Sažetak

U takvim uvjetima jedan domaći poduzetnik Muhamedaga (Mehmedage) Užičanin odlučio se da ulaganjem vlastitog kapitala i uz hipotekarni zajam koji mu je država odobrila na Zmajevcu kod Sarajeva 1890. godine otvori pogon za preradu vune koji je prerastao u fabriku za tkanje sukna, ćebadi i ćilima.

Užičanin je, uz kraće prekide, vodio svoju fabriku sve do 1922. godine.

Ovaj prilog je hronološki pregled poslovanja Muhamedage Užičanina i njegove fabrike sukna na Zmajevcu od 1890. do 1922. godine.

Uvod

Bosna i Hercegovina se nakon okupacije 1878. od Austro-Ugarske monarhije[1] našla u krugu zapadnoevropskih zemalja, što joj je donijelo radikalne promjene u gotovo svim oblastima života: ekonomskim, političkim, kulturnim i dr. Za kratko vrijeme austrougarska uprava je u cilju bržeg učvršćivanja vlasti u Bosni i Hercegovini, a samim tim i svoje pozicije na Balkanu, organizirala novu administraciju, sudstvo i vojsku, modernizirala i izgrađivala željeznički i poštanski saobraćaj, zdravstvo, komunalnu službu, prosvjetu i industriju.

Austrougarska uprava željela je da industrijski izgradi novoosvojene oblasti, ali su se u Bosnu i Hercegovinu, pa i Sarajevo, teško i sporo probijale tehničko-tehnološke novine, a mjere nove vlasti u tom pogledu bile su nedovoljne, što pokazuju podaci o primjeni mašina u privredi Bosne i Hercegovine. Od ukupnog broja privatnih preduzeća i radnji samo u 2641 korištene su mašine, a u 41686 radnji nisu korištene nikakve mašine. To znači da je 6% svih privatnih radnji i preduzeća koristilo mašine u proizvodnom procesu i drugim radnim operacijama.[2]

Privatna inicijativa i domaći kapital u Bosni i Hercegovini gotovo da nisu ni postojali pa je bosanskohercegovačka uprava mogla samo dodjeljivanjem izuzetnih povlastica, kako stranim, tako i domaćim, poduzetnicima pospješiti ubrzaniji industrijski razvoj. Povlastice su se sastojale u povoljnim kreditima, olakšicama oko nabavki sirovina, dobijanju koncesija te u prijevozu željeznicom gotovih industrijskih proizvoda.[3]

Među bogatijim bosanskohercegovačkim begovima i agama nije bilo poduzetnika koji bi na svojoj zemlji pristupili osnivanju tvorničkih pogona manjeg ili većeg opsega. U Sarajevu se jedan aga, Muhamedaga Užičanin, odvažio da postane industrijalac. On je na svom imanju kraj Sarajeva, na Zmajevcu, uz pomoć kredita i ulaganja vlastitog novca 1890. godine otvorio pogon za preradu vune i izradu vunenih proizvoda. Ovaj pogon bila je prva fabrika za preradu ovčije vune, predionica koje je kasnije prerasla u tkaonicu vunenog platna, ćebadi, sukna, pokrivača za konje i tkaonicu ćilima.

Ondašnje vlasti nazivali su ovaj pogon Fabrika ćebadi Muhameda Užičanina, a na ovalnom pečatu iz 1919. godine piše: “B. Užičanin – Tvornica domaćih ćebeta, sukna i šajaka - Tvornica na Zmajevcu kod Sarajeva.”

O Muhamedagi Užičaninu

Familija Užičanin je početkom 19. stoljeća iz Užica doselila u Sarajevo, gdje se 1853. godine Mehmedagi rodio sin Muhamed. Užičanini su se i u Užicu i u Sarajevu bavili primitivnom preradom vune (otkup i češljanje). Sigurno je to bio jedan od razloga zbog čega je Zajedničko ministarstvo finansija, ministar B. Kalaj Muhamedagi Užičaninu ponudio koncesiju da u Sarajevu podigne pogon za preradu vune. Užičanin je rado prihvatio ponuđeni prijedlog, uložio vlastita sredstva, a od Zemaljske vlade u dva navrata (1888. i 1889). dobio kredit, te na Zmajevcu, istoćnoj strani Sarajeva gdje pritoka Miljacke Mošćanica čini pad, na vlastitoj zemlji 1890. godine ozidao fabriku za preradu ovčije vune.

Muhamedaga Užičanin je na poziv Zajedničkog ministarstva finansija, Odjeljenja za Bosnu i Hercegovinu, 1888. godine otputovao u Austriju, gdje je u Konenburgu pregledao fabriku za preradu vune i, kako kaže, u jednom dopisu upućenom Zemaljskoj vladi odmah odlučio da nešto slično pokuša u Sarajevu. Nakon što je 1889. na svom imanju na Zmajevcu, k.o. Koševo, ozidao halu za fabriku, 1890. nabavio je mašine, zaposlio radnike iz okolice, otkupio vunu od ovčara i odmah počeo s preradom vune i proizvodnjom ćebadi.

