Iznoseći informacije o položaju, preciznim kretanjima i međusobnim odnosima nebeskih tijela u svemiru, autor kroz kur’anske ajete i hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.s., ukazuje na potrebu i propituje načine i mogućnosti uspostavljanja reda i sistema u osobnom životu čovjeka, njegovoj porodici, zajednici i društvu putem kojih je jedino moguće osiguravati njihovo normalno funkcioniranje te težiti napretku i prosperitetu u našim individualnim i kolektivnim životima.

Ključne riječi: red, sistem, svemir, društvo, pojedinac, porodica, nered, anarhija.

 

Red i sistem predstavljaju neophodnost bez kojih je nemoguće normalno egzistiranje svemira i društva. Brojni su kur’anski ajeti i hadisi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji skreću pažnju na sistem i red koji vladaju u svemiru te sklad i harmoniju u njemu, kao rezultat funkcioniranja tog reda i zakona čime se često sasvim ekplicitno ukazuje da neophodnost primjene Božijih zakona na Zemlji koji će osigurati sličan sklad i harmoniju u društvu, a što je esencijalna i egzistencijalna čovjekova zadaća na Zemlji, da bude pokoran Bogu u onome što On od njega traži! Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju...1

Čovjek ne može ostvariti cilj svoga postojanja i ispuniti temeljnu zadaću svog poslanja bez uspostavljanja sistema koji će omogućiti organiziranje kvalitetnog života na Zemlji i onemogućiti anarhiju, zastranjenost i nered u društvu.

 

Red u makro i mikrokosmosu

Mnogi kur’anski ajeti usmjeravaju pažnju čitaoca na činjenicu da je svemir podložan strogom i preciznom sistemu kojeg je postavio Allah, dž.š. Svaki atom u svemiru ima svoje mjesto, specifičan način kretanja i vrijeme trajanja. Allah, dž.š., kaže:

Mi sve s mjerom stvaramo...2

Allah je svemu već rok odredio...3

Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.4

Poznato je da je Sunčev sistem u kojem živimo dio galaksije Mliječni put koja sadrži sto milijardi zvijezda. Naše Sunce je samo jedna od njih, nije najveća zvijezda u ovoj galaksiji, već jedna prosječne veličine. U ovoj galaksiji postoje zvijezde koje su deset, pa i stotinu puta veće od Sunca. Mliječni put, galaksija u kojoj se nalazi Sunčev sistem, nije jedina u svemiru, štaviše u svemiru, kako procjenjuju znanstvenici, postoji preko sto milijardi galaksija. Svaka od tih galaksija i svaka od tih zvijezda imaju svoju putanju. Procjenjuje se da je brzina Sunca 19,7 km u sekundi, dok je brzina Zemlje kojom se kreće oko svoje osi i Sunca 30 km u sekundi...5

Naše Sunce je zvijezda koja se ni po veličini, ni po sjaju, ni po ostalim osobinama ne ističe među ostalim zvijezdama. Postoje gigantske zvijezde koje su do 2.400 puta veće od našeg Sunca ili prečnika do 1.600 miliona kilometara... Ovakvih zvijezda ima više a jedna je registrirana kao Alpha Herkulis. Sunce je zvijezda, usijano tijelo koje zrači vlastitu energiju. Od ukupne Sunčeve energije na Zemlju dopire jedan dvomilijarditi dio. Ovaj dio sunčeve energije daje sav život Zemlji.6

Život na Zemlji nastao je stjecajem raznih okolnosti. Sunce svojom veličinom spada u red manjih zvijezda s temperaturom na svojoj površini od 5.700 kelvina svrstava se u red hladnijih zvijezda. Natoplije zvijezde imaju temperaturu površine i do 250.000 kelvina. Temperatura Sunca i rastojanje Zemlje od Sunca od oko 149,6 miliona kilometara uvjetovali su srednju godišnju temperaturu na površini Zemlje od oko 14 stepeni po celzijusu, na koji način je omogućeno da voda bude većinom u tečnom stanju. Svi elementi na Zemlji snižavanjem temperature se skupljaju, osim vode. Voda ima jedinstvenu fizičku karakteristiku koja je razlikuje od ostalih elemenata i koja je osnov za opstanak svih živih bića: snižavanjem temperature skuplja se, ali samo do temperature od +4 stepena C, kada je najgušća, znači najteža, poslije čega se, daljim snižavanjem temperature, širi, postaje lakša. Ova fizička osobina omogućava da led pliva na površini vode čime se u vodi čuva sav biljni i životinjski svijet. U suprotnom, led bi se spustio do dna rijeka, jezera i okeana i uništio sav živi svijet u vodi. Dvije trećine Zemljine površine pokriveno je vodom.7

