Dva međusobno isprepletena aspekta Ajvatovice: defile konjanika i narodno predanje o Ajvaz-dedi, glavni su izvori njene popularnosti. Kroz njih Ajvatovica djelimično zadovoljava podjednako: nacionalne i duhovne potrebe Bošnjaka. Defile stasitih konjanika u tradicionalnoj bošnjačkoj odori s tekbirom na usnama budi uspomene na slavna minula vremena i razbuktava plam patriotizma i domoljublja ostavljajući na taj način dubok dojam na posjetioce Ajvatovice, kao što i upečatljivi susret krhkog čovjeka s moćnom, ali dovom raspuknutom stijenom izaziva strahopoštovanje i tanahne osjećaje vjere pretočene u šaptaj dove Svemogućem i Moćnom Bogu. S obzirom na obilje sadržaja i bogatstvo simbola koje nesumnjivo baštini, Ajvatovica može biti predmet izučavanja raznih naučnih disciplina i poddisciplina unutar neke naučne oblasti. U ovom radu fokusirat ćemo se na jedan aspekt dovišta na Ajvatovici a to je narodno vjerovanje u svetost Ajvaz-dedine stijene i negativne implikacije takvog vjerovanja.

DA LI I U KOJEM OPSEGU POSJETIOCI AJVAZ-DEDINE STIJENE VJERUJU U NJENU SVETOST?

U okviru šire studije koja se bavila istraživanjem socio-demografskih obilježja, procjenom religioznosti posjetilaca Ajvatovice i njihovim općim znanjem o Ajvatovici, provedena je tokom „Dana Ajvatovice” 2011. i 2012. godine anketa kojim je bilo obuhvaćeno 120 ispitanika, svake godine po 60 osoba. Za potrebe istraživanja sastavljen je upitnik podijeljen u šest kategorija sa 31 varijablom ispunjavan metodom intervjua licem-u-lice. Između ostalih, sudionicima istraživanja bilo je postavljeno pitanje: Vjerujete li da je Ajvaz-dedina stijena sveto mjesto? U anketnom pitanju insistirali smo na terminu sveto mjesto, umjesto blagoslovljeno mjesto, jer je termin svet s teološkog aspekta mnogo snažniji i konkretniji od rastegljivog termina blagoslovljen. Usto, muslimani u Bosni i Hercegovini termin svet rijetko koriste, jer ih asocira na kršćanstvo. Većina će se, naprimjer, osjećati nelagodno ako ih pitate da li je Ajvaz-dedo bio svetac, i insistirat će na muslimanskom biću bližoj zamjeni za ovaj termin: evlija. Unatoč tome većina sudionika istraživanja 65,83% vjeruje da je Ajvaz-dedina stijena „sveto” mjesto. Dodamo li ovom postotku 12,50% onih koji su se izjasnili da ne znaju odgovor na ovo pitanje, (vjerovatno im nije odgovorao termin „sveto mjesto”, jer da smo ih pitali da li je Ajvaz-dedina stijena „blagoslovljeno mjesto” dileme više ne bi bilo), procenat onih koji određeni stepen „svetosti” ili „blagoslovljenosti” pripisuju Ajvaz-dedinoj stijeni raste na gotovo 80% anketiranih. Tek 21,67% njih smatra da Ajvaz-dedina stijena nije sveto mjesto.  

Kao posljedica toga, 36,67% ispitanih svojoj kući nosi prašinu i kamenčiće iz Ajvaz-dedine stijene, dok 63,33% njih to ne čini. Prije nego što objasnimo na koji način je Ajvaz-dedina stijena postala „sveto mjesto” i zašto se to uvjerenje još uvijek održava, osvrnut ćemo se na očitu kontradikciju izazvanu različitim odgovorima na pitanja o svetosti Ajvaz-dedine stijene i nošenju kamenčića iz nje. Bilo bi opravdano očekivati da 65,83% anketiranih koji vjeruju da je Ajvaz-dedina stijena „sveto mjesto” u približnom procentu nosi kući kamenčiće iz stijene. Međutim, oni to u tom opsegu ne čine jer svetost stijene različito shvataju i doživljavaju. Onih 36,67%  koji odnose kamenčiće iz Ajvaz-dedine stijene vjeruju da je svetost u fizičkoj stijeni i da će njenim nošenjem sa sobom ponijeti i dio njene svetosti. U konkretnom slučaju radi se o analognom zaključivanju, glavnom izvoru narodne religije, a Ajvaz-dedina stijena predstavlja još jedan primjer vjerovanja u mogućnost fizičke distribucije svetosti i bereketa.

