Uvod

Vatikanski dnevni list L’Osservatore Romano je 30. marta 2008. godine objavio intervju s monsinjorom Vittorijem Formentijem, urednikom godišnje statističke knjige Vatikana. Monsinjor Formenti izjavio je: “...po prvi put u historiji mi više nismo na vrhu; muslimani su nas pretekli.” On je dodao još i da je omjer katolika u svijetu prilično stabilan, dok je postotak muslimana u porastu zbog veće stope prirodnog priraštaja.

Inače, u prijevodu u bosanki jezik L’Osservatore Romano znači “Rimski promatrač”. Ove novine pokrivaju sve vatikanske javne aktivnosti, objavljuju izdanja važnih crkvenih ljudi i štampaju službene vatikanske dokumente nakon njihovog službenog objavljivanja. Prvi broj štampan je 1. jula 1861. godine. Osim dnevnog izdanja na talijanskom jeziku, L’Osservatore Romano izlazi i sedmično na talijanskom, ali i engleskom, španjolskom, portugalskom, njemačkom, malajalamu, te od 2007. godine i mjesečno na poljskome jeziku. Izdanje na engleskom jeziku šalje se u 129 zemalja širom svijeta.

Drugi mediji istakli su da je Vatikan priznao ono što se već duže vrijeme čuje iz muslimanskih krugova, a to je da su muslimani pretekli katolike i postali najbrojnija vjerska zajednica u svijetu. Svjetski su mediji prenijeli ovu eksluzivu naslovima poput: Vatikan Says Islam No. 1.; Islam Is The World’s Largest Religion, ili Muslims Now Outnumber Catholics... Službena statistika koju je Formenti predočio listu L’Osservatore Romano navodi da muslimani čine 19,2%, a katolici 17,4% svjetskog stanovništva.

U narednim ćemo recima, prenoseći tumačenja ciljanih stavaka iz Kur’ana, pokušati dati mali doprinos rasvjetljavanju samo nekih činjenica zašto je islam svjetska religija broj 1 i kao takva – religija budućnosti, kako mnogi ističu. Pokušat ćemo dati određena razmišljanja o tome da se svekolikost islama kao religije broj 1 ne ogleda samo u brojnosti sljedbenika islama u povijesnome smislu, nego ćemo naglasiti i metapovijesni kontinuitet islama – predanosti Bogu ranijih generacija, sve od početka ljudskoga roda.

Naravno, oba ova aspekta islama (i povijesni i metapovijesni) imali su za rezultat konkretizaciju njegove prisutnosti u datom vremenu i prostoru. Vremensko-prostorna konkretizacija islama koju spominjemo jeste ustvari ono što često nazivamo islamskom civilizacijom. Ta vremensko-prostorna konkretizacija islama počela se oblikovati pojavom Muhammeda, a.s., razvijala se kroz povijest sve do danas, a svoj krajnji oblik dosegnut će u budućnosti u nama nepoznatom vremenu i formi.

Dakle, pored metapovijesnog i povijesnog aspekta islama, došli smo i do trećeg – civilizacijskog aspekta islama. Pokušat ćemo u ovom radu objasniti kako je to islam u metapovijesnom smislu najstarija religija, u povijesnom smislu najmlađa religija, a u civilizacijskom smislu, prema broju sljedbenika, kako to sada i drugi priznaju, najbrojnija religija.

Jezičko značenje izraza islam

“Ludo da svako u slučaju svome

svoje zasebno mišljenje slavi!

Ako se islam Bogu predan zove

u islamu živimo i umiremo svi.”[1]

Ovako je pisao slavni njemački kompozitor i umjetnik Johann Wolfgang Goethe. Namjerno smo ovaj rad počeli njegovim riječima, iako nam je cilj da izraz islam i musliman protumačimo naročito kroz savremene – tefsire 20. stoljeća. Višestruko je poticajan ovaj Goetheov iskaz s obzirom na ovu temu koja se uvijek nekako nastoji tumačiti i analizirati u korelaciji s džihadom (bez obzira šta sve izraz džihad u svojoj slojevitosti značio) koji je opet glavna tačka spoticaja neprijateljima iskrene predanosti Bogu koji svim silama nastoje dokazati kako islam nije religija predanosti Bogu i mira, već religija rata, “džihada”. Arapski izraz islam ustvari i znači tu primordijalnu povezanost s Bogom. Kao što ćemo vidjeti kasnije, u Kur’anu se na više mjesta spominje u tome značenju, a ne u značenju povijesnog islama, kao religije koja je svoju formu dobila poslanstvom Muhammeda, a.s.

Sama riječ islam potiče od arapskog glagola “esleme” što znači: predati se, pokoriti se, potčiniti se.[2] Iz korijena “SLM” izvedene su mnoge riječi kao i riječi muslim i selam.

