Danas govorimo o dvama važnim susretima dvojice Franja s dvojicom Egipćana, u čemu nalazimo određenu simboliku. Prvi susret dogodio se u februaru 1219. godine u Egiptu, a drugi u februaru 2019. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Ova godina jubilarna je osamstota obljetnica međureligijskog dijaloga svetog Franje Asiškog i pobožnog egipatskog vladara iz dinastije Ejjubija, sultana Malika el-Kāmila, koji se zbio 1218. godine za vrijeme Petog krstaškog pohoda (1213–1221.) u egipatskoj luci Damietta (Damjat), delti rijeke Nil u Sredozemno more.

U istom gradu 1. marta ove, 2019, godine obilježena je 800. obljetnica tog susreta, kojoj su prisustvovale delegacije iz cijelog svijeta, s koje je odaslata poruka kako „ovo nije vjersko pitanje, nego pitanje identiteta i budućnosti čovjeka“. Drugog dana svečanosti, 2. marta, na al-Azharu se kazivalo o muslimanskoj tradiciji u svjetlu dijaloga te je odaslata „velika radost što se možemo prisjetiti susreta od prije 800 godina u Damietti i to u svjetlu zagrljaja velikoga imama i pape Franje u Kairu, koji su ponovili u Rimu i zapečatili u Abu Dhabiju“.[1]

Susret s početka trinaestog stoljeća bio je predmetom brojnih istraživanja. Najznačajnije zapise i poruke tog susreta spomenut ćemo u ovom radu.

Drugi susret zbio se tokom „arapskog proljeća“, a nakon sloma ISIL-a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima između dvojice hrabrih ljudi pape Franje i egipatskog šejha al-Azhara el-Tajjiba. Ovaj susret, očekujemo, bit će predmetom budućih izučavanja i priređivanja godišnjica sjećanja na njega. Ovom prilikom ukazat ćemo na najznačajnije poruke vezane za opći mir i sigurnost u svijetu.

Prvi susret – Franjevca i Sultana

Ovaj drevni susret možemo iščitavati u srednjovjekovnim hronikama muslimanskih i kršćanskih autora i pokušati ih učitati u ideje suvremenog poimanja dijaloga svijeta islama i kršćanstva. To putovanje traganja za mirnijim svijetom započelo je davno – na Istoku, da bi se nastavilo sve do naših dana. Tragajući za zapisima tog perioda, došli smo do sljedećih pisanih izvora:

Muslimanski hroničari o susretu iz 1219. godine

Susret sultana Malika el-Kāmila (1177–1238.) s Franjom Asiškim (118–1226.) nije posebno zabilježen kod muslimanskih hroničara dinastije Ejubija.[2] Zabilježeno je kako je Salahudinov brat Ādil nakon Salahudinove smrti i razdora među njegovom trojicom sinova uspio ponovo ujediniti Ejubijsku državu. Ādilov sin el-Kāmil Muhammed vladao je Kraljevinom Egipat. Zapadni hroničari Kāmilovu titulu „el-melik“ – kralj čitali su kao „el-mālik“ – vladar i razumijevali da mu je to vlastito ime, te su ga na Zapadu predstavljali kao Malik el-Kāmil, a zapravo se zvao el-Kāmil Muhammed, brat es-Saliha Ejuba, koji će ga naslijediti na vlasti u Egiptu.[3]

Sultan el-Kāmil veoma je zastupljena ličnost u muslimanskim hronikama krstaških pohoda, posebno Petog na Zapadnu obalu Nila. Zanimljivo je da ez-Zejjat navodeći biografiju poznatog sufijskog poznavaoca Poslanikove tradicije (muhaddisa) Fahrudina el-Fārisija (u. 662. god. po H.) više usput spominje „poznatu priču“ o susretu sultana el-Kāmila sa kršćanskim isposnikom (rāhib), kojem je ovaj islamski učenjak prisutvovao i „u potpunosti se složio s načinom na koji je sultan polemizirao s isposnikom“.[4] Istina, autor ne spominje ime svećenika, ali sve upućuje na to da je riječ o sastanku Franje Asiškog sa sultanom el-Kāmilom.

