U do sada najboljem pregledu te književnosti, u knjizi Hazima Šabanovića Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, obrađeno je i prezentirano, što iscrpno što tek u naznakama, 239 Bošnjaka koji su pisali djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Da dovrši ovo značajno djelo Šabanovića je spriječila neumitna smrt. On nije uspio obraditi, a znao je za njih, tako značajna imena kao što su: Sabit Užičanin, Nasuh Matrakči, Derviš-paša Bajezidagić, šejh Abdurrahman Sirri, šejh Abdulvehhab Ilhami, da i ne spominjemo one autore za koje ni Šabanović, a ni mi nismo znali da pripadaju našem nacionalnom korpusu (Mustafa Sururi, Salahuddin Uššaki, šejhu-l-islam Mustafa Bali-zade). Osim ovih, velikih imena, na orijentalnim jezicima su pisali i mnogi drugi manje znani i manje afirmirani bošnjački autori. Naslućivalo se da njih ima popriličan broj. Kako stvari sada stoje, ukupan broj naših pisaca na orijentalnim jezicima mogao bi prijeći brojku od 400 imena! Tom činjenicom mogao bi se ponositi svaki narod, pa i onaj s mnogo jačom književnom tradicijom od naše. Iz dana u dan otkrivaju se nova imena naših ljudi koji su vješto baratali perom. U prilog tome, evo nekoliko autora koji su do sada bili ili potpuno nepoznati ili se znalo samo za njihova imena.

 

Kadija Ahmed-efendija

Ahmed-efendija, kadija i pjesnik iz nepoznatog vremena, vjerovatno iz druge polovine 16. i prve polovine 17. stoljeća, bavio se poezijom na turskom jeziku. Jedna njegova pjesma od 60 bejtova sačuvana je u rukopisu R-5626, listovi 6b-8b Gazi Husrev-begove biblioteke[1]. Pjesma je naslovljena kao Gufte Ahmed-efendi ez kuddat Rumeli – Pjesma Ahmed-efendije, jednog od rumelijskih kadija. Da je ovaj kadija iz naših krajeva, vidi se po nekim nazivima lokaliteta koji su slavenskog porijekla poput toponima Široka (Široka Kula u Gospiću kod Senja) i drugih.

U ovoj pjesmi su, u formi epa, opisani događaji s kraja 16. stoljeća, zapravo borbe koje su vođene u pograničnom dijelu (serhad) Osmanskog carstva, Dalmaciji, Bosanskoj Krajini, Slavoniji. Iako se ne navode konkretne godine i imena aktera iz nekih toponima bi se moglo zaključiti da je riječ o vremenu kad je Bosnom upravljao Hasan-paša Predojević koji je neprestano vojevao po serhadu, prije kobnog pohoda na Sisak u junu 1593. godine u kojem je glavom platio i on sam. Prije toga, tačnije 19. juna 1592. godine Hasan-paša je zauzeo Bihać i nekoliko značajnih pograničnih utvrda. Nekoliko mjeseci ranije na sastavcima Kupe i Petrinjčice podignuta je tvrđava Jeni Hisar (Petrinja), koja se spominje u ovoj pjesmi, iz koje su kretali novi pohodi ka Sisku i unutrašnjosti ovog dijela Hrvatske.[2]

O istim pohodima Hasan-pašinim govori i jedna pjesma anonimnog autora iz kolekcije Osmana Asafa Sokolovića te pjesma nekog Abdala Velija napisana tridesetak godina iza tih događaja.[3]

Pjesmu kadije Ahmed-efendije zapisao je sarajevski kadija Muhammed Hasib-efendija (Čoko) nešto prije 1811. godine kada se bilježi i kao vlasnik rukopisa.