Budući da se za čovjeka kaže da je mikrokosmos, sav red, mjera i preciznost koji se uviđaju u kosmosu primjećuju se i kod samog čovjeka. Prvenstveno u njegovom biću uočavaju se različite dimenzije: duhovna (čovjek ima svijest o Bogu), moralna (razlikuje dobro od zla), psihološka (pamti, percipira, spoznaje), društvena (živi u društvu), umna (sposoban je za apstraktno razmišljanje, govor i introspekciju) i tjelesna koja je sačinjena od 12 različitih sistema (kožni, koštani, mišićni itd.). O složenosti ljudskog organizma dovoljno govori činjenica da je sazdan od 100 milijardi raznovrsnih ćelija, kao i genetski podaci koje nosi sa sobom. Do začeća dolazi spajanjem spermija i jajne ćelije u tijelu majke. Nastaje oplođeno jajašce koje ima 46 hromosoma (23 od oca i 23 od majke). Prva ljudska ćelija sadrži složen genetski nacrt svake pojedinosti poput spola, visine, boje kože itd. Na DNK-a zapisane su sve potrebne genetske informacije za daljni razvoj. Njih ima toliko koliko bi stalo podataka u pet kompleta Enciklopedije Britannice. Jako mnogo podataka zapisano je u jako minijaturnom obliku. Kada bi se na jedno mjesto sakupili svi genetski podaci s DNK-a, 5 milijardi ljudi, bili bi veličine samo dvije tablete. Postepenim razvojem od prve stanice nastaje embrij, a nakon tri mjeseca prerasta u ljudski plod ili fetus.8

Ovako složen organizam zahtijeva i određen način hranjenja, održavanja i upotrebe. Ako čovjek ne poštuje propise koji se odnose na zdravlje njegovog organizma to dovodi do povreda, bolesti, ozbiljnog narušavanja zdravlja, a u težim slučajevima i smrti.

Gore spomenuti opći red i sklad u makro i mikrokosmosu ukazuju, između ostalog, na egzistenciju Svemoćnog i Sveznajućeg Stvoritelja Koji svim upravlja i sve organizira. U protivnom, na ovakav način svemir ne bi mogao postojati.

Posmatranje i izražavanje divljenja ovom skladu i harmoniji koje vidimo u svemiru dovodi nas do želje, htijenja i odlučnog nastojanja da na sličan način isplaniramo, uredimo i organiziramo naš, prije svega, osobni, zatim porodični, te na koncu i društveni život.

Kao što je Uzvišeni Allah postavio zakone i sistem u svemiru (sunnetullah), tako je i na ovoj Zemlji odredio sistem i zakon kao program i uputu onima koji žive na njoj. Time ih usmjerava na ono što im osigurava opstanak i napredak, bilo kao pojedinaca ili društva u cjelini, a istovremeno ih udaljava od onoga što vodi neredu, anarhiji i propasti. Taj Svoj sistem i zakon slao je Uzvišeni Allah kroz objave koje su Njegovi poslanici, a.s., prenosili ljudima, objašnjavali ih i svojim primjerom pretakali u praksu.

Čovjek se, istina, rađa kao najnemoćnije stvorenje, dugo vremena mu treba da stane na noge, progovori, počne razmišljati i ispravno djelovati. Ali je biće kojem je omogućeno napredovanje i usavršavanje. Allahove, dž.š., riječi: Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem...9 ne znače samo da je čovjek stvoren u najljepšem skladu, nego i da je stvoren na način koji omogućava usavršavanje i postizanje perfekcije i izvrsnosti (ihsan).

Zakon koji određuje životni put čovjeka jeste Šerijat. Sve objave imale su jedan bitni cilj, a to je da usmjere čovjeka putem koji ga vodi do uspjeha na ovom i sreće na budućem svijetu.

