Diplomatija, definisana kao „umijeće i praksa održavanja odnosa između nacija ili naroda“, je i instrument i ishod procesa. Kako bi se osvrnuli na ranu arapsku diplomatiju i istakli principe i pravila koji su uređivali njenu primjenu, treba uzeti u obzir principe i pravila koji su usmjeravali vanjske odnose tog perioda. Priroda ovih odnosa je nužno oblikovana dominantnim kulturnim vrijednostima i prihvaćenim međunarodnim tradicijama i zakonima. U vrijeme kada su muslimani Arapi širili svoju vladavinu na veliki dio starog svijeta, dolazili su u kontakt sa vrijednostima i normama koje nisu imali namjeru narušiti niti su pokušavali da kreiraju u potpunosti novu formulu za sistem odnosa među državama. Njihov koncept je više bio poveznica u neprekidnom lancu ljudske civilizacije koja je utjecala na njih, a istovremeno na koju su i oni sami utjecali. Osnovna načela kojima su se uređivali međunarodni odnosi u starim vremenima su bili vezani za tradiciju i običaje. Za muslimane najvažnije pravilo za ispravnu vladavinu jeste „el emr bil ma'ruf vel nehj anil munker“ – naređivanja znanog (ma'ruf) i zabranjivanje zla (munker). Riječ „znano“ u metaforičkom smislu znači ono što je prihvatljivo i šta je ispravno. Arapi iz pustinje sa svojim duhovnim vrijednostima i društvenim načelima došli su u kontakt sa drugačijim ljudima i kulturama te naprednijim civilizacijama. Nisu prihvatili ove kulture pod svaku cijenu niti su ih pokušavali uništiti. Neprekidna interakcija između arapskih načela i vrijednosti, s jedne strane, i drugih kultura i tradicija, s druge, formirali su ono što nazivamo islamskom civilizacijom. Sinteza ove interkacije jeste civilizacija, u kojoj je islamska misao odigrala dominantnu ulogu u određivanju njene strukture i njenog pravca djelovanja. Principi i pravila koji su bili karakteristični za ovu civilizaciju su bili ključne odrednice u oblikovanju i usmjeravanju vanjskih odnosa islamske države i shodno tome, sredstvo i predmet sprovođenja tih odnosa. 

Opće osobine arapskih vanjskih odnosa

Osnovno pravilo koje uređuje odnose između muslimana i drugih naroda prema islamskom konceptu je „selam“ tj. mir. To je pozdrav muslimana, i uvodno pozdravljanje Poslanika (s.a.v.s.) kojima je započeo pisma vladarima drugih naroda. Kur'an naređuje muslimanima da drugim narodima prilaze u prijateljskom ozračju i obavezuje ih da „na put Božiji pozivaju mudrošću i poštenjem, i da se sa njima raspravljaju na najljepši način“. (Kur'an, Sura XIV - 125.) Muslimanu se savjetuje da „na zlo dobrim uzvrati, pa će ti neprijatelj tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (XLI - 34.)

Ipak, i kada bi mir bio osnovno pravilo uobičajenih odnosa, rat nije izuzetak. Islam se razvijao u sredini gdje je rat bio dominantno stanje odnosa među ljudima. Dvije velike supersile, Bizantija i Perzija, bile su u konstantnom stanju rata. Dijelove arapske zemlje okupirali su Bizantijci i Perzijanci. Arapska plemena su se uglavnom borila međusobno, a Kurejšije su silom istjerale muslimane iz Mekke. Takve su bile okolnosti koje su natjerale muslimane da budu u stanju rata. U samoodbrani muslimanima je bilo dozvoljeno da se odbrane ali ne i da prave neprijateljstva. „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (II - 190.) Uprkos činjenici da su uvučeni u sukob koji nisu započeli, muslimani su obavezni da prekinu borbu, ukoliko druga strana to uradi. „Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“(II - 193.) „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.“ (VIII - 61.)

U slučaju neprijateljstva među narodima, treba potražiti pravednu nagodbu. Arbitraža i posredovanje bili su i još uvijek su dva načina rješavanja sukoba. „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni“. (XLIX - 9)

Sva ova pravila bi se mogla svesti kao principe u teoriji, osim što rana historija islama dokazuje da su ova pravila bila sprovedena u praksi. Dobar primjer uvažavanja islamskih principa i Kur'ana kao mjerila u pravednom postupanju, jeste slučaj kada je Ebu Ubejda pisao halifi Omeru, r. a., tražeći od njega dozvolu za sporazume koje je postigao sa gradovima koje su osvojili muslimani u Siriji. U svom odgovoru Ebu Ubejdi, Omer (r.a.) je naveo kur'anski ajet kao mjerodavnu referencu za svoju odluku koja se nije mogla osporiti.  Drugi primjer primjene ovih pravila jeste kada se guverner halife Haruna el-Rašida na graničnoj provinciji suočio sa poništavanjem ugovora od strane stanovnika Kipra. Prije preduzimanja bilo kakve radnje posavjetovao sa osmoricom dobro poznatih muslimanskih pravnika. Svako od njih je u odgovoru na guvernerov upit citirao ajete iz Kur'ana i predaje iz Poslanikovog (s.a.v.s) života kako bi opravdao svoje mišljenje. Takvi principi su oblikovali praktičan vodič za arapske izaslanike u pregovaranju tokom obavljanja diplomatskih misija.