 

Isbe'i Husejn-efendija Sarajlija

Husejn al-Isbe'i as-Saraji Parmaksiz naš je alim, muderris i pisac iz 17. stoljeća. O ovom učenom Sarajliji nemamo mnogo podataka. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovini 17. stoljeća. Na rukopisu GHB R-6483-4 zabilježen je i njegov nadimak Parmaksiz – Besprsti (čovjek bez prsta).[4] Svakako se školovao u Sarajevu, a vjerovatno je, kao i većina vrhunske uleme onog doba, odlazio na usavršavanje u Istanbul. Bio je široko obrazovan, a u jezičkim disciplinama i šerijatskom pravu bio je pravi stručnjak. 

Zna se da je predavao djelo iz stilistike Al-Misbah Šarh al-Miftah od As-Sejida aš-Šerifa sarajevskom alimu Mevlani Abdu-l-Kadiru, koji je kasnije ovo isto djelo predavao znamenitom Abdullah-efendiji Kantamiriji, muderrisu, pjesniku, kaligrafu i vakifu.[5] Dakle, Al-Isbe'i je bio muderris Kantamirijevom muderrisu.

Isbe'i je bio učen čovjek i bavio se pisanjem na orijentalnim jezicima. Napisao je najmanje dva komentara, jedan iz područja arapske stilistike, a drugi je pravne naravi.

Prvi komentar, čijih se devet rukopisa čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, (R-950; R-6483-4, R-1272-3; R-2372-9; R-531; R-7749-1; R-4371-3; R-4381-9; R-4389-1) nosi naziv Šarh Fara'id al-fawa'id lit-tahqiq ma'ani al-isti'ara li al-Isba'i, a predstavlja komentar raspravi o upotrebi riječi o prenesenom značenju koju je napisao Ebu Lejs es-Semerkandi. Na naslovnoj stranici jednog od ovih rukopisa ima zapis koji glasi: Komentar pripada Husejn-efendiji al-Isba'i Sarajliji, što je navelo Kasima Dobraču da posumnja da li je Al-Isbe'i as-Saraji autor navedenog djela, ili je samo vlasnik rukopisa,[6] ali on nije znao da postoje i drugi rukopisi ovog komentara koji već u naslovu otklanjaju svaku sumnju, te još jedan komentar ovog učenog Sarajlije.[7]

U HAZU u Zagrebu čuva se kodeks (R-62/1) u kojem se nalazi prijepis Al-Isbe'ijevog komentara uvodnog dijela popularnog Mula Husrevovog fikhskog djela Ad-Durar.[8]

Do sada se nije znalo tačno vrijeme kada je ovaj učeni Sarajlija živio, o tome se samo nagađalo. Njegovu smrt zabilježio je muderris Gazi Husrev-begove medrese i pisac hadži-Husejn-efendija Muzaferija u svojoj Hronici, koja je sačuvana tek u nekoliko fragmenata. Na ahiret je preselio 6. muharrema 1102. godine (20. novembra 1689.). Datum njegove smrti zabilježen je i na marginama Muvekkitove Povijesti Bosne, a vjerovatno je prenesen iz spomenutog rukopisa.[9]

Dakle, Al-Isbe'i je bio nešto stariji savremenik Husejn-efendije Muzaferije i Mustafe Ejubovića (Šejha Juje). Zbornik u kojem se nalazi prvi Isbe'ijev komentar prepisao je Abdullah ibn hadži Mustafa iz Pljevalja u vremenu od 1692. do 1710. godine, dakle svega nekoliko godina nakon smrti Husejna Isbe'ija.[10]

O iznimnoj vrijednosti njegovog komentara Šarh Fara'id... govori čak devet rukopisa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Treba inicirati da neko od studenata Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, kao svoj diplomski rad, kritički obradi ova dva kratka komentara Al-Isbe'ia Sarajlije i pokuša donijeti nešto više podataka o njegovom životu. Zaslužuje to ovaj učeni Bošnjak za kojega doskora nismo ni čuli.

Jahja-efendija Hafizadić

Jahja-efendija Hafizadić naš je alim i pjesnik iz 17. stoljeća. Po svoj prilici bio je predak travničkog muftije istog imena Jahja-efendije Hafizadića koji je na položaju muftije bio najkasnije od 1736. pa do 1757. godine.