Svaki sistem ima svoje specifičnosti, pravila funkcioniranja i granice mogućnosti, i ako se ne vodi računa o tim specifičnostima, pravilima funkcioniranja i granicama mogućnosti, sistem se urušava i pada. Najbliži primjer jeste ljudsko tijelo. Ono čini sistem koji ima svoje specifičnosti, principe, limite i jasno je šta se podrazumijeva pod tijelom. Kada čovjek, naprimjer, prima kiseonik na nos, to na njega djeluje spasonosno, ali kada bi kiseonik uzeo kroz injekciju, makar jedan centimetar u venu, taj kiseonik bi ga u momentu ubio.10

Islam, kao sistem života, kroz Božiju riječ Kur’an i realizaciju te Riječi u praksi sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., daje osnovne smjernice za reguliranje svih stanja i okolnosti u kojima se čovjek nalazi i sfera njegovog djelovanja: porodice, susjedstva, kupoprodaje, zemljoradnje, sudstva, medicine, sankcija i kazni, mira i rata i dr.

 

Red u osobnom životu

Islamski način života kojeg karakteriziraju sistem, red i disciplina počiva na snažnom vjerovanju (akidi) i svijesti o Sveznajućem Gospodaru Koji nas vidi i motri u svakom trenutku i Sudnjem danu na kojem će se polagati ispit za svaki trenutak ovosvjetskog života.

Mlad čovjek je izvor nade za snagu, sposobnost i oštroumnost. Ako se posveti pažnja njegovom odgoju i razvoju, postat će Herkul koji će savladavati poteškoće i intelektualac koji će osvjetljavati srca i ponovno uspostaviti sistem i red stvari.11

Budući da imamo samo jednu priliku da živimo ovaj život, kojem ne znamo ni dužinu trajanja, naši postupci ni u kojem slučaju ne bi smjeli biti rezultat stihije, improvizacije i aljkavosti.

Čovjek na ovome svijetu živi tačno određen period, sposobnosti i mogućnosti koje su mu darovane su također ograničene. Uprkos tome on nosi mnoge težnje, želje, zahtjeve koji se ne mogu pobrojati. Jedini način da ih pokuša ostvariti jeste organiziranje svoga života!

A da bi čovjek mogao organizirati svoj život, preduvjet je da sam bude organiziran, odnosno da se snage (duh, um, materija) od kojih je sačinjen međusobno ne sukobljavaju u tolikoj mjeri da mu onemogućavaju ispravan hod.

U životu smo upoznali ljude koji su bez obzira na svoje ograničene sposobnosti ostvarili velike rezultate. Vrlo brzo uočavamo da je razlog tome njihovo jasno poznavanje cilja u životu, planiranje aktivnosti te discipliniranost u njihovom realiziranju. Životi takvih osoba su puni pozitivnih rezultata, korisnih djela, uspjeha, za razliku od drugih kojima vrijeme uzalud prolazi. Zar i Isa, a.s., za sebe ne kaže:

...i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim...12

Kako da čovjek organizira svoj život na pravi način?

Spomenut ćemo samo dva bitna faktora:

 

  1. Racionalno korištenje vremena

Vrijeme je temeljni ljudski kapital u životu na ovom svijetu. Štaviše, život je vrijeme. Otuda se navodi izreka da je, ustvari, čovjek sazdan od dana, pa kako koji dan prolazi tako se otkida i dio njega. Ništa u ljudskom životu nije vrednije od vremena. Šta god bi se tražilo od čovjeka da mu se zauzvrat produži život na to bi pristao.13

Budući da kvalitet života zavisi od kvalitetno utrošenih sati i minuta, ne bi nijedan ozbiljan i odgovoran čovjek smio sebi dopustiti da ih upropaštava, da dopusti da oni prolaze bez ikakve koristi i da se kasnije kaje zbog toga pa da se obraćamo Allahu, dž.š., riječima:

Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!14

Najbolji način kako da se vrijeme maksimalno iskoristi jeste da se ono planira i da se na kraju svakog dana analizira urađeno i propušteno. Dobro bi bilo često postaviti sebi i ona ključna pitanja i na njih pokušati odgovoriti:

- U kojem pravcu idem?

- Gdje će me na kraju ovakav način života dovesti?

- Šta je cilj moga života?

Brojne respektabilne institucije uobičajile su dijeliti dnevne planere svojim uposlenicima kako bi registrirali i lakše izvršavali svoje dnevne obaveze. A zar ne bi trebalo više misliti na naš život, nego na poslovanje institucije?!