Uz koncesiju je ministra B. Kalaj Muhamedagi Užičaninu dao i naročite povlastice. Tako je odmah pri zidanju bio oslobođen od šumske takse i takse za vađenje kreča i kamena. Dodijeljene su mu povlastice da vozarinu na željeznici plaća po vojnoj tarifi, tj. 50% jeftinije za svu robu iz te fabrike.[4]

Kako je Užičanin bio neiskusan u ovim poslovima, sva kreditna sredstva uložio je u mašine. Mnoge od njih nije nikad ni koristio, a novac je bio brzo potrošen pa je tokom 1891. godine od ZV tražio novi kredit kako bi mogao isplatiti nabavljene sirovine, radnike, platiti poreze i druge prispjele troškove. Novi kredit mu nije odobren, a nije uspio naći ni partnere za svoj poduhvat, pa je već krajem 1892. godine njegova fabrika propala, a Vlada je rasprodala mašine kako bi namirila kredit koji mu je dala.

Muhamedaga je tako dospio u situaciju da nije mogao izdržavati familiju, pa je odlučio otputovati u Tursku. Kako je tamo živio, iz dostupnih izvora nismo mogli saznati.

U arhivskim spisima njegovo se ime ponovo javlja nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Austrougarski konzul u Carigradu u jednom dopisu obavještava Zajedničko ministarstvo finansija u Beču, a ono Zemaljsku vladu u Sarajevu da je ga je Užičanin posjetio te da je primio obavijest da je s njegove imovine kao i imovine njegovog oca Mehmedage i sestre Habibe Hadžijamaković, rođene Užičanin, skinuta hipoteka.[5]

Iz dostupnih pisanih izvora nije se moglo tačno utvrditi kad se Užičanin vratio u Sarajevo, ali je tokom Prvog svjetskog rata njegova fabrika dobro poslovala.[6]

Užičanin je u svojoj obnovljenoj fabrici proizvodio grubo platno od kojeg su pravljene uniforme za vojsku i zatvorenike. Za potrebe Zemaljske ćilimare preo je vunu kako za bosanske, tako i za one finije perzijske ćilime.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Užičanin je nastavio otkupljivati i prerađivati vunu. Novoj zemaljskoj vladi Kraljevine SHS za BIH predlagao je da mu odobri kreditna sredstva kako bi proširio svoju proizvodnju kupovinom novih mašina. Vlada mu nije odobrila sredstva, jer ih navodno nije imala.

Nakon što mu je odbijen zahtjev za dodjelu zajma, Užičanin je predložio novoj državnoj upravi da joj ustupi fabriku, jer je već bio umoran i star, pa da Država postavi upravnika i dalje vodi poslove u fabrici. Kako ni ovaj zahtjev Vlada nije prihvatila, Užičanin je uzeo saradnika, ortaka, M. Baščauševića.

Fabrika je pod novim upravnikom i novim imenom – Tvornica domaćih ćebeta, sukna i šajaka B. Užičanin uspješno radila do pred Drugi svjetski rat.

Hronologija poslovanja Muhamedage Užičanina

i njegove fabrike sukna i vunene robe u Sarajevu.

prema spisima Zemaljske vlade za BiH 

  1. oktobar 1890. godine Zemaljska vlada je Muhamedagi Užičaninu odobrila kredit od 4000 for., a za njegovo osiguranje uknjižena je hipoteka u korist državnog erara na zemlju Mehmedage Uičanina, oca i sestre Habibe Hadžijamaković rođene Užičanin, u k.o. Koševo.[7]
  2. godina

Muhamedaga Užičanin je 9. januara 1891. godine tražio da mu Zemaljska vlada odobri novi zajam u visini od 15000 for. U dopisu kojim se obratio Vladi objasnio je kako je zajam koji mu je prethodno dodijeljen nedovoljan za dalje uspješno poslovanje, jer je samo motor na vodu koji je pokretao veliku mašinu koštao 5000 for.[8]

Kako Vlada nije bila raspoložena da mu odobri tolika sredstva, Užičanin je 12. februara 1891. smanjio zahtjev na 12000 for. kako bi mogao opremiti fabriku i početi s proizvodnjom.[9]

Zemaljska vlada je 10. marta 1891. Muhamedagi Užučaninu odobrila novi zajam u visini od 8000 for., a za osiguranje ovih sredstava stavila je hipoteku u korist državnog erara na sve mašine u njegovoj fabrici u visini od 8000 for.[10]