Ostali hodočasnici u stijeni vide mjesto susreta fizičkog s metafizičkim, profanog sa svetim, mjesto očite realizacije Ajvaz-dedine dove. Jednom otvorena nebeska vrata Ajvaz-dedinoj dovi ostaju, poput rastvorene stijene, zauvijek otvorena. To je osnovni razlog njihovog dolaska na Ajvatovicu i zbog toga joj se neprestano vraćaju.[1] Međutim i njihovo vjerovanje bazirano je na analogiji i kao takvo je diskutabilno. Naime, oni koji ne nose kamenčiće iz stijene, već stijenu koriste isključivo kao dovište, smatraju da će i njihova dova u Ajvaz-dedinoj stijeni biti primljena, kao što je ranije bila primljena Ajvaz-dedina dova, odnosno, vjeruju da će im Bog lakše i brže primiti dovu izrečenu u Ajvaz-dedinoj stijeni, nego na nekom drugom mjestu. Ove opservacije nisu puko bavljenje pretpostavkama, već se temelje na rezultatima spomenutog anketnog istraživanja. U kategoriji Motivi posjete ispitanicima je bilo ponuđeno da izaberu jedan od šest odgovora:

  • Bliskost s Bogom.
  • Ispunjavanje vjerske obaveze.
  • Ispunjenje želje.
  • Obična znatiželja.
  • Dova na mjestu molitve Ajvaz-dede.
  • Podrška promociji bošnjačke tradicije.

Njihov izbor odgovora prilično je interesantan. Više od polovine anketiranih 50,83% odlučilo se za peti: Dova na mjestu molitve Ajvaz-dede. Dakle, većina hodočasnika, vjerujući da je narodno predanje istinito, dolazi na Ajvatovicu proučiti svoju dovu na mjestu na kojem je Bog već primio dovu, uvjereni da će i njihova molba, na tom za njih „svetom“ mjestu, biti primljena. Ispitanici nisu željeli specificirati koju dovu uče u Ajvaz-dedinoj stijeni, već su samo istakli da su došli zbog dove. Veliki procenat od 20% sudionika istraživanja dolaskom na Ajvatovicu želi pružiti lični doprinos promociji bošnjačke kulture. To može značiti da oni u Ajvatovici već prepoznaju veliku šansu za promociju bošnjačkog nacionalnog programa što bi Ajvatovica svakako trebala postati. Priličan procenat hodočasnika 16,66% posjetom Ajvatovici želi rasplamsati žar svoje vjere i kroz bliski doživljaj sa „svetim” u Ajvaz-dedinoj stijeni ostvariti bliskost s izvorom svetosti – dragim Bogom. Određen dio posjetilaca 8.33% došao je iz čiste znatiželje, jednostavno da vidi Ajvaz-dedinu stijenu o kojoj je toliko slušao. Naravno svi znatiželjnici suočeni s raspuklom stijenom uskoro postaju „vjernici”, kao što je to prije 90 godina zabilježio Safvet S. Zečević. On je opisujući svoj prolazak kroz Ajvaz-dedinu stijenu 1928. godine zabilježio: „Nekoliko koraka naprijed i pred nama puče ogromna provalija. Prošavši kroz cijelu stijenu posjedasmo na brijegu na izlazu iz stijene na kojem se sleglo mnoštvo naroda. Doima se vjerovatnim navedeno predanje da je Ajvaz-dedo dolazio četrdeset jutara prije izlaska Sunca na ovu stijenu i molio se Svemogućem Bogu da rastavi stijenu kako bi on mogao provesti vodovod kroz nju.”[2]

Ispunjenje neke želje motiviralo je najmanji procenat 4,17% posjetilaca da dođu na Ajvatovicu.