Mnogo se vremena troši na spavanje tako da ono kod nekih ljudi postaje hobi, bez obzira da li je potrebno ili nije. Po navici ili iz lijenosti da se bilo šta kvalitetno radi ljudi se odlučuju aa spavaju. Takvi zaboravljaju da je spavanje poput lijeka. Potrebno je tačno u određenoj mjeri, a bilo kakvo pretjerivanje u spavanju štetno je i za organizam. Pa i redovno spavanje od osam sati odnosi nam trećinu života, kada smo bliži smrti nego životu bez ikakvog osjećaja za život i najslabije aktivnosti, pa zar da povrh tog vremena još desetine godina izgubimo na spavanje?!

Ne bi trebalo vrijeme trošiti u aktivnosti koje su beskorisne. Takvi su, između ostalog, sati koje protraćimo u razgovoru telefonom kroz koji se provlači priča o najbanalnijim dešavanjima, a rezultat cijelog tog razgovora jeste počesto naše čuđenje koliko nam sabesjednik može govoriti. Bilo bi interesantno provjeriti koliko se sati potroši na razgovore od kojih nema nikakve koristi.

 

  1. Odgovorno raspolaganje materijalnim sredstvima

Materijalni resursi koji su na raspolaganju čovjeku te mogućnosti koje mu se pružaju na osnovu njih treba, također, krajnje odgovorno koristiti vodeći računa o prioritetima u životu. Rasipanje je po Šerijatu zabranjeno, kao što je zabranjeno i zanemarivanje prioriteta.

Većina ljudi ima stalne prihode i samo zbog toga što pravilno ne raspolažu tim sredstvima kraj mjeseca dočekuju zaduženi. Vrlo često se to dešava zbog toga što pažnju i novac posvetimo kupovini nepotrebnih stvari, na račun onih koje su nam neophodne.

Musliman nikad ne smije smetnuti s uma da je dio društvene zajednice i da na dobra koja su mu na raspolaganju pravo imaju i drugi:

...i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi...15

 

Red u porodičnom životu

Musliman se čim stekne uvjete odlučuje na sklapanje braka obraćajući posebnu pažnju na duhovnu dimenziju svoje izabranice, ali ne zanemarujući ni ostale osobine od kojih može zavisiti uspješnost njihove bračne veze. O posljedicama nedovoljno promišljenog sklapanja braka Fethullah Gulen kaže: „Svaki brak koji nije rezultat propitivanja i promišljanja neće ostaviti iza sebe ništa drugo nego uplakane supružnike, djecu u sirotištima i zločine koji cijepaju srca i džigere.“16

Žena u okviru porodice, kao supruga i majka, zadobiva svoju najvažniju ulogu i treba joj omogućiti da je kvalitetno izvršava. Ona je prva učiteljica u školi čovječanstva. Ona je ta koja poučava i odgaja djecu, osigurava sistem, sreću i međusobno razumijevanje u kući.17

Porodica koja je od početka utemeljena na čvrstim osnovama jeste gnijezdo ispunjeno materijalnom i duhovnom srećom, zasvodni kamen za očuvanje i trajanje naroda na čvrstom temelju i blagoslovljena škola koja izvodi visoko moralne pojedince. Narodi koji su svoje porodice učinili poput blagoslovljenih i plodonosnih škola a školama dali toplotu doma provode najvredniji reformistički pokret osiguravajući sreću i zadovoljstvo budućim pokoljenjima.18

 

Red u društvenom životu

Ovaj red podrazumijeva jasnu spoznaju svakog pojedinca o svome mjestu, ulozi, obavezama i aktivnostima u društvu kao i relacije koje ima s drugim članovima društva.

Da bi život na ovome svijetu normalno funkcionirao, ljudi moraju kontaktirati jedni s drugima, udruživati se i izmjenjivati svoja znanja i iskustva, ali i druge potencijale i resurse. O tome i Kur’an govori:

Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stupnjeva da bi jedni druge služili. - A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.19

O potrebi planskog i sistemskog organiziranja svih, pa i najjednostavnijih aktivnosti, dovoljno govori činjenica da je Poslanik, s.a.v.s., tražio od svojih ashaba da se u svim prilikama kada se nađu više od dvije osobe odredi osoba koja će ih predvoditi, usmjeravati i koordinirati njihove poslove. Potreba takvog djelovanja naglašava se i pri obavljanju namaza:

Ebu-d-Derda, r.a., prenosi da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: „Trojicom koji se nađu u naseljenom ili nenaseljenom mjestu, a zajednički ne obave namaz, već je zavladao šejtan. Držite se džemata, jer vuk napada izdvojene ovce.“20