Bio je savremenik, možda i saputnik na hadž hadži Jusufa Livnjaka, koji je u svojoj medžmu'i zapisao jednu odulju Hafizadićevu pjesmu na turskom jeziku u fomi destana. Pjesmu je unio u svoj Zbornik Muhamed Enveri Kadić pod naslovom Min kelam Hafiz-zade Jahja-efendi.[11] Kadićev motiv da pjesmu zabilježi bio je taj što se u njoj spominju sarajevski šejhovi Urjan-dede, Ajni-dede i Šemsi-dede. Pjesma se sastoji od 27 distiha a govori o Poslaniku, prvoj četverici halifa, Hasanu, Husejnu i drugim imamima, mnogim znamenitim šejhovima i gazijama, a u završnim stihovima spominju se Urjan-dede, Ajni-dede i Šemsi-dede, iz Sarajeva, te Osman-baba i Ahmedaga iz Beograda. Svaki stih se završava riječima selam eyle – nek im je selam. Na osnovu pjesme nije teško zaključiti da je i sam autor pripadao svijetu tesavvufa.

Pjesma i njezin autor do danas nisu bili predmetom proučavanja.

 

Ali-efendija Drnišlija

Ali-efendija Drnišlija, sin muderrisa Ahmed-efendije, rođen je u Drnišu oko polovine 17. stoljeća. Porodica mu je, nakon gubitka Drniša krajem 1683. godine, doselila u Sarajevo. Potomci Drnišlija i danas žive u Sarajevu pod prezimenom Denišlić.

Braća mu Abdullah-efendija i Jahja-efendija bili su markantne ličnosti ondašnjeg Sarajeva i autori su značajnih zbornika bosanskih memorijala.[12] Abdullah-efendija je bio beogradski munla, muderris i predstavnik Porte u razgraničenju između Osmanskog carstva i Austrije nakon Bečkih ratova. Većinu današnjih granica Bosne i Hercegovine povukao je baš Abdullah-efendija Drnišlija.

Poput braće i Ali-efendija Drnišlija bio je obrazovan čovjek i bavio se pisanom riječju. Nije zabilježeno da li se bavio ulemanskim, kadijskim ili muderriskim pozivom. Prvi put se spominje 1702. godine kada je predložen za mutevelliju Skender-pašina vakufa u Sarajevu. Na taj položaj predložio ga je onovremeni sarajevski kadija i muftija, čuveni pjesnik Sabit Užičanin. Očito je Sabitov prijedlog uvažen jer ga kao mutevelliju tog vakifa vidimo i početkom oktobra 1707. godine. On je prvi član porodice Drnišlija za kojeg posigurno znamo da upravlja Skender-pašinim vakufom. Drnišlije su njime upravljale sve donedavno, dok ovaj vakuf nije rastočen i upropašten u Kraljevini Jugoslaviji i kasnijoj komunističkoj Jugoslaviji.

Funkciju mutevellije Ali-efendija je vršio do smrti 1712. godine, kada ga je zamijenio brat Jahja-efendija.

Ali-efendija Drnišlija pisao je poeziju na turskom jeziku. Za sada nam je poznata njegova pjesma posvećena rodnom Drnišu od četiri stiha. Na tu pjesmu napisao je paralelu (nazira) pjesnik Derazi, s istim brojem stihova, koji, također, do danas nije spominjan među našim pjesnicima na orijentalnim jezicima.[13]

 

Mehmedaga Nišlija

 

Mehmedaga Nišlija – živio je u drugoj polovini 17. i prvoj polovini 18. stoljeća. Bio je službenik na dvoru i imao zvanje kapidžibaše. Umro je 1732. godine.

Bavio se pisanom riječju na turskom jeziku. Autor je jednog kraćeg historiografskog djela pod nazivom Sefaretname-i Rusiya, u kojem je opisao ratne pohode na Rusiju 1722.-1723. godine.[14] U djelu su opisani ratni pohodi i tursko-ruski odnosi iz vremena vladavine sultana Ahmeda III (vladao od 1703. do 1730.). Rukopis ovog Mehmedaginog djela čuva se u biblioteci Topkapi saray muzesi u Istanbulu, Rewan 1313. Rukopis se sastoji od 33 stranice, a prepisan je nashi pismom.