Očito je za muslimanske hroničare ovaj susret bio jedan u nizu susreta nosilaca vjerskog autoriteta muslimana i kršćana, što nije bilo neobično niti bogohulno u to vrijeme. Moguće je u tome tražiti razloge nepostojanja zasebnih zabilješki o samom toku razgovora. Može se sa sigurnošću utvrditi da je, s pozicije muslimanskih hroničara, došlo do ovog susreta te da je protekao u duhu dobre volje i razumijevanja uprkos činjenici da je održan u jeku oružanih sukoba Petog krstaškog pohoda.

Kršćanski hroničari o susretu iz 1219. godine

Mnogo više informacija o susretu nalazimo u hronikama kršćanskih autora. Vijekovima su motivi susreta oslikavani po crkvenim zidovima a sam susret ekraniziran prije više od jednog stoljeća, davne 1911. godine. Kršćanski hroničari pretpostavljaju kako je do susreta došlo na temelju „radikalno življene evanđeoske poruke i sultanove duboke religioznosti“. Ovaj susret zabilježen je kao svojevrstan zaokret srednjovjekovne Crkve od institucionalnog zagovaranja borbe protiv nevjernika ka životu utemeljenom na evanđeoskim savjetima zajedničkog, miroljubivog života u skladu sa svim stvorenim.[5]

Hroničari su zabilježili kako je Franjo krenuo u Svetu zemlju potaknut željom za mučeništvom te kako bi nevjernicima, posebno muslimanima, navijestio evanđelje. Dolazi do preokreta i Franjine želje za sveopćim mirom. Franjo i el-Kāmil tada sjedaju i razgovaraju onako kako danas sjede i razgovaraju kršćani s muslimanima. U to vrijeme zapadnjacima je to bila veoma neuobičajena slika. Hroničari nisu zabilježili koliko dugo je trajao taj susret, ali jesu to da mu je sultan ponudio bogate darove, koje ovaj odbi, što izazva divljenje sultana te ga je vrlo rado slušao.

Ovaj susret bit će prekretnica u kasnijoj praksi misionarskog rada svećenika u zemljama Bliskog istoka i odobravanju takve prakse od vladara koji su pripadali islamskim tradicijskim vrijednostima. Opis ovog susreta moguće je čitati u dvadesetom poglavlju Prvog životopisa Tome Čelanskoga i u sedmom poglavlju Životopisa Julijana Špejerskoga.

Franjo je iz susreta sa sultanom izašao bogat – iskustvom drugoga. Posebno ga se dojmilo mujezinovo pozivanje na namaz te u Prvom pismu kustodima spominje zvona koja treba da pozivaju na molitvu „a slavu njegovu tako navješćujte i propovijedajte svim narodima da sav narod po svoj zemlji o svakom času i kad zvona zvone uvijek daje slavu i hvalu Bogu svemogućem“.[6]

Iz svih sačuvanih zapisa o susretu Franje i Sultana moguće je zaključiti kako su uspjeli nadići razlike i povesti dijalog o zajedništvu. To bi mogla biti jedna od poruka prvog susreta, koja će biti samo rani nagovještaj snažnom dijalogu s početka dvadesetog stoljeća. Ovim susretom uspjeli su izbjeći zamku koja i danas postoji u formi posmatranja drugoga kao opasnosti po vlastiti opstanak.

Najznačajniji dokumenti o muslimansko-kršćanskom dogovaranju

Drugom susretu o kojem ovdje govorimo, onom između pape Franje i šejha al-Azhara iz februara 2019. godine prethodilo je više pomno pripremanih dokumenata i susreta koji su bili dragocjeni za svjetski mir i stabilnost – dva ključna faktora blagostanja i napretka. Izdvojit ćemo najvažnije.[7]

Medinska povelja (622) povijesni je dokument o abrahamskom dijalektičkom spiritualizmu. To je jedinstveno svjedočanstvo duha miroljubive vjere islama kao i rane miroljubive muslimanske zajednice. Inicirana je posljedicom krize odnosa između rane muslimanske i jevrejske zajednice u Medini. Smatra se primjerom izuzetno važnog dokumenta ideje “društvenog ugovora”, ideje koju su Jean Jack Rousseau, John Lock i Thomas Hobbes osmislili kao glavnu društveno-političku ideju u Evropi.

