Pojam i značenje tradicije

Tradicija (lat. tradere- svaka usmena predaja duhovnih činjenica koje prelaze s generacije na generaciju)[1] označava ono što se prenosi s koljena na koljeno, i što kao takvo traje. U rječnicima arapskog jezika za ovaj pojam postoji više sinonima, u savremenom arapsko-engleskom rječniku Al-Mawaridu riječ tradition je označena kao: "At- taḥḍar: inqālu'l'-ādāti awi'l-muʻtaqādāti min ğīlin ilā ğīl" - prenošenje sa jedne generacije na drugu[2].

Inače, taḥḍar osnovno značenje, u etimološkom smislu, ima: vući lozu od nekog ili nečeg. Što se tiče ostalih sinonima u arapskom jeziku navest ćemo samo neke: ʻurf (običaj, navika), aṯar (trag), i riječ koja se najčešće označava tradicija - taqlīd (što ima značenje oponašanja, slijeđenja...).

Samo značenje pojma tradicija je polisemično. Jedno od značenja koje riječ tradicija ima u zapadnjačkim jezicima jeste oblik mišljenja ili ponašanja koju određena grupa generacijski kontinuirano slijedi.[3] U Kur’anu Časnom se na više mjesta navodi kao odgovor na poziv da se slijedi ono što je Bog objavio - da im je dovoljno ono što su naslijedili od svojih predaka, što Kur’an kritizira.[4]

Kako su kroz povijest generacijski ljudi nasljeđivali svoje pretke u vjerovanju i ponašanju, o čemu i Kur'an kazuje[5], ta praksa je dočekala i posljednjeg Božijeg Poslanika Muhammeda, 'alejhi-s-selam. Stoga, politeistička praksa Riječju Božijom te praksom Blagoslovljenog Poslanika je modificirana u onim segmenitima koji nisu bili u skladu s učenjem islama.

Inače sam pojam tradicije se različito interpretira. U religijskom kontekstu pod pojmom Tradicija označeno je ono što je do čovjeka došlo putem Objave, kao i interpretacija sadržaja koji je u zbilju došao svetim predanjem.

Osim što Tradicija obuhvata sve vidove vjere i njenog grananja, ona je i nit koja povezuje svaku fazu života i misli, odnosno sa Porijeklom, u njenom temeljnom, prvobitnom određenju. Ona ukazuje na svetu, vječnu, konstantnu Istinu, mudrost i mogućnost da su njeni principi aplikativni za svako vrijeme i svaki prostor. Ukoliko bi se imaginarno nastojalo predstaviti značenje Tradicije, ne bi bilo pogrešno uporediti je sa stablom čije je korijenje utonulo u Božansku Prirodu kroz Objavu, a iz kojeg su stablo i grane vjekovima izrastali. U samoj srži stabla se krije vjera, a njegov sočan nektar se sastoji od blagostanja koje u kombinaciji s Objavom omogućava kontinuitet života tog stabla.[6] Tradicija je bitan segment kolektivnog pamćenja (tako da njen kulturološki bît čini fenomen sjećanja). Zbog njene transmisione uloge, mlađi naraštaji su u prilici da saznaju važne informacije o svojim precima, koje im nakon reinterpretacije, odnosno kontekstualizacije u svome vremenu i prostoru mogu ponuditi značajne pokazatelje pomoću kojih će biti u prilici da svoj život sistematičnije organiziraju, pa i unaprijede. Jer dragocjeno iskustvo koje čovjek stječe kroz Tradiciju je neprocjenjiv dragulj koji se treba ljubomorno čuvati i generacijski prenositi.

Radove, studije, i knjige koje govore o značaju, ulozi i funkciji Tradicije moguće je pronaći napisane na različitim svjetskim jezicima, ali ostavština prethodnih generacija su najautentičniji i najdragocjeniji rukopis koji savremeni čovjek posjeduje.

Pojam tradicija je širokog opsega, i on obuhvata praksu nekog naroda ili vjerske skupine. U literaturi koju su napisali muslimani moguće je identificirati više elemenata koji u konačnosti konstituiraju tradiciju islama. U najširem smislu, Tradicija islama se sastoji iz:

  1. a) konstitutivne tradicije (Traditio constitutiva), koja, kako sam naziv ukazuje, konstituira i normira vjersku praksu muslimana,
  2. b) interpretativne tradicije (Traditio interpretativa), koja konstituiranu i normiranu vjersku praksu dalje razvija i čini je povijesno relevantnom.