Naši historičari književnosti na orijentalnim jezicima do sada nisu spominjali Mehmedagu Nišliju.

Slično je i memoarsko djelo Ahmeda Hadžinesimovića Pruščaka, koje, također, opisuje ratove između Turske i Rusije u prvoj polovini 18. stoljeća.[15] Kao što je poznato, i Osman Šehdi Bjelopoljak napisao je, dvadesetak godina kasnije, jednu Sefaretnamu u kojoj je opisao svoj put u Rusiju i diplomatske napore na tragu sređivanja odnosa Rusije i Turske.[16]

Muhammed Sadik-efendija Bošnjak Sarajlija

 

Muhammed Sadik-efendija sin je uglednog kadije Omer-efendije Sarajlije Rifdija, potomak pjesnika Abdulkerima Sami'ijsa, muderris, kadija, pjesnik i kaligraf iz druge polovine 18. stoljeća. Nakon završene medrese (najvjerovatnije Gazi Husrev-begove), bavio se kadijskim poslom. Prije 1778. godine bio je kadija u Tešnju, gdje je prepisao jedan rukopis i o tome ostavio zapis.[17] Iz dvije potvrde (GHB, R-9615) o nasljeđivanju nekretnina Mehmed-efendije i njegove supruge u Oglavku kod Fojnice i u samoj Fojnici (vjerovatno je riječ o roditeljima šejha Abdurrahmana Sirrija) vidi se da je Muhammed Sadik-efendija bio kadija u Tešnju i Travniku. Iz jednog nedatiranog kolofona kojeg ćemo kasnije spomenuti saznajemo da je Muhammed Sadik-efendija bio kadija u Radovištu (Makedonija). U kojim je još kadilucima obavljao dužnost kadije za sada nije poznato. Jedno vrijeme djelovao je kao muderris u Sarajevu. Na prijedlog muderrisa, kadije i travničkog muftije, s kim su Rifdije bili u prijateljskim odnosima, Muhammed-efendije Džudija Čohadžića postavljen za muderrisa Sim-zade (Đumišića ili Drvenije) medrese u Sarajevu 1799. godine. Iz njegove žalbe upućene bosanskom valiji može se zaključiti da je na tom položaju ostao najmanje tri godine.[18]

Bio je oženjen Ćamilom, kćerkom uglednog i imućnog Omer-age Fazlagića sa Ophođe, ali taj brak nije uspio, pa su se njih dvoje rastavili 1791. godine, o čemu postoji zapisnik u sidžilu sarajevskog kadije.[19] Ćamila se kasnije udala za svog ranijeg ašika nakibu-l-ešrafa Mustafu Nuruddin-efendiju Šerifovića i s njim imala sina Fadil-pašu, najpoznatijeg od svih Šerifovića, i dvije kćerke, Atiju i Merjemu Mulu.[20] Iz njegove biografije znamo još i to da je imao titulu hadžije.

I Muhammed Sadik-efendija se, poput svojih predaka, bavio poezijom. Za sada nam je poznata njegova paralela (nazira) od dvanaest stihova, na turskom jeziku, na jedan gazel sarajevskog kadije i pjesnika Džudija (Čohadžić). Pjesma nosi naslov Nazira-i Sadiq-efendi Rifdi-efendi-zade. Nazire na isti gazel spjevali su i pjesnici (očito naši) Nijazi i Ismet-efendi.

Ove se pjesme nalaze u rukopisu R-640 (list 10) Historijskog arhiva Sarajeva.[21]

Znamo i za jedan tarih potpisan pseudonimom Sadik iz vremena kad je ovaj alim bio najaktivniji, iz 1791. godine. Riječ je o tarihu s nišana Lutfullaha Dženetića, koji se i danas nalazi u mezarju Hambina carina u Sarajevu.[22] Sastoji se od šest stihova na turskom jeziku. Isti tarih zapisan je na listu 75b rukopisa R-3202 Gazi Husrev-begove biblioteke. Svakako su i ovo njegovi stihovi jer u tom vremenu (niti kasnije) nije bilo drugog pjesnika koji se potpisivao kao Sadik. Osim toga, Rifdije su se pazili sa Dženetićima i bili česti gosti u njihovim konacima.

