Slobodno možemo kazati da sva nabrojana mjesta ustvari jesu musalle u smislu da je to prostor na kojem se klanja, mjesta na kojima možemo namaz obavljati. Na koncu, Muhammed, alejhi-s-selam, je u hadisu kazao: “Dato mi je pet svojstava koja nisu bila prije mene data nijednom vjerovjesniku: potpomognut sam strahom koji neprijatelji osjećaju na daljini jednomjesečnog putovanja; cijela površina Zemlje učinjena mi je mjestom za obavljanje namaza i sredstvom za čišćenje i gdje kojeg čovjeka iz mog ummeta dostigne nastup bilo kog namaskog vremena, neka tu i klanja; dozvoljen mi je ratni plijen; svaki pojedini vjerovjesnik bio je poslan samo svom narodu, dok sam ja poslan cijelom svijetu i dato mi je pravo zauzimanja (šefa'at).”[1]

Kod nas su musalle (ar. muşallã, gl. pridjev trpni II vrste od korijena s-l-w, što znači mjesto gdje se svakoga dana održava salat[2]) poznate kao mjesto za klanjanje na otvorenom. Ta mjesta su služila za učenje zajedničke dove za kišu, za obavljanje džuma-namaza, za obavljanje bajram-namaza, za obavljanje dženaza, za ispraćaj hadžija.

 

Musalla ili namazgah je mjesto za molitvu pod otvorenim nebom i predstavlja jedan od četiri osnovna tipa prostora za obavljanje molitve u islamu.

Musalle iz vremena osmanske uprave mogu se podijeliti u dvije grupe:

-    bajramske musalle - one u kojima se obavljalo zajednički namaz svih stanovnika jednog grada u vrijeme Bajrama,

-    česmenske musalle - one koje su služile pojedincima ili manjim grupama da obave molitvu na stanicama duž velikih puteva (cesme musallalari). Dobile su naziv po česmama koje sačinjavaju obavezni i sastavni dio tih objekata. Na najranijim česmenskim musallama pravac Kible određivan je namaz-tašom (kamenom u nivou zemlje), s označenim pravcem, umjesto mihrabom.

Osim obavljanja molitvi na dva Bajrama, stanovništvo je izlazilo na musallu radi zajedničke dove za kišu (istiska) i za ispraćaj hadžija koji su odlazili u Mekku i Medinu. Neki od gradova su imali posebne lokalitete za tu namjenu. Za gradove u Bosni i Hercegovini karakteristično je i to da su se na musallama molitve obavljale petkom (cum'a namazi).

Musalle su se na balkanskim prostorima podizale nakon formiranja grada.

Musalle su građene na mjestima na kojima je, po tradiciji, obavljen prvi namaz po zauzeću grada, u vrijeme osvajačkih pohoda osmanlijskih sultana, naročito Mehmeda II i Sulejmana Zakonodavca. Sredstva za održavanje musalla obezbjeđivali su vakufi, o čemu je ostalo zapisano nekoliko vakufnama - kao za musalle u Konjicu, Prizrenu i Janjini (Grčka). Pored ovih vakufskih, postojale su i državne musalle koje su nastajale sredstvima građana, a država je preuzimala na sebe njihovo održavanje. Najbolji primjer državne musalle vezan je za Banju Luku i musallu u Gornjem Šeheru, uz samu obalu Vrbasa, na prostoru koji je imao tople izvore, javne banje i havuze sa toplom vodom - po čemu je cijela mahala dobila ime Ilidža. Bajramska musalla morala je biti prostrana, kako bi primila veliki broj vjernika. Musalla se morala odlikovati svojim prirodnim položajem. Iz svih tih razloga musalle su često bile udaljene od centra grada ili što je bio čest slučaj u Bosni i Hercegovini, da budu smještene pored neke rijeke. (Musalla Yalisi), a u starim gradovim u blizini samih gradskih zidina i kapija (Namazgah Kapisi).[3]

Sama musalla je bila ograđena zidom visine 1,5-2 m na kojima su se obično nalazile četiri kapije sa portalima koji su mogli biti skromni, ali i nerijetko vrlo bogato ukrašavani. I mihrab i minber su mogli biti skromni ili raskošni a bili su pokriveni manjom kupolom koja se oslanjala na drvene stupove. Najveća vrijednost musalla bila je u njihovom položaju u prostoru. Posebno je bilo važno njihovo hortikulturno rješenje, odnosno bogatstvo i raspored biljnih vrsta. Evlija Čelebi opisuje namazgah u Elbasanu kao travnjak okružen sa 57 čempresa.

Nekada su musalle stavljane pod krov i na njihovom mjestu su kasnije izgrađivane džamije koje su nazivane musalla džamijama. Poseban tip musalle služio je i kao mjesto za sastajanje i razgovore učenih ljudi zbog čega su nazivane musalle medrese. Česte su bile musalle izletišta (namazgah mesiresi), dok se kao poseban tip javljaju musalle greblja (musalla mezarligi).[4] 

Bajramske musalle u Bosni i Hercegovini su nestajale postepeno, a najviše u doba austrougarske uprave. Nova vlast, u želji da modernizira orijentalni grad, preuzela je na sebe brigu o gradskim trgovima, šetalištima i parkovima. Tako je, naprimjer, nestala sarajevska musalla, jer je austrougarska vlast na tom mjestu napravila park sa državnom zgradom. Bila je potrebna fetva da bi se riješilo pitanje ustupanja zemljišta musalle i nju je izdao Mustafa Hilmi Hadžiomerović, sarajevski muftija i prvi reisu-l-ulema.[5]

 

Dušanka Bojanić navodi primjer državne musalle, odnosno banjalučke musalle, o kojoj je država vodila brigu. Ustvari ova musalla je bila vakuf Ilidža džamije u Gornjem Šeheru.