Konstitutivnu predaju u islamu čine njena dva primarna izvora - Kur’an i sunnet Božijeg Poslanika, 'alejhi-s-selam. Ova dva izvora čine jedno monolitno tkivo čije supstance nije moguće zasebno tretirati jer su dva naličja identičnog.[7]

Nakon Kur’ana, drugi temeljni izvor vjerovanja muslimana je sunnet. Iako je Božiji Poslanik, 'alejhi-s-selam govorio o metafizičkim stvarima (o Bogu, melekima, Budućem svijetu...), težište njegovog govora je više na moralno-etičkim naputcima, odnosno moralno-etičkom sadržaju. Kur’anska poruka je u većem djelu objavljena kroz načela, i kao takva nije detaljno objašnjena. Stoga, sunnet Božijeg Poslanika razrađuje i daje prvu praktičnu implementaciju kur’anskog nauka. Kod modernista, ova činjenica je jako važna radi razvoja i unapređenja ljudske misli. Tako smatraju (pogledati mnogobrojne tekstove, npr. Husein-ef. Đoze, o Kur’anu i hadisu) da je Uzvišeni Bog kroz objavu principa, ostavio otvorena vrata ljudskom razumu, da na osnovu principa, kroz uvažavanje vremensko-prostornog konteksta, Božije poruke razumijevaju i interpretiraju. Kao primjer navodi se pitanje namaza i zekata. Općenito kada govori o potrebi razrade kur' anskih principa, Đozo kaže: „Ja imam dovoljno kuraži i osnova da, bez obzira na to što će to izgledati suviše smjelo, ustvrditi, svjestan pune odgovornosti pred Bogom, da se svako islamsko učenje, svaki islamski princip, koji je objavljen u Kur'anu samo kao koncepcija, naročito ako se odnosi na društveno uređenje zajednice, razrađuje i praktično primjenjuje prema potrebama i mogućnostima vremena u kojem se živi i datih okolnosti."[8]

Kod namaza, Đozo ističe važnost suštine nad pukim formalizmom: "Namaz kao odnos prema Bogu, veza čovjek-Bog, što stvarno predstavlja suštinu namaza, nije vezan za formu; u takvom namazu forma gubi skoro svaki svoj značaj”, te nastavlja: "Da ovakvo razmišljanje i zaključivanje nije bez osnova, najbolje nam pokazuje činjenica što Kur’an nije odredio niti propisao vrstu ni formu namaza pa čak nije preciznije odredio ni vrijeme molitve. Ostavio je to pitanje otvorenim. Muhammed, 'alejhi-s-selam, propisao je i detaljnije odredio vrste namaza, način i vrijeme njihovog obavljanja. Tako smo saznali da se ova obaveza sastoji iz pet dnevnih, jednog sedmičnog i dva godišnja namaza: sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, džuma i bajrami. K tome treba dodati još dženaza-namaz, kao i teraviju. Za mene je ova činjenica veoma važna. Ona mnogo govori. Nije to Kur’an učinio slučajno. O tome treba razmišljati a iz toga izvlačiti potrebne zaključke. Njih bi moglo biti više."[9]

Kada je riječ o zekatu, on smatra propis zekata važnim „da bi se stvorila potrebna materijalna baza za podmirenje svih društvenih potreba i funkcija, koje su u skladu sa dinamičnim razvojem društva u stalnom porastu (...) kao što je taksativno objašnjeno u ajetu inneme-s-sadekatu... To je obavezni doprinos za opće potrebe". Nadalje u istom tekstu iznosi veoma liberalno mišljenje kad kaže: "Ne vidim nikakvih smetnji da se koncepcija zekata ponovo razmorti i razradi u svjetlu potreba savremenog društva. Ne samo da nema smetnji nego se to nameće kao prijeka potreba ako se misli na bilo kakvo oživljavanje islamske misli. Na prvom mjestu trebalo bi ponovo razmotriti pitanje visine stope, zatim vrste imetka koje se oporezuju zekatom, nužne potrebe, nisab i način ubiranja i raspodjele."[10]

Pored prvog praktičnog Tumača, u poslaničkoj ortopraksi, shodno 21. ajetu 33. kur’anske sure, pravovjerni imaju i model moralne identifikacije.

Interpretativnu tradiciju čine razumijevanje, percepcija i interpretacija konstitutivne tradicije. U interpretativnu se tradiciju ubraja cjelokupni intelektualni rad muslimanskih znanstvenika od vremena Božjeg poslanika Muhammeda, 'alejhi-s-selam, do danas utemeljen na konstitutivnoj tradiciji, što uključuje brojne komentare Kur'ana (tafàsīr), hadiske zbirke (šuruh), djela iz prava, mnogobrojna djela iz filozofije, etike, irfana, posebnog aspekta islamske duhovnosti (tesawufa), književnosti i drugih znanstvenih disciplina.

Oba predanja pružaju čvrsto uporište u modernom svijetu u kom među osnovnim karakteristikama jesu i permanentne promjene. Od krucijalnog značaja i ogromne vrijednosti jeste daljnje intelektualno razvijanje univerzalnih sadržaja koje u sebi nosi normativna Tradicija.

Stoga, za muslimane je podjednako značajna i intelektualna Tradicija koja se određuje vjerskim, duhovnim, i kulturnim produbljivanjem u smislu vlastitog historijskog individualnog i kolektivnog bivstvovanja.

U funkcionalnom smislu, kroz literaturu koja tretira pitanje islamske tradicije, islamska Tradicija u sebi nosi tri važne uloge:

  1. Ona, prije svega, ima konstitutivnu ulogu, tj. konstituira vjersku praksu muslimana (autoritativnost sunneta izvedena je iz Kur’ana[11] i hadisa[12]);
  2. na drugom mjestu dolazi njena koordinirajuća uloga, tj. transponira vrijednosti islamske tradicije kroz povijest;
  3. i napokon, ona ima antropološko-didaktičku ili odgojnu ulogu, u kojoj predstavlja živu svijest o sebi i volju za trajanjem.[13]

Do pokušaja reinterpretacije islamske Tradicije je došlo u XVIII i XIX stoljeću, kada se tim putem nastojalo adaptirati na novonastale promjene u društvu[14].