Zajedničko ministarstvo finansija u Beču – Odjeljenje za BiH (ZMF) je 20. marta 1891. Zemaljskoj vladi u Sarajevu poslalo upute kako bi “firma za izrađivanje ćebeta” trebala poslovati. Na početku dopisa ZMF naglašava da je Muhamedaga Užičanin otvorio fabriku uz državnu pozajmicu, pa mu zbog toga Država treba osigurati što veću pomoć u vidu savjeta i olakšica oko nabavljanja sirovina i prijevoza gotovih proizvoda, kako bi uspješno poslovao. ZMF je zadužio Zemaljsku vladu da Užičaninu u svemu bude na usluzi. Upute su se sastojale iz devet tačaka:

  1. za uspješno vođenje fabrike neophodno je angažirati jedno stručno lice;
  2. kvalitet i cijena artikala (ćebadi) moraju biti prihvatljivi za kupce kako bi se roba dobro prodavala;
  3. sirovine za proizvodnju (vunu) fabrika mora nabavljati u zemlji;
  4. vlasnik se sam mora brinuti za sve što je preduzeću potrebno;
  5. da bi firma uspješno poslovala, neophodno je osigurati personal (radnike i službena lica);
  6. fabrika se mora završiti;
  7. treba osigurati fond za pomoć radnicima;
  8. utvrditi odakle je najpovoljnije nabavljati potrebnu sirovinu;
  9. Zemaljska vlada treba se brinuti da preduzeće bude rentabilno.

Sva ova uputstva Vlada je morala objasniti Muhamedagi Užičaninu, jer je, za Zajedničko ministarstvo finansija, ova fabrika predstavljala razvoj industrije u Bosni i Hercegovini i trebalo ju je štititi. Prema proračunu, preduzeće je trebalo zarađivati godišnje (donositi) 32000 for. čistog prihoda, a trebalo je 35000 for. da otpočne s radom. Ovi proračuni izvedeni su na temelju Užičaninovog proračuna koji je on dostavio Zajedničkom ministarstvu. Proračun je izveden i na temelju činjenice da u Bosni i Hercegovini nije bilo konkurentne fabrike, pa se pretpostavljalo da će sve što se proizvede biti i prodano. Za proračun su uzeti sljedeći parametri: prve godine proizvodnja je 3000 metra užadi koja bi se prodavala po 3 for. i mogla bi donijeti 24000 forinti zarade. Tu su i drugi artikli, kao bosanski tepih i sukno.

Zajedničko ministarstvo je u ovom dopisu posebno naglašavalo da Zemaljska vlada treba Užičaninu pomoći oko poslova, jer cijeni njegove napore. Osim toga, u Bosni i Hercegovini je ovčarstvo bilo, relativno dobro razvijeno, pa je trebalo osigurati otkup vune od bosanskohercegovačkih ovčara. Nova bosansko hercegovačka uprava, a najviše ministar Kalaj, željela je da se podizanjem jedne tekstilne fabrike omoguči kako otkup vune, tako i njena prerada. Potreba za bosanskim ćilimima iz godine u godinu sve je veća, jer se sve više traže, kako na domaćem, tako i na stranom tržištu. Zbog svega navedenog Zajedničko ministarstvo je predlagalo Zemaljskoj vladi u Sarajevu da Užičanin izuzme 53 MZC vune iz Baruhovih magacina.

Dakle, Zemaljska vlada je Užičaninu u dva navrata dala kredit od 18500 for., pa se zbog toga treba i brinuti o njegovoj fabrici.[11]

Početkom. maja 1891. godine Užičaninova fabrika - Pogon za preradu vune i izradu ćebadi – otpočela je s radom. Nabavljene su mašine, nabavljene su i sirovine iz okolice Sarajeva, te zaposleni nekvalificirani radnici sa Zmajevca.

Užičanin nije slušao savjetnike, i u svoju fabriku nije zaposlio kvalifikovane radnike nego priučene radnike sa Zmajevca, i to mu se veoma brzo osvetilo. Već krajem maja 1891. godine krenuli su novčani problemi oko isplata radnika i dobavljača vune. Upravnik za glavni grad Sarajevo Berks u jednom dopisu od 7. maja upozorio je Užičanina kako mora redovno isplaćivati radnike koji su i povremeno radili u njegovoj fabrici.[12]

Još u aprilu 1891. Muhamedaga Užičanin je od Okružne oblasti Sarajevo dobio odobrenje da za potrebe svoje fabrike može nabavljati drva na području: Mokro i Vučija Luka, bez plaćanja takse. O tome je Okružna oblast obavijestila Zemaljsku vladu 30. aprila 1891.[13]