Muhammed Sadik Rifdi bio je odličan kaligraf i plodan prepisivač orijentalnih rukopisa.

U vremenu od 1778. do 1787. godine prepisao je najmanje pet djela.[23]

Godine 1778. prepisao je djelo Mufredat-i Kanun-i cedid (Ogledi o Novom zakonu), na turskom jeziku od neutvrđenog autora. U potpisu uz ime prepisivača stoji »bivši kadija u Tešnju«. Na kraju rukopisa nalazi se prijepis berata za službu u Mekki i Medini iz 1771. godine te dva fermana, jedan iz 1776, a drugi iz 1778. godine koji se odnosi na neki spor oko zemlje na Stupu kod Sarajeva. Rukopis je urađen na 124 stranice srednjeg formata, lijepim nevokaliziranim nasta'lik pismom. Tinta crna, naslovi i neke riječi pisane su crvenom tintom. Prva stranica je uokvirena zlatnom trakom, a ostale crvenom linijom. Na marginama ima bilježaka u vezi sa sadržajem djela. Na petom listu stoji bilješka: Napisao Sejjid Muhammed, muftija u gradu Sarajevu. Ovo se može odnositi samo na Sejjida Muhammed-efendiju Svraku, koji je bio Sarajevski muftija od 1763. do 1769. i od 1770. do 1783. godine. Je li ovim razriješeno pitanje autorstva ovog djela za sada ne možemo pouzdano utvrditi. Rukopis se čuva u Orijentalnoj zbirci Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru, R-6.

Sljedećih nekoliko rukopisa Sadika Muhmmeda čini kodeks Orijentalnog instituta u Sarajevu, R-8. Prvo je 14. oktobra 1785. godine u Sarajevu dovršio prijepis epistolarnog djela Munše'at (Pisma) autora Jusufa Nabija, na turskom jeziku. Zatim slijede ova djela: Hayriyya, pjesma didaktičkog sadržaja u mesnevi formi, istog autora, na turskom jeziku; epistolarno djelo Munše'at-i Nerkesi, našeg velikog pjesnika iz 17. stoljeća Muhammeda Nerkesija Sarajlije; Pjesma o Sarajevu i tri gazela također od Nerkesija, na turskom jeziku. Tri posljednja rukopisa ispisana su u Sarajevu 1787. godine. Ispod Nerkesijevih Munše'ata stoji zabilješka: Prepisao Muhammed Sadik ibn Omer Rifdi, kadija, nastanjen u gradu Sarajevu, u prvoj dekadi mjeseca džeumade-l-ula 1201 (19-28. 2. 1787). godine. Rukopis cijelog kodeksa je ispisan na oko 300 stranica većeg formata, lijepim i korektnim nashi pismom. Tekst je uglavnom pisan crnom, a naslovi i istaknute riječi crvenom tintom. Tekst je kod nekih djela uokviren crvenom linijom, a polustihovi odvojeni sa dvije crvene linije. Povez je kožni, zajednički, bez zadnje korice.

Najzad, Muhammed Sadik je, nenavedene godine, prepisao pravno djelo Tardžih al-bayyinat, na arapskom jeziku, autora Esiri-zadea Abdulbaqi-efendije. Sačuvano je samo pola zadnje stranice (nalazi se kod nas) sa kolofonom, ali je i to dovoljno da se vidi kako krasan rukopis je imao ovaj naš kaligraf.[24] Rukopis je prepisan veoma lijepim, nevokaliziranim ta'liq pismom, crnom i ponegdje crvenom tintom. Naročito su lijepi završni redovi sa imenom prepisivača i naznakom da je Muhammed Sadik, sin Omer-efendije Rifdija, tada bio kadija u Radovištu (u Makedoniji).

