Mnoge  od  njih  treba  pronaći  i  izvući  ih  zaborava  i  dati  im  mjesto  koje  im  je  oduvijek pripadalo.   Riječ  ulema  je  arapski  izraz  za  poznavaoca  Islama.  Mi  se moramo  sjećati  naših  učitelja  u  vjeri i  kulturi,  naše  uleme, naših uzora u životu i radu,

 jer davno je rečeno i više puta dokazano, ukoliko narod  nema  poštovanja  prema  svojim  precima  i  milosti  prema  svojim  potomcima,osuđen je na propast. 

Vjerski život i dobojska ulema   

Obrađujući  ovu  temu,mogu  reći  da je  ovo  prvi  pokušaj,  da  se zabilježe  bar  oni  najosnovniji  podaci  o  vjerskim  ličnostima  u  Doboju.  Nisam ni slutio da izabravši ovu temu, više ponuđenu od strane glavnog  imama  Medžlisa  islamske  zajednice  Doboj,  da  ću  naići  na  manjak,  i  odsustvo  izvora,  literature,  biografija...  Pa  čak  i  sjećanja  na  te  ljude  su  gotovo  sva  izblijedila i od strane njihove rodbine, komšija i prijatelja. Vjerovatno iz razloga  što je  to bilo vrijeme koje nije bilo naklonjeno vjerskim ličnostima. Bili su pod  prismotrom  organa  vlasti,  i  pokušavali  da  se  uklope  u  novi  sistem  življenja  kojeg  je uvijek donosila nova vlast. Djeca su se često i stidila roditelja koji su išli  u  džamiju  u  nekadašnje  vrijeme,  dok  danas  unuci  s  ponosom  spominju  svog  predka,djeda  koji  je  bio  učen,  alim,  imam,  hafiz,  mujezin,  vaiz,  mutevelija,  hadžija, a ne znajući gotovo ništa o njima. Zato je lijepo rečeno, samo zapisano  ostaje, pamćeno nestaje. 

Vjerski objekti su duša svakog grada

 Na  područje  današnjeg Doboja Osmanlije  su  došle  u ljetu  1476. godine.  Čaršijsku  džamiju  su  podigli  po  naređenju  sultana  Selima  I  (1512‐1520)  po  kome je i dobila ime Selimija, kasnije poznata kao Sukija (čaršijska džamija) a u  narodu poznata kao Gornja džamija u Doboju. Džamija  je  kroz  vijekove  više  puta  bila  spaljivana  i  rušena  ali  njene džematlije bi je nanovo podizale, uvijek na istom mjestu. 

Tako se i vjerski život,a i dobojska ulema u Doboju obavezno veže uz : 

- džamiju Selimija,smještenu u srcu dobojske čaršije,koju je podigao sultan Selim 1520.godine,u narodu poznata kao Gornja  ili Čaršijska džamija.

- džamiju Trnjak,smještenu u Donjoj mahali,pa često nazivanu i Donja džamija,na obronku iznad dobojske pijace,spomenutu još 1756.godine.

- žensku medresu koja je bila poznata u Doboju, s vrsnim obrazovanim učiteljima,vjerovatno se radi o ženskom mektebu ibtidaiji koji se  navodi u starim spisima,mada u narodu se spominje prostor u kojem je nekad bila ženska medresa i gdje su stanovali imami,a u spisima nailazimo i na vakuf  Dobojske medrese,kao i da je ista zatvorena 1929.godine.U turskim dokumentima još sredinom 17.vijeka spominje se na dobojskoj čaršiji „el muallim“(vezano ili za vjersku školu ili za sobu za vjeroučitelja).

- mektebi-ibtidaije,muslimanske vjerske osnovne škole,s tim što nailazimo i na ženske i muške mektebi-i ibtidaije.Za razliku od mekteba pri džamijama ovi mektebi su imali klupe i table kao u školama.Učitelji su bili svršenici medresa,gdje su izučavali islamske nauke,a zatim u Darul-mualliminu (islamska učiteljska škola) u Sarajevu,polagali su pedagogiju i metodiku,i imali su propisanu jedinstvenu edukacijsku osnovu.Bili su obrazovani i mladi ljudi.1901.godine spominje se da je mektebi ibtidaiju u Doboju pohađalo 140 učenika.

-Kiraethana (islamska čitaonica) u kojoj su se organizovale i zabave islamske omladine,1908.godine isto tako osniva se organizacija naprednih Muslimana,kao što je važnu ulogu igrao i Gajret (osnivač Safvet-beg Bašagić u Sarajevu),koji je imao svoje povjerenike u Doboju i radili su na stipendiranju učenika po BIH,ali i Beču i Zagrebu.

Gotovo svaki od dobojskih alima smjenjivao se u svom radu,pa nailazimo jedna te ista imena kao imami u nekoj od džamija  jedno vrijeme,mujezini ili muallimi u ženskoj medresi ili kao vjeroučitelji u školama i mektebima,ili kao mutevelije vakufa koji su bili cijenjeni itd.

