Predsjedništvo BiH je 21. decembra 2001. godine donijelo odluku kojom se utvrđuju osnovni principi i ciljevi djelovanja, reguliraju organizaciona pitanja neophodna za postupanje u realizaciji uloge Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (dalje u tekstu: Komisija), utvrđuju primarni zadaci i ovlaštenja, vrijeme za koje se imenuju članovi Komisije te definiraju druga pitanja značajna za Komisiju. Ona razmatra prijedloge i donosi odluke o proglašenju nekog dobra nacionalnim spomenikom BiH zbog njegovog kulturnog, historijskog, vjerskog i etničkog značaja.[1]

 

Na osnovu Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 2, stava 1, „nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev. U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V, stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija provodi postupak za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. Za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom nisu relevantni imovinski i politički kriteriji. Komisija razmatra samo one spomenike koji su nastali u toku bosanskohercegovačke historije do 1960. godine.

Odluka Komisije o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom sadrži lokaciju i historijske podatke, detaljan opis dobra, dosadašnju zakonsku zaštitu, istraživačke, konzervatorske i restauratorske radove, sadašnje stanje dobra i mjere zaštite. Odluka se dostavlja nadležnim organima na entitetskom, kantonalnom i općinskom nivou sa propisanim obavezama za zaštitu nacionalnog spomenika od oštećenja, skrnavljenja ili uništenja. U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima, obavezno se vrši uvid u:

  • dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),
  • podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru itd.,
  • historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika provodi se postupak za proglašenje određenog dobra nacionalnim spomenikom sukladno utvrđenim kriterijima. Komisija vrši proglašenje dobra nacionalnim spomenikom na osnovu kriterija, zasnovanih na predmetu pravne zaštite, obuhvatu i vrijednosti svakog dobra. Predmetom pravne zaštite obuhvaćeno je pokretno naslijeđe i nepokretno kulturno naslijeđe. Pokretno naslijeđe klasificirano je na sljedeći način: mali predmeti (pokućstvo, odjevni predmeti, radni pribor, alati, rukotvorine itd.), slike, knjige, skulpture, fragmenti građevina, natpisi itd. Nepokretno kulturno naslijeđe klasificirano je kako slijedi: historijske građevine i spomenici (stambene, vjerske, školske, javne, grobljanske, industrijske, vojne, trgovačke itd.), graditeljske cjeline koje formiraju kompleks određene namjene ili su aglomeracija nastala kao rezultat kontinuiranog građenja u historijskom području (stambene, vjerske, školske, javne, grobljanske, industrijske, vojne, trgovačke itd.) i područja (gradsko, seosko, arheološko, historijsko, kulturni pejzaž, prirodno područje vezano za neki obred ili tradiciju, prirodno-naučno itd. Pri vođenju postupka za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima, odnosno pokretnog i nepokretnog naslijeđa, procjenjuje se njihova vrijednost na temelju sljedećih kriterija[2]: vremensko određenje (dobra nastala od prahistorije do 1960. godine), historijska vrijednost (veza građevine, cjeline ili područja sa historijskom ličnošću ili značajnim događajem u historiji), umjetnička i estetska vrijednost (kvalitet obrade, kvalitet materijala, proporcije, vrijednost detalja, vrijednost konstrukcije), čitljivost/dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost (materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima,  svjedočanstvo o historijskim mijenama, djelo značajnog umjetnika ili graditelja, svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru, svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju), simbolička vrijednost (ontološka vrijednost, sakralna vrijednost,tradicionalna vrijednost, vezanost za rituale ili obrede, značaj za identitet skupine ljudi), ambijentalna vrijednost (odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline, značenje u strukturi i slici grada, objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja), izvornost (oblik i dizajn, materijal i sadržaj, namjena i upotreba, tradicija i tehnike, položaj i smještaj u prostoru, duh i osjećanja, drugi unutarnji i vanjski činitelji), jedinstvenost i reprezentativnost (jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila, vrhunsko umjetničko ili arhitektonsko djelo, djelo vrhunskog umjetnika ili graditelja) i cjelovitost (fizička cjelovitost (kompaktnost), homogenost, zaokruženost (kompletnost) i nenarušenost stanja).

 

  1. Nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine u Gradačcu

Zaključno sa 2013. godinom u Gradačcu postoje četiri nacionalna spomenika: Stari grad, Džamija Husejnija, Harem Reuf-begove i Harem Bukvare džamije.

 

2.1. Stari grad u Gradačcu

Graditeljska cjelina – Stari grad u Gradačcu proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004. godine.[3] Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao katastarska čestica broj 9/85 (stari premjer), upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj 728, katastarska općina Gradačac, općina Gradačac.

Nacionalni spomenik čine: bedemi i objekti unutar bedema: Gornji grad sa kulom Husein-kapetana Gradaščevića i Donji grad sa sahat-kulom, zgradom Gradske biblioteke, radiostanice i muzeja, zgradom gimnazije i predmetima iz muzejske zbirke koji su upisani u inventarnu knjigu Muzeja.

Nacionalni spomenik predstavlja potencijalno nalazište pokretnog arheološkog materijala. Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04). U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuje se I i II zona zaštite. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika. Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu nacionalnog spomenika. Kada je riječ o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti, može se reći da je na osnovi zakonske odredbe, a Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH broj 86/51 od 20. januara 1951. godine, graditeljska cjelina – Stari grad u Gradačcu, općina Gradačac, stavljen je pod zaštitu države. Rješenjem broj 02-715-3 od 8. juna 1962. godine, upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture. Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH broj: 87/51 od 20. januara 1951. godine u Sarajevu, Sahat-kula u Gradačcu, stavljena je pod zaštitu države. U Prostornom planu, faza B - Valorizacija do 2002. godine, Stari grad u Gradačcu je uvršten kao spomenik III kategorije.

Na temelju dosadašnjih saznanja gradačačka tvrđava/gradina dobila je sadašnji izgled između 1765. i 1824. godine. Za vrijeme austrougarske uprave unutar bedema su sagrađena dva objekta prvobitne civilne namjene, zgrada suda i gruntovnica. Tvrđava se nalazi na terenu koji sa svih strana pada prema sjevernoj kapi-kuli, gdje je teren najniži i tu se ujedno nalazi veza tvrđave sa centralnim dijelom civilnog naselja - čaršijom.