 

Osman-efendija, banjalučki muftija

Osman-efendija ibn Hasan al-hadždž Mensur-efendi ibn al-hadždž Muhammed-efendi al-Kunawi ibn Mahmud-efendi banjalučki je muftija iz vremena od prije 1845. godine. U rukopisu R-43-1 Historijskog arhiva Sarajeva zapisana je jedna njegova pjesma na turskom jeziku, posvećena šejhu Ilhamiji Žepčaku.[25] Vjerovatno su njih dvojica bili savremenici i prijatelji. Prijateljstvo Ilhamijeve i Osman-efendijine porodice traje još od vremena kada je Ilhamijev djed Ahmed-efendija Karahodža bio učenik banjalučkog muftije Muhammed-efendije, Osman-efendijinog djeda.

Prepisivač ove pjesme, mjesto i vrijeme nisu navedeni, ali se kao vlasnik rukopisa potpisao Muhammed Mestvica (Divović), kadija i katib iz Sarajeva, i naveo godinu 1845., pa tako znamo da je pjesma starija od tog datuma.Vjerovatno je sam Mestvica zapisao ovu pjesmu jer je on jedno vrijeme boravio u Banjoj Luci u svojstvu katiba.

Za sada nam je poznata samo ova Osman-efendijina pjesma, ali nema sumnje da je on imao još pjesničkih ostvarenja, jer ne postoji pjesnik koji je napisao samo jednu pjesmu.

Kao banjalučki muftija Osman-efendija je izdavao fetve, od kojih su neke zabilježene u domaćim rukopisima.

Na kraju zbornika fetvi Fatawa 'Ali-efendi al-Čataldžawi Rs 186 NUBiH u Sarajevu zabilježeno je nekoliko fetvi koje je potpisao Osman, muftija iz Banje Luke (list 213a).[26]

I na kraju rukopisa zbornika fetvi Fatawa Ahmadiyya, autora Ahmeda Mostarca, prepisanog 1786. godine, nalaze se fetve nekih naših muftija, pa tako i banjalučkog muftije Osman-efendije.[27] Naravno, fetve su zapisane kasnije. Rukopis, GHB R-2226.

Ibrahim Edhem-efendija Haznadarević

Ibrahim Edhem-efendija Haznadarević, sin Muhammedov, naš je kadija i pjesnik iz prve polovine 19. stoljeća. Porijeklom je iz Nevesinja i pripada alimskoj porodici Haznadarevića koja je iznjedrila više učenih ljudi. Godine 1822. Ibrahim Edhem-efendija je bio kadija u Blagaju kod Mostara.[28] Kao mostarski kadija djelovao je od 1833. do 1834., i ponovo od 1839. do 1840. godine.[29] Mostarski kadija Ibrahim Edhem-efendija (Haznadarević) ovjerio je vakufnamu Ali Galib-paše (Rizvanbegovića) od 14. maja 1839. godine vezanu za nakšibendijsku tekiju i džamije u Foči.[30]

U Čajniču je najkasnije od polovine 19. stoljeća, a vjerovatno i ranije, postojala Medresa Kadije Ibrahima Haznadarevića, koja se nalazila kod Sinan-pašine džamije. U njoj je do 1889. godine predavao muderris hafiz Mehmed-efendija Kauklija, a tada je od Zemaljske vakufske komisije zatražio mirovinu.[31] U molbi je naveo da u toj medresi predaje već 30 godina, dakle od 1858. godine. Kauklija je na ime plaće iz Haznadarevića vakufa primao mjesečnu plaću od 3 forinte. Na osnovu ovoga ne preostaje nam ništa drugo nego da zaključimo da je kadija Ibrahim Edhem-efendija Haznadarević kao šerijatski sudija djelovao i u Čajniču i da je (u prvoj polovini 19. stoljeća) iz temelja obnovio Sinan-pašinu medresu, koja je bila locirana neposredno do njegove džamije, i za njeno izdržavanje ostavio vakuf. Pošto nam se vakufnama nije sačuvala, mi danas ne znamo kolika je sredstva i koje nekretnine Haznadarević uvakufio kako bi medresa mogla nesmetano djelovati za dobrobit muslimana ovoga kraja. Medresa je svakako stradala tokom srpskih ustanaka, pa joj je bila potrebna temeljita obnova. Od tog vremena ta se medresa zvala po njemu Medresa kadije Ibrahima Haznadarevića. Kasnije je njeno ime zaboravljeno kao i ime njenog obnovitelja i vakifa Ibrahim-efendije.