Magna Carta (1215) historijski je dokument nastao kao posljedica krize između božanskih prava kralja nasuprot ljudskih prava. Ovo je još uvijek glavna referenca za konstitucionalizam u svijetu.

Nostra Aetate (1965) historijski je dokument Drugog vatikanskog koncila. Iako u svojim dokumentima u prošlosti nije mogao naći temelj za to, Vatikan je, „uz pomoć Svetog Duha“, kako su kazali, bio u stanju sačiniti ovaj dokument, koji je od ogromnog značaja u smislu preorijentacije prema toleranciji i dijalogu s nekršćanskim religijama, posebno s judaizmom i islamom u dijalektičkom spiritualizmu abrahamovske tradicije.

Deklaracija evropskih muslimana (2006) historijski je dokument, u smislu njegove značajne poruke muslimanima Evrope da Evropa nije dom rata (dāru-l-harb) niti je dom islama (Dāru-l-islām), već je to dom dogovora ili društvenog ugovora (el-‘Akd el-idžtimāʿī). Ovaj dokument sačinila je Islamska zajednica u Bosni. Politički i vjerski autoriteti u Evropi cijene ovu deklaraciju.

Zajednička riječ između nas i vas – ljubav prema Bogu i ljubav prema komšiji (2007) jeste poziv na muslimansko-kršćanski dijalog nakon papinog kontroverznog predavanja u Regensburgu.

Marakeška deklaracija (2016) uporediva je s vatikanskom Nostre Aetate od 1965. godine u smislu da oba ova dokumenta sadrže poruke o religijskoj toleranciji i suživotu u pluralnosti i različitosti vjerske i kulturne stvarnosti.

Vašingtonska deklaracija (2018) samo je nastavak Marakeške deklaracije, koja je produžetak Medinske povelje kao tradicionalne osnove za muslimane da prakticiraju mir i toleranciju prema nemuslimanima u svojim društvima.

Drugi susret: Pape i Šejha

Bilo je samo pitanje dana kada će do takvog susreta i na takvom nivou doći. Dvojica vjerskih autoriteta, papa Franjo i šejh al-Azhara, sretali su se ranije u Kairu, potom u Rimu i sve to zapečatili susretom u Abu Dabiju. U Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine s velikom pažnjom smo pratili te susrete. Na ovom susretu aktivno je sudjelovao dr. Mustafa Cerić (reisul-ulema 1993–2012. i predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja), koji je tokom trajanja međureligijske konferencije upriličene tim povodom imao izlaganje pod nazivom „Principi ljudskog bratstva“. Dr. Cerić preveo je Povelju o ljudskom bratstvu radi svjetskog mira i suživota objavljenu u Islamskim informativnim novinama Preporod i na internet-stranici Centra za dijalog – Vesatijja. Dokument je izazvao veliku pažnju medija i javnosti. Deklaracija o ljudskom bratstvu samo je posljednja u nizu važnih povijesnih dokumenata koji su oblikovali opće ljudsko mišljenje.

Želimo naglasiti kako se susret u Abu Dabiju nije desio sam od sebe, nego je on plod dugogodišnjeg napora odgovornih ljudi dijaloga. Kako god je susret u Damjatu 1219. pomogao u obogaćivanju na dugi period vlastite tradicije vrijednostima drugih, tako će i susret iz 2019. dodatno obogatiti sve one koji su okrenuti ka dijalogu i razumijevanju među religijama i društvima.

Kao kruna muslimanskog nastojanja da se zaustavi antimuslimanska retorika u svijetu, ne više samo u medijima, već i u političkim i akademskim krugovima, dolazi do povijesno-praktičnog “dijalektičkog spiritualizma” u Abu Dhabiju početkom 2019. godine (3–5. ferbruara 2019).