Tvrđava ima dvije cjeline: Donji grad sa sahat-kulom, zgradom Gradske biblioteke, radiostanice i muzeja i zgradom nekadašnje gimnazije i unutar njega Gornji grad sa Kulom Husein-kapetana Gradaščevića. Cijeli kompleks je opasan bedemima koji zatvaraju površinu od 35 ari, 91 m2. U grad se ulazi kroz tri kapi-kule: iz čaršije kroz sjevernu glavnu kapi-kulu kod džamije Husejnije, zatim kroz južnu u blizini sahat-kule i zapadnu prema naselju Svirac i Gradaščevića kući. Kapi-kule su skoro četverougaone osnove i imaju krovove na četiri vode pokrivene hrastovom daskom. Građene su dobro klesanim kvaderima.[4]

Unutar tvrđave sagrađene su dvije zgrade za vrijeme austrougarske vladavine u BiH. Prvobitno bile su namijenjene za gruntovnicu i sud u Gradačcu. Također, bile su korištene i u druge svrhe. U vrijeme proglašenja Starog grada nacionalnim spomenikom, a i danas, u nekadašnju zgradu gruntovnice smještena je gradska biblioteka „Alija Isaković“, radiostanica i Zavičajni muzej. Nedavno je temeljito rekonstruiran krovni pokrivača, spoljna fasada i zamijenjena je stolarija. Sada je zgrada pokrivena biber crijepom. U nekadašnjoj zgradi suda bila je smještena gimnazija, a kraće vrijeme i osnovna škola. Danas je ta zgrada prazna, a nedavno je porušena fiskulturna sala koja je bila dograđena. Napomenimo da sahat-kula, koju je sagradio Husein-kapetan Gradaščević 1824. godine, spada u jedan od njegovih mnogobrojnih vakufa.[5]

Ovdje treba postaviti pitanje rehabilitacije/obnove nekadašnje Sultan Fatih Mehmed-hanove džamije, koja je bila sagrađena unutar Starog grada prije 1711. godine. To bi zasigurno povratilo nekadašnji izvorni izgled cijelog kompleksa Starog grada. Povodom 300 godina od njenog prvog spomena u arhivskim izvorima, u okviru manifestacije Dani islamske duhovne kulture u Gradačcu, u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Gradačac, na Dan džamija 7. maja 2011. godine održana je javna tribina pod nazivom Džamije u historiji Bošnjaka. Na spomenutoj javnoj tribini pokrenuta je inicijativa građana za rekonstrukciju porušene Sultan Fatih Mehmed-hanove džamije u gradačačkoj tvrđavi. Njena realizacija je u toku.[6]

 

2.2. Džamija Husejnija

Graditeljska cjelina – Husejnija (Husein-kapetana Gradaščevića) džamija u Gradačcu proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004. godine. Nacionalni spomenik čine: džamija, abdesthana, biblioteka i harem sa nišanima te ulazne kapije. Nacionalni spomenik nalazi se na lokaciji koja obuhvata k.č. br. 1192 i 1193 (novi premjer), što odgovara k.č.br. 9/86, 9/87 i 9/244 (stari premjer), z.k.uložak broj 725 k.o. Gradačac, Opština Gradačac, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.[7]

Kada je riječ o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti, treba kazati da je rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NRBiH iz Sarajeva broj 88/51 od 20. januara 1951. godine objekat je bio stavljen pod zaštitu države, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NRBiH iz Sarajeva br. 02-881-3 od 18. aprila 1962. godine džamija je bila stavljena pod zaštitu države i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. Ovo rješenje postalo je pravosnažno 24. oktobra 1962. godine. Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I (prvu) kategoriju kao kulturno-historijsko dobro.

Husein-kapetanova džamija, u narodu poznatija kao Husejnija, glavna je gradačačka džamija. Džamija pripada tipu centralne potkupolne džamije sa trijemom koji je natkriven sa tri male kupole. Portal džamije predstavlja jedan od njenih reprezentativnijih dijelova. Sastavljen je od kamenog okvira izvučenog iz mase zida. Portal je bio ukrašen floralnim motivima - predstavama vaza sa cvijećem (lale, karanfili) i obiljem vezica, traka i naročito čempresa, kao i stilizovanih nebeskih tijela. Mihrab je izrađen od kamena i, uz portal, predstavlja najreprezentativniji dio džamije. U osnovi ima osam stranica sa radijusom zidne niše. Mihrab je dekorisan predstavama vaza sa cvijećem i međusobno isprepletenih krugova povezanih viticama. Svaki od pojasa bio je različito dekorisan. Unutrašnjost kružnica bila je ispunjena mnoštvom geometrijskih formi.[8]

Uz džamiju Husein-kapetana 1255. godine po Hidžri, odnosno 1839-1840. godine sagrađena je biblioteka čiji je vakif poznati pjesnik i državnik Sejjid Fadil-paša Šerifović (1803-1882).[9]

 

Harem Husejnije

 

Harem Husejnije sa mezarjem je dio nacionalnog spomenika. U njemu je smješteno trinaest mezara. Tri mezara su bez natpisa, osam je s natpisima na osmanskom i dva na bosanskom jeziku. Ispred džamije nalazi se osam, a iza džamije pet mezara. Najveći broj ukopanih u ovom mezarju pripada begovskoj porodici Gradaščević, a manji broj drugim porodicama. Prvo ćemo obraditi kratke biografije ukopanih Bošnjaka i Bošnjakinja u haremskom dijelu mezarja ispred ulaza u džamiju, a poslije u haremskom dijelu iza džamije. U odnosu na rad Mehmeda Mujezinovića o istoj temi, ovim radom dopunjene su biografije ukopanih i ispravljene neke pogreške.[10]

 

Dio mezarja ispred džamije

 

U pravcu ulaza u džamiju sa desne strane do abdesthane, počevši od munare prema ulaznoj kapiji i ogradi ukopani su:

 

Hadži Muhamed, sin Husein-kapetana Gradaščevića

 