Mašine koje je Užičanin nabavio progutale su sav novac koji je prethodno dobio, pa je 12. maja 1891. Vladi uputio novi zahtjev za zajam od 4000 for.[14] O ovom zahtjevu Zajedničko ministarstvo je 6. juna 1891. obavijestilo Zemaljsku vladu. Ministarstvo je podsjetilo Vladu na njegov prethodni izvještaj u kojem je sugerisano da se u fabriku postavi upravnik, tj. neko stručno lice – nadzornik koji se razumije u poslove. Sada je Zajedničko ministarstvo naredilo Vladi da se Užičaninu postavi “director ekspert” koji će stići iz Beča i utvrditi kakve su poslovne perspektive preduzeća.[15]

  1. augusta 1891. godine obavljen je detaljan obračun svih utrošenih sredstava iz dva zajma koje je Zemaljska vlada odobrila za otvaranje pogona na Zmajevcu. Iz obračuna je bilo jasno da je Muhamedaga Užičanin sva kreditna sredstva uložio u nabavku mašina, pa zbog toga nije imao novaca da plati porez, da isplati radnike, a ni novopostavljenog direktora nije mogao platiti.[16]
  2. augusta 1891. Poreski ured u Sarajevu obavijestio je Upravu grada da Užičanin nije platio porez za tekuću godinu. Zbog toga je Uprava grada Sarajeva 3. septembra pisala Zemaljskoj vladi da mora poduzeti neke mjere u vezi sa Užičaninom zbog neplaćanja poreza. Zemaljska vlada obavijestila je Upravu grada Sarajeva da je iz Beča stigao upravnik Ferdinand Lieb, da ga je postavila za upravnika fabrike, te da se nada da će tamo poslovi krenuti.

Iz istog spisa saznajemo da je Gradski fond za potpore 20. juna isplatio 75 forinti pomoći radnicima iz Užičaninove fabrike. Pet radnika je isplaćeno dobivši iznos od po 15 forinti.[17]

Zajedničko ministarstvo je od Zemaljske vlade 18. oktobra tražilo da se direktor Ferdinand Lieb, koji je poslan kao ekspert iz Beča i postavljen za direktora u Užičaninovoj fabrici, isplati iz državne kase. Trebalo mu je isplatiti 246 forinti i 68 helera.[18]

  1. godina

Kako Muhamedaga Užičanin nije imao sredstava da izmiruje sve nagomilane dugove, a povjerioci su tražili svoje, Zemaljska vlada je po preporuci ministra B. Kalaja odlučila da fabriku “zaledi” i da objavi prodaju Užičaninove imovine, mašina iz njegove fabrike. Telal Husein Hasić dobio je iz državne kase 50 kr za valjano proglašenje po svoj čaršiji 3. augusta 1892. prodaje imovine Muhameda Užičanina. Nije bilo dugog kupca osim države, i sva Užičaninova imovina prešla je u državno vlasništvo kako bi se naplatio hipotekarni zajam od 18500 for.[19]

Muhamed Užičanin je zajedno sa svojom familijom došao u situaciju da nema nikakvih sredstava za život, pa je odlučio da se obrati Zemaljskoj vladi sa zahtjevom da mu se odobri odlazak u Tursku. Evo kako je objasnio svoju situaciju i obrazložio zahtjev da odlazi u Tursku u molbi koju je 25. augusta 1892. uputio na adresu Vlade:

Visoka zemaljska vlado!

Godine 1888. početkom mjeseca augusta bio sam bez ikakve moje molbe pozvan Visokoj zemaljskoj vladi te sam bio ponuđen da li bi u Austriju putovao i u Konenburgu jednu tvornicu ćebeta pregledao.

Ja sam odlučio da bih pošao, to mi je Visoka ista izdala certifikat od 21. 8. broj 46676 – I god. 1888. kojim mi je preporučila da si imadem prijaviti u Beču bosanskom odjeljenju kod ministarstva, i da pregledam fabriku ćebeta firme Schausman & co. iz Konenburga.

Ja sam ovaj poziv veoma rado primijo i otputovao, spomenutu fabriku pregledao i proučio te se vratio u Sarajevo i s tvrdim uvjerenjem, da bi ovakva fabrika za domaću vunenu industriju od velike koristi po sav narod bila, te odlučih za ovu stvar zauzeti se i gledati ne bi li kojim načinom bilo moguće ovakvu fabriku u Sarajevu podići.

Ja sam zato sa domaćim trgovcima u Sarajevu gledao da ustanovimo društvo, koje bi ovaj rad otpočetka i preuzelo, ali mi ovo za rukom pošlo nije.

Onda sam se obratio Visokoj zemaljskoj vladi i zamolio je, ako Visoka zemaljska vlada želi, da se ovakva industrija u našoj zemlji počne podizati, - da mi nužne potrebe pomogne a da ću se ja sam u ovo poduzeće upustiti. Visoka zemaljska vlada usmeno mi je obećala moje poduzeće u svakom pogledu podupirati, što mi je sve do danas po mogućnosti i činila.