Islam ne poznaje zajednicu bez sistema, pa i najmanja grupa koja obavlja namaz u džematu počiva na sistemu. Allah, dž.š., ne gleda u iskrivljeni red, redovi (safovi) moraju biti poravnani i popunjeni. Nije dopušteno ostaviti prazninu u safu, treba je popuniti. Svaku šupljinu koja je zanemarena popunjava šejtan. Rame treba biti uz rame, noga pored noge, jedinstvo u pojavnosti i pokretu, kao što je jedinstvo u vjerovanju i pravcu djelovanja. Imam će poravnati saf iza sebe i insistirati blagim riječima da se i ostali popune i poravnaju, moleći Allaha, dž.š., da im se smiluje. Zajedničkom djelovanju je potrebno obazrivosti, tolerantnosti i blagosti, kako bi se razlike usmjerile ka jednom cilju. Nakon toga do izražaja dolazi pokornost imamu. Ni od koga se ne prihvata da u vrijeme kolektivnog namaza klanja izdvojeno niti da u toku zajedničkog namaza obavlja radnje u namazu prije imama ili da kasni u praćenju imama. Žestoko se prijeti takvim pojedincima.

Međutim, kad imam pogriješi, pravo je, čak i obaveza onih koji ga slijede da ukažu na njegovu grešku i isprave njegovo ponašanje, bez obzira radilo se o pogrešnom učenju ili grešci u izvršavanju drugih namaskih radnji. U ukazivanju na grešku potpuno su jednaki muškarac i žena. I žena udarcima ruke o ruku može opomenuti imama. Ovo je umanjena slika sistema muslimanske zajednice i načina funkcioniranja vođstva i baze, gdje je naglašena činjenica da nema bezgrješnog vođstva ni apsolutne, slijepe pokornosti.21

 

  1. Poštivanje pozitivnih zakona

Obaveza svakog člana društva jeste da poštuje zakone države u kojoj živi i radi. Nepoštivanje i kršenje tih zakona dovodi do nereda i anarhije u društvu, a najzornije se to pokazuje kod kršenja saobraćajnih propisa što vrlo često dovodi do smrtnih posljedica.

Kada se pogleda broj usmrćenih i povrijeđenih u nesrećama - mnoge su ostali trajni invalidi, materijalne štete i svi ostali troškovi koji su rezultat nepoštivanja saobraćajnih propisa, tek tada se može naslutiti važnost poštivanja pozitivnih propisa i zakona.

Budući da smo dio zajednice i društva, neophodno je pridržavati se propisa kako bi ono moglo napredovati i biti uspješno. Svaki uposlenik bi se trebao pridržavati kućnog reda i internih propisa ustanove u kojoj je zaposlen. Koliko se samo uzalud vremena potroši pred šalterima ureda i kancelarija zato što je u toku pauza koja nema vremenskog ograničenja ili je u toku „poslovni sastanak“ koji nikako da prestane, a da se ne govori o napuštanju radnog vremena radi obavljanja privatnih poslova. Ovakve ustanove jedva da mogu ispuniti zacrtanu normu, a njezino napredovanje je nemoguće. Kako može musliman i muslimanka ako se ovako ponašaju očekivati da njihova plaća bude halal i kako zalogaj kojim hrane svoju djecu može biti berićetan?!

 

Preduvjeti poštivanja zakona:

 

  1. a) Svijest o važnosti zakona

Pod sviješću o važnosti zakona ne misli se na posjedovanje visokog obrazovanja i stjecanju diplome koja to podrazumijeva, nego na shvatanje da se ponašanjem koje nije u skladu sa zakonom nanosi šteta sebi i društvu te da ga ta svijest navede na poštivanje zakona u svim domenima osobnog i društvenog života.

Neke osobe se krajnje neodgovorno odnose čak i prema svojoj imovini, a kamoli prema društvenoj, pa se mogu vidjeti kako čine nered na ulici i drugim javnim mjestima. Najčešće se to vidi na polupanoj javnoj rasvjeti, oštećenim stajalištima javnog saobraćaja, zapaljenim kontejnerima, sasječenim i uništenim stablima itd. Dijete od malih nogu treba navikati na poštivanje reda i mira, javnih dobara i sl.

Kada poredimo kulturu stanovanja na Zapadu, uviđamo da se može desiti da pored vas živi porodica s više maloljetne djece, ali da ne čujete plač ni povišene glasove iz tog stana, dok u našim stambenim objektima to nije slučaj.