U tom kontekstu, primjetna su dva oprečna toka mišljenja:

  1. U njegovoj ortodoksno-reformističkoj varijanti u XVIII stoljeću. Riječ je o tzv. obnoviteljskim, revivalističkim ili fundametalističkim pokretima koji su nastojali povratiti stanje prve zajednice kroz tradicionalni - doslovni - pristup tumačenju islama i njegovih izvora.[15]
  2. U XIX i XX st. se pojavljuju reformatori čiji je temeljni cilj bio obnoviti izvorni islamski duh naspram kojeg se nalazio "popularni islam", koji je gušio taj duh, što je bila i temeljna pretpostavka za odbranu od nadolazećeg "neislamskog" evropskog svjetonazora.[16]

Uslijed napretka i razvoja znanosti, demokratije, materijalnog napretka uopće, Tradicija je pogođena dvostrukom krizom: relevancije i krizom identiteta, koje su uzajamno povezane.

Kako bi u današnjici religijska Tradicija očuvala svoju relevantnost, usljed načina putem kojih to nastoji ostvariti, ona neminovno zapada u krizu vlastitog i kulturnog identiteta. Ali, i u nastojanju da se religijski identitet potvrdi isključivo u tradicionalnim obrascima življenja, religijska Tradicija će postati inkompatibilna sa obrascima modernog načina življenja, i kao takva neminovno će postati irelevantna u današnjem sekularnom društvu.

Značajan broj muslimana je pod utjecajem savremenog načina života, u mnogim segmentima je reducirao svoj odnos prema tradiciji i tradicionalnim religijskim obrascima. Ono što je zabrinjavajuće, u našem bosanskohercegovačkom kontekstu, jeste da taj reducirani odnos prema tradiciji, odnosno tradicionalnoj religioznosti, iz koje, naravno, implicira odnos prema tradicionalnoj vjerskoj praksi, dovodi do zanemarivanja temeljnih vjerskih dužnosti poput namaza i posta, pored njihove stroge obligatnosti, pa i uvjetnosti ahiretske egzistencije (ne)izvršavanjem temeljnih vjerskih dužnosti (npr. namaza, posta i sl.).[17]

Još jedna stvar koja se može navesti kao produkt zanemarivanja Tradicije, a koja implicira iz prethodno rečenog, također kod nas prisutna, jeste zanemarivanje muslimanskog kolektiviteta (džemata) koji je strateški važan za realizaciju životnih aktivnosti u jednom mjestu (koji je sveden na obavljanje namaza i povremeno održavanje nekih svečanosti).

Iz povijesti islama poznato je da je uloga džamije bila višenamjenska: pored mjesta za namaz, bila je prva škola, sudnica, općenito kazano džamija je bila mjesto društvenog života tog doba. Danas, u vremenu u kojem živimo, postoje institucije čije su funkcije da pruže kvalitetno školovanje (škole, fakulteti), pravdu (sudovi). No, s druge strane, postoji jedan aspekt medinske džamije koji je neophodan, a u modernom dobu izvodiv, to je aspekt zajedništva, okupljanja oko zajedničke riječi, ideja, strategija, gdje bi trebali osmišljavati i realizirati život na mikronivou, što džemat, upravo, i jeste.

Kada bi život na ovom nivou, u ovom smislu, muslimani uredili po ugledu na prvi džemat, međuljudski odnosi između njih bi bili znatno unapređeni, a s tim i njihov odnos prema životu i Tradiciji, bio bi bolji, intenzivniji i ozbiljniji. No, nerijetko umjesto simbola sloge, džamije bivaju mjesta prepirki, svađa i konfrontacija.

Pojam i značenje moderne

            Riječ moderno[18], lat. modernus prvi put je upotrijebljena krajem V st. da bi se podvukla razlika između sadašnjosti, koja je i zvanično postala hrišćanska, od rimske i paganske prošlosti. Uz različite sadržaje, termin "moderno" uvijek nanovo izražava svijest jedne epohe u odnosu na prošlost, koja sebe sagledava kao rezultat prijelaza od starog ka novom.

Pojam moderna i inačice koje su derivirane iz njega, modernizam, modernizacija, moderno i sl. u literaturi se ne koriste u ujednačenom smislu. U svom genuinom značenju moderno je ono što slijedi duh savremenosti. Moderna kao epoha, moderna književnost, moderna odjeća itd., ne odgovaraju istim vremenskim razdobljima, mada su određeni istim izrazom. Ni u idejnom pogledu ne postoji precizna upotreba ovog pojma. U XVIII st. ovaj termin je korišten kako bi definirao eru prosvjetiteljstva[19], koja je u bitnom određena sekularizacijom, dakle silaskom kršćanstva s glavne povijesne pozornice.