Ja sam dakle, oslanjajući se na obećanje Visoke zemaljske vlade g. 1889. početkom marta svoju žrtvu položio, dok sam ovu fabriku god. 1890. 21. oktobra u život doveo i sa pomoći Visoke vlade do konca god. 1891. obrt vodio, a tada se na jedanput u mojemu poduzeću pokaza nesreća.

Dan po dan, pao sam u ovakve neprilike, što još do danas ni jedna od naših uglednijih familija u našoj zemlji u ovakvu nesreću došla nije, jer ja više nikakva načina, nikakva materijalna sredstva, niti dohodka za življenje ne madem.

Sad dolazim Visoku vladu najponiznije zamoliti, da me ne ostavi još dalje u ovakvoj nesreći i nevolji, te ako Visoka vlada kani mene ma kad i ma kojim sredstvom iz ove nesreće spasiti, to neka blagoizvoli meni do konačnog riješenja ove stvari neku potporu ili malen zajam za uzdržavanje mene i moje familije odredi, neka se Visoka vlada obazre na početak ove molbe i cijelog poduzeća, neka ne dozvoli da kraj tolikih žrtava i mučnog rada ostanem još dalje u ovom bijednom položaju.

Nadam se, da će Visoka vlada i ovaj put moju smjernu molbu po mogućnosti uvažiti i iz ove me bijede spasiti; a u slučaju pak, ako Visoka vlada kada sve ovo u obzir uzme, moju molbu ipak uvažiti ne bi mogla; to ponizno molim za čim skorije riješenje, jer u ovakvim prilikama i u ovakvom bijednom položaju – lišen i najmanjeg dohodka – ne mogu još dalje sa svojom familijom u sredini poznanika ove varoši niti živjeti niti ostati.

Visokoj vladi odani.[20]

  1. godina

Državni odvjetnik, “erarni fiškal”, 5. januara 1893. završio je kompletan izvještaj o obavljenoj rasprodaji, “ovrhi”, mašina u Užičaninovoj fabrici ćebadi. Jedan primjerak ovog izvještaja poslao je Zajedničkom ministarstvu – ministru B. Kalaju u Beč.[21]

Ministar B. Kalaj je 10. januara iz Beča poslao telegram u kojem hitno traži od Zemaljske vlade da mu pošalje izvještaj o prodaji mašina iz Užičaninove fabrike[22], a tek 16. januara 1893. stiže odgovor na izvještaj državnog odvjetnika iz Sarajeva, od 5. januara 1893. U odgovoru je ministar B. Kalaj, između ostalog, naveo da je primio na znanje kako je državni erar Užičaninovu fabrika kupio za 8690 forinti. On dalje daje zadatak Zemaljskoj vladi da predloži: šta bi bilo najbolje proizvoditi u toj fabrici.[23]

Muhamedaga je gubitkom fabrike dospio u težak položaj. Nije imao sredstava za život, pa je tokom februara 1893. počeo da u raznim službama prikuplja potvrde kako bi s familijom odselio u Tursku: uvjerenje da nije kažnjavan, uvjerenje Okružnog suda da se protiv njega ne vodi građanska parnica, potvrdu poreskog ureda o plaćenom porezu.[24]

  1. februara 1893. Kotarski sud izdao je nalog Gruntovnici da se na imovinu Muhameda Užičanina upiše novi vlasnik, državni erar.[25]

Muhamedaga Užičanin predao je 3. maja 1893. godine još jednu molbu Zemaljskoj vladi u Sarajevu u kojoj je sada molio da ga Vlada postavi za upravnika fabrike, sad kad je ona njen vlasnik, jer će se on najbolje brinuti o njoj, a smatra da je proteklih godina stekao iskustvo u poslovanju. Nakon navedenih prijedloga i razmišljanja o mogućnostima njegovog novog poslovanja kao upravnika, sada državne, fabrike, on navodi: “...visoko ista jamačno neće dopustiti da propadne i gladuje jedna obitelj koja se je brojala među prve u našem gradu; ja nisam svojom nevaljanosti i nemarnosti skrivio svoju nesreću, nego sam postao žrtvom najplemenitijeg nastojanja, što se našem svjetu predbaciva da nama poduzetnog duha, ono sam ja hotio pobiti, te sam svoje sile i imetak namijenio tom cilju.