Hadži Muhamed, sin Husein-kapetana Gradaščevića i majke Hanife, rođen je u Gradačcu.[11] Godina rođenja je nepoznata. Njegova majka Hanifa bila je sestra derventskog kapetana Mahmud-bega. Imao je sestru Šefiku. Nedugo nakon smrti oca Husein-kapetana u Istanbulu vratio se sa majkom i sestrom u Gradačac 1836. godine. Na njegovom uzglavnom nišanu    nalazi se truban, sablja, dvije kubure i enamluk.[12] Umro je 1271/1854-55 bez potomstva.[13]

 

Hadži Mehmed Izet-beg, sin Esad-Ahmed-begov

 

Podaci o hadži Mehmedu Izet-begu, sinu Esad-Ahmed-begovom su veoma oskudni. Mezar njegove kćerke Šerifa-hanume i sestre Adila-hanume nalaze se u haremu Husejnije. Malo se zna o njegovom ocu Esadu Ahmed-begu. Hadži Mehmed Izet-beg je umro 1271. po Hidžri, odnosno 1854/55. godine.

 

Hadži Mustafa, sin Mehmed-kapetana II. Gradaščevića  

 

Hadži Mustafa je sin Mehmed-kapetana II Gradaščevića. Mehmed-kapetan II imao je još dva sina: Derviš-bega i Osman-kapetana.[14] Hadži Mustafa je imao dva sina: Derviš-bega i hadži Ahmed-bega. Nema više podataka o njemu. Nema turbana na uzglavnom nišanu, jer je nekad davno polomljen i izgubljen. Također, nema drugih uobičajenih nišanskih elemenata. Umro je 1217. godine po Hidžri, odnosno 1802/03. godine.  

 

Mezar bez natpisa

 

Radi se o ženskoj osobi. Nišani su manje veličine. Uzglavni nišan je sa uobičajenom kapom.

 

Adila-hanuma, kći Esad-Ahmed-begova

 

O Adila-hanumi, kćerci Esad-Ahmed-begovoj, zna se samo da je imala brata Mehmed Izet-bega i da je umrla 1278. po Hidžri, odnosno 1861/62. godine.

 

Hadži Murat, sin Hadži Bećir-bega Gradaščevića

 

Hadži Murat je sin Hadži Bećir-bega Gradaščevića, koji je imao još dva sina: hadži Mustaj-bega i Muhamed-bega. Na njegovom uzglavnom nišanu nalazi se turban s prevojem, tarih, jedna kubura, sablja i enamluk. Mezar je ograđen željeznom ogradom. Nije sačuvan donožni nišan. Umro je 1278. godine po Hidžri, odnosno 1861/62. godine.

 

U pravcu ulaza u džamiju sa lijeve strane do same biblioteke ”Fadil-paše Šerifovića” ukopani su:

 

Bileli Mahmud-beg, sin Osman-paše Gradaščevića

 

Bileli Mahmud-beg, sin je Osman-paše Gradaščevića, a ne Osman-kapetana kako je to navedeno u nekim radovima.[15] Osman-paša je sin Osman-kapetana, a brat Husein-kapetana, Zmaja od Bosne, Murat-kapetana i Hadži Bećir-bega. Osman-paša je imao dva sina: Mahmud-bega i Hasan-bega. Titulu paše dobio je zbog vojnih zasluga. Živjeli su u Bijeloj kod Brčkog. Mahmud-beg je imao samo kćerku Nur-hanumu, koja se udala za Mustaj-bega Fadilpašića, sina poznatog Fadil-paše Šerifovića. Mahmud-beg Gradaščević je u svojoj oporuci/vasijetu odredio jedan iznos novca kao vakuf za potrebe Husein-kapetanove džamije u Gradačcu, dio za vasi-muhtara te dio za odjeću i obuću siromašne djece nekog islamskog zavoda. Nad sarkofagom ograđenim željeznom ogradom nalaze se dva okrugla nišana. Na uzglavnom nalazi se manji fes sa kićankom i tarihom na osmanskom jeziku. Natpis je izveden u nesh-dželi pismu. Nišan pripada Bileli Mahmud-begu, sinu Osman-kapetana, koji je umro 4. safera 1289. godine po Hidžri, odnosno 1872. godine.

 

Pir Ahmed-beg, sin Abdulkerim-age

 

Pir/Mir Ahmed-beg, sin Abdulkerim-age rodom je iz Beograda. U Gradačac se doselio početkom druge polovine 19. stoljeća. Bio je vakif i dobročinitelj. Popravio je u Gradačcu hadži Hasan-efedijinu česmu 1865. godine i vodu na Hlupanu u blizini centra grada. Po mom mišljenju, a na temelju utvrđenih činjenica, on je dao sagraditi džamiju u Bosanskom Šamcu i svoje zaostavštine. Najvjerovatnije se radilo o oporuci kojom je uvakufio trećinu svog imetka i zadužio svoje nasljednike da sagrade spomenutu džamiju, jer je ista podignuta 1869. godine, a on je umro u septembru 1868. godine.[16]

Dio mezarja iza džamije

                                                                            

U dijelu mezarja u haremu iza džamije ukopani su:

 

Šerifa-hanuma, kćerka Mehmed-Izet-begova

 

Šerifa-hanuma, kćerka Mehmed-Izet-begova, bila je udata za Hasan-bega, sina Osman-paše Gradaščevića. Ponekad se susreće prezime Osmanpašić uz potomke Osman-paše. Umrla je 1302. po Hidžri, odnosno 1884. godine.

 

Hafiz Mustafa-ef. Imamović

 

Hafiz Mustafa-ef. Imamović rođen je 1853, a umro 1918. godine u Gradačcu. Naukovanje je završio u Istanbulu. Dužnost imama Husejnije vršio je od 1872. do smrti 1918. godine.[17] Bio je društveno vrlo angažiran. Član kotarskog medžlisa bio je 1887. i 1892. godine, također i član šerijatskog suda u Gradačcu.[18] Biran je u džematski medžlis Gradačac. Nakon smrti hadži Ahmed-bega postavljen je 1903. godine za privremenog muteveliju vakufa Gradaščevića. Na toj dužnosti ostaje do polovine 1906. godine. Često je bio inkasant ovog vakufa. Od njega je dužnost preuzeo Mustaj-beg Gradaščević.[19] Ukopan je u haremu džamije Husejnije, u kojoj je decenijama služio.

 

Hafiz Ibrahim-ef. Sendić

 

Hafiz Ibrahim-ef. Sendić, sin Ahmetov, rođen je 1871. godine u Gradačcu. Završio je osnovnu školu i Svirac medresu. Živio je u gradskoj mahali Čaršija. Dužnost imama u džamiji Husejniji obavljao je od 1. januara 1928. do kraja 1952. godine, a hatibsku dužnost od 1937. godine. Predavao je islamsku vjeronauku u narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu od 1921. godine do prelaska na dužnost u Husejniji. Hafiske mukabele tokom ramazana učio je s drugim hafizima u Husejniji od 1928. godine. Kao muallim ženskog mekteba radio je od 1903. do 1916. godine. Na zahtjev Vakufskog povjerenstva u Gradačcu razriješen je dužnosti imama tek 31. 01. 1953. godine. Za muteveliju vakufa begovske porodice Gradaščević postavljen je dekretom Vakufsko-mearifskog saborskog odbora broj 13533/18 od 10. augusta 1918. godine. Spomenutim vakufom upravljao je u razdoblju od 1918. do 1925. godine i od 1941. do 1952. godine. Na imamskoj i mutevelijskoj dužnosti naslijedio ga je hafiz Džemal-ef. Hodžić zvani Gagić. Hafiz Ibrahim umro je 1953. godine i ukopan je u haremu džamije Husejnije u Gradačcu.[20]

Mezar bez natpisa

 

Nije poznato kome pripada. Na uzglavnom nišanu s turbanom u gužve nema natpisa, ali se nalazi sablja i dvije kubure. Nema donožnog nišana.

 

Mezar bez nišana

 

Ne zna se kome pripada ovaj mezar. Sačuvan je samo donožni nišan.

 

 

Preneseni nišani iz nekadašnjeg mezarja ispod Husejnije

Ispod džamije Husejnije nekada je postojalo staro mezarje koje je pretvoreno u park. Dio nišana je prenesen u harem Husejnije. Ne zna se tačno o kojem se broju radilo i šte se desilo sa ostalim nišanima. Sačuvani dio je složen u jednom dijelu harema. Nišani su oštećeni i sačuvanu su samo dijelovi nišana sa natpisima i bez natpisa koji nam govore o umrlim osobama, čija imena slijede:

  1. Husein-ef. Čaršimamović

Husein ef. Čaršimamović, sin Hadži Hasanov, bio je među prvim imamima Husejnije džamije (sag. 1826.). Njega je naslijedio na imamskoj dužnosti hafiz Mustafa-ef. Imamović. Umro je 1289. godine po Hidžri, odnosno 1872. godine.

  1. Hadži Ali-ef., sin Ali Rizaa. Umro je 1291. godine po Hidžri, odnosno 1874. godine
  2. Jusuf-efendi. Umro je 1290. godine po Hidžri, odnosno 1873. godine.

 

  1. Mustafa-ef., sin Ali-Nazim-efendije. Umro je 1285. godine po Hidžri, odnosno 1868. god.

 

Nije se moglo utvrditi gdje se danas nalaze ostali preneseni nišani o kojima je svojedobno pisao Mehmed Mujezinović.[21] Navedimo te umrle osobe:

 

  1. Mehmed-kapetan, sin Osman-kapetana iz Gradačca, umro 1169. po Hidžri/1755/56.,
  2. Hasan-aga, sin Osman-age, umro 1286. godine po Hidžri, odnosno 1869. godine,
  3. Hadži Akif, sin Mustafin, umro 1289. godine po Hidžri, odnosno 1872. godine,
  4. Husein-beg Jašarević, umro 1290. godine po Hidžri, odnosno 1873. godine,
  5. Ali Riza, sin Mehmeda Nurije, unuk hadži Ali-ef. Umro je 1293. po Hidžri/1876. godine.

2.3. Harem Reuf-begove džamije - grobljanska cjelina

 

Grobljanska cjelina - harem Hadži Reuf-begove ili Nove (Džedid) džamije u Gradačcu proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2013. godine. Nacionalni spomenik obuhvaća prostor harema džamije sa starim nišanima. Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 10/72 (stari premjer), što odgovara k.č. 1413 (novi premjer), posjedovni list broj 1250, z.k. uložak broj 1765, k.o. Gradačac II, općina Gradačac, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Hadži Reuf-begova ili Nova (Džedid) džamija ne uživa režim zaštite utvrđen ovom odlukom, jer nije obnovljena sukladno Zakonu o provedbi odluka Povjerenstva, pa ne ispunjava Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima („Službeni glasnik BiH“ br. 33/02 i 15/03).[22] U Haremu Reuf-begove džamije ukupani su:

 

Hadži Reuf-beg Gradaščević

 

Hadži Reuf-beg je sin Ahmed-begefendije Gradaščevića (Begefendi Gluhe). On je, uz neznatnu pomoć džemata, sagradio džamiju umjesto mesdžida kojeg je napravio njegov otac Ahmed-begefendija.[23] U evidencijama se spominje kao Džedid/Nova džamija, Reuf-begova džamija, a danas se koristi naziv Begova džamija. Svoj vakuf utemeljio je 1888. godine i namijenio ga za novosagrađenu džamiju.[24] Hadži Reuf-beg bio je oženjen s Hasiba-hanumom rođ. Kapetanović[25] i imao sinove: Avdi-bega, Derviš-bega, Ahmed-bega i kćerke Raifu i Sajdu. Život je proveo u Gradačcu. Nije poznato kada je obavio hadž. Umro je 1893. godine i ukopan je u haremu Reuf-begove džamije.

Ahmed-beg, sin Reuf-bega Gradaščevića

Ahmed-beg je sin Reuf-bega Gradaščevića. Bio je oženjen Muzeir-hanumom, kćerkom Hasan-bega, sina Osman-paše Gradaščevića. Ahmed-beg je imao sina Hajri-bega i dvije kćerke: Lebibu i Eminu. Posjedovali su značajne zemljišne površine-begluke.[26] Umro je 1307. godine po Hidžri, odnosno 1889. godine.

Abdi-beg, sin Ahmed-begefendije

Abdi-beg je sin Ahmed-begefendije Gradaščevića - Begefendi Gluhe. Imao je četvero djece: Emina, Osmana, Rifata, Ešefa i Nur-hanumu. Umro je 1279. godine po Hidžri, odnosno 1862. godine. U rodoslovu piše Avdi-beg. On je Reuf-begov brat.

Osman-beg, sin Abdi-bega

Osman-beg je sin Abdi-bega Gradaščevića. Imao je sina Ahmed-bega. Umro je 1295. godine po Hidžri, odnosno 1878. godine.

Hifzi-beg, sin Hafiz-begefendije

Hifzi-beg je sin Hafiz-bega Gradaščevića. Hafiz-beg je sin Aga-bega, a unuk Ahmed-begefendije. Nema ga u rodoslovu porodice Gradaščević. Umro je 1301. godine po Hidžri, odnosno 1889. godine.

Hafiz Nazif-beg Gradaščević-Hadžialić

Hafiz Nazif-beg Gradaščević-Hadžialić je sin Hafiz-bega Gradaščevića. Hafiz je njegovo drugo ime, a ne titula hafiza Kur'ana. Umro je 1308. godine po Hidžri, odnosno 1890. godine.

Abdullah-efendija

Abdullah-efendija je službovavo kao imam džamije Sultan Fatih Mehmed-hanove, koja je bila u gradačačkoj tvrđavi. To je napisano na natpisu na njegovom uzglavnom nišanu. Nišan je utonuo u zemlju te se ne može saznati koje godine je umro.

 

Hajri-beg Gradaščević

Hajri-beg je sin Ahmed-bega Gradaščevića. Rođen je 1888. godine. Oženio se sa Emina-hanumom, kćerkom Ali-bega Furdusa iz Livna. Na taj način stekao je značajne zemljišne posjede.[27] Hajri-beg je imao djecu: Mujesira, Mubera, Munevera, Riza-beg, Nasir-beg, Nusret-beg, Bakir-beg. Umro je 1943. godine.

 

Riza-beg Gradaščević

Riza-beg Gradaščević, sin Hajri-bega i Emine, rođen je 1918. godine. Imao je dva sina: Almira i Nasira. Umro je 1998. godine.

Lebiba Gradaščević

Lebiba Gradaščević, kći Ahmed-bega, a sestra Hajri-bega, rođena je 1875. godine. Nije se udavala te nema svog potomstva. Život je provela u Gradačcu u porodici brata Hajri-bega. Umrla je 1961. godine.

Muzejra Gradaščević

Muzejra-hanuma je kći Hasan-bega, sina Osman-paše Gradaščevića. Rođena je 1855. godine. Udala se za Ahmed-bega, sina hadži Reuf-begova. Posjedovala je 2192,8 dunuma begluka u Koprivni, Gradačcu, Vidi i Zasavici.[28] Umrla je 1937. godine.

Derviš-beg Gradaščević, sin Reuf-begov

Derviš-beg Gradaščević je sin Reuf-begov. Imao je sina Adnana i kćerku Kanu. Posjedovao je 308,54 dunuma begluka u Boku. Umro je 1920. godine.[29]

Izeta-hanuma Gradaščević

Hadži Izeta-hanuma, kći Eminova, žena je Derviš-bega Gradaščevića. Nije poznata godina njenog rođenja. Umrla je 1917. godine.

Hasan-beg Ganibegović

Hasan-beg je sin Mahmud-bega Ganibegovića. Bio je oženjen Šaćira-hanumom Šahinpašić. Imao je petero djece (troje ženske i dvoje muške). Umro je 1282/1865/66. Porodica Ganibegović doselila se u Gradačac iz Dervente krajem osmanske vladavine. Mustaj-beg je imao sina Muhamed-bega, a Muhamed-beg je imao tri sina: Mustaj-bega, Osman-bega i Hasan-bega.

Jusuf Rešid-beg

Nije poznato ko je bio Jusuf Rešid-beg. Zna se da je umro 1287. godine po Hidžri, odnosno 1870/71. godine.

Fehim-beg, sin Abdurešid-begov

Nije poznato ko je bio Fehim-beg, sin Abdurešid-begov. Zna se da je umro 1259. godine po Hidžri, odnosno 1843. godine.

Abid-ef. Arnautalić

Abid-ef. Arnautalić, sin Mehmeda i Nure, rođen je u Gradačcu 1888. godine. Završio je Muradiju medresu u Gradačcu od 1901.-1909. godine pred tadašnjim muderisom hafizom Mehmed-ef. Kovačevićem. U periodu od 1910-1911. godine pohađao je Kara Osmanliju medresu u Istanbulu. To je bilo za vrijeme privremenog iseljenja njegovih roditelja u Tursku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je vojni imam u zadnje dvije godine rata. Do 1947. godine bavio se trgovinom. Od 1948. do 1951. godine radio je kao mujezin u Reuf-begovoj džamiji, a od 1951. do 1958. godine kao imam u istoj džamiji. Iza sebe je ostavio stariju kćerku i mlađeg sina. Umro je 3. novembra 1958. godine.[30]

Hafiz Mustafa-ef. Mehić

Hadži hafiz Mustafa-ef. Mehić, sin Atifov i Kadirin, rođen je 5. februara 1913. godine u Mionici, općina Gradačac. Mektepsku naobrazbu svršio je u naselju Kukuruzi, u današnjem džematu Mahmut Mahala. Svirac medresu završio je 1933. godine. Po završetku medrese radio je kao mujezin Reuf-begove džamije u Gradačcu. U džematu Huskići, Medžlis Islamske zajednice Puračić/Lukavac, radio je od 1938. do 1946, a od 1946. do 1958. godine u džematu Mahmut Mahala u Gradačcu. Nakon smrti Abid-ef. Arnautalića, 1958. godine prelazi u Reuf-begovu/Begovu džamiju i tu ostaje do smrti. Hifz je položio 1937. godine pred komisijom u Tuzli. Hadž je obavio 1969. godine. Sa suprugom Eminom imao je troje djece: Senahida, Fatimu i Seada, po zanimanju doktora.[31] Umro je u petak 23. oktobra 1998. godine pred sami džuma-namaz. Ukopan je u haremu Reuf-begove džamije u Gradačcu.[32]

