vjeroispovijest umjesto islam; pripadnici islamske vjeroispovijesti umjesto muslimani, Islamska vjerska zajednica umjesto Islamska zajednica i sl.

 

Kategorizacija termina prema oblastima islama koje definiraju

Islam obuhvata veoma široko i raznovrsno područje ideja, institucija, naučavanja, djelatnosti i slično, koje se odlikuju i vlastitim terminologijama, koje se mogu podijeliti u nekoliko kategorija:

 

Terminologija povijesti islama i Islamske zajednice u BiH

Ovu kategoriju možemo, uvjetno, podijeliti u dva dijela: prvi, u koji spadaju termini univerzalnog karaktera, kao što su: toponimi ili nazivi historijski važnih mjesta i država, geografski pojmovi, imena povijesnih ličnosti, te nazivi određenih povijesnih događaja, i drugi, u koji spadaju termini lokalnog karaktera, kao što su oni koji označavaju specifične događaje i ličnosti iz povijesti Islamske zajednice, kao i karakteristični termini koji označavaju njene organizacione jedinice, zakonodavne, izvršne i vjerske organe, institucije i sl. Ovaj drugi dio terminologije islama i Islamske zajednice je specifičan utoliko koliko je specifičan način organiziranja bosanskih muslimana u odnosu na muslimane drugih zemalja. Primjeri: Muhammed, a. s., hazreti Hamza, Kerbela, Hidžra, hidžretska godina, musalla, imam, Akaba, Mekka, Medina, Oprosni hadž, Ebu Hanifa, Muhammed Abduhu, mezheb, ummet, te Rijaset, reis(u-l-ulema), medžlis, džemat, muftija, murasela, vakufnama, Husein Đozo, medresa, Fakultet islamskih nauka, tekija, Džemaludin Čaučević, šehid(i) itd.

 

Terminologija islamskog vjerovanja, ibadeta i etike

U ovu kategoriju spadaju, uglavnom, kur’anski i hadiski termini kojima se identificiraju i definiraju osnovni principi i elementi islamskog vjerovanja, oblici i kategorije vjerske prakse u islamu te norme islamske etike. Njih najčešće nalazimo u mektebskim i vjeronaučnim udžbenicima, vjerskoj literaturi i hutbama, na stranicama printanih medija te radio i TV valovima vjerskih medija, kako onih u okrilju Islamske zajednice tako i onih izvan nje. Primjeri: Allah, šehadet, ibadet(i), ahlak, akaid, hadis(i), (imanski, islamski, namaski...) šarti, namaz, ruk'(j)u, edeb, iman, sedžda itd.

 

Terminologija islamskih blagdana

U ovu kategoriju spadaju termini kojima se identificiraju i definiraju značajni datumi i događaji koji su, najčešće hadisom i sunnetom, a neki i samim Kur’anom, proglašeni vjerskim blagdanima. Njima se mogu pridodati i svi termini koji, bilo na teorijskoj, bilo na praktičnoj ravni, prate ove događaje, odnosno prema njima proglašene blagdane, u koje, na prvom mjestu, spadaju specifični oblici čestitanja i dr. S obzirom na to da se islamski blagdani obilježavaju prema hidžretskom kalendaru, ova kategorija uključuje i nazive hidžretskih mjeseci. Frekventnost ovih termina u svakodnevnoj upotrebi je znatno manja u odnosu na termine drugih kategorija zbog činjenice da se događaji koje oni definiraju dešavaju jednom do dva puta tokom hidžretske godine. Primjeri: (Kurban ili Ramazanski) bajram, muharrem, Jevmi-ašura, zu-l-hidždže, Mevlud itd.

 

Terminologije islamskih naučnih disciplina

Sve dosada spomenute kategorije islamskih termina imaju jedan zajednički imenitelj a to je njihova upotrebljivost i razumljivost za sve društvene slojeve, uzraste i obrazovne nivoe društva. Za razliku od njih, termini vezani za i proizašli iz islamskih nauka i bavljenja njima su, uglavnom, stručni termini namijenjeni užim, islamski visoko obrazovanim, akademskim krugovima i studentskoj populaciji koji se bave islamskim naukama. Ovakvim terminima, uglavnom stranog porijekla, preplavljena je literatura i udžbenici raznih islamskih naučnih disciplina: akaida, tefsira, hadisa, fikha i sl., što je vidljivo i iz njihovih samih naziva. Većina ovih naučnih disciplina i formalno je definirala svoje vlastite terminologije. Primjeri: ihvanu-l-muslimin, hulefai-rašidin, emiru-l-mu'minin, akaid, te'vil, tefsir, ajet, sura, kazf, 'iddet, ta'limu-l-islam, fikhu-l-ibadat, feraid, muhaddis itd.