Vrste odnosa

Odnosi između islamske države i drugih naroda bi se mogli klasificirati u tri kategorije:

  1. Odnosi sa narodima sa kojima su Arapi bili u ratnom stanju. Načela koja su uređivala takve odnose bi se mogla sažeti u slijedećem: muslimanima nije bilo dozvoljeno da se bore protiv neprijatelja prije nego im ponude tri opcije. Prihvatanje islama, i u tom slučaju prihvatili bi obaveze i prava kao i drugi muslimani. Ukoliko bi bili sljedbenici objavljenih religija poput kršćanstva i judaizma, mogli bi plaćati danak (džizju) i na taj način zadržati svoju slobodu i vlasništvo. Ako ova dva izbora nisu prihvatljiva, onda treća opcija je bila rat. U slučaju osvajanja kao ishoda borbe, procedura u ranoj fazi je bila da se zaplijeni imovina osvojenih, ali kasnije tokom vladavine drugog halife Omera ibn el-Hattaba (r.a.) pokoreni narodi su mogli zadržati svoju imovinu pod uslovom plaćanja fiksnog poreza u omjeru ostvarenih usjeva i primanja. U slučaju da neprijatelj prihvati mirovni sporazum ili primirje, onda uslovi sporazuma bi definisali vrstu odnosa koje bi nemuslimani imali sa muslimanima.
  2. Odnosi s narodima sa kojima su muslimani imali sklopljen sporazum o nenapadanju ili savezništvu. Primjer ovakvih odnosa je predstavljen u Hudejbijskom sporazumu koji je Poslanik (s.a.v.s.) zaključio sa Kurješijama. Prema ovom sporazumu, muslimani nisu mogli obaviti hadždž sve do slijedeće godine i obje strane su se suzdržale od bilo kakvih akata neprijateljstva tokom razdoblja od 10 godina. Saveznici obje strana bili su tretirani po istim uslovima sporazuma.
  3. Odnosi sa zavisnim državama koje su imale zaštitu od muslimanske države. Sporazum koji je Muavija zaključio sa Armenijom 653. g.. je zanimljiv primjer ovakvih odnosa. Armenci koji su prethodno bili pod dominacijom Bizantijaca dočekali su Arape kako bi osigurali njihovu pomoć u oslobađanju od bizantijskog pritiska i protiv Hazara. Prema ovom sporazumu, kršćanski Armeni su zadržali svoju autonomiju i oblik vlasti, pod uslovom da smjeste 15.000 muslimanskih konjanika. Halifa je njihovim vođama ustupio iste počasti kao i muslimanskim emirima.

Pravo država na postojanje i nezavisnost

Još jedna osobina koja je odlikovala arapske odnose sa drugim narodima tokom ranog historijskog perioda jeste priznanje prava drugih država na postojanje i uživanje nezavisnosti i suvereniteta. To je princip uspostavljen u Kur'anu a muslimanski lideri praktikovali su ga nudeći pomoć i zaštitu muslimanima koji su bili pod suverenitetom druge države. „Što se tiče onih muslimana koji su prihvatili vladavinu strane države i ostanak u njoj, islamska država nije dužna štiti ih“. (Al-Mawdoudi, Abul-Aala, Islamic Government, Diwan Al-Matboaat Al-Djazairiyeh, Algiers, str. 207-209) „A oni koji vjeruju ali nisu u egzilu, nije vam dužnost zaštiti ih. Ukoliko ne budu prognani. Ali ako traže vašu pomoć u vjeri, vaša dužnost je pomoći im, osim protiv naroda sa kojima imate sporazum.“ (Kur'an, VIIl-72.) Interpretirajući dio koji se tiče pomoći u vjeri koja su nudi potlačenim muslimanskim zajednicama, Abudllah Yousuf Ali pojašnjava da onima koji su svojevoljno u ezgilu pod prijetnjom progona je dužnost pomoći onima koji su ostali. U slučaju rata s državom iz koje su protjerani, prognanici su se slobodno mogli boriti protiv takve države.

 

Yasin Istanbuli

(Odlomak iz knjige „Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu“)

Prijevod:  Kemal Obad