Fabrikacija ćebeta zanat mi je, teško se je odricati svojega zanata, niti bi mi bilo drago baviti se drugim poslom niti sam upućen u drugom zanatu, te se nadam da bi mogao pomoću Božijom oživotvoriti moju misao, jer danas bi ja počeo na sasvim čednoj podlozi... Nadodati mi je da ono 1000 for. što kanim potrošiti na popravak fabrike, dala bi mi moja žena, koja bi zato prodala onaj njezin čifluk kojega je naslijedila od njenog umrlog oca.”[26]

Tokom aprila 1893. godine vođeni su pregovori oko ustupanja mašina iz Užičaninove fabrike predionici vune u Jeleču kod Višegrada. U zapisniku od 3. maja nalazi se konstatacija zaduženih da obave ovaj posao; da je mašine koje je nabavio Užičanin, pokretala voda, a da u fabrici u Jeleču, vlasnika Samuela Ledera, nema vode, pa stoga ne mogu da ih kupe.[27]

Mašine iz Užičaninove fabrike prodane su na licitaciji koja je održana 31. oktobra 1893. firmi Kramer i Švarc iz Trsta za 2115 for.[28]

Zemaljska vlada je Zajedničkom ministarstvu predložila da bi se u hali Užičaninove fabrike moglo smjestiti sirotište kad bi se temeljito adaptirala. Ministar B. Kalaj je 8. decembra 1893. Zemaljskoj vladi dostavio elaborat o adaptaciji Užičaninove fabrike u sirotište. proračun za daptaciju bio je 8800 for. pa je Vlada zbog visoke cijene od tog plana odustala.

U zapisniku sastavljenom 18. februara 1893. godine kod Vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo nalaze se podaci o Muhamedagi Užičaninu i njegovoj familiji. Podaci su uneseni u odgovarajuće rubrike koje su morali popuniti svi iseljenici:

“Koga vodi: Supruga Devleta, sinovi Abdulah, Safet i Sulejmen te kćeri: Esma i Behija. Najstariji sin Asim ostaje kod oca Mehmeda Užičanina u Sarajevu. 

Zvanje/zanimanje: Užičanin; Star: 40 godina. Oženjen; Stas: visok; Lice: ovalno; Oči: crne: Putuje preko: Pljevlja u Konstantinopol.”

Na kraju formulara stajala je napomena da će u slučaju povratka u Bosnu i Hercegovinu biti vraćen s granice. U napomeni o novcu piše da novaca nema osim 500 for. koje je supruga dobila za prodaju svoje imovine.[29]

Iz Ministarstva vanjskih poslova Austro-Ugarske monarhije u Carigradu je 3. oktobra 1894. godine proslijeđen zahtijev Muhameda Užičanina upućen Zemaljskom eraru da se briše hipoteka na imovinu Mehmeda Užičanina, Nefize Užičanin i Habibe Hadžijamaković, rođene Užičanin, koja je stavljena kao osiguranje hipotekarnog kredita dodijeljenog Muhamedu na iznose od 3400 i 3600 forinti 1889. godine i 1890. godine.[30]

1898-1917. godina

Iz dostupnih izvora i literature saznajemo da je Muhamed Užičanin s familijom 1894. godine odselio u Carigrad, gdje je ostao do 1908. godine. Kako je tamo živio i od čega se izdržavao nije nam poznato. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine Užičanin se vratio u Sarajevo i preuzeo svoj pogon koji je Zemaljska vlada ostavila da “leži”, jer nije mogla da se odluči kako da ga iskoristi. Užičanin je preuzeo i reorganizirao fabriku, a povlastice koje je dobio od ministra B. Kalaja ponovo su mu bile priznate. Bolnice, željeznice, žandarske i finansijske straže, kaznionice, Ćilimara, svi su za svoje potrebe kod njega nabavljali, a on je uz olakšice na prijevozu, s uspjehom održavao konkurenciju.[31]

Muhamedaga Užičanin osjećao je umor od stalnog rada i borbe za dobrobit i napredak svoje fabrike, pa je u dopisu upućenom Zemaljskoj vladi 17. jula 1917. godine ponudio da svoju tekstilnu fabriku izda pod najam Vladi uz umjerene uvjete pa da je ona, u vlastitoj režiji, vodi. Svoj zahtjev obrazložio je sljedećim riječima: “Ja pošto sam u starosti od 63 godine te osamljen, a nejde mi za rukom da kakovo društvo mogu ustanoviti, te iz tih razloga – odlučio sam se moju fabriku izdati pod najam iz uvjerenja da bi ista od velike koristi za visoki erar bila, a to može zemaljska tkaonica ćilima dokazati – koliku novčanu svotu je meni u toku vremena ovoga za špinlohn (predenje vune) isplatila.”[32]

Zemaljska vlada nije bila zainteresirana za ovaj prijedlog, pa je Užičanin i dalje samostalno vodio svoju fabriku. sve do završetka Prvog svjetskog rata i formiranja nove države – Kraljevine SHS/Jugoslavije. Nadao se da će mu u novoj državi biti nešto povoljniji uvjeti za poslovanje, te da će povoljnim kreditima obnoviti mašine i proširiti poslovanje otvaranjem pogona za bojenje vune.