Imajući u vidu da je arhiva MIZ Doboj (prijašnjeg Odbora IZ) izgubljena i uništena u posljednjem ratu,teško je doći do podataka,i jedine podatke koji su od velikog značaja mogu se pronaći u arhivi MIZ Tešanj (koja nažalost nije popisana i arhivirana),a zbog činjenice da je u turskom sistemu vlasti Doboj bio mudirluk tešanjskog kajmakata (ispostava tešanjskog sreza),a u organizaciji austro-ugarske vlasti Općina Doboj je spadala u Kotar Tešanj.

Na kakvom nivou je bila svijest o vjeri i vjerskim propisima tadašnjegstanovništva govore nam dva dokumenta iz 1910. Godine, nalaze se u arhivu MIZ Tešanj. U prvom Hamza‐beg Kapetanović iz Tešnja podnosi prijavu Kotarsko vakufsko‐mearifskompovjerenstvu u Tešnju: “23. ovog mjeseca u petak, bio sam u Doboju te sam ukafani Šerifovoj kod kolodvora zatekao gdje S. G. sin Mehin iz Doboja pijekahvu i puši duhan u pola bijeloga dana iako je ramazan (post) za svemuslimane. Pošto mislim da ova stvar spada vakufskom povjerenstvu, to samevo došao prijaviti ovu stvar, te molim da se protiv ove sablazni poduzmu nužnikoraci. Sa istome sam zatekao još dvojicu koji su takođe nepostili, ali im imenane znam, to će sigurno sam S. kazati. Ako treba za ovu stvar zakletva, pripravansam je položiti. U istoj će stvari sigurno i Šerif potvrditi.”  (U dokumentu se navodi puno ime i prezime.) Istog dana Kotarsko vakufsko‐mearifsko povjerenstvo u Tešnju šalje Kotarskoj ispostavi u Doboju „Zamolnicu“ u kojoj traži da se prekršitelj pozove ida se „ustanovi ko su mu bili drugovi u nepostenju taj dan i da sve trojicukazniti blagoizvoli“, pozivajući se na „autonomni štatut za islamsku vjersko‐prosvjetnu upravu“.

Neka od imena vjerskih ličnosti Doboja   

Još u  opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine,nailazimo na lijepo zapisane podatke o Doboju (mahala časne džamije umrlog sultana Selima) u kojoj stoji ime imama i hatiba Mustafa Hasana,i ime mujezina Ibrahim Hasana,o broju oženjenih 81,i neoženjenih 17.Imam i hatib sa timarom i mujezin sa timarom,plaća se iz džizje kadiluka Brod.

Godine 1846. spominje se Muhamed,dobojski imam,koji iste godine  1846/1263 h.,prepisao djelo Zbirka svetih hadisa na arapkom jeziku.Isti prepisivač prepisao je u Doboju djelo Propovijedi (vazovi),te Perzijsko-turski riječnik.Sva tri rukopisa nalaze se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Godine 1898. Sulejman Vasfi b. Husein b. Omer Dobojlevi sastavio je i napisao Takvim.Takvim je sastavio na zahtjev svojih studenata u Doboju , a bio je muderis (profesor) medrese u Doboju.

Navodim imena dobojske uleme bez obzira na njihov angažman u nekoj od džamija,škola,mekteba,medrese,često su bili mutevelije vakufa (vakuf Donje džamije,vakuf Sukije džamije tj. Selimije,vakuf dobjske medrese,vakuf dobojskih mekteba...),pa i kadija/sudija koji su imali završen VIŠT (Višu islamsku šerijatsku školu) i kao takvi bili priznati od strane austro-ugarske vlasti,počevši sa imenima hafiza,jer su uvijek bili cijenjeni i poštovani:

Hafiz Salih ef. Mujakić,Dr.hafiz Džafer Mehmedagić,hafiz Emin Grbešić,hafiz Mehmed Mulalić,hafiz Fehim ef. Rizvić,hafiz Smail ef. Isić,hafiz Salih ef. Salihbašić,hafiz Mustafa ef. Medanhodžić,hafiz Hasan ef. Crljenak,hafiz Husein ef. Rašidagić,hafiz Hasan ef. Bajrić,hafiz Abdulah ef. Rudanović,hafiz Sulejman ef. Užičanin,hafiz Ragib ef. Tatarić,hafiz Mustafa Zuhdi ef. Šiljić,Abdulah ef.  Hadžić,Osman ef. Trepčić,Mehmed ef. Imamović, Adem ef. Salkičević,Muharem ef. Smajić,Hasib ef. Džananović,Nedžib ef. Čardžić,Sejfudin ef. Zahirović,te među živim imamima, a koji su ostavili svoj otisak u radu i među ljudima,Edhem ef. Čamdžić,Nurija ef. Sikirić,zatim  Bilal ef. Hasanović,koji je kratak vremenski period radio u Doboju.Naravno da je spisak ove uleme daleko veći i opširniji,i nadam se da će se nastaviti,s Božijom pomoći. 

 

Autor: Adil ef. Rudanović