Vratimo se sada pitanju „svetosti” Ajvatovice. Primijetili ste da smo riječ „svetost”, u kontekstu Ajvatovice stavili u navodne znake s ciljem njenog odvojanja od svetosti čije je ishodište potvrđeno izvorima islama. Ako dakle prema izvorima islama Ajvaz-dedina stijena nije sveto mjesto, zašto izrazita većina muslimana na Ajvatovici uporno istrajava na tome i tvrdi suprotno? Dva su ključna razloga za to.

Prvi i osnovni je nepoznavanje islamskih propisa po pitanju distribucije svetosti u islamu. Rezultati istraživanja jasno pokazuju da posjetioci Ajvatovice ne znaju da Ajvaz-dedina stijena ne može, shodno izvorima islama, biti sveto mjesto na način kako ga oni razumiju. Istina, Ajvaz-dedina stijena može biti mjesto dove, ali dova u Ajvaz-dedinoj stijeni ne sadrži nikakav kvalitet koji bi je izdvajao u odnosu na bilo koje drugo mjesto. Ajvatovačka stijena stoga može biti prostor za dovu, ali ta dova, s pozicije mjesta na kojem se čini, ima istu vrijednost kao i dova na livadi iznad stijene ili dova proučena u nekoj džamiji. Zatim, izvor „svetosti” Ajvaz-dedine stijene je nepouzdano predanje, a poznato je da se u islamu vjerovanje ne može bazirati na nepouzdanom predanju, pa makar se ono povezivalo i s Božijim Poslanikom, a.s. Konačno, čak i da je narodno predanje o Ajvaz-dedi sušta istina, ni tada, s pozicije izvora islama, ne bi proizvodilo nikakve pravne efekte i vjerska zaduženja. S obzirom da postoje neke indicije na osnovu kojih bi se dovište na Ajvatovici moglo smjestiti u historijski kontekst, Evlija Čelebi, naprimjer, opisujući Kupres 1660. godine navodi kako su njegovi stanovnici oslobođeni izvanrednog poreza: „...jer su Mađari na ovoj gorskoj visoravni svake godine hvatali mnogo roblje. Zbog toga veziri koji upravljaju cijelim bosanskim pašalukom ljetuju na ovoj gorskoj visoravni s deset hiljada vojnika i čuvaju njenu okolinu.“[1] Sasvim je moguće da je današnje okupljanje konjanika na Ajvatovici trag nekadašnjeg tradicionalnog okupljanja na Kupresu. Također smatram bitnim skrenuti pažnju na još jedan događaj koji može imati direktne veze s današnjim obilježavanjem Ajvatovice. U rano proljeće 1697. godine u Beču je napravljen obiman ratni plan za napad na Bihać. Ekspediciju je sa sjevera predvodio Eugen Savojski s 13000 vojnika i 32 topa. Planom je bilo predviđeno da u isto vrijeme vojska iz Osijeka pod vođstvom Starhemberga i Kiba zabavi Bošnjake u Posavini, a da iz Dalmacije na Bosnu napadnu knez Posedarski i Janković.[2] Muvekkit navodi da su ove vojne aktivnosti pokrenute oko Jurjevdana.[3] Vojnici pod vođstvom Posedarskog i Jankovića su za 12 dana poharali 50 sela i palanki,[4] da bi ih na kraju u okršaju kod Kupresa pobijedio Girli Smajil-paša i potisnuo natrag preko granice.[5] S obzirom da su ove vojne operacije, prema Muvekkitu, pokrenute oko Jurjeva, zar nije moguće da se pobjeda kod Kuprsa desila sedmog ponedjeljka po Jurjevu, i da su se Bošnjaci Prusca i okolnih mjesta nakon 1697. godine počeli na dan bitke pod punom ratnom opremom okupljati na Ajvatovici kao bi pokazali svoju snagu i spremnost za nove pobjede? Dakle, iako još uvijek nedostaju ključni historisjki dokumenti na osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi geneza dovišta na Ajvatovici, možda bi najprimjerenije bilo Ajvatovicu promatrati kroz njen historijski kontekst i načiniti od nje memorijalni spomenik, koji se, konačno, kao i svako drugo muslimansko memorijalno mjesto može oplemeniti dovom.