Medresu su konačno srušili Srbi u toku Drugog svjetskog rata i ona više nije obnavljana.

Ne spominju je u svojim knjigama o našem školstvu ni Ćurić, ni Kasumović.

Nije poznata godina Haznadarevićeve smrti, ali se zna da je ukopan u haremu Sinan-begove džamije u Čajniču, s lijeve strane, nedaleko od svoje medrese.[32]

Kao blagajski kadija spjevao je jednu pjesmu od 30 stihova u kojoj govori o prolaznosti Ovoga svijeta. Pjesma je zapisana na 13. listu sidžila blagajskog kadije br. 59. Original sidžila propao je u posljednjem  ratu, ali je fotokopija, srećom, sačuvana u Arhivu Hercegovine.

Tevfik-efendija Kadić Nišlija

Tevfik-efendija Kadi-zade (Kadić) Nišlija, kadija i pjesnik, živio je u 19. stoljeću. Krajem 19. stoljeća djelovao je kao kadija u Nišu, ali nam nije poznato u kojim je još gradovima obavljao istu dužnost. Bio je učen čovjek, dobar poznavatelj pravnih disciplina i orijentalnih jezika.

Osim svog osnovnog zanimanja, kadijskog, bavio se poezijom na turskom jeziku. Poznat nam je njegov tarih iz 1311. (1893-94) godine povodom restauracije Bajrakli džamije u Beogradu.[33] Tarih se sastoji od 20 stihova na turskom jeziku. Godina popravke sadržana je u brojčanoj vrijednosti riječi Huve (On) koja se nalazi u pretposljednjem stihu kao i ime autora Tawfiq. U pjesmi se spominje sultan Abdulhamid-han, kralj Aleksandar Obrenović i Sulejman-efendija Faladžić (imam). Interesantno je to što pjesnik za hrišćane upotrebljava izraz isevijan (Isusovi, Isaovi sljedbenici, odnosno hrišćani): Bayrakli Camii bugun ta'mir eyledi Iseviyan (Danas hrišćani popraviše Bajrakli džamiju). Hoće li se pronaći još koja pjesma ili sastav Teufik-efendije, možemo samo priželjkivati.

Autor: Ahmed Mehmedović 

Glasnik br. 9-10, 2015

[1] Lavić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2005., sv. 14, str. 455-456.

[2] Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko carstvo, Zagreb, 1998., str. 159-160.

[3] Alexsis Olesnicki, Tko nosi odgovornost za poraz turske vojske kod Siska 20. ramazana 1001. godine (22. lipnja 1593)?, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, Nova serija, sv. XXII-XXIII, Zagreb, 1942/43., str. 115-173.

[4] Fajić, Katalog GHB, 3, str. 80.

[5] GHB, R-419, list 1a; Popara-Fajić, Katalog GHB, sv. 7, Sarajevo 2000, str. 156.

[6] Dobrača, Katalog GHB, sv. 1, Sarajevo 1963, str. 238.

[7] Ždralović, Prepisivači, knj. I, str. 199.

[8] Isto, str. 199.

[9] Zejnil Fajić, Fragmenti iz Kronike hadži Husejn-efendije Muzaferije, Anali GHB, Sarajevo, 1976., IV, str. 37; Muvekkit, Povijest Bosne I, str. 415.

[10] Ždralović, Prepisivači, knj. II, str. 100.

[11] Kadić, Zbornik III, str. 249.