  1. juna 1919. godine Muhamedaga Užičanin obavještava Zemaljsku vladu za BiH Kraljevine SHS da su se sada izmijenile poslovne prilike, a da je on sam star i umoran od stalne borbe, po njemu, nepravedne, jer je u posao ušao s malo teoretske i praktične spreme, a uz mnogo želje za uspjehom i dokazivanjem. Navodi da je našao spremnog trgovca Baščauševića kao kompanjona, koji će, koristeći se njegovim iskustvom, znati fabriku dalje unaprijediti. Sada je fabrika promijenila naziv u: “B. Užičanin”, Tvornica domaćih ćebeta, sukna i šajaka, Tvornica na Zmajevcu kod Sarajeva.[33]

U dopisu od 3. juna 1919. godine koji su potpisali Užičanin i Baščaušević i ovjerili novim pečatom, Užičanin se obraća Zemaljskoj vladi za BiH Kraljevine SHS sa zahtjevom za dodjelu povoljnog zajma kako bi usavršio proizvodnju. Nakon opisa historijata fabrike i problema s bivšom austrougarskom upravom, on navodi: “Za usavršavanje moje fabrike trebao bih još 8 komada raznih mašina; trebao bi osim toga da provedem neke popravke na dosadašnjim mašinama i zgradama, a osim toga da nabavim i veću zalihu vune, pa molim stoga Visoku zemaljsku vladu da mi podijeli beskamatni zajam za vrijeme od 10 godina u visini od 90.000 dinara. Od toga zajma trebao bih odmah 30.000 dinara za popravke mašina i zgrada, za kupnju zalihe vune, jer u junu dospijeva sezona nove vune. Ostalih 60.000 dinara imalo bi se platiti za mašine, odakle one budu nabavljene.”[34]

U nastavku dopisa on navodi kako se nada da će nova naša vlada domaćem čovjeku ići naruku. Državni službenik je na kraju spisa napisao kako je molitelj usmeno obaviješten da Vlada ne može dati tako visok zajam, jer nema sredstava.[35]

Jedini spis koji nije potpisao Muhamedaga Užičanin a tiče se poslovanja fabrike sukna na Zmajevcu, nego M. Baščaušević, potpisan je 12. februara 1922. godine. Dopis je upućen Ministarstvu trgovine i industrije u Beograd, a odnosi se na zahtjev za odobrenje beskamatnog zajma od 250.000 dinara koji bi bio utrošen za nabavku mašina za opremanje moderne bojadžinice i opravke postojećih mašina.[36]

Ministarstvo je odgovorilo da nije u mogućnosti dodijeliti ovaj kredit, pa je fabrika nastavila raditi sa starom postojećom opremom sve do pred Drugi svjetski rat.

Zaključak

Muhamedaga Užičanin podigao je 1890. godine na Zmajevcu kod Sarajeva pogon za preradu vune i proizvodnju ćebadi i sukna. U fabriku je uložio vlastiti kapital i podigao od Zemaljske vlade hipotekarni kredit. Kad je zbog finansijskih problema Užičanin bankrotirao, s familijom je odselio u Tursku.

Vratio se u Sarajevo nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, te ponovo pokrenuo proizvodnju u fabrici na Zmajevcu. Naročito je dobro poslovao tokom Prvog svjetskog rata, 1914-1918.

Fabrika je radila sve do Drugog svjetskog rata, a izrađivala je domaće grubo sukno za seljake i zatvorske uniforme, razne pokrivače (deke), šajak, a od finije vune i štofove.

Dugo vremena je fabrika za Zemaljsku ćilimaru u Sarajevu izrađivala prediva razne debljine od čiste vune.


Autor: Mina Kujović

 

[1] Odlukom Berlinskog kongresa (tačka 25) 1878. godine Austro-Ugarska monarhija dobila je mandat velikih evropskih sila da privremeno okupira Bosnu i Hercercegovinu, pod izgovorom da u njoj sredi agrarne odnose. Okupacija je trajala do 1908. godine, kad je Austro-Ugarska monarhija anektirala Bosnu i Hercegovinu, i tu je ostala sve do završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine. Nakon završetka Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je sve do početka Drugog svjetskog rata, 1941. godine, bila u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije.

[2] Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. I 20. stoljeća, Sarajevo, 2004., str. 46.

[3] F. Hauptman, Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878-1918), 201.

[4] J. Lakatoš i A Despić: Industrija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1924., str. 193.

[5] Muhamedaga Užičanin nije uspio naći partnere za zajedničko ulaganje pa je radi osiguranja drugog hipotekarnog zajma od 4000 for. založio zemlju, u k. o. Koševo, svoga oca i sestre.

[6] Todor Kruševac navodi da se vratio 1908. godine i da je odmah preuzeo fabriku i počeo da radi. T. Kruševac, Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878-1918., Sarajevo, 1960., 212.

[7] Arhiv Bosne i Hercegovine (A BiH), Zemaljska Vlada za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo (ZVS), šifra broj (Š.) 41-4/1890.

[8] ABiH, ZVS, š. 41-4-2/1891 Užičanin je kupio previše opreme od koje veći dio nije nikad upotrijebljen i nije zaposlio nijednog kvalifikovanog radnika.