Drugi bitan uzrok kontinuiranog narodnog vjerovanja u „svetost” Ajvaz-dedine stijene jeste prisustvo uleme i službenih organa Islamske zajednice prilikom učenja dove na stijeni. U svijesti običnog naroda ulema i službenici Islamske zajednice daju legitimet njihovom vjerovanju o „svetosti” Ajvaz-dedine stijene. Iz pozicije teološki slabije obrazovanih širokih narodnih masa može se postaviti pitanje: Ako Ajvaz-dedina stijena nije sveto mjesto zašto ulema i službenici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini uporno, svake godine, dolaze na stijenu i uče dovu?

Dakle, „ima tu nešto“. Naravno, dova se može učiti na Ajvaz-dedinoj stijeni, kao i na bilo kojem drugom čistom mjestu, ali bi pobožnim vjernicima svakako trebalo podrobno objasniti kako se dova ne uči zbog svetosti Ajvaz-dedine stijene, niti zbog toga što je Ajvaz-dedina stijena mjesto gdje se primaju dove, već se dova ovdje uči da bi se očuvalo sjećanje na velikog čovjeka i njegov nesebični doprinos razvoju društvene zajednice. Na taj način kocipiranu i širokim muslimanskim masama predočenu dovu na Ajvaz-dedinoj stijeni sasvim je moguće uokviriti u vjerske propise. No, to je dugačak put s maglovitim posljedicama.  

Drugačiji pristup rješavanja ovog problema koji ćemo sad predložiti možda je radiklaniji, ali, vjerujem, plodonosniji. Cijenim da, kad bi službenici Islamske zajednice prestali učiti dovu na Ajvaz-dedinoj stijeni, da bi se i obični vjernici poveli za njima i vremenom prestali smatrati stijenu „svetim mjestom”. Nužno je, dakle, izvršiti desakralizaciju Ajvaz-dedine stijene sakralizacijom platoa Ajvatovice iznad nje. U tu svrhu potrebno je uraditi nekoliko stvari.