Bog Dragi, Koji je Adema stvorio od zemlje dao mu je uputstvo kako da postupa. Glavna znamenka toga uputstva bila je svjedočenje monoteizma – jednoće Božije. Svi su poslanici dolazili s tom istinom tevhida – jednoće Božije. Vremenom je ta nebeska konstanta monoteizma bila zastrta prašinom politeizma, koji je s vremena na vrijeme nastojao utrnuti svjetlo Allahovo. Allah je iznova slao Svoga izabranika da ponovo ljude usmjeri na ovaj kolosijek koji su ljudi još u ezelu (preegzistenciji) dobrovoljno prihvatili.[3]

Islam naspram pluralizma u vjeri

U kur’anskom poglavlju Alu Imran (Imranova porodica) u 19. stavku se kaže: Allahu je prava vjera jedino – islam., a u 85. stavku iste sure kaže se sljedeće: A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.[4]

S druge strane, očit je predodređeni pluralizam od Boga koji se potcrtava u sljedeća dva stavka:

A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra činiti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (5, 48)

Na prvi pogled ovi iskazi proturječni su i ne mogu se uskladiti. Međutim, da to nije tako, pokušat ćemo objasniti na stranicama koje slijede.

Tumačeći stavke; Allahu je prava vjera jedino – islam. (3, 19), i: A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. (3, 85) Fathi Osman[5] navodi da “riječ islam ovdje ukazuje na opći lingvistički smisao, a ne kao specifičan izraz za Objavu Muhammedovu.”[6]

S druge strane Sejjid Kutb, tumačeći stavak: Allahu je prava vjera jedino – islam (III/176), zaključuje: “islam je predanost. Islam je pokornost i slijeđenje. Islam je prihvatanje Allahove knjige za sudiju u ljudskim pitanjima...”

Autori Tefsiru-l-menara Muhammed Abduhu i Rešid Rida ističu da je istinski musliman, prema odredbi Kur’ana, svako onaj ko je čist od prljavštine širka i koji ima čiste namjere u svojim postupcima i koji vjeruje, bez obzira iz koje zajednice (milleta[7]) bio, i bez obzira u kojemu vremenu i mjestu živio. Na ovo ukazuju Božije riječi: A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena.[8]

Islam kao primordijalna, i islam kao povijesna religija

Kur’an sve Božije odabranike naziva muslimanima, tj. predanim Bogu. Adem, Nuh Ibrahim, Musa, Isa; svi su oni bili prema Kur’anu muslimani - Bogu predani.

Naime, postoji razlika između primordijalne predanosti Bogu svih Božijih poslanika (i shodno tome njihovih istinskih sljedbenika), i islama kao povijesne religije, koja se kao religiozna zajednica pojavila u 7. stoljeću u Arabiji, a danas već postala planetarna religija koju (praktično ili formalno)[9] slijedi više od petine svjetskoga stanovništva.

Karl Josef Kuschel, njemački teolog s Univerziteta u Tübingenu, navodeći Lessinga[10], kaže da se: “u Kur’anu riječ ‘islam’ uvijek – ondje gdje se ne misli na religioznu zajednicu, nego na religiozni temeljni stav – prevodi riječju predanost Bogu, a muslimani se označavaju kao oni koji su Bogu predani”.[11] Kuschel dalje nastavlja kako se u Kur’anu, u ovome smislu, svi poslanici prije Muhammeda označavaju kao muslimani, kao ljudi koji su već živjeli ovu izvornu predanost Bogu.

Da je to tačno, potvrđuju, pored ostalog, i sljedeća dva kur’anska stavka:

Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: “Kome ćete se, poslije mene, klanjati?” “Klanjat ćemo se”, odgovorili su, “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!” (2, 133) (stavak se završava riječima ...i mi smo njemu muslimani, op.a.)

Ili pogledajmo drugi stavak:

Reci: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu iskreno predajemo.” (3, 84) (i ovaj stavak se završava riječima ...i mi smo njemu muslimani, op.a.)

Muhammed Abduhu i Rešid Rida upravo prilikom tumačenja ovog posljednjeg stavka kažu da se pod riječima islam i muslimani u govoru Ibrahima, Ismaila i Jakuba ukazuje na prvobitno značenje njegovo, tj. na Allahovu ispravnu vjeru “dinullahi el-kajjim”, u kojoj su bili svi poslanici Božiji. Oni dalje nastavljaju: “a što se tiče riječi islam, kao što je mi danas poznajemo, ona je nadimak koji se javio za skupinu ljudi čije su vjerske karakteristike bile različite od drugih skupina koje su nazivane drugim imenima.”