[9] ABiH, ZVS, š. 41-4-3/1891.

[10] ABiH, ZVS, š. 41-4-671891.

[11] ABiH, ZVS, š. 41-4-71891.

[12] ABiH, ZVS, š. 41-4-8/1891.

[13] ABiH, ZVS, š. 41-4-13/1891.

[14] ABiH, ZVS, š. 41-4-9/1891.

[15] ABiH, ZVS, š. 41-4-19/1891.

[16] ABiH, ZVS, š. 41-4-13/1891.

[17] ABiH, ZVS, š. 41-4-15/1891.

[18] ABiH, ZVS, š. 41-4-16/1891.

[19] ABiH, ZVS, š. 41-4 – do 41-4 –19 U okviru ove šifre adaktirano je 16 spisa koji se odnose na: police osguranja, popis Užičaninovih dugovanja i pregled zaduženja, polica osiguranja fabrike od požara, isplata telala Hasića i izvještaj erarnog fiškala o obavljenoj prodaji Užičaninove fabrike. Država je namirila svoj dug.

[20] ABiH, ZVS, š. 41 –4-14/1892. – Adresa stanovanja: Abdesthana 5.

[21] ABiH, ZVS, š. 29-144/1983.

[22] ABiH, ZVS, š. 29-145-2/1893.

[23] ABiH, ZVS, š. 29-145-4/1893.

[24] ABiH, ZVS, š. 29-145-9/1893.

Poreznom uredu je dugovao 180 for. i 20 novčića, ali je dobio potvrdu da može otići iz zemlje. Interesantno je da mu kadija Kotarskog šerijatskog suda u Sarajevu Sejfudin nije htio izdati potvrdu jer je prvoj ženi Almasi (rođenoj Duranović) dugovao 246 for. i 84 novčića: “Stoga se zamoljena mu svjedodžba izdati ne može, sve dotlen, dok ženin dug i ostalo što joj usljed raspusta pripada platio ili sa njom naravnao ne bude.” U uvjerenju o nekažnjavanju jeste i napomena državnog službenika da mu se u slučaju da zatraži odobrenje za povratak, to ne dozvoli jer bi pao na državne jasle pošto više nema svoje imovine. 18. februara Muhamed Užičanin dobio je kućnu listu, iz koje saznajemo da je imao četiri sina, a to su: Asim (majka Fata) rođen 1879., Safet (majka Almasa) rođen 1881., Abdulah (majka Almasa) rođen 1884., i Sulejman (majka Almasa) rođen 1889., te dvije kćerke: Esma-Fatima (majka Almasa) rođena 1886. i Behija – drugih podataka nema. Muhamed je rođen 1853. Otac Mehmed je rođen 1800. godine, a majka mu se zvala Pemba. Na kućnoj listi navedeno je da mu se žena zove Devleta.

[25] ABiH, ZVS, š. 29-145-10/1893.

[26] ABiH, ZVS, 29-145-13/1893. U potpisu je M. Užičanin – rukopis sasvim drugi nego onaj kojim je molba pisana.

[27] ABiH, ZVS, š. 29-145-14/1893.

[28] ABiH, ZVS, š. 19-145-26/1893.

[29] ABiH, ZVS, š. 29-145-9/1894.

[30] ABiH, ZVS, š. 29-145-7/1945.

[31] Najjača konkurencija bila mu je erdeljsko i češko sukno. J. Lakatoš I A. Despić, Industrija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1924., 194.

[32] ABiH, ZVS, š. 217-55-3/1917. U prilogu molbe je i opširan dopis Hofmana, direktora Zemaljske tkaonice ćilima Sarajevo, u kojem on potrvrđuje dugogodišnju uspješnu poslovnu saradnju s Muhamedom Užičaninom i njegovom fabrikom.

[33] ABiH, ZVS za BiH KSHS, š. 217-57-3/1919.

[34] Isto.

[35] Isto.

[36] ABiH, Ministarstvo trgovine i industrije - Odjeljenje za Bosnu i Hercegovinu, br. 9233/1922. Užičaninova fabrika imala je dvojak pogon, turbinu (12 HP) i lokomobil (18 HP), a prerađivala je 30000-40000 kg grube ovčije vune godišnje, nabavljane u Bosnii i Hercegovini, kao i finiju “merino” vunu nabavljenu u Sremu, Slavoniji i Vojvodini. Svi proizvodi prodavani su isključivo na domaćem tržištu. Fabrika se sastojala iz predionice, tkaonice i valjaonice; u predionici je bilo 7 raznih mašina za sve vrste češljanja i predenja, u valjaonici 2 mašine za valjanje, a u tkaonici 2 moderna mašinska razboja. U fabrici je radilo 8 kvalifikovanih radnika i 4-8 polukvalifikovanih radika iz okolice.