Formalni domaćin Rimskom biskupu i vrhovnom poglavaru Katoličke crkve bili su država i narod Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali mu je religijski domaćin njegov duhovni partner, šejh al-Azhara, koji je danas vrhovni autoritet globalnog sunijskog muslimanskog ummeta. Stoga susret dvojice najviših lidera katoličke i muslimanske zajednice u svijetu u gradu Abu Dhabi, na Arapskog poluotoku, ima historijski značaj bez presedana. Prvi put globalna muslimanska zajednica mogla je osjetiti da ima istinski duhovni i kulturalni glas koji se u njeno ime obraća cijelom svijetu.

Značaj papina posjeta Abu Dabiju

Svjesni smo prethodnih posjeta pape Franje važnim muslimanskim zemljama: Jordanu u maju, Albaniji u septembru i Turskoj u novembru 2014, Bosni u junu 2015, Azerbejdžanu u septembru 2016. te Egiptu u aprilu 2017. godine. Sve te posjete bile su važne same po sebi. Posjeta pape Franje Svetoj zemlji jednako je važna kao i njegova posjeta Sarajevu, koje je Papa nazvao evropskim Jeruzalemom. Međutim, prva papina posjeta u historiji, u zoru 19. godine 21. stoljeća, Arapskom poluotoku, jedinstvena je jer otvara prozor u globalni međuvjerski savez.

Doista, moramo ovdje ukazati na dvije važne stvari kako bismo u potpunosti cijenili cijeli program papine posjete Abu Dhabiju. Prvo, tema globalne konferencije o ljudskom bratstvu, koja je održana u Abu Dhabiju u povodu papine posjete i znakovita je i značajna. Ona nam govori da smo mi muslimani postali svjesni da treba obnoviti prijateljske i bratske mostove koje su nedavno porušili oni među nama što su nam kidnapovali našu vjeru iz svojih ličnih frustracija i gluposti. Moramo priznati da smo mi, u tom procesu kidnapovanja naše vjere, izgubili mnogo naših tradicionalnih prijatelja i saveznika. I doista, bili smo na rubu da ostanemo usamljeni u našoj borbi protiv predrasuda prema našoj muslimanskoj vjeri, našim muslimanskim pravima i mjestu koje muslimanima s pravom pripada u svijetu.

Smisao papine posjete jeste da se prekine ovaj ciklus nerazumijevanja. Stoga, i domaćinu i gostu treba čestitati na njihovoj dobroj volji da izgrade porušene mostove povjerenja između muslimanskog i kršćanskog svijeta u cjelini. To se povjerenje mora obnoviti radi spašavanja čovječanstva od opasnosti koja mu prijeti.

Drugi aspekt jeste naša pravovremena svijest da su, u odsustvu jednog globalnog muslimanskog duhovnog autoriteta, muslimani diljem svijeta djelovali zbunjeno i smeteno, dok je muslimanska mladež postala lahak plijen za one koji su izgubili osjećaj odgovornosti za mir i sigurnost našeg ummeta u svijetu. Vjerujemo da je ovaj vakuum u pogledu postojanja jedne globalne muslimanske duhovne ličnosti sada popunjen moćnim porukama šejha Abdullaha Bin Bajje u vidu inovativnog programa Muslimanskog foruma za mir i kreativne ideje “Saveza vrlina” ili “Saveza vrlih”, kao i kroz moćno globalno zastupanje šejha al-Azhara kao vjerodostojnog vrhovnog vođe muslimana s vjerodostojnim muslimanskim glasom koji se sad može čuti u cijelom svijetu.

 

Važnost deklaracije

Deklaracija o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot nije samo prekretnica u odnosima između kršćanstva i islama, nego je također poruka s jakim utjecajem na međunarodnu scenu.[8]

Dvojica vjerskih vođa ističu da je među najvažnijim uzrocima krize suvremenog svijeta umrtvljena ljudska savjest i otuđenje od vjerskih vrijednosti, kao i prevladavanje individualizma i materijalističkih filozofija.