 

Ovaj vakuf je donosio prihod, jer je djelovao u sklopu vakufa Ilidža džamije u Gornjem Šeheru. U mutevelijskom računu od 1918. godine se vidi da je „Musalla” donosila prihod. [6]

Također, arhivska građa Medžlisa IZ Banja Luka pokazuje da je banjalučka musalla bila vakuf.

Krajem XVI i početkom XVII stoljeća, Gornji Šeher je imao deset mahala, koje su formirale ćelijastu strukturu naselja, čija su urbana središta činili sakralni objekti.[7] Taj dio grada je već i ranije bio izgrađen i dobro naseljen.[8] Između Vrbasa i Šehitluka, na lokalitetu Ilidža, razvija se istoimena mahala, koja dobija naziv prema ljekovitim termalnim vodama.[9] Centralni objekat mahale predstavljala je musalla, ograđena kamenim zidom, unutar koje su se nalazili mihrab i minber, izgrađeni od kamena. Osmanlije su, naime, običavali u novoosvojenim mjestima među prvim objektima graditi i musallu, a to pogotovo ondje gdje nije bilo sredstava za džamiju, jer je izgradnja musalle bila i brža i jeftinija.[10] Minber (stanovnici Banje Luke su nazivali „mala munarica“ ili „akšamlija“) i mihrab musalle su srušeni 1935. godine. Nažalost, pisanih tragova o rušenju musalle nema.

            Iz navedenog se može zaključiti, da je musalla bila centar mahale Ilidža. Kako navodi Alija Bejtić, musalla je nastala tako što su Osmanlije običavali u novoosvojenim mjestima među prvim objektima graditi i musallu, a to pogotovo ondje gdje nije bilo sredstava za džamiju, jer je izgradnja musalle bila brža i jeftinija.

            Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Banjoj Luci se 5. aprila 1921. godine obratilo Gradskom kotarskom uredu sa informacijom da kod banja u Gornjem Šeheru postoji jedno vakufsko zemljište zvano „Musalla“, u koje su neki muslimani svoje mrtve počeli pokopavati bez dozvole svoga povjerenstva.

            Također su izvijestili da su na svojoj sjednici od 27/3, 1921, tačka 8. zaključili da se stavi zabrana za daljnje pokopavanje mrtvaca u navedenom zemljištu. Navedena zabrana se nije poštovala. Na prostoru gdje je nekada bila musalla danas postoji nekoliko nišana.

            Isti su zamolili da se izda zabrana za ukopavanje.

            Gradski kotarski ured je donio presudu 2/5. 1924. godine da se stanovništvu oglasi da se pokopavanje na mjestu „Musalla“ zabranjuje pod prijetnjom globe do 200 kruna ili zatvora do 10 dana.

Zaključak

            Najpoznatiji vakuf u Banjoj Luci je vakuf Ferhat-paše Sokolovića. U gradu na Vrbasu, Ferhat-paša je podigao 216 javnih objekata, od kojih je najznačajnija džamija.[11]

            Vakufi u Banjoj Luci svjedoče postojanje muslimana na ovim područjima. Stoga, nemarnim odnosom prema vakufima mi se ustvari nemarno odnosimo prema sebi.

            Na osnovu skice iz knjige Dokumenti opstanka, na strani 102, prateći katastersku česticu 164/14 po starom premjeru, do koje sam došao koristeći arhiv Medžlisa IZ-e Banja Luka (karta), dobio sam zemljišnoknjižni izvadak u kojem stoji da je vlasnik lokaliteta, na kojem je nekad bila Musalla, Balkan Investment bank ad.

            S današnje tačke gledišta, lokalitet na kojem je bila banjalučka musalla je jedan od ljepših vakufa u Banjoj Luci a nalazi se na atraktivnoj lokaciji. Trenutno se na ovom lokalitetu nalazi banjsko-rekreacioni centar (plivački sportsko-rekreacioni centar) sa restoranom, muškim i ženskim frizerskim salonom te vrtom.

Autor: Muhedin Spahić 

Glasnik br. 3-4, 2014 

[1] Muhammed b. Ismail el- Buhari, Sahihu-l-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa; Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008, hadis br. 438, str. 332.

[2] Nerkez, Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 445.

[3] Dušanka Bojanić, Musalle u Balkanskom gradu, Islamska misao, godina XII, broj 138, Sarajevo, juni 1990, str. 39.

[4] Ibid., str. 39-40.

[5] Ibid., str. 42.

[6] Mutevelijski račun se nalazi u Arhivu Republike Srpske, Fond Vakufsko-mearifskog povjerenstva Banja Luka.

[7] Sabira Husedžinović, Dokumenti opstanka, Muzej grada Zenice, Zenica, 2005, str. 99.

[8] Alija Bejtić, Banjaluka pod osmanskom vladavinom, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod”, Banja Luka, 2007, str. 9.

[9] http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2526, posjećeno 04. januara, 2012.

[10] http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2526, posjećeno 04. januara, 2012.

[11] Muhamed Čajlaković, Vakufska pitanja u fetvama savremenih pravnika, Bošnjačka zajednica Norrköping, Švedska, Sarajevo, 2011, str. 51.