 

  1. Fonetsko-fonološke karakteristike islamske terminologije

Imajući u vidu temeljno pravilo fonetskog pravopisa koje nalaže da se znakovi/slova u bosanskom jeziku čitaju onako kako su i napisana, u nekim slučajevima je neophodno u pomoć pozvati i određene fonetske instrumente kao što su: artikulacijska fonetika, fonetska transkripcija,[7] transliteracija, dijakritički i interpunkcijski znaci i sl., posebno kada se radi o stranim i udomaćenim terminima stranog porijekla.

 

Tvrdi i mehki konsonanti (artikulacijska fonetika)

Budući da je većina termina u islamskoj tradiciji arapskog porijekla, potrebno je obratiti posebnu pažnju na karakterističan izgovor pojedinih glasova u određenoj riječi, jer to može utjecati na samo značenje termina, što dokazuje i sljedeći primjer: aqil sa „tvrdim“ k znači pametan, dok akil sa „mehkim“ k znači izjelica.

 

Naglasak i dugi/kratki vokal

Pogrešna upotreba akcenta može, u nekim slučajevima, dovesti do promjene značenja ili smisla termina, dok u drugima ne, ali, u svakom slučaju, može doprinijeti da slušalac teže prepozna izgovoreni termin ili, pak, učiniti (iz)govor komičnim a govornika neukim. Budući da u bosanskom jeziku, uključujući islamsku terminologiju, postoje morfološki istovjetne riječi sa potpuno drukčijim značenjima, jedini način da se izbjegne njihova kriva upotreba ili pograšno razumijevanje jeste ispravno pozicioniranje naglaska i odabir dužine vokala na kojem je naglasak smješten. U pisanju, to ćemo postići upotrebom dijakritičkih znakova, koji će svoju refleksiju imati i u usmenoj interpretaciji termina. Za ilustraciju slučajeva kada dolazi do promjene značenja mogu poslužiti termini hatib, koji, s naglaskom na prvom slogu i dugim vokalom „a“, znači „prosac, zaručnik“ a sa dužinom na posljednjem slogu i kratkim „a“, znači „govornik, predavač, propovjednik“, i namaz koji, po istom principu, u prvom slučaju znači vrstu hrane a u drugom vrstu vjerskog obreda. Za ilustraciju slučajeva kada ne dolazi do promjene značenja može poslužiti termin tesavvuf, kada se naglasak stavi na prvi umjesto na njegov drugi slog.

 

Fonetska transkripcija[8]

Iako nije najizravnije relevantna za predmet ovog rada, fonetsku transkripciju spominjemo kao mogućnost koja se, iako rijetko, ipak koristi u nekim stručnim radovima. Njena najčešća upotreba je u rječnicima, glosarima, leksikonima i sl. Pomoću fonetske transkripcije bilježimo govorne glasove u jednom jeziku, uključujući i one koji su porijeklom iz drugih fonetskih porodica. Prema tome, kada fonetska pravila i pravopis nisu dovoljni da se određeni glas adekvatno zabilježi, pribjegava se korištenju posebnih fonetskih simbola, kao što su, naprimjer, u našem slučaju, slova izvan bosanskog alfabeta ili, pak, sistema takvih simbola kao što je, naprimjer, međunarodna fonetska abeceda[9]. U našem slučaju, najčešće korišteni fonetski simboli su slova engleskog alfabeta: w i q a koriste se samo kod transliteracije stranih termina.

 

  1. Pravopisne karakteristike islamske terminologije

Budući da mnogi termini u tradiciji islama, kao i drugim religijskim tradicijama, vode porijeklo iz nekog stranog jezika, uglavnom arapskog, turskog ili perzijskog, potrebno je obratiti pažnju na neka pravopisna pravila koja su specifikum, takozvane, karakteristične leksike u bosanskome jeziku[10]. Spomenuta pravila se, uglavnom, tiču pisanja velikog i malog slova, udvojenih slova, apostrofa te transkripcije i transliteracije tih termina.

 

Veliko i malo slovo

Božija imena kao i sva druga vlastita imena i toponimi u terminologiji islama, sukladno svim pravopisima u svijetu, koji poznaju malo/veliko slovo, pišu se velikim početnim slovom, što pokazuju i sljedeći primjeri: Allah, el-Halik, el-Malik, el-Gaffar, er-Rahman, te Mekka, Mina, Arefat, Muhammed, Medina, Džibril, Jerusalim i sl. Za terminologiju islama, ovo pravilo je tim značajnije što jezik iz kojeg potječe većina termina stranog porijekla - arapski, uopće ne poznaje razliku između malog i velikog slova. Međutim, za razliku od većine svjetskih pravopisa, termini koji predstavljaju nazive religija, njihovih pripadnika ili vjerskih funkcija/zvanja, prema pravopisu bosanskog, kao i pravopisima srodnih jezika u okruženju, pišu se malim slovom, kao na primjeri: islam, musliman, reis, imam, muftija...