Modernizam[20] je dinamičan i relativan pojam koji se koristi da se označe savremene pojave u literaturi, umjetnosti, odnosno ono što je novo, inovativno u odnosu na tradiciju. U tom značenju pojam je preuzet iz francuskog jezika. U njemačkoj literaturi se koristio termin modern. Pored toga ovaj izraz se koristio da označi i naturalizam, dekadencu, impresionizam, simbolizam, futurizam, dadaizam, ekspresionizam, neoromantizam, nadrealizam i egzistencijalizam.

Modernizam ne znači samo promjene sa starog ka novom, on podrazumijeva i zasebnu filozofiju i svjetonazor koji se temelji na negiranju vjerskog svjetonazora i nastojanju da se umjesto Boga, čovjek postavi u centar stvarnosti. Na taj način modernizam pokušava božansku vlast zamijeniti ljudskom, te iz tog posebnu pažnju posvećuje pojedincu, njegovom intelektualnom i osjećajnome habitusu, i čovjeka kao pojedinca drži kao prvorazrednu vrijednost i prvorazredni kriterij. Stoga, nije teško odgonetnuti da se među glavnim obilježjima modernizma ističu humanizam, racionalizam, empirizam i antropocentrizam.[21]

Modernizam je, može se zaključiti, u suprotnosti sa tradicijom. Iako modernizam negira svaki oblik tradicije, zbog svog svjetonazora, najizražajnija je negacija religijske tradicije. Kako modernizam negira svaki tradicionalni trag, možemo konstatirati da njegovu kulturološku bît čini fenomen zaborava (uključujući i samozaborav, jer čovjek bez tradicije gubi kontinuitet kolektivnog pamćenja, kako je istaknuto ranije u potpoglavlju o tradiciji).

Dakle, kroz koncept modernizma primjetna je snažna i temeljna transformacija čovjeka. U tradicionalnoj koncepciji, čovjek je shvaćen kao biće tijela i duha. Njegova veza s Bogom (i njegov odnos prema Bogu) je neupitna, i ona je temelj svih drugih čovjekovih odnosa. Za razliku od tog, kroz modernizam čovjek se predstavlja kao slobodno, čisto zemaljsko biće, apsolutno odvojeno od Neba, koje sad u svojim rukama drži vlastitu sudbinu, koje ima priliku da upravlja prvo zemljom, a u savremenom vremenu - tehničkom ekspanzijom, i nebeskim prostorima, koji su za njega neistraženi.

Ne postoji jedinstveno mišljenje o tačnom nastanku moderne kao epohe. Tako, historičar Arnold J. Toynbee smatra da je moderna nastala u posljednjem kvartalu XV st. kada nastaju prva geografska otkrića nošena tehnološkim izumima. Moris Berman smatra da je u nastanku moderne prelomni moment Francuska buržoaska revolucija, dok začeće moderne pojavom industrijske revolucije smatra Carlo M. Cipolla. Neki, opet, smatraju da moderna započinje s intelektualnom i znanstvenom revolucijom, koju je započeo Francis Bacon (1561-1626), s poznatim klikom: "Znanje je moć!"[22]

Ono što je zajedničko spomenutim autorima jeste da se nakon petnaest stoljeća dramatično počela mijenjati društvena i kulturološka struktura Evrope, i da ukupnost ovih promjena koje su se dogodile (intelektualne, normativne i strukturalne), u suprotnosti s onima koje su postojale u klasičnom i srednjem vijeku, sačinjavaju koncept moderne.

Imajući u vidu da se radi o složenom povijesnom procesu koji je obuhvatio različite narode, u različitim vremenima, sasvim je jasno da moderna nije mogla nastati u jednom trenutku, nego etapno. Naslijeđe koje je sa sobom donijela nova epoha u vidu ogromnog broja promjena, iste je bilo potrebno izdiferencirati.

Prvi aspekt moderne (duhovno-kulturalna promjena) se manifestira u vjeri za bolju budućnost i progres utemeljen na pouzdanju u ljudski um. Drugi aspekt moderne jeste prirodno-znanstvena i filozofska revolucija, u okviru koje znanost postaje njegova prva snaga, a ljudski razum najveća snaga moderne. Treći aspekt jeste kulturno-teološka revolucija koja označava raskid s Tradicijom (tradicionalnim vrijednostima i institucijama). Sreća na ovom svijetu krajnji joj je cilj, a ključne riječi moderne postaju tolerancija, sloboda vjere i savjesti. Politički aspekt jeste četvrti po redu, i on se sastoji u demokratskoj revoluciji kojom se potpuno raskida veza sa srednjovjekovnom teokracijom i Božanskom investiturom kao konceptom vlasti. I peti aspekt jeste tehnološko-industrijska revolucija koja znatno mijenja sliku ekonomskih i socijalnih uvjeta života.[23]

            Kako je zapadnjačka civilizacija ispostavila određene izazove i muslimanskom svijetu, to će unutar muslimanskog korpusa proizvesti različite teorije i interpretativne smjerove. Najkarakterističnije forme odnošenja prema Tradiciji u modernoj kulturi su: nekritičko odbacivanje svega što ne pripada svijetu islama, bezuvjetna i potpuna modernizacija i rekonstrukcija muslimanskog učenja, svojevrsni zapadno-islamski sinkretizam te funkcionalnu promjenu islama u sekularnom svijetu.

Tri su osnovne karakteristike moderne:

  1. prva karakteristika moderne je svakako čovjekova antropomorfna priroda. U modernoj koncepciji mišljenja i života čovjek se oslobađa ovisnosti o Nebu, i daju mu se osobine koje su, u tradicionalnoj koncepciji bile ekskluzivno Božije, kao što je uprava nad vlastitom sudbinom, upravljanje zemljom, nebesima. U modernoj koncepciji čovjek odbija da prizna postojanje bilo kojeg principa većeg od sebe;
  2. druga karakteristika jeste nedostatak principa koji karakterišu moderni svijet i čovjeka u njemu. Kako smo par redaka iznad navedeli, jedan od proizvoda moderne jeste individualizam. Moderni čovjek sam "stvara" određena pravila ne mareći koliko će to biti u suprotnosti s drugim ljudima, te određuje način ponašanja po vlastitom nahođenju i vlastitim prohtjevima. To dovodi do mnoštva jedinstvenosti, odnosno do različitosti, koje se upravo manifestira u drugom produktu moderne - pluralnosti. Radi poređenja, tradicionalni čovjek je imao određene principe, i te principe je doživljavao kao uzvišene, eshatološke, odnosno prevedeno na jezik monoteizma kao Božanske principe po kojima je živio, i svoj život koncipirao;
  3. kao konsekvencu nedostatka principa gubi se osjećaj za uzvišenim, natprirodnim, transcendentalnim što, ustvari, njegovu dezorijentiranost i krizu samo više produbljuje.

U procesu ispravnog određenja odnosa muslimana prema modernom svijetu i toku mišljenja, potrebno se pridržavati nekoliko principa:

  1. posjedovanje kompetentnosti identificiranja filozofije na kojoj počiva moderni svijet (kako bismo moderni svijet pravilno razumjeli),
  2. posjedovati spremnost na uspješnu integraciju u moderni svijet,
  3. islamskim stilom života u savremenom društvu doprinijeti bogaćenju kulturološkog reljefa zemlje u kojoj se živi.

Međusobni odnos tradicije i moderne

Do sada su prezentirani pojmovi i značenja Tradicije i moderne, a u ovom trećem, posljednjem potpoglavlju bit će prezentiran međusobni odnos Tradicije i moderne, pojave koje su proizašle iz pogrešnog interpretiranja Tradicije, nedovoljnog posvećivanja pažnje u tumačenju Tradicije, što će dovesti do njene krize, kroz čije pore će alternativni pokreti poznati pod nazivom nova religioznost pokušati ući u krug vjernika, što će u konačnosti rezultirati krizom tradicionalnih formi religioznosti i institucija. Imajući u vidu opasnost koju, za tradicionalnu religioznost, predstavljaju novi religiozni pokreti i tomu će se posvetiti pažnja.

Tradicija se u modernom dobu shvata kao privatna stvar svake individue u što nema pravo niko zadirati. Kada se govori o međusobnom odnosu, između Tradicije i moderne postoje određene interakcije koje je moguće prepoznati.[24] Neophodno je istaći da je prijelaz iz XX u XXI st. značajan i u pogledu svojevrsne transformacije koju je religija uopće doživjela. Ipak doživljaj religije kao nečega strogo individualnog, subjektivnoga, što implicira odvajanje od ne samo tradicionalne religioznosti, nego i od institucija koje u tom procesu bivaju zanemarivane, nešto je što se sa muslimanskog stajališta ne može olahko prihvatiti i s tim se pomiriti.

Imajući u vidu izrečenu tvrdnju, od velikog značaja jeste identificirati izazove pred kojim se nalaze Bošnjaci i koji imaju značajnu ulogu u razumijevanju tradicionalne religioznosti i tradicionalnih religijskih obrazaca. Ti izazovi sastoje se iz:

- pojave sekularizma,

- pojave novih religijskih pokreta,

- pojave interpretacija islama stranih bošnjačkoj tradicionalnoj recepciji islama,

- odsustvo religijske prakse u porodicama.

Jedna od bitnih karakteristika našeg vremena jeste pojava sekularizma. Moderni čovjek nalazi se na prekretnici u razmjeni između vjerskog i sekularnog, duhovnog i racionalnog života. Putem sekularizma se nastoji odvojiti i umanjiti sam značaj religije u javnom životu.

Ali s vremenom je postalo jasno da sekularizam ne označava samo promjene u društvu nego da predstavlja prije svega promjenu društva u njegovom temeljnom određenju i uobičajnom iskazu. U najužem smislu, sekularnost se može odrediti kao proces deklerikalizacije ili deeklezijacije religijskih tradicionalnih institucija.[25] I na taj način, sekularizam direktno utječe na pojavu krize tradicionalne religioznosti i religijskih institucija.

Sljedeći u nizu izazova koji utječu na slabljenje tradicionalnih religijskih obrazaca jeste pojava religijskih pokreta kao svojevrsne alternativnog pogleda na svijet.[26] Zagovornici ovih pokreta na svim razinama ljudskog života (naučnom, kulturnom, društvenom, religijskom) bili su svjesni ljudskih nedostataka usljed ljudske nesavršenosti s jedne, te pozicije koju religija zauzima u ljudskom životu i društvu s druge strane, i zato među svoje temeljne metode širenja svojih ideja uvrštavaju religijske i religiozne metode, te jezikom monoteističkih religija nastoje unijeti nešto novo u život čovjeka, pružiti mu utočište, pružiti mu ruku spasa i izlaza iz zamršene situacije u kojoj se čovjek nalazi danas.

Što se tiče pojave interpretacija islama stranih bošnjačkoj tradicionalnoj recepciji islama, prije svega mislimo na pojavu vehabizama koji je (što u protekloj Agresiji na BiH, što u postratnom periodu, kroz razne emisare, te studente koji se po okončanju studija u islamskom svijetu, naročito u najvećem broju Saudijskoj Arabiji) pronašao načine dolaska do bosanskomuslimanskih vjernika. Njihova interpretacija islama se može okarakterizirati kao kruta i monolitna, revivalistička, pri čemu se nastoji nekritički i izvan društveno-povijesnoga konteksta slijediti doslovan sadržaj Kur’ana i sunneta Božijeg Poslanika, 'alejhi-s-selam. Pored krutosti, bitne odrednice vehabizma jesu i isključivost te netoleriranje drugog i drugačijeg mišljenja. U svojoj interpretaciji i tumačenju vjere, sljedbenici ovog pokreta znaju često biti i agresivni. S obzirom na to da je sada već duži niz godina ovakvo tumačenje prisutno na tlu Bosne i Hercegovine, vehabijski pokret se u bh. društvu instalirao kao prepoznatljiva subreligijska, subsocijalna i subkulturna pojava, čije je pripadnike moguće identificirati i po specifičnom oblačenju te načinu življenja. Svojim tumačenjem vjere, kod bosanskih muslimana, naročito onih koji nisu znatnije upućeni u svoj vjerski nauk, stvaraju priličnu zbunjenost, i često zbog neznanja, zbog čega se univerzalne poruke islama poistovjećuju s doživljajem i tumačenjem vjere koju prezentiraju pripadnici vehabijskog pokreta.

Kao karakteristiku ovog pokreta možemo navesti i seperatizam, budući da svojim učenjem insistiraju na odvojenim prostorijama unutar džamije, ali i u drugim prostorijama u kojima se okupljaju, te insistiraju na izmjeni forme obredoslovne prakse konstantno izvrgavajući agresivnoj kritici tradiciju bosanskih muslimana, te kao i institucije Bošnjaka – Fakultet islamskih nauka posebno, ali i općenito Islamsku zajednicu u BiH spočitavajući i njoj i njenom kadru nekompetentnost u tumačenju islama. Pored mnoštva web-portala koji šire vehabijsku ideologiju, od časopisa na našem području posebno je utjecajan časopis Saff.

Nakon vehabizma, šiijska interpretacija islama također stvara dileme i kontroverze kod bosanskohercegovačkih muslimana. Šiijska interpretacija islama insistira na novim postulatima koji u jednoj mjeri mijenjaju obrazac vjerovanja uvriježen kod bosanskih muslimana, a to je, prije svega, specifično razumijevanje pitanja imameta, koje je za većinu muslimana Bosne skoro potpuna nepoznanica. Putem svojih institucija i fondacija ("Mulla Sadra", te Kulturni centar pri ambasadi Islamske Republike Iran u BiH), lokalnim muslimanima nudi se obilje literature koja apologetski interpretira šiizam, i na taj način ga nastoji popularizirati kod vjernika koji su konačnu formu islama upoznali i živjeli kroz sunnijsku interpretaciju.

Pored spomenute dvije percepcije vjere koje direktno utječu na promjenu stoljećima ustaljenog oblika tumačenja islama, prisutni su i određeni reformirani moderni sufijski redovi koji su nekim svojim sadržajima, a naročito novom društvenom ulogom, donijeli posebnu interpretaciju intimnog, unutarnjeg, vjerskog života.[27]

Konačno, posljednji u nizu od faktora koji znatno produbljuju krizu tradicionalne religioznosti jeste i samo odsustvo religijske prakse u porodicama. Jedna od temeljnih funkcija porodice jeste upravo uloga u prenošenju vjere i tradicije. U porodicama kod kojih je primjetno odsustvo od religijske prakse, naročito od strane starijih (roditelja), taj izostanak u velikom postotku destimulativno utječe na djecu, što u konačnosti rezultira odsustvom religijske prakse i kod djece, i tako u konačnosti vodi ka krizi tradicionalnih religijskih formi.

Nakon zasebnog tretiranja pojma i značenja tradicije i moderne, kao i njihovog međusobnog odnosa, zaključci koji impliciraju iz spomenutog tretmana su:

  1. Tradicija je, neosporno, vrlo važna za svakog muslimana, pa tako i za muslimane koji žive u Bosni i Hercegovini. Pod tradicijom se podrazumijevaju naslijeđa koja su zatečena od predaka s namjerom da se očuvaju i na nove generacije vjerno prenose. Putem tradicije se čuva vlastiti vjerski i kulturni identitet. Slobodni smo istaći da tradicionalne religijske forme i prakse naslijeđene od predaka, a koje se temelje na osnovnim izvorima islama, naprosto nemaju alternativu. Zanemarivanje temeljnih odrednica vjere i vjerske prakse neminovno vodi ka krizi religioznosti i otvara puteve raznim alternativnim pokretima koji je pokušavaju zamijeniti. Izvršavanjem vjerskih obaveza Tradicija se učvršćuje u životu jednoga naroda. Bez Tradicije čovjek prekida svoj kontinuitet trajanja, i pada u zaborav, što ga nesumnjivo dovodi do krize identiteta.
  2. Moderna kao poseban ideološki konstrukt i način mišljenja u sebi nosi nastojanje prekidanja svake veze sa tradicionalnim, a naročito sa tradicionalnom religioznošću. I u tome se, sa aspekta islama, vidi njena najveća opasnost. No, vrijeme u kojem živimo je nemoguće negirati te je, stoga, potrebno pronaći modus kako uskladiti vezu našega vremena sa Tradicijom.
  3. Za razumijevanje i življenje islama u modernom vremenu važno je i jedno i drugo, drugim riječima, potrebno je prije svega da se pravilno razumijeva koncepcija i suština Tradicije koja je nezamjenljiv faktor u vjerničkom životu, kao i temeljne karakteristike društveno-povijesnih okolnosti u kojima živimo. U pogledu vjerovanja i temeljnih praktičnih aspekata islama su ne prihvatljive bilo koje nove forme ili oblici. Ono što je potrebno jeste razraditi društvene koncepcije vjere i njih prilagoditi vremenu u kojem živimo. Također, muslimani ukoliko žele biti relevantni u modernom svijetu, moraju prihvatiti znanstveni i tehnološki napredak, integrirati ga u svoj sistem i raditi na unapređenju istog, a što je ujedno i prva kur'anska naredba.

Autor: mr. sc. Haris Islamčević 

Glasnik br. 3-4, 2015.

[1]Vladimir Filipović, Filozofski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989, str. 336.

[2] V.: Roohi Baalbaki, Al-Mawarid- a modern arabic-english dictionary, Dar el-ilm lilmalayin, Bejrut, 1995.

[3] Više v. rad prof. Fikreta Karčića, "Šta je to 'islamska tradicija Bošnjaka'“, Preporod, 7/12/2006.

[4] A kada im se kaže: „Priđite onome što Allah Poslaniku objavi“, odgovaraju: „Dovoljno nam je ono što zatekosmo u predaka svojih!“ Zar uprkos tome što preci njihovi ništa nisu znali, niti su na Pravome putu bili?! (5:104.) Ili slično na drugom mjestu: Kada im se kaže: “Slijedite ono što Allah spustio vam je“, oni odgovore: „Ne, nego ćemo slijediti ono u čemu zatekosmo svoje očeve!“ Zar uprkos tome što njihovi očevi ništa nisu shvaćali i što ne bijahu na Putu pravome?! (2:170.)

[5] Isto.

[6] V.: S.H.Nasr, Tradicionalni islam u modernom svijetu, El-Kalem, Sarajevo, 1994., str. 11.

[7] Kroz treći imanski šart (ve kutubihi- vjerujem u Božije Knjige), muslimani vjeruju da je Uzvišeni Bog kroz povijest ljudima dostavljao Svoju Riječ koja je uputa za one koji su Boga svjesni: Ovo je Knjiga u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je. (Kur'an 2:2), i na čijim osnovama su dužni kreirati svoj životni put.

[8] Husein Đozo, "Islam-zekat", Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 371.

[9] Husein Đozo, "Islam-namaz", Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 362.

[10] Husein Đozo, "Islam-zekat", Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 373.

[11] V. Kur' an 4:59; 4:80; 24:56, 24:63 i drugi.

[12] U svom oproštajnom govoru na Arefatu, Poslanik, 'alejhi's-selam, svojim sljedbenicima je poručio: "Ostavljam vam dvije stvari, kojih ako se budete držali nećete zalutati, Allahovu Knjigu i moj sunnet." (Tirmizi, Hakim, Malik) Enciklopedija hadisa, tom I, str.73.

[13] Godine 2007. Rijaset IZ u BiH je organizovao dvodnevni naučni skup o islamskoj tradiciji Bošnjaka: izvorima razvoju, institucijama i perspektivama. Čitaocima preporučujemo konsultiranje Zbornika radova sa spomenutog naučnog skupa kako bi se opširnije upoznali o ovoj temi. Naročito referat pod naslovom "Značenje i značaj islamske tradicije" kojeg je podnio uvaženi prof. Adnan Silajdžić, profesor sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. (Adnan Silajdžić, "Značenje i značaj islamske tradicije" u Zbornik radova sa naučnog skupa Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj, i institucije, perspektive", Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008., str. 13.)

[14] U ovom periodu društvo je doživjelo značajne promjene. Prije svega, odvijao se postupni prelaz iz starog feudalnog, u novo građansko društvo. Zatim se dogodila industrijska revolucija, čime su se temeljno izmijenili raniji politički, ekonomski i društveni sistemi u većem dijelu svijeta. (Vidi v.: Eric Hosbsbawam, Doba revolucije, Evropa 1789-1848, Školska knjiga, Zagreb, 1987., pogl. II: 42-61, te pog. XII- XV, str. 187-245.)

[15] Pregled tih pokreta: pokret Šah Waliullaha u Indiji (1702.-1762.); pokret Muhammada b. Abdulwahhaba u Saudijskoj Arabiji (1703.-1792.); fulanijski u Nigeriji (1754.-1817.); faridijski pokret Hagi Šarijatullaha u Bengalu (1764.-1840.); pokret Ahmada Barawlija u Indiji (1786.-1831.); senusijski u Libiji (1787.-1859.); padrijski u Indoneziji (1803.-1837.) i mehdijski pokret u Sudanu (1848.-1885.). (Vidi v.: Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, str. 16-31.)

[16] Prije svega misli se na Sayyid Ahmad-khan Bahādura (1817-1898); Ğamāluddīn al-Afgānīja (1839-1897); Muḥammada ‘Abduhūa (1849-1905); Muhammada Rashid Ridā (1865-1935) te Muḥammada Iqbāla (1877-1938). (Vidi v.: Enes Karić, "Savremeno islamsko mišljenje i odnos prema Martinu Lutheru i protestantizmu", Glasnik 1-2/2014., str. 17-40.)

[17] O tome je moguće mnogo pronaći u govoru Poslanika, 'alejhi's-selam, ali i u prvom izvoru islama - Kur'anu Časnom. Tako, npr., prenosi se da je Muhammed, 'alejhi's-selam, rekao da prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu, bit će namaz - pa ako mu namaz bude valjan (ako ga bude izvršavao redovno), i ostala će mu djela biti ispravna (Taberani). A također, Allah, dž.š. u 74. poglavlju navodi pitanje koje će biti postavljeno onima koji u Vatru uđu, pa prvi njihov odgovor će biti: "nismo bili od onih koji su namaz obavljali" (74:42.-43.)

[18] U Filipovićevom filozofskom rječniku modernizam označava tendencijom osuvremenjivanja, pravac koji teži za tim da se određeni fenomeni usklade sa duhom vremena. Modernizam je nastao u katoličkoj teologiji i filozofiji, a označavao je pravac koji je kritizirao određene dogme crkvenog učenja. V.: Vladimir Filipović, Filozofski rječnik, str. 214.

[19] Prosvjetiteljstvo je kulturni pokret u Europi koji se javlja krajem XVII i tokom XVIII stoljeća, kasnije i u američkim kolonijama. Prosvjetitelji su ostavili svoj pečat u filozofiji i književnosti osobitim preispitivanjem društvenog poretka te čovječnosti, služeći se pritom idejama "prirode", "slobode" i "razuma" (ovaj je bliži zdravoj pameti nego racionalističkome razumu). Svojim suprotstavljanjem religioznim, moralnim i političkim opresijama prosvjetitelji su težili obnavljanju znanja, etike i estetike svoga vremena: prosvjetiteljski ideal čovjeka je onaj koji djeluje po prinicipima, a ne samo po navikama, običajima i tradiciji. Bio je to pokret koji je po mnogo čemu bio nastavak znanstvene revolucije. Kulturni procvat obilježen osnivanjem čitalačkih društava, debatnih klubova, knjižara, časopisa i znanstvenih društava. Srednjovjekovna Europa u kojoj su pape krunile kraljeve odlazi u povijest, Europa nije više prvenstveno religiozna zajednica, odnosno kršćanska republika - repubblica christiana. Europa sad postaje kulturna zajednica. Prosvjetiteljstvo je u središte svijeta stavilo znanost, nastojeći oduzeti religiji i politici ulogu, koju su do tada imale. Među prvima koji se pitao da li se živi u prosvjećenom svijetu bio je I. Kant. (pog. Srđan Nikolić, "Kant i prosvetiteljstvo - moderna ontologija aktuelnosti", Časopis Filozofija i društvo, Beograd, br. 2/2008, str. 9-27. Opširnije o prosvetiteljstvu, šta je prosvetiteljsvo v.: Michel Foucault, Dits et écrits, sv. 4 (1978-1984), Gallimard, Pariz, 1995., str. 562-578.).

[20] Arapski termini koji se upotrebljavaju za modernu/moderenitet jesu: tağaddud, hadāta, tahdīt, ʻasriyya,ʻasrāniyya. V.: Teufik Bazaz, Mu'ǧam muṣtalaḥat al-falsafi, Dar al-zahran, Amman, 2010.

[21]S. H. Nasr, In Search of the Sacred (A Conversation with Seyyed Hossein Nasr on His Life and Thought), Praeger, Santa Barbara, California, 2010., str. 210.

[22]V.: Konrard Paul Liesmann, Teorija neobrazovanosti, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb, 2009., str. 43.

[23] V.: Alen Kristić, "Zajedničko religijskih fundamentalizama", u: Duško Trninić, Novi religijski pokreti, Sarajevo, 2008., str. 230.

[24] V. Adnan Silajdžić, Kriza religijskog identiteta u današnjem svijetu, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2004.

[25] V.: Jakov Jukić, Lica i maske svetog, Polazišta, Zagreb, 1997., str. 197-216.

[26] V.:Mijo Nikić, "Kriza New agea", Obnov. život 56/3, 2001., str. 373-383.

[27] V.: Samir Beglerović, "Izazovi nakšibendijske tradicije za savremenu bosanskohercegovačku omladinu", Takvim za 2014. godinu, Sarajevo, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2014., str. 192-200.