  1. Smjestiti Ajvatovicu u historijski okvir. Dolazak konjanika na Ajvatovicu s punom ratnom opremom uz učenje ilahija čiji je osnovni sadržaj dova Svemogućem Bogu da podari pobjedu muslimanskoj vojsci i uništi neprijatelje,[1] nesumnjivo upućuje na historijsko porijeklo Ajvatovice. Uvođenjem Ajvatovice u povijest uozbiljio bi se njen ovozemaljski aspekt, dok bi u isto vrijeme slabio metafizički. Muslimani u Bosni i Hercegovini danas u Ajvatovici, zapravo u Ajvaz-dedinoj stijeni, vide otvorena vrata ka Božijoj milosti. Raspukla stijena je simbol raspuknute običajnosti. Ulaskom u stijenu običan vjernik vjeruje da ulazi u drugu nadnaravnu metafizičku zbilju koja ga samim tim činom dovodi u Božiju blizinu, što je sa stanovišta islama neprihvatljivo. Ovu zamku moguće je izbjeći uvođenjem Ajvatovice u historijski kontekst vraćajući joj njeno izvorno povijesno značenje. Kada se ljudi upoznaju sa stvarnim historijskim ovozemaljskim obilježjem Ajvatovice, prestat će Ajvaz-dedinu stijenu smatrati svetim mjestom.
  2. No, preko potrebe za svetim ne smije se olahko preći jer će ljudi, jednom kada postanu svjesni da Ajvaz-dedina stijena nema tu zamišljenu snagu, svetost potražiti na nekom drugom mjestu. To se može prevazići sakralizacijom platoa Ajvatovice na način da se na tom mjestu sagradi džamija. Gradnjom džamije posvetio bi se prostor Ajvatovice. Istina, danas plato Ajvatovice služi kao musala na „Dan Ajvatovice”, ali poslije toga je to obična livada i proplanak. Izgradnjom džamije prostor Ajvatovice dobio bi stalno mjesto za molitvu u prelijepom ambijentu guste četinarske šume i planinskog izvora, a učenjem dove samo u njoj došlo bi do pomijeranja svetosti sa stijene na džamiju, što je sa stanovišta islama, prihvatljivo i poželjno.
  3. Legendu o Ajvaz-dedi nastaviti njegovati, ali tako da služi kao dobar primjer ljudske nesebičnosti i zalaganja, osobina koje trebaju krasiti svakog evliju i dobrog čovjeka. Čak i da se u legendi nastavi govoriti o raspuknuću stijene, izgradnjom džamije na Ajvatovici i učenjem dove u njoj na značaju bi sve više više dobijala džamija, dok bi u isto vrijeme slabila „svetost” stijene. Povezivanjem historijskog događaja pobjede nad neprijateljem i humanosti Ajvaz-dede Ajvatovica bi dobila sasvim drugačiji kontekst, uokviren u propise islama, a prihvatljiv i poželjan s pozicije njegovanja tradicionalnih bošnjačkih vrijednosti.

Ovo će biti veoma teško, jer je na pitanje: Šta je ostavilo poseban dojam na vas, većina ispitanika na Ajvatovici 72,50% kazala da je to Ajvaz-dedina stijena. Ovakvi rezultati nisu začuđujući ako se zna da je danas u žiži Ajvatovice upravo dova na stijeni. Ipak, raduje činjenica da 19,17% anketiranih u prvi plan stavlja vjerski program, dok su za manji broj sudionika istraživanja 8,33% konjanici najupečatljiviji dio Ajvatovice.

Na kraju, za vrijeme istraživanja primijetili smo da većina posjetilaca koji uzimaju prašinu i kamenčiće iz Ajvaz-dedine stijene dolazi organizirano iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine mimo Gornjevrbaske regije. Obično je povod za njihov postupak bezazleni razgovor u autobusu gdje se uvijek među putnicima nađe neko ko druge nagovara kako trebaju uzeti prašinu iz Ajvaz-dedine stijene radi bereketa. Dobro bi bilo kada bi imami koji organiziraju dolazak na Ajvatovicu svojim džematlijama objasnili kako nema nikakve potrebe za tim.

 

Autor: Dr. hfz. Elvir Duranović 

Glasnik br. 5-6, 2014

 

[1]Salih Trako, Ilahije Ajvatovice, Muftijstvo travničko, 1997. godine. 

[1]Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996. godine, str. 134.

[2]Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanske vlade, I dio, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 111.

[3]Salih Sidki Hadžihuseinović - Muvekkit, Povijest Bosne, s turskog preveli Abdulah Polimac..., knj.1, Sarajevo, 1999, str. 424.

[4]Karlo Pec (Pecz), „Bojevi u Bosni i Hercegovini od god.1682.-1699. ”, GZM, br. XX, Sarajevo, 1908. godine, str. 92.

[5]Vidi: Safvet beg Bašagić-Redžepašić (Mirza Safvet), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.-1850.), Vlastita naklada, Sarajevo, 1900, str 86.

[1] Na pitanje: Šta je ostavilo poseban dojam na vas?, kao što ćemo to kasnije vidjeti, većina ispitanika 72,50% odgovorila je da je to Ajvaz-dedina stijena.

 

[2]Safvet S. Zečević, „Hodočašće na Ajvatovicu”, Gajret, juni 1928. godine, navedeno prema: Preporod, br. 12/926, 15. juni, Sarajevo, 2010. godine, str. 41.