Po njima se ovdje, kao što kažu, podrazumijeva islam koji je bit svake vjere, a ne ime zajednice.[12]

Univerzalnost islama i prigovor onih koji to poriču

Nazivajući ovu zajedničku karakteristiku islama (predanosti Bogu) svih poslanika vjerskim jedinstvom (el-vahdetu-d-dinijja), Muhammed el-Gazali u svome Tefsiru kaže da su svi poslanici “pozivali u tu predanost, u islam, iako u ograncima njihovih zakonodavstava ima nesklada koji je došao kao rezultat različitih vremenskih perioda u kojima su se oni javljali”.[13]

Ovdje se, naime, postavlja pitanje: kako to da su svi poslanici muslimani kada znamo da je islam počeo s Muhammedom, a.s., koji čak za sebe kaže da je prvi musliman: ...i naređuje mi se da budem prvi musliman (39, 12) ili kako to da i Muhammed, a.s., za sebe kaže da mu se naređuje da bude prvi musliman, a i Ibrahim, a.s., prije toga kaže isto: ...to mi je naređeno i ja sam prvi od muslimana. (6, 163)

Ovo je inače i najveći prigovor[14] onih koji na svaki način žele pobiti univerzalnost “predanosti Bogu” koju na neiskvaren način baštine muslimani kao umet Muhammedov. Čak idu dotle da postavljaju pitanje kako se za Ibrahima kaže da je musliman[15], a on, prigovaraju oni, nije praktikovao pet temelja vjere islama (šehadet, namaz, post, zekat i hadž). Kako to da je Ibrahim musliman kada i u Starome i u Novome zavjetu možemo pronaći samo izraze židovi i kršćani?

Ovdje ćemo navesti neke odgovore.

To kada Muhammed, a.s., tvrdi za sebe da mu je naređeno da bude prvi musliman, prema Ibn Kesiru[16], odnosi se samo na umet Muhammedov. Znači Muhammedu, a.s, naređeno je da bude prvi koji će se iskreno Bogu predati iz svoga naroda, kao što je Ibrahim, a.s, bio prvi iz njegova naroda koji se Bogu predao.[17]

Inače, kako drukčije shvatiti stavak (7, 167) u kojemu Musa, a.s., nakon što nije mogao izravno vidjeti Boga, kaže: “Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi.” Zar je moguće da prije Musaa nije bilo onih koji su vjerovali u dragoga Boga...? Ne, nego se pod tim podrazumijeva da je Musa, a.s., prvi vjernik iz svoga naroda.

Kad je riječ o biblijskim izrazima židov i kršćanin, H. M. Baagil navodi da ime židov nastaje poslije Judinog postojanja (što je tačno)[18], a da se izraz kršćanstvo samo tri puta spominje u današnjem Novome zavjetu.[19] Zanimljivo je da ta tri spomena nisu u evanđeljima, već u Djelima apostolskim, 11:26 i 26:28, te Petrovoj poslanici, 4:16.

Islam ranijih Božijih poslanika

  1. a) Nuh, a.s.

“A ako glave okrenete, pa ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman.” (10, 72)

  1. b) Ibrahim, a.s.

Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga Jednoga, i nije bio idolopoklonik. (3, 67)

  1. c) Jakub i njegovi sinovi

Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: “Kome ćete se, poslije mene, klanjati?” “Klanjat ćemo se”, odgovorili su, “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome! i mi se Njemu pokoravamo!” (2, 133)

Muhammed Husein Tabatabai kaže da je “din” Ibrahimov zaista bio “islam” a i “din” njegovih nasljednika – i sinova Israilovih i sinova Ismailovih; svi su oni bili u “islamu”, a ne u drugoj vjeri.[20]

  1. d) Musa, a.s.

I Musa reče: “O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!” (10, 84)

  1. e) Jusuf, a.s., sin Jakubov

“Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovom i na onom svijetu, daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (12, 101)

Islam drugih ranih odabranika

  1. a) Belkisa, kraljica od Sabe

“Uđi u dvoranu!”, bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!”, reče on. “Gospodaru moj”, uzviknu ona, “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (27, 44)

Tabatabai ističe da se Belkisa predala Bogu na način Sulejmanove predanosti, a to je tevhid.[21] Isto naglašava i Sejjid Kutb kada kaže: “Spoznala je da se čovjek predaje samo Allahu, a ne nekom drugom Njegovom stvorenju, makar to bio i Sulejman, poslanik i vladar...”[22]

  1. b) Havarijjuni, učenici Isaovi

A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: “Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?” “Mi”, rekoše učenici, “mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi predani Njemu.” (3, 52)

Šejh Muhammed el-Gazali kaže: “Kada je riječ o kršćanima, bilo je nužno posebno naglasiti Božiju jednoću, te da je Isa Božiji rob kao i svi drugi ljudi, a da su i on i njegovi učenici/havarijjuni (ili u kršćanskoj terminologiji apostoli) pozivali u istinu islama.”[23]

Kad havarijjuni kažu: Mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi predani Njemu (muslimani), autori Menara to onda tumače riječima da je islam, predanost Bogu, Allahova vjera na jeziku svakog vjerovjesnika, pa makar se oni i razlikovali u svojem obliku, formi, odredbama i djelima.

Kontinuitet predanosti Bogu

Muhamed Abduhu objašnjava da je Allahova vjera jedna u svakom narodu i kod svakoga poslanika, a da su razilaženja došla samo zbog neznanja i pristrasnosti među sljedbama. On navodi sljedeći ajet: On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu, i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati. (42, 13)

Prema ovome, i na planu ortopraksije ne postoje zasebni isključivi zakoni: Musaov, Isaov, ili Muhammedov, kao tri različita i nepomirljiva tipa objavljenog zakona. Postoji jedinstveni Božiji zakