Pod kulturnom diplomatijom podrazumijeva se razmjena ideja, informacija, umjetnosti i drugih aspekata kulture između država i njihovih naroda radi međusobnog upoznavanja i zbližavanja. U tom kontekstu, u vrijeme trajanja hladnog rata, posebno efikasnom pokazala se američka kulturna diplomatija, koja je dobar primjer “mehke sile”, odnosno sposobnosti da se postignu politički ciljevi posredstvom kulture, općih vrijednosti i ideja. Smatra se da tradicionalna “tvrda diplomatija” (vojna moć) ne može riješiti sve probleme.[1]

U evropskom kontekstu, pod kulturnom diplomatijom do sada se razumijevala jednosmjerna obrazovna politika u inozemstvu (njem. auswärtige Kultur- und Bildungspolitik, engl. public diplomacy). Uz sigurnosnu i ekonomsku politiku ona bi činila treći stup vanjske politike, a radi se o tome da se ostali svijet upozna s kulturom, historijom i politikom vlastite države. Do sada je bilo uobičajeno da se u inozemstvu, osim ambasada i konzularnih predstavništava, otvore škole za jezike, čitaonice i instituti (dobri primjeri su Goethe Institut, British Council, Institut français i dr.), TV i radiostanice (naprimjer, Deutsche Welle), koje se mogu pratiti širom svijeta s ciljem da građani država domaćina nauče jezik zemlje gosta te da se tim putem prenosi kultura države koja ima diplomatsko predstavništvo u zemlji domaćinu. No, kulturna diplomatija 21. stoljeća nije više jednosmjerna, nego uključuje reciprocitet, dvosmjerne, odnosno višesmjerne odnose koji podrazumijevaju obostrano učenje i približavanje. Kulturna diplomatija kao aktere uključuje i privatni i javni sektor, i institucije i pojedince. Nerazumijevanje i nepovjerenje vlada dok god se akteri ne približe, a pouka u tom smislu može biti izjava jednog engleskog lorda koji kaže: “Mrzim sve Francuze, osim onih koje sam lično upoznao.”

Usljed tehnološkog, informatičkog i općeg razvoja u 21. stoljeću te usljed procesa globalizacije, masovnih migracija, porast nacionalizma, ksenofobije i populizma, kulturna diplomatija mora sadržavati mnogo više od do sada uobičajenog, a to je intenzivna razmjena i saradnja u oblastima kulture, umjetnosti, nauke i tehnoloških dostignuća ne samo u udaljenim državama izvan Evrope i na drugim kontinentima nego i na samom evropskom tlu, unutar Evrope. Trebalo bi da sve strane uče jedne od drugih i da šire svoje vidike, jer – raznolikost je bogatstvo!

Kultura i umjetnost imaju ogroman pokretački potencijal koji može graditi i oblikovati nove identitete. Razmjena ideja, umjetnosti i kulture, bilo da su to pozorišne predstave, izložbe, koncerti ili prijevodi književnih djela, predavanja, televizijske i radioemisije, razbija predrasude, humanizira, odnosno pretvara do tada “drugog i drugačijeg” u ljudsko biće. Tako se približavaju dvije do tad nedovoljno poznate strane. Ono razdvajajuće se udaljava i gubi, a ono što je zajedničko postaje sve jasnije i bliže. Kulturna diplomatija služi prepoznavanju zajedničkih vrijednosti među različitim kulturama.[2]

Zato investicije u kulturu i umjetnost imaju potencijal da djeluju protiv trenutno dezintegrirajućih, odnosno razdvajajućih struja između Istoka i Zapada, članica EU i zemalja kandidata za članstvo u EU, građana EU i izbjeglica te muslimana i kršćana. Zbog svega toga kulturna diplomatija važno je sredstvo za približavanje kultura, time i religija na evropskom tlu, jer je religija važan, zapravo sastavni dio svake kulture i države bez obzira na to radi li se o zapadnoevropskoj sekularnoj demokratiji ili nerazvijenoj nestabilnoj državi. Svakodnevno smo svjedoci rastuće islamofobije i mržnje prema strancima, pogotovo u ultradesničarskim strankama. Nažalost, i mediji često pretjeruju, polariziraju strane i time pogoršavaju stanje i odnose. S druge strane su ekstremisti koji islam zloupotrebljavaju za svoje političke ciljeve i koji znatno doprinose ovakvoj negativnoj slici. Nasilni ekstremizam može se poraziti i kulturnom diplomatijom. Važno je prepoznati sposobne osobe koje vjeruju u ideju da se pomoću približavanja kultura i umjetnosti može djelovati. To je dugotrajan proces “izgradnje mostova”, razvijanja poštovanja prema neistomišljenicima, prepoznavanja zajedničkog naslijeđa i univerzalnih vrijednosti, kao i jačanja zajedničkih interesa.[3]

No, uvjet bez kojeg kulturna diplomatija ne može uspjeti jest želja, volja i htijenje za međusobnim razumijevanjem. Dok se religije sve više zloupotrebljavaju u evropskom i izvanevropskom kontekstu, kulturna diplomatija baš u vremenima nepovjerenja i konflikta čak je neizostavan i djelotvoran instrument za komunikaciju i približavanje ljudi te pojašnjenja u pitanjima vjere, gdje smo najosjetljiviji.

 

Evropski kontekst

U Evropskoj uniji živi otprilike 20 miliona muslimana koji su se doselili iz različitih dijelova svijeta i koji su sa sobom donijeli svoje viđenje, razumijevanje i praksu vlastite kulture. Značajan dio današnjih evropskih muslimana čine druga i treća generacija “doseljenika”, rođeni Evropljani koji postepeno razvijaju novi evropski identitet različit od identiteta njihovih djedova i pradjedova koji su se doselili u Evropu. Toj novoj generaciji muslimana potrebna je podrška, priznanje i perspektivna budućnost, u protivnom postoji opasnost da krenu alternativnim putevima. Cilj kulturne diplomatije trebalo bi biti poštovanje muslimanskog identiteta i vjerske prakse, svakako i ustava države, te da muslimani budu uključeni u društvo kao građani kako bi mogli pokazati svoju lojalnost državi u kojoj žive i kojoj pripadaju.[4]

No, često se te generacije suočavaju s evropocentrizmom i pritiskom na asimilaciju, što se pokazalo kontraproduktivnim. Zato je važno da đaci već u osnovnim školama uče o različitim kulturama, i to zajedno i jedni od drugih. Osim učenja do sad uobičajenih stranih jezika (engleski i francuski), nuđenjem učenja arapskog, turskog, perzijskog, kurdskog, bosanskog i dr. jezika građani Evrope dodatno bi se zbližavali. Učenje stranih jezika ujedinjuje, spaja i približava. Francuska, naprimjer, ima problem u tome što se sve više otvaraju privatne škole koje pohađaju isključivo Francuzi tako da ti učenici tokom svog školovanja nemaju izravan kontakt s drugim narodima i religijama. To vodi getoizaciji djece, školovanju budućih generacija pod staklenim zvonom i odrastanju u vještačkoj sredini.

Umjesto da se koristi dječija inteligencija, urođeni osjećaj djece za empatiju, čija priroda nije opterećena stereotipima, jer rasizam nije urođen ljudskom biću, djeca su smještena u jednonacionalne i jednoreligijske škole. Ni Bosna i Hercegovina još nije naučila tu lekciju. Teško da će svršenici takvih škola imati razumijevanje za druge i drugačije, osim ako 20-30 godina kasnije ne budu imali priliku učestvovati u radu međureligijskih susreta i seminara. Međutim, to je tek otklanjanje štete koja se mogla izbjeći mnogo ranije. Ipak, višejezična strategija EU (EU multilingualism strategy to focus on language learning) značajan je korak u tom pravcu. Važnost učenja jezika imigranata prepoznao je i Amin Maalouf koji u svojoj knjizi U ime identiteta zahtijeva nov pristup u obrazovnom sistemu, u kojem jedni jezici ne mogu biti važniji od drugih, zato što je svaki jezik sredstvo komunikacije i temelj nečijeg identiteta.[5]

Uostalom, živimo u vremenu višestrukih identiteta, o čemu je pisao Tarik Ramadan.[6] Po Maaloufovu shvatanju, svaki čovjek u sebi nosi identitet složen od brojnih komponenti: jezika, vjerovanja, državljanstva, načina života, porodičnih odnosa, umjetničkih i kulinarskih ukusa itd.[7] Tako, naprimjer, ukupnost identiteta jednog Bošnjaka mogu graditi sljedeći identiteti: po vjeri – islamski identitet, po geografskoj pripadnosti – evropski identitet, po državljanstvu – njemački identitet, po porodičnim korijenima – bošnjački identitet, po naučenim jezicima – lingvistički identiteti itd.

Uloga islamske tradicije Bošnjaka

U ovom diskursu ne smiju se izostaviti autohtoni evropski muslimani kakvi su, naprimjer, Bošnjaci, koji su se uglavnom zbog nasilnih progona i genocida, ali i zbog ekonomskih razloga nastanili izvan granica svoje domovine unutar zapadnoevropskih država. Bošnjaci imaju iskustvo življenja u centralnoevropskom kontekstu dok je Bosna bila sastavni dio Austro-Ugarske monarhije, prošli su proces modernizacije, živjeli su u sekularnim državnim uređenjima, stoljećima navikli na suživot s kršćanima i jevrejima, odnosno drugim crkvama i vjerskim zajednicama pa imaju i iskustvo u organiziranju muslimana kroz Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Evropa bi trebalo da koristi te prednosti Bošnjaka i da otvori vrata islamskoj tradiciji Bošnjaka, koja je tradicija ne samo tolerancije nego i tradicija prihvatanja drugog i drugačijeg.

Bošnjaci kroz stoljeća razumijevaju islam kao vjeru mira i ljubavi te su u različitim segmentima kulture, u književnosti, muzici, pjesništvu, umjetnosti proželi islamsko naslijeđe. Čak i u vremenima nametanja drugačijeg tumačenja islama, Bošnjaci su ostali dosljedni svojoj tradiciji i nisu plodno tlo za bilo kakav vid ekstremnog i nasilnog tumačenja i prakse islama. To su potvrdili i strani istraživači koji su boravili u Bosni i Hercegovini (Evan Kohlman, Carlos Antuñez i dr.). Evropa bi trebala da upoznaje islam kao civilizaciju, a ne kao ideologiju. Sazrelo je vrijeme da se odnosi između islama i Zapada konstruktivno situiraju počevši od lokalnog mikronivoa kroz bolje razumijevanje islama kao religije, načina života i civilizacije[8], jer islam i Evropa imaju dugu zajedničku historiju koja seže do 8. stoljeća, počevši s Andalusom u Španiji.

Bosna i Hercegovina, koja je stoljećima multireligijska država s autohtonim evropskim muslimanima, katolicima, pravoslavcima i jevrejima, u junu 2015. godine iskazala je dobrodošlicu papi Franji. I ta je posjeta bila čin kulturne diplomatije. U svom obraćanju predstavnicima crkava i vjerskih zajednica papa Franjo je govorio o imperativima da cjelokupno čovječanstvo mora pristupiti iskrenom međureligijskom dijalogu, da se ljudi međusobno moraju prihvatiti (dovere accetarsi), da univerzalne vrijednosti poput pravde, slobode i tolerancije ne smiju ostati prazni izrazi, te da u raznolikosti čovječanstva svi moramo zajedno rasti (crescere insieme in diversita).

U Evropi, demokratija i ljudska prava imaju prioritet. Evropska unija, najveće svjetsko tržište, pokazala je da su mir, sigurnost, napredak i blagostanje mogući čak i s u početku međusobno neprijateljski raspoloženim državama, građanima i političarima. Kad je 1951. godine osnovana Evropska unija, tada pod imenom Evropska zajednica za ugljen i čelik, između Francuza, Nijemaca i Italijana vladalo je veliko nepovjerenje. Krajnje je vrijeme da Evropa razvije strategiju kulturne diplomatije i da je prenese u djelo. Razlozi su mnogostruki: izgradnja mirne i sigurne budućnosti, rješavanje konflikata, pronalaženje inkluzivnih i dugotrajnih rješenja te jačanje razumijevanja i veza među narodima i kulturama.

 

Kulturna diplomatija u praksi

Na osnovu rečenog, u praksi su moguće sljedeće mjere kulturne diplomatije:

  • Organiziranje kulturnih manifestacija u kojima se ističu dragocjenosti i zajedničko u kulturama Evrope
    • Ove, 2016. godine Ministarstvo za Evropu, integracije i vanjsku politiku Republike Austrije proglasilo je godinu kulture u Bosni i Hercegovini s motom “upoznajmo se bolje – lasst uns besser kennenlernen”. Bogati sadržaji iz oblasti književnosti, muzike, filma, arhitekture i dr. svjedoče inovativan pristup kulturne diplomatije. Manifestaciju su otvorili ministar Sebastian Kurz, Adil Osmanović i Igor Crnadak. Pritom je ministar Kurz kazao da moramo pronaći puteve približavanja na polju kulture te područja djelovanja za zajedničku budućnost. Traže se novi otvoreni pristupi i prostori djelovanja kako bi se izgradilo izdiferencirano društvo. Svečanom otvorenju prisustvovale su zvanice iz različitih sfera društvenog, kulturnog i političkog života, naučnih ustanova i vjerskih zajednica iz Bosne i Hercegovine i Austrije. Ambasador Martin Pammer organizirao je u svojoj rezidenciji susret predstavnika medija s predstavnicima kulture (Edina Papo), vjerskih zajednica (Dževada Šuško) i nevladinog sektora (Srećko Latal).

 

  • Organiziranje dijaloških foruma
    • Pozivati na dijalog, biti otvoren za razgovor te postavljati pitanja. Ponuditi iskrene razgovore kroz međureligijski dijalog, u različitim prilikama i time otkriti zajedničke stavove te “graditi mostove”. Donau Universität Krems je u junu 2016. organizirao dijaloški forum o migraciji i integracijima na kojem je jedna sesija bila posvećena metodama odgajanja djece o multikulturalnosti.

 

  • Čestitanje vjerskih blagdana
    • Premijer Velike Britanije je videoporukom i porukom na Twitteru svim muslimanima u Britaniji kao i u cijelom svijetu čestitao sveti mjesec ramazan koristeći čestitku muslimana “Ramadan mubarak”; kandidatkinja za predsjednicu SAD-a Hillary Clinton i premijer Kanade Justin Trudeau čestitali su muslimanima ramazan. S druge strane, i muslimani bi trebali čestitati blagdane svojim kolegama, komšijama, političarima itd. Važno je da muslimani spoznaju da oni moraju upoznati nemuslimane sa svojim vrijednostima, blagdanima i važnim datumima (ramazan, Ramazanski bajram, Kurban-bajram, Nova hidžretska godina, značaj hadža itd.). Muslimani se moraju otvoriti prema nemuslimanima ako žele biti poštovani.

 

  • Učestvovanje u proslavljanju blagdana drugih vjerskih zajednica
    • U ramazanu muslimani mogu pozivati nemuslimane na iftare. Ambasadorica SAD-a Nj.E. Maureen Cormack i ove 2016. godine pozvala je muslimane – javne ličnosti – kao i predstavnike Islamske zajednice, Katoličke i Pravoslavne crkve na iftar u svojoj rezidenciji. Pritom su bili ispoštovani islamski obredi i pripremljena je tradicionalna bosanska kuhinja; gostima se obratila ambasadorica, a riječ je dala i tuzlanskom muftiji Vahidu ef. Fazliću. Drugi primjer jest Benjamin-ef. Idriz porijeklom iz Makedonije, imam i vodeći aktivist u međureligijskom dijalogu u Minhenu koji je u jednoj od općina grada Minhena 2016. godine pozvao na iftar predstavnike vlasti i predstavnike iz različitih segmenata društva.

 

  • Uvođenje u školske sisteme programa za međusobno predstavljanje i upoznavanje
    • U osnovnim školama pa i u privatnim ustanovama đake bi trebalo učiti da je različitost bogatstvo i time razbijati predrasude o drugima.

 

  • Učenje neevropskih jezika u javnim školama
    • Radi zbližavanja djece, đaka, učenika, studenata i budućih generacija poznavanje jezika svojih sunarodnika treba biti razumijevano kao bogatstvo i način priznavanja različitih zajednica (naprimjer, učenje arapskog, perzijskog, bosanskog, albanskog, turskog i dr.).

 

  • Prevođenje knjiga i publikacija
    • Naprimjer, prijevodi djela Dževada Karahasana na njemački jezik značajno su doprinijeli predstavljanju bosanske književnosti govornicima njemačkog jezika.  

 

  • Organiziranje predavanja uglednih građana Evropske unije i Bosne i Hercegovine
    • Trebalo bi maksimalno koristiti intelektualne potencijale značajnih mislilaca, naših savremenika, naprimjer, Amina Maaloufa, Tarika Ramadana, Enesa Karića i mnogih drugih.

 

  • Korištenje pozitivnih emocija
    • Umjetnost pomaže u približavanju historijske perspektive i mentaliteta druge kulture na poseban način. Usto su umjetnici uvijek bili avangarda koja propituje društveno stanje, kritizira i nudi svoju perspektivu. Muslimanski umjetnici imaju zadatak približiti inherentnu otvorenost islamske civilizacije, što se do sada na Zapadu rijetko priznavalo.

 

  • Organiziranje muslimanskih festivala filma i muzike
    • Koncerti na primjer Yusufa Islama, Dine Merlina, Mahera Zaina i dr. prikazuju jedan novi vid muzičkog žanra. Sarajevo Film Festival se pokazao uspješnim u prikazivanju Bosne i Hercegovine kao domaćina ovog događaja kulture. Emitiranje igranih i dokumentarnih filmova, serija, emisija koje afirmativno govore o svakodnevnici života muslimana na Zapadu i Istoku. TV projekcije mogu značajno utjecati, jer filmovi imaju veliku moć izazivanja emocija, pojašnjavanja kulturalnih razlika i približavanja kulture. Primjeri uspješnih projekata su: serija Little Mosque in the Prairies, napravljena i prikazana na CBS-u u Kanadi, koja govori o svakodnevnici kanadskih muslimana, njihovu projektu izgradnje džamije, njihovu životu u heterogenom džematu u gradu u kojem su nastanjeni; filmovi Aide Begić, Jasmile Žbanić, Ademira Kenovića te film Angeline Jolie The Land of Blood and Honey.

 

  • Organiziranje razmjene studenata
    • Prijeko je potrebno osnivati i optimalno koristiti fondacije i programe namijenjene za približavanje muslimana i nemuslimana.

 

  • Organiziranje dodjela nagrada
    • Percepcije se oblikuju i putem priznavanja uspješnih projekata, za što je dobar primjer Zaha Hadid, koja je porijeklom iz Iraka, državljanka je Velike Britanije i profesorica arhitekture. Prva je žena koja je 2004. godine primila jedno od najvećih priznanja u arhitekturi – Pritzker – zbog inovativnih arhitektonskih rješenja.

 

  • Uvođenje obaveznog služenja vojske
    • Služenje vojnog roka jača osjećaj patriotizma i pruža priliku za međusobno upoznavanje pogotovo u državama na Zapadu; to je prilika da muslimani i nemuslimani potvrde identificiranje s državom u kojoj žive.

 

  • Olakšavanje procedura za dodjelu viza
    • Napredak u ovom segmentu kulturne diplomatije značajno povećava mobilnost umjetnika, kulturnih radnika i predstavnika naučnoistraživačkih ustanova, čime se olakšava njihov cjelokupan rad i djelovanje.

Autor: dr. Dževada Šuško 

Glasnik br. 7-8, 2016

[1]     Cynthia P. Schneider, “Culture Communicates: US Diplomacy That Works”, Discussion Papers in Diplomacy, Br. 94, septembar 2004, str. 1-22. Pristupljeno 08.08.2016, http://www.culturaldiplomacy.org/academy/content/articles/e-learning/read/a1/Culture_Communicates-_US_Diplomacy_that_works-_Cynthia_Schneider.pdf.

[2]     Cynthia P. Schneider, “Cultural Diplomacy: Hard to Define, but You'd Know It If You Saw It”, The Brown Journal of World Affairs, Jesen/Zima 2006, XIII (1), str. 191-203. Pristupljeno 08.08.2016, http://www.culturaldiplomacy.org/academy/content/articles/e-learning/read/a1/CulturalDiplomacyHardtoDefine-Schneider,Cynthia.pdf.

[3]     Cynthia P. Schneider i Kristina Nelson, “Mightier Than the Sword: Arts and Culture in the U.S.-Muslim World Relationship”, The Saban Center for Middle East Policy at Brookings, juni 2008. Pristupljeno 08.08.2016., https://www.brookings.edu/research/mightier-than-the-sword-arts-and-culture-in-the-u-s-muslim-world-relationship/.

[4]     Tariq Ramadan, Western Muslims and the Future of Islam, Oxford University Press, Oxford et al., 2004., str. 27.

[5]     Amin Maalouf, U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002.

[6]     Tariq Ramadan, What I believe, Oxford University Press, Oxford et al., 2010., str. 35-40.

[7]     Maalouf, U ime identiteta, str. 10.

[8]     Hafsa Kanjwal, “American Muslims and the Use of Cultural Diplomacy”, Georgetown Journal of International Affairs, Ljeto/Jesen 2008, str. 137-143. Pristupljeno 08.08.2016., https://www.ciaonet.org/catalog/13253.