 

Udvojena slova

Bosanska leksika, za razliku od arapske, engleske i nekih drugih leksika, u osnovi ne poznaje udvajanje slova (tešdid) tj. geminaciju. Međutim, susretom sa islamom, prvenstveno, a time i sa jezicima putem kojih je islam dospio na bosanska govorna područja, neki specifični termini, koji u svom izvornom obliku i prema pravopisu jezika iz kojeg dolaze, sadrže dupla ili udvojena slova (suglasnike), suprotno standardima bosanskoga pravopisa, zadržavaju isti oblik i u bosanskome jeziku, kao udomaćeni strani termini. Udvojena slova nemaju samo pravopisno-estetsku ulogu, ona, prije svega, determiniraju način izgovaranja specifičnih riječi/termina u kojima se nalaze, sugerirajući, najčešće, i mjesto akcenta u riječi. Najfrekventniji primjeri termina sa pravilno pozicioniranim udvojenim slovima su: Allah, Muhammed, sunnet, muallim, Mekka i dr. Međutim, ni pogrešno pozicioniranje udvajanja ili podvostručavanja suglasnika nije rijetkost, o čemu svjedoči i termin „selam“ koji nerijetko i potpuno nepravilno dobija još jedno „l“ (sellam) što dovodi do promjene ne samo u izgovoru i akcentu, nego i u značenju.[11] Ova pogreška nije imanentna samo nemuslimanima nego i mnogim manje upućenim muslimanima.

 

Apostrof

Upotreba apostrofa je imanentna mnogim jezičkim tradicijama, bilo da se radi o domaćoj leksici ili domaćoj transliteraciji stranih termina. Za razliku od bosanskoga jezika u kojem apostrof ima isključivo zamjensku (interpunktivnu) ulogu, tj. mijenja izostavljeno slovo ili grupu slova, u islamskoj terminologiji prisutnoj u bosanskoj leksici, apostrof može imati dvojaku funkciju: interpunktivnu i dijakritičku. Interpunktivnu funkciju apostrofa nalazimo, uglavnom, u transliteraciji udomaćenih stranih termina i stranih termina u slučajevima kada termin/sintagma u sebi sadrži tzv. genitivnu vezu, kao u primjeru sintagme reisu-l-ulema. Dijakritičku ulogu apostrofa nalazimo kod termina koji u sebi sadrže slova ili glasove koji ne postoje u bosanskom jeziku, kao što je: 'ajn, (primjer: 'ilm), te međuglas zvani „hemze“ (Kur’an, mu’min i sl.). Takve termine možemo naći u kategoriji stranih i rjeđe udomaćenih stranih termina.

Svi ovi termini potječu, uglavnom, iz arapskoga jezika, čije pismo ne poznaje interpunkcijske i dijakritičke znakove na način na koji oni postoje, kako u bosanskom tako i u pravopisu većine evropskih jezika.

 

Transkripcija i transliteracija

Neki udomaćeni kao i strani termini, uglavnom imena, u leksici bosanskoga jezika zahtijevaju transkripciju ili transliteraciju.[12] U standardima bosanskog i nekih susjednih jezika, međutim, ne postoji jedna općeprihvaćena transkripcija koja bi se mogla primjenjivati, a da ne govorimo o transkripciji koja bi uvažavala već spomenuto pravilo fonetskog pravopisa bosanskog i njemu srodnih jezika prema kojem se slova/znakovi i riječi izgovaraju onako kako su napisani i pišu onako kako se izgovaraju. Postoji nekoliko međunarodnih standarda za transliteraciju arapskih imena, među kojima su najpoznatiji DIN 31635 i ISO 233[13], kao i njemački ZDMG-sistem[14] koji se koriste ne samo na međunarodnoj lingvističkoj pozornici nego i u samom bosanskom jeziku i za domaću upotrebu, što nerijetko uzrokuje nepravilnosti u izgovoru, čije posljedice mogu biti čak gubljenje ili promjena značenja i smisla termina. Na koji način nepostojanje standardizirane transkripcije koja bi uvažavala gore spomenuto pravilo fonetskog pravopisa bosanskoga jezika dovodi do jezičke konfuzije, najzornije pokazuju primjeri kao što je bismilla - skraćeni oblik kur'anske sintagme Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim. Ako ovaj termin iz arapskog u bosanski jezik stigne preko jednog od priznatih međunarodnih standarda transliteracije (Besmellah), izgubit će svoj izvorni fonetski oblik gotovo do neprepoznatljivosti.