Nije primjena savremenih tehnoloških komunikacijskih sredstava i informacijskih pomagala iPoda, iPhona i sl. pokazatelj civiliziranosti pojedinaca, nego je stvarni pokazatelj civiliziranosti, kako pojedinca tako i društva u cjelini, spremnost uspostavljanja istinskog kontakta s drugim ljudskim bićem, bez obzira na sve različitosti koje postoje među nama i poštivanje zakona i bez obzira kako nam beznačajni (pa čak i besmisleni) izgledali.

 

  1. b) Usklađenost zakona s interesima ljudi

Što su zakoni više u skladu sa stvarnosti, oni se više poštuju i uvažavaju. Davno je rečeno: „Ako želiš da te slušaju, naređuj ono što mogu da izvršavaju“.22

Ako je zakon oprečan ljudskoj prirodi ili se razlikuje od vjere koju žive, uvjerenja i njihovih interesa, onda nema načina da se osigura njegovo poštivanje i uvažavanje. Otuda se dešava da države donesu zakone pa ih, nakon što se narod pobuni protiv njih, promijene i donesu druge, a to se dešava samo zato što nisu usklađeni s potrebama i interesima građana.

 

  1. c) Jednakost u primjeni zakona

Obaveza muslimana je da pazi na opći red u društvu, i to u svim oblastima ljudskog djelovanja, tako ne bi trebalo biti favoriziranja u primjeni propisa jer je favoriziranje jedan od najvećih faktora kršenja sistema i podrivanja njegovih temelja. Jedan od uzroka koji potiču na poštivanje zakona jeste upravo činjenica da se oni, bez izuzetka, primjenjuju na sve. Kada ljudi vide da zakon važi i primjenjuje se nad svim građanima, oni će ga poštovati i uvažavati. Međutim, kada primijete favoriziranje, pristrasnost i izuzimanje određenih osoba iz primjene zakona ili da se primjenjuje samo na one koji nemaju značajnijeg društvenog utjecaja, onda i ostali građani razmišljaju o načinima zaobilaženja i izbjegavanja primjene pravnih normi.

O principijelnosti kod primjene propisa najbolje govori slučaj iz vremena Božijeg Poslanika, s.a.v.s., s uglednom ženom iz Benu Mahzuma. Pošto je počinila krađu, pojedinci su posredovali kod Muhammeda, a.s., da nad njom ne izvrši sankciju, a on, s.a.v.s., je rekao poznate riječi:

„Upropastila je one koji su bili prije vas praksa da uglednu osobu koja počini krađu puste, a ako to isto učini osoba slabog socijalnog statusa, nad njom izvrše kaznu. Tako mi Allaha, da Fatima, kćerka Muhammedova, počini krađu, ja bih joj ruku odsjekao!“23

Zakon se treba primjenjivati nad svima da bi se moglo očekivati da ga svi i poštuju.

 

  1. Organizacija društvenog života

Postoje neki aspekti našeg života koje država nije normirala i koji su prepušteni nama, naprimjer, vjerska i društvena sfera. Otuda je naša obaveza da ih uredimo. Ne bismo trebali poštivati samo one zakone koje donosi država, nego se, također, i navikavati na organiziranje života u ovim aspektima.

Uspješna društva reguliraju život u različitim aspektima, pa čak ulazak i izlazak iz prijevoznih sredstava i sl., tako da se pojedinci kreću jedan za drugim na jasno određen način. U drugim zajednicama red se remeti na svakom koraku, čak i prilikom ulaska u avion. Bez obzira što svaki putnik na karti ima jasno naznačen broj svoga mjesta, članovi takvog društva uopće ne obraćaju pažnju na to nego prave velike gužve kako bi među prvima ušli u avion i sjeli gdje hoće. Da ne spominjemo gužve na hadžu. Iako se radi o posebno istaknutom ibadetu na časnome mjestu, mnoge hadžije zbog svoje nesmotrenosti i sebičnosti naprave velike gužve i povrijede druge hadžije samo da bi došli do El-Hadžeru-l-esveda.

Posebno je pitanje primjene i realizacije tih normativnih akata. Iako npr. postoji džamijski kućni red u kojem je, između ostalog, naglašeno da se koristi umjerena jačina zvuka kod razglasa, još uvijek je mnogo razglasnih uređaja koji su neadekvatno podešeni i mujezina koji svojim glasovima više rastjeruju nego što privlače klanjače.