Bitna je obitelj kao i važnost buđenja religioznog osjećaja, osobito kod mladih kako bi se mogli suočiti s tendencijama prema individualističkom, egoističnom, konfliktnom, slijepom radikalizmu i ekstremizmu u svim oblicima njegova izražavanja, napisali su Franjo i Al-Tayyib te podsjetili:

Stvoritelj nam je dao dar života da ga čuvamo. To je dar koji niko nema pravo oduzeti, ugroziti ili manipulirati njime po vlastitom nahođenju. Zato osuđujemo sve prakse koje ugrožavaju život kao što su genocidi, teroristička djela, prisilna preseljenja, trgovina ljudskim organima, pobačaj i eutanazija, te politike koje sve to podržavaju.

Izjavili su također da religije nikada ne potiču rat i mržnju, neprijateljstva i ekstremizam, te ne pozivaju na nasilje ili krvoproliće. Te su nesreće plod odstupanja od vjerskog učenja, te političke upotrebe religija, pa i tumačenja vjerskih skupina ljudi.

Zbog toga molimo sve da prestanu koristiti religije kako bi poticali mržnju, nasilje, ekstremizam i slijepi fanatizam, te da prestanu koristiti Božije ime kako bi opravdali ubojstva, progone, terorizam i ugnjetavanje. Papa i veliki imam napomenuli su da Svemogući Bog ne treba nikoga da Ga brani i ne želi da se Njegovo ime koristi za ugnjetavanje ljudi.

Deklaracija ističe također neophodnu potrebu priznanja prava žena na obrazovanje, rad i ostvarivanje vlastitih političkih prava. Nadalje, napominje da se mora raditi na oslobađanju od povijesnih i društvenih pritisaka suprotnih načelima vlastite vjere i dostojanstva.

Moraju se zaustaviti sve neljudske prakse i prosti običaji koji ponižavaju dostojanstvo žena i raditi na promjeni zakona koji sprečavaju žene da u potpunosti uživaju svoja prava.

 

 

Značaj Povelje za nas koji živimo u Bosni i Hercegovini

Vidljiv je i kroz poklon koji je, između ostalog, papa Franjo uručio predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Miloradu Dodiku prije tri dana, kazavši: „A da, kada ste iz Bosne i Hercegovine, evo vam i ovo", nakon čega je Dodiku poklonio izjavu koju su potpisali papa i imam al-Tayyib u Abu Dhabiju. Smatra se da Deklaracija o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot nije samo prekretnica u odnosima između kršćanstva i islama, nego je također poruka s jakim utjecajem na međunarodnu scenu.[9]

Tekst povelje kao i brojne analize možemo pronaći u elektronskim i printanim medijima. Želja nam je bila pridobiti vašu pažnju i pobuditi interes za ovu važnu temu te vas upoznati s aktualnim porukama naših vjerskih autoriteta. Bit ćemo veoma radosni ako smo u tome i uspjeli.

Umjesto zaključka

Navedena dva susreta desila su se u vremenu teških previranja i krvoprolića u svijetu. Vjerski autoriteti zaraćenih strana tokom Petog krstaškog pohoda razgovaraju o sličnostima i zajedništvu, upoznaju se i prave pretpostavku da se jednoga dana živi u miru i međusobnom poštivanju. Radilo se o potpuno atipičnom sastanaku za kontekst srednjovjekovlja. Prve dvije decenije dvadeset prvog stoljeća obilježene su ponovnim pokličima sukoba civilizacije s jedne i tzv. islamske države s druge strane, što je svijet vodilo sve većem besmislu vođenja ljudi. Dvojica vjerskih lidera ponovo razgovaraju o sličnostima i zajedništvu te prave pretpostavku da se čim prije živi u miru i poštivanju na temelju Deklaracije o ljudskom bratstvu. Čvrsto vjerujući u dijalog, kojem je nemoguće pronaći alternativu, spoznali smo da će ideja vodilja tih dvaju susreta nastaviti živjeti sve do Božije volje i postojanja ovog svijeta. Ideja ljudskog bratstva ostat će, sve će drugo proći.

Autor: Senad Ćeman

Iz knjige: Na putu dijaloga i umjerenosti

 

Literatura

Franjevački izvori: Fontes Franciscani, Pero Vrebac, (ur.), Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2012.