 

2.4. Harem Bukvare džamije - grobljanska cjelina

 

Grobljanska cjelina – Harem Bukva/Bukvarske džamije u Gradačcu proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2013. godine. Nacionalni spomenik obuhvata prostor harema džamije sa starim nišanima. Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 11/90 (stari premjer), što odgovara k.č. 1428 (novi premjer), posjedovni list broj 904, z.k. uložak broj 589 k.o. Gradačac II, općina Gradačac, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07). Bukva ili Bukvarska džamija ne uživa režim zaštite utvrđen ovom odlukom jer nije obnovljena u skladu sa Zakonom o provedbi odluka Komisije pa ne ispunjava Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima ("Službeni glasnik BiH" br. 33/02 i 15/03).[33]

Džamiju Bukvaru, koja se danas zove po istoimenom gradskom džematu Bukva u Gradačcu, sagradili su Gradaščevići, a po svojoj prilici Emin-beg Gradaščević-Alajbegović. Sigurno je sagrađena prije 1845/46. godine.[34] Ova džamija se u starijim dokumentim i arhivskim izvorima nazivala Alajbegovića džamija.[35] Dakle, tvrdnja da su je sagradili mahaljani/narod nije tačna.[36] Ovaj ogranak Gradaščevića[37] je za ovu džamiju osigurao i vakuf od čijih su prihoda pokrivani troškovi vjerskog života na području ovog džemata. U Haremu Bukvare džamije ukupani su:

 

Emin-beg Alajbegović-Gradaščević

 

Emin-beg Alajbegović-Gradaščević, sin je Alaj-bega Gradaščevića. Imao je sina Behdžet-bega. Emin-beg je i vakif džamije Bukvare, zatim njegove sestre Vasfija i Bisera te sin Behdžet-beg. S obzirom na okolnosti, skoro je sigurna pretpostavka da je Emin-beg, kao najstariji član ove porodice na ovom području, uvakufio zemljište za izgradnju džamije. Nema podataka o njegovim drugim uvakufljenjima. Umro je 1263. po Hidžri, odnosno 1846/47. godine.

 

Hadži Vasvfi-hanuma, žena Ali-begova

 

Hadži Vasfi-hanuma, žena Ali-begova, kćerka je Alaj-bega, a sestra Emin-bega. Bila je udata za Ali-bega. Najviše podataka ima o vakufima hadži Vasfije i njene sestre hadži Bisere. One su svu svoju imovinu uvakufile za ovu džamiju. Vakuf je obuhvatao četiri kuće i zemljišta. Svaka od njih uvakufila je po dvije kuće i nekoliko zemljišnih parcela. Najveći dio današnjeg vakufa Bukvarske džamije je upravo vakuf ove dvije žene, prve poznate dobrotvorke iz porodice Gradaščevića-Alajbegovića.[38] Prvobitno, vakuf se vodio kao vakuf h. Vasfije i h. Bisere Alajbegović, a od 1923. godine preimenovan je u vakuf Bukvarske džamije. Hadži Vasfi-hanuma je umrla 1304. po Hidžri, odnosno 1886. godine. Mjesto ukopa hadži Biser-hanume je nepoznato.

Behdžet-beg Alajbegović-Gradaščević

 

Behdžet-beg je sin Emin-bega Alajbegovića-Gradaščevića. Behdžet-beg je bio oženjen sa Vasvi-hanumom, kćerkom Mahmud-bega Osmanbegovića iz Dervente. Ona je rođena oko 1845., a prije 1878. godine udala se za Behdžet-bega Gradaščevića. Nakon njegove smrti preudala se za Mustaj-bega Uzeirbegovića iz Maglaja (1896) Umrla je 1921. godine u Maglaju. Po njenoj oporuci muž Mustaj-beg i bratić Osman-beg na sajmu u Zagrebu kupili su dva zvona za sahat-kulu u Gradačcu i Maglaju.[39]

O vakufu Behdžet-bega možemo kazati ono što sadrži njegova vakufnama iz 1887. godine. Naime, on je za potrebe Čaršijske džamije u Odžaku kod Modriče uvakufio jednu musafirhanu sa zemljištem u blizini spomenute džamije. Prihode od ovog vakufa, vakif je namijenio za rasvjetu i popravak džamije, za učenje hatme, i posebno hatme uz ramazan, za učenje mukabele i za upravitelja i nadzornika vakufa.[40] Također je uvakufio jednu kuću u Gradačcu za potrebe Bukvarske džamije. Umro je 1306. po Hidžri, odnosno 1888/89. godine.

Rukija-hanuma Alajbegović

 

Rukija-hanuma je žena hadži Mahmud Alaj-bega Alajbegovića. Poznato je da je on učestvovao u pokretu za autonomiju Bosne pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića.[41]

Napomenimo da je ovdje spomenuti hadži Mahmud Alaj-beg Alajbegović, vjerovatno, brat Emin-begov, koji je, možda, pogrešno naveden u porodičnom stablu kao Mehmed-beg ili je potpuno izostavljen. On je imao, također, posjede u gračaničkom kadiluku (Skipovac, Kožuhe i Gornji Osiječani). Imali su kćerku hadži Hatidža-hanumu. Nije poznato gdje je mezar Mahmud Alaj-bega. Rukija-hanuma je umrla 1262. po Hidžri, odnosno 1846/47. godine.

 

Hadži Hatidža-hanuma Alajbegović

 

Hadži Hatidža-hanuma je kćerka Mahmuda Alajbega i Rukija-hanume Alajbegović. Imala je posjede u gračaničkom kadiluku u Gornjim Osiječanima.[42] Umrla je 1302. po Hidžri, odnosno 1884/85. godine.

 

Hilmi-beg Muratbegović

 

Hilmi-beg Muratbegović je sin Hašim-bega i Hatidže Muratbegović rođ. Gradaščević. Rođen je 1852. godine. Nakon smrti oca, doselio se u Gradačac s majkom Hatidžom. Ženio se više puta. Tako je, naprimjer, s Alma-hanumom rođ. Ibreljić iz Mionice imao tri sina: Hasiba, Ahmeda i Husejna te kćerku Muniru. Umro je 1927. godine.[43]

 

 

Mustafa-ef. Beširević

 

Mustafa-ef. Beširević, sin Mustafin, radio je kao imam u džamiji Bukvari u Gradačcu. Prethodno je više godina bio mujezin u Reuf-begovoj džamiji. Ne zna se kada je rođen niti kada je umro. Pretpostavlja se da je umro prije Drugog svjetskog rata. Imao je brata Ahmeda koji je živio u Sibovcu. Mustafa-ef. je bio oženjen Esma-hanumom H. Efendić, sa kojom je imao dva sina i jednu kćerku: Nuriju, Mustafu i Nuru. Njegovi potomci danas žive u Gradačcu.[44]

 

Ahmet Bukvarević

 

Ahmet Bukvarević je rođen 1903. godine u naselju Bukva u Gradačcu. Bio je mujezin u Bukvari za vrijeme službovanja Mustafa-efendije Beširevića. Umro je 1976. godine.

 

                 

  1. Zaključak

 

Ovo istraživanje donosi nove podatke o poznatim gradačačkim porodicama i istaknutim pojedincima. Može poslužiti kao osnova i biti veoma poticajno za dodatna i detaljnija istraživanja prezentirane tematike. Četiri nacionalna spomenika Bosne i Hercegovine u Gradačcu svjedoče o njegovoj važnoj historijskoj ulozi u političkom, kulturnom i vjerskom životu u Bosni i Hercegovini. Ovi spomenici pružaju nam podatke o graditeljskoj, kulturnoj i vjerskoj tradiciji, kao i tradiciji obrazovanja i kulturi življenja na ovom području. Velika je šteta što je do temelja porušen stari dio gradačačke čaršije koji je mogao biti proglašen nacionalnim spomenikom. Ostaje nada da će Murat-kapetanova medresa, Sviračka džamija i Gradaščevića kuća također biti proglašeni nacionalnim spomenicima.

Autor: Nusret Kujraković
Glasnik br. 3-4, 2014

[1] Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljena je prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Vidi: „Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02 i 27/02, „Službeni glasnik Republike srpske“, broj 9/02 i „Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 2/02. Opširnije o radu Komisije i zakonskom okviru vidi: www. kons. gov. ba.

 

[2] Na osnovu člana 36. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na 4. sjednici održanoj od 03. do 09. septembra 2002. godine, donijela je odluku o spomenutim kriterijima. Vidi: „Službeni glasnik BiH“, br. 33/02. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na 8. sjednici održanoj od 6. do 12. maja 2003. godine, donijela je odluku o izmjeni Kriterija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima u tački II. A.Vremensko određenje, riječi i brojke: „do kraja XX stoljeća“ zamjenjuju se riječima i brojkama: „do 1960. godine“.

[3] Odluka Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donesena je na sjednici održanoj od 2. do 8. novembra 2004. godine.

 

[4] www. kons. gov. ba (28. 10. 2013.). Opširnije o nacionalnom spomeniku Stari grad u Gradačcu vidi: Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima, općina Gradačac, www. kons. gov. ba.

[5] Vidi: Nusret Kujraković, „Vakuf begovske porodice Gradaščević“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXXII, Sarajevo, 2011, str. 61-124.

[6] Vidi: Nusret Kujraković, „Inicijativa građana za rekonstrukciju Sultan Fatih Mehmed-hanove džamije u Gradačcu“, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 3, 2010, Tuzla, 2011, str. 70-77. ONLINE izdanje. Više o ovoj džamiji vidi: Kamberović, Husnija, „Sudbina džamije u gradačačkoj tvrđavi i pokušaj njene obnove 1891.-1909. godine”, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 49/1999, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000, str. 253-264.

[7] Odluka Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donešena je na sjednici održanoj od 2. do 8. novembra 2004. godine. www. kons. gov. ba (28. 10. 2013.).

[8] Opširinije o Husejniji vidi: Nusret Kujraković, Džamija Husein-kapetana i džemat Husejnija u Gradačcu, Medžlis IZ Gradačac, Gradačac, 2006.

[9] Vidi: Nusret Kujraković, „Biblioteka Fadil-paše Šerifovića“, Bosniaca: časopis nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, god. 15/2010, br. 15, str. 44-47.

[10] Također vidi: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Sarajevo, 1977., str. 179-181.

[11] Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834), biografija, Gradačac, 2002.

[12] Enamluk (tur.): vrsta hamajlije koja sadrži suru El-En'am i druge izvode iz Kur'ana. Nosi se oko vrata prilikom putovanja, odlaska u rat itd.; kubura (tur.): mala puška, pištolj. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 268 i 421.

[13] Husnija Kamberović, nav. dj., str. 19.

[14] Poznati sinovi Osman-kapetana bili su Husein-kapetan, Murat-kapetan, Osman-paša, hadži Bećir-beg.

[15] Vidi: Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 179.

[16] Mujezinović je mislio da se radi o Ahmed-begu, sinu Ahmed-begefendije Gradaščeviću, ali, kako stoji u rodoslovu Gradaščevića, on nije imao sina Ahmed-bega. Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 179.

[17] Naslijedio je umrlog Husein-ef. Čaršimamovića, sina hadži Hasana, koji je umro 1872. godine i ukopan je u haremu Husejnije. Vidi: Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 178-181.

[18] Sadik Šehić, nav. dj., str. 124. i 183.

[19] Nusret Kujraković, nav. dj., str. 20-21; Anali GHB, knjiga XXXII, 2011., str. 73; Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, BZK Preporod Gradačac, Gradačac, 2008., str. 322-323.

[20] Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Anali GHB, knjiga XXXII, 2011., str. 74-75.

[21] Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 179-180.

[22] Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39., stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na 58. sjednici održanoj od 2. do 4. septembra 2013. godine, donijelo je odluku o proglašenju harema Reuf-begove džamije nacionalnim spomenikom BiH.