Dobra organizacija društvenih i vjerskih aktivnosti koja počiva na vjeri u Allaha, dž.š., dovodi do razvijanja povjerenja među ljudima, spremnosti na uzajamno pomaganje, a onda i mogućnosti realiziranja projekata koji su od interesa za lokalnu i širu zajednicu: izgradnja džamije i mekteba, edukacijskog i sportsko-rekreativnog centra, lokalnih puteva, unapređenja vodovoda, uređenje mezarja i svega drugoga što je zajednici potrebno.

Jedino dobro organizirane zajednice, koje jasno znaju cilj svoga postojanja i djelovanja i koje imaju norme kojih se pridržavaju, mogu se odbraniti pritiscima spolja, ali i unutrašnjim dezintegrirajućim faktorima i nadati se uspjehu i prosperitetu.

Nepridržavanje osnovnih propisa koji reguliraju obaveze i odnose u društvu, njegovih mjerila i standarda, dovodi do nemorala, anarhije i propasti ljudskih društava bez obzira na njihovu trenutnu materijalnu snagu i moć. Abdullah ibn Abbas, r.a., rekao je:

„Nikada se nije pojavila utaja ratnog plijena u nekom narodu, a da u njihova srca nije ubačen strah. Nikada se blud nije proširio u jednom narodu, a da među njima nije učestala smrt. Nijedan narod nije počeo zakidati na vagi i kantaru, a da im nije uskraćena nafaka. Nikada nije jedan narod bespravno sudio, a da se među njima nije raširila krv, nijedan narod nije iznevjerio ugovor, a da Allah nije dao da nad njim zavlada njegov neprijatelj!“24

Božiji zakon u pogledu dodjele vođstva je zakon koji je u funkciji još od početka stvaranja i nastavit će se sve dok ljudska vrsta postoji u sadašnjem obliku. Zakon je sljedeći: ako ne postoji organizirani kolektiv koji kombinira islamske moralne atribute s osnovnim ljudskim moralnim atributima i koji, također, ne posjeduje sposobnost da upotrijebi materijalne resurse, onda će vođstvo preći u ruke one grupe koja je, iako u nedostatku islamskih moralnih odlika, naprednija od ostalih postojećih grupa u razvoju osnovnih ljudskih moralnih kvaliteta i materijalnih resursa. To stoga što Allah, dž.š., u svim okolnostima, uspostavlja red u svijetu. Zadatak održanja reda je povjeren, u bilo kom vremenu, grupi koja je, od svih postojećih, najsposobnija. Ipak, ako ta grupa razvije naklonost prema zlu, Allah, dž.š., će učiniti da kontrola ne ostane trajno u njezinim rukama.25

Međutim, ako postoji organizirana grupa koja je superiorna nad drugom u islamskom i u osnovnom ljudskom moralu i nije u nedostatku s materijalnim sredstvima, nijedna druga grupa ne može imati premoć nad njom. To bi bilo protiv prirode, protiv zakona kojima Allah, dž.š., uređuje poslove ljudi, te protiv obećanja koje je Allah, dž.š., dao vjernicima u Svojoj Knjizi. U prisustvu takve pravedne grupe, sposobne da upravlja svijetom na ispravan način u skladu s Allahovom, dž.š., voljom, ne postoji razlog da On dopusti drugima da vladaju.26

 

Zaključak

U mikro i makrokosmosu Allah, dž.š., je postavio precizan red i sistem koji omogućavaju njihovo uspješno funkcioniranje. Kada je u pitanju društvo, Allah, dž.š., nije prepustio čovjeku da sam sebi osmišljava najkvalitetniji način življenja, jer u slučaju greške, čovjek ne može krenuti živjeti ispočetka, ali mu nije ni nametnuo zakon kojeg bespogovorno mora izvršavati. Allah, dž.š., je čovjeku spuštao Objavu i slao poslanike koji će mu ocrtati Pravi put, ali mu je dao i razum da shvati da ga taj način života dovodi do cilja. O prihvatanju tih Božijih uputa i smjernica, njihovom pravilnom razumijevanju i istrajnom provođenju u život ovisi uspjeh i prosperitet ne samo pojedinaca nego i cijelih zajednica i društava.

Autor: Prof. dr. Zuhdija Hasanović

Glasnik br. 11-12, 2012