Košćak, Silvio, „Susret svetog Franje i sultana Malik al–Kamila kao paradigma postkoncilskog međureligijskog dijaloga“, Obnovljeni život, Filozofsko teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2019, 74(1).

Zejjat (el), Šemsuddin Muhammed ibn, El-Kevakibus sejjare fi tertibiz zijare, El-matbaa el-emirijje bi Misre, 1907.

Mustafa Cerić, „Vrijeme dijalektičkog spiritualizma“, dostupno na: https://www.cdv.ba/vijesti/u-sarajevu-odrzana-javna-tribina-na-temu-medinska-i-druge-povelje/.

„Al-Kamil“, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Al-Kamil.

„Obilježena 800. obljetnica susreta sv. Franje i sultana u Damietti“, dostupno na:  http://www.svjetlorijeci.ba/novosti/obilje%C5%BEena-800-obljetnica-susreta-sv-franje-i-sultana-u-damietti.

„Papa Dodiku poklonio izjavu koju je potpisao sa imamom džamije Al-Azhar“, dostupno na: http://ba.n1info.com/Vijesti/a340724/Papa-Dodiku-poklonio-izjavu-koju-je-potpisao-sa-imamom-dzamije-Al-Azhar.html.

„Tekst Povelje koju su potpisali šejh Al-Azhara i papa Franjo“, dostupno na: https://www.cdv.ba/vijesti/tekst-povelje-koju-su-potpisali-sejh-al-azhara-i-papa-franjo/

 

[1] Više o obljetnici pogledati u tekstu „Obilježena 800. obljetnica susreta sv. Franje i sultana u Damietti“, dostupno na: http://www.svjetlorijeci.ba/novosti/obilje%C5%BEena-800-obljetnica-susreta-sv-franje-i-sultana-u-damietti.

[2] Ejubijski sultanat (es-saltane el-ejjubijje) država je koja je egzistirala u periodu 1174–1250. godine na području dijela današnjih država Egipta, Iraka, Palestine, Izraela, Jordana, Libanona, Sirije, Libije, Saudijske Arabije, Sudana, Tunisa, Turske i Jemena. „Al-Kamil“, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Al-Kamil.

[3] Dostupno na: https://ar.wikipedia.org/wiki/%D8%A7%D9%84%D8%AF%D9%88%D9%84%D8%A9_%D8%A7%D9%84%D8%A3%D9%8A%D9%88%D8%A8%D9%8A%D8%A9#%D8%A7%D9%84%D9%83%D8%A7%D9%85%D9%84_%D9%85%D8%AD%D9%85%D8%AF_%D8%A8%D9%86_%D8%A7%D9%84%D8%B9%D8%A7%D8%AF%D9%84.

[4] Šemsuddin Muhammed ibn ez-Zejjat, el-Kevakibus sejjare fi tertibiz zijare, el-matbaa el-emirijje bi Misre, 1907, str. 110, dostupno na: https://ia802708.us.archive.org/34/items/tasawufwrdoud/ksiyara.pdf.

[5] Silvio Košćak, „Susret svetog Franje i sultana Malik al–Kāmila kao paradigma postkoncilskog međureligijskog dijaloga“, Obnovljeni život, Filozofsko teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2019, 74(1), str. 72.

[6] Franjevački izvori: Fontes Franciscani, Pero Vrebac, (ur.), Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2012, str. 129.

[7] Mustafa Cerić, „Vrijeme dijalektičkog spiritualizma“, dostupno na: https://www.cdv.ba/vijesti/u-sarajevu-odrzana-javna-tribina-na-temu-medinska-i-druge-povelje/     

[8] „Tekst Povelje koju su potpisali šejh al-Azhara i papa Franjo“, dostupno na: https://www.cdv.ba/vijesti/tekst-povelje-koju-su-potpisali-sejh-al-azhara-i-papa-franjo/.

[9] „Papa Dodiku poklonio izjavu koju je potpisao sa imamom džamije Al-Azhar“, dostupno na: http://ba.n1info.com/Vijesti/a340724/Papa-Dodiku-poklonio-izjavu-koju-je-potpisao-sa-imamom-dzamije-Al-Azhar.html.