Težište u učenju ovog pokreta bilo ja na unošenju dinamizma u islamsku pravnu misao i osavremenjavanje muslimanskih ustanova. Ovaj pokret javio se i raširio u Egiptu, Indiji, Osmanskoj državi, Carskoj Rusiji, Jugoistočnoj Aziji a kasnije i na Magrebu. Odjek ovog pokreta osjetio se i na Balkanu, posebno Bosni i Hercegovini.

Jedan od mislilaca koji je dao doprinos ideji reforme bio je i Allama Muhammed Ikbal. U svojim promišljanjima o dinamiziranju islamske misli i reformi muslimanskih ustanova on se naslanjao na ideje autora kao što su Šah Velijullah, Šah Ismail Šehid,  Sejjid Ahmed-han, Džemaluddin Afgani, Seid Halim-paša i druge.

Ključni mehanizam za oživljavanje islamske pravne misli Ikbal je, kao i drugi reformisti, vidio u idžtihadu- samostalnom tumačenju glavnih izvora Islama radi konstrukcije praktičnih normi. Svoje poglede o idžtihadu, Ikbal je izražavao u poeziji, esejima a najcjelovitije u šestom predavanju Obnove vjerske misli u Islamu, zbirke predavanja održanih tokom 1928 i 1930 u Madrasu, Hajderabadu i Aligarhu. Ovo njegovo predavanje i drugi radovi o idžtihadu bili su predmet detaljnog izučavanja savremenih autora. Možda najcjelovitiju analizu Ikbalovih pogleda na idžtihad dao je, po našem mišljenju, savremeni pakistanski autor prof. Muhammed Halid Mesud u knjizi Iqbal's Reconstruction of Ijtihad (Iqbal Academy Pakistan- Lahore i Islamic Research Institute Islamabad, 1995, 236). On je Ikbalov doprinos rekonstrukciji idžtihada vidio u rekonstrukciji definicije idžtihada, rekonstrukciji idžma-a (muslimanskog communis opinio doctorum) i rekonstrukciji kijasa.

U pogledu definicije idžtihada, Ikbal ide dalje od uobičajene pravno-tehničke definicije i ovaj proces definiše kao: (1) princip dinamizma; (2)nezavisno mišljenje i odluku; (3) potpuni autoritet u donošenju propisa. Na ovaj način Ikbal je jedan metod islamske pravne nauke razumio kao „princip kretanja u strukturi Islama“ a njegov domen od tradicionalno definisanog Fikha proširio na cjelokupno područje „vjerske misli“ (e-fikr ed-dini).

Drugi koncept-idžma- tradicionalno je bio definisan kao saglasnost učenjaka o jednom šerijatskom pitanju u jednom vremenu nakon Muhammeda a.s. Idžma je imao funkciju ratifikacije pojedinačnih tumačenja. Ikbal je unio promjene u ovu definiciju kako u pogledu strukture koja vrši idžma tako i u pogledu njenog dinamizma. U pogledu strukture, Ikbal je naglasio kolektivni oblik idžma-a, smatrajući da ne samo ulema nego i predstavnici muslimanske zajednice traba da učestvuju u tom procesu. Samim tim, smatrao je da parlamentarne skupštine u muslimanskim zemljama u savremeno doba treba da vrše funkciju idžma-a. Medjutim, ovi pogledi Muhammeda Ikbala nisu ostvareni ni u sjedištu nekadašnjeg Hilafeta, što je Ikbal pomno pratio, ni u njegovoj vlastitoj domovini nakon nezavisnosti. Ulema je tako nastavila da djeluje u tijelima odvojenim od zakonodavnih skupština i razvijala se kao vjerski autoritet nasuprot institucionalizovanom i sekularizovanom autoritet javnog mišljenja.

Treći koncept –kijas, koji predstavlja analoško zaključivanje, Ikbal je vezao za ostvarivanje krajnjih ciljeva Šerijata. Naime, on je smatrao da kada god se pristupa anloškom rasudjivanju treba imati na umu krajnje ciljeve Šerijata (mekasid)- zaštitu života, vjere, prodice, razuma i imovine. Ako analogija ne štiti ove vrijednosti onda je treba napustiti.

Na ovaj način, Ikbal je razvio svoje poglede o islamskom normativnom sistemu, koji se po njegovom mišljenju treba kretati sa ljudima, koji nikad ljude ne smije ostaviti iza sebe ili ostati iza ljudi (Masud, op.cit. 165).

 

Autor: Prof. dr Fikret Karčić