[12] Alija Bejtić, Iz Drnišlijina Zbornika bosanskih memorijala 1672-1719, Anali GHB IV, Sarajevo, 1976., 177-186; Isti, Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov Zbornik bosanskih memorijala 1672-1719, ANUBIH, Radovi LX, Sarajevo, 1977., 201-241.

[13] Gazi Husrev-begova biblioteka, R-946, list 92a; Lavić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2006., sv. 15, str. 18.

[14] Faik Rešit Unat, Kapici Baši Nišli Mehmet Aga'nin Moskova Sefaretnamesi. Tarih Vesikalari Dergisi, 2/10 (1942), 284-299; 2/11 (1943), 352-371; 2/12 (1944), 462-472; Aydin Mertayak, Nišli Mehmed Aga'nin Rusya Sefareti ve Sefaretnamesi (1722-1723). Yuksek Lisans Tezy (Gaziosmanpaša Universitesi, Tokat, 2005.

[15] M. Tajib Okić, Jedan zaboravljeni istoričar XVIII veka (Ahmed Hadžinesimović iz Prusca), Gajret, kalendar za 1939., Sarajevo, 1938., str. 159-191; Kasim Dobrača, Katalog GHB, Sarajevo, 1963., sv. 1, str. 23-24; dr. Hazim Šabanvić, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 501-515; Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović, Kronika Ahmeda Hadžinesimovića iz Prusca, POF, 1988., Sarajevo, 1989., str. 125-150.

[16] Dr. Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 486-489; Dr. Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo, 1989., str. 175

[17] Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima II, Sarajevo, 1988., str, 211, 220.

[18] Šejh Sejfuddin Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, Sarajevo, 1913., str. 95-96.

[19] GHB, Sidžil 32, str. 35.

[20] Hamid Dizdar, Mošćanice, vodo plemenita, usput ti je, selam ćeš mi dragom, Jugoslovenska pošta, Sarajevo, 7. maja 1938.; Alija Bejtić, Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama, Bilten Instituta za proučavanje folklora, Sarajevo, 1953., br. 2, str. 387-389.

[21] Mustafa Jahić, Katalog Historijskog arhiva Sarajeva I, Sarajevo, 2010., str. 293.

[22] Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1974., str. 165, 540.

[23] Hivzija Hasandedić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa iz Zbirke orijentalnih rukopisa Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru, Mostar, 1961., str. 2; grupa autora, Pisana riječ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1982., str. 128; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima II, Sarajevo, 1988., str, 211, 220; Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 238; Vančo Boškov, Katalog turskih rukopisa franjevačkih samostana u BiH, Sarajevo, 1988., str. 48-49; Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo, 1997., str. 134, 151, 155; Haso Popara, Katalog Gazi Husrev-begove biblioteke, London-Sarajevo, 2008., sv. 16, str. 435.

[24] Od ovog rukopisa sačuvan je samo kolofon, nalazi se u našem posjedu.

[25] Historijski arhiv Sarajeva, R-43-1; Mustafa Jahić, Katalog Historijskog arhiva Sarajeva, London-Sarajevo, 2010., sv. 1, str. 219.

[26] Osman Lavić, Katalog NUBiH, London-Sarajevo, 2011., str. 421.

[27] Dobrača, Katalog GHB, Sarajevo, 1979., sv. 2, str. 809.

[28] Hivzija Hasandedić, Islamski spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik VIS-a, XXXVIII/1975., br. 1-2, str. 23; Isti, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, Sarajevo, 1990., str. 143.

[29] Hasandedić, Mostarski kadiluk i njegove kadije, Hercegovina, Mostar, 1998., br. 10, str. 29.

[30] Hasandedić, Mostarski vakifi, Mostar, 2000., str. 304.

[31] Arhiv GHB, ZVK-52, 2566/1889.

[32] Mujezinović, Epigrafika II, Sarajevo, 1977., str. 76.

[33] M. Tayyyib Okić, Belgrad'daki Bayrakli Camii, Vakiflar dergisi, Ankara, 1973., br. X, str. 397-398.