 

Zaključak

 

Imajući u vidu sve ono što terminologija, u najširem smislu te riječi, svakodnevno znači za ljudski rod od njegovog postanka do danas, moglo bi se reći da je terminologija, posebno u vjerskom smislu te riječi, pored života, najveće blago kojim je Bog darovao čovjeka.

            Islamska terminologija, kao potkategorija terminologije, nije samo jezičko nego i vjersko-teološko pitanje. Prema većini religijskih tradicija, riječ ili termin ima višestruku ulogu. S jedne strane, ona je prapočelo i prethodnica Božijem stvaranju a, s druge instrumentarij koji je Allah podario čovjeku nakon što ga je stvorio da bi mu olakšao snalaženje i boravak u materijalnom svijetu.

Ipak, praktična uloga i status islamske terminologije u bosanskome jeziku je još uvijek otvoreno pitanje. Iako i sama potkategorija, islamska terminologija ima i svoje vlastite kategorije i potkategorije i svoje osobenosti u odnosu na standarde bosanskoga jezika i njegove leksike. Upravo su te osobenosti differentia specifica zbog koje je neophodno precizno izdiferencirati i pravilno, u duhu bosanskoga jezika, (re)definirati islamsku terminologiju, kako se, zbog nedostatka jezičke suptilnosti i cirkuliranja nekolicine stvarnih stranih termina, ne bi dogodilo da se cjelokupna islamska terminologija izopći iz bosanskog jezika i nasilu ugura u rječnike stranih riječi, kao što je bio slučaj u posljednja skoro dva stoljeća. Ako bi se, u nekom jeziku (u ovom slučaju bosanskom) odbio rezidentni status terminologiji kojom se nešto definira u tom jeziku, analogno tome, ista sudbina bi mogla zadesiti i ono šta se tom terminologijom definira, u ovom slučaju islam i muslimane.

Status islamske terminologije u bosanskome jeziku nije važan samo za muslimane i njihove potrebe. Srodni jezici, koji nose drukčije nazive (crnogorski, hrvatski i srpski), kako u Bosni tako i u susjednim državama, također imaju potrebu za istom vrstom terminologije, jer se susreću sa istim fenomenom kojeg treba definirati. Sveobuhvatno i pozitivno rješenje pitanja statusa islamske terminologije u leksici bosanskoga jezika u velikoj mjeri bi, po principu spojenih posuda, doprinijelo rješavanju istog pitanja u drugim, bosanskome jeziku srodnim, jezicima. Istim putem i po istoj logici u bosanski jezik prelaze terminologije koje definiraju druge religije i kulture. Uspostava terminološkog mosta omogućava vođenje i razvoj kvalitetnog dijaloga različitih religija i kultura.

Alternativa (do)definiranju, nostrifikaciji i kodifikaciji islamske terminologije u bosanskom jeziku jeste terminološka anarhija koja za posljedicu može imati muslimansko nepravilno razumijevanje islama i njegovu krivu prezentaciju drugima s jedne i ostavljanje bosanskog jezika bez važnog dijela njegove „karakteristične leksike“ s druge strane.

Autor: Ifet Mustafić

Glasnik br 11-12, 2015

[1] Usporedi: Šime Anić, Nikola Klaić, Želimir Domović, Rječnik stranih riječi, Sani-Plus, Zagreb, 1998, str. 1399

[2] Isto.

[3] Usporedi: Evanđelje po Ivanu 1, stavak: 1-4.

[4] Usporedi: Kur'an, 2: 31.

[5] Usporedi: Kur'an, 36: 82.

[6] U nekim slučajevima, ova sintagma potpuno neopravdano poprima oblik imenice i kao takva se koristi kao sinonim za poslanika Muhammeda, neka je Allahov mir s njim.

[7] Usporedi: Ivo Škarić, „Fonetika hrvatskoga književnog jezika“, u: S. Babić i sur.: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU i Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991.

[8] Vidjeti: Juraj Bakran, Zvučna slika hrvatskoga govora, Ibis grafika, Zagreb, 1996.

[9] IPA (International Phonetic Alphabet) je sistem znakova za fonetsku i fonološku transkripciju. Najčešće se koristi pri izradi rječnika. (http://www.domaci.de/viewtopic.php?t=36648)

[10] Vidjeti: Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

[11] Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997, str. 670.

[12] Razlika između ova dva termina, koji znače prenošenje znakova iz jednog jezika u drugi, u tome je što transkripcija vodi računa o izgovoru znakova, dok transliteracija to ne čini.

[13] Usporedi: S. Babić, B. Finka, M. Moguš, Hrvatski pravopis, Školska k., Zagreb, 1994, str. 73. i 74.

[14] Usporedi: Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, KDB Preporod, Sarajevo, 1996, str. 146-147.