[23] Ahmed-begefendija je sin Derviš-bega, brata Osman-kapetana. Dakle, bio je unuk Mehmed-kapetana II. Imao je šest sinova i jednu kćerku. To su: Hatidža, Aga-beg, Reuf-beg, Dželal-beg, Re(a)šid-beg, Avdi-beg i Nazif-beg. ES grad, 249. U haremu Husejnije ukupan je i Ahmed-beg, sin Ahmed-begefendije (umro 1868.) Bio je muteselim Gradačca od 1834-1836., kao i 1850. godine. Jedno vrijeme bio je muteselim i Maglaja. Pretpostavlja se da je umro prije 1858. godine. Ahmed-beg je imao brata Alaj-bega. Do 1940. godine ovaj ogranak Gradaščevića prezivao se Begefendići (prema kazivanju Muhamed-Bege Gradaščevića iz Gradačca od 8.3.2005. godine.). Također vidi: Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom…, nav. dj., str. 203-204; Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 179-180.

[24] Osim gruntovnog uloška br. 503, ova džamija je imala još vakufa u gr. ul. br. 520, ovaj vakuf se sastojao od kuće, kućišta i dvije bašče, ukupne poršine od 2.870 m2. Ovo je po svoj prilici vakuf h. Hatidža-hanume, kćerke Mehmed-bega, o čemu će biti riječi kasnije. Njena vasijetnama je iz 1885. godine, što bi značilo da je Džedid džamija/Reuf-begova sagrađena te godine.

[25] Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u BiH 1878.-1918., Zagreb, 2003., str. 352.

 

[26] Isto, str. 349.

[27] Isto, str. 341.

[28] Isto, str. 349.

[29] Isto, str. 349.

[30] Glasnik VIS-a, broj 4-6, 1959., str. 272-273.

[31] Ovaj podatak o hafizovoj djeci dobio sam od njegove unuke Fahire Bilajac 22. 8. 2012. godine.

[32] Preporod, 2005., br. 24, str. 35.

[33] Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V, stav 4, Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39., stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na 58. sjednici održanoj od 2. do 4. septembra 2013. godine, donijela je odluku o proglašenje harema ove džamije nacionalnim spomenikom BiH.

[34] Jedan od čvrstih dokaza da su ovu džamiju sagradili Gradaščevići jeste i mezarje uz džamiju u kojem su pokopani najstariji potomci Alajbegovića, jednog od ogranaka Gradaščevića. U mjesecu augustu 2008. godine autor ovog rada obavio je vlastito istraživanje svih starih mezarja u Gradačcu. Na osnovu tog istraživanja rad Mehmeda Mujezinovića u ovoj oblasti je dopunjen i ispravljen u nekim elementima. Naime, on uopće nije spomenuo mezar Rukije, žene h. Mahmudove, koji je najstariji, zatim da je h. Hatidža, kćerka h. Mahmudova, te je, najvjerovatnije štamparskom greškom, naveo da je jedan mezar Emina, sina Behdžet-bega, umjesto Behdžeta, sina Emin-begova. Vidi: Mehmed Mujezinović, nav. dj., str. 182-183.

[35] Vidi: Pritužba građana Gradačca Zemaljskom vakufskom ravnateljstvu u Sarajevu od 25.06.1907. godine protiv šerijatskog sudije Ali Riza-ef. Prohića; Zapisnik Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 02.07.1907. godine. U ovim dokumentima ova se džamija naziva Alajbegovića. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.

[36] Ovu tvrdnju je, u nedostatku izvora, kao pretpostavku prvi iznio Mahmut Traljić, a od njega su je preuzimali svi kasniji autori koji su se bavili ovom temom. Vidi: Mahmut Traljić, nav. dj., str. 7; Mehmed Mujezinović, nav.dj., str. 182; Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom…, nav.dj., str. 168. itd.

[37] Promijenili su prezime u Alajbegović po Alaj-begu. Alaj-beg Gradaščević je sin Derviš-bega, sina Mehmed-kapetana, a brat Osman-kapetan i Mustafa/Mustaj-bega. Alaj-beg je unuk Mehmed-kapetana. Brat Alaj-bega je Ahmed-begefenija (Begeffendija Gluho). Alaj-beg je imao sinove Mehmed-bega (možda je ispravno Mahmud-beg), Emin-bega, Osman-bega i kćerke Vasfiju i Biseru. U porodičnom stablu Gradaščevića nisu navedeni njihovi potomci, osim da je Emin-beg imao samo sina Behdžet-bega, niti se navode potomci Behdžet-bega.

 

[38] H. Bisera-hanuma (vasijetnama), red. br. 133, str. 236, iz 1305/1888.; H. Vasfija-hanuma, red. br. 134, str. 234, iz 1305/1888. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu; Spisak vakufa sreza Gradačac, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, broj 107/33 od 21. 09. 1933. godine. Iskaz vakufa Sreza Gradačac od 11. 03. 1931.;

Iskaz svih osiguranih i neosiguranih vakufskih objekata Sreza gradačačkog u Gradačcu od 11. 02. 1931. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.

[39] Husnija Kamberović, Zemljišni begovski posjedi..., str. 192, 195, 471.

[40] Vidi: Alajbegović Behdžet-beg, sin Emin-begov, hudžet, red. br. 93, str. 281, iz 1305/1887.; Alajbegović Behdžet-beg, sin Emin-begov, I, red. br. 226, str. 121, iz 1305/1888. (Derventa). Treba napomenuti da se radi o dvije potpuno istovjetne vakufname. Vakufnama je sastavljena u prisutnosti Osmana Rustembegovića, sina Rustem-bega iz Odžaka i svjedoka Osmana Begzade Mehmed-bega iz Dervente, Mustafa-bega, sina Rustem-bega iz Odžaka i Jupić Derviša iz Odžaka. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu.

[41] Rusmir Djedović, „O učešću Gračanlija u pokretu Husein-kapetana Gradaščevića“, Gračanički glasnik, broj 3, 1997., str. 16.

[42] Vidi: Nedim Zahirović, „Katastarski defteri u Arhivu Tuzlanskog kantona s kraja osmanske uprave u Bosni“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga XXV-XXVI, Sarajevo, 2007, str. 257.

[43] Husnija Kamberović, Zemljišni begovski posjedi..., str. 197.

[44] Vrlo vrijedne podatke o Mustafa-efendiji dao mi je je Fikret Muratović dana 13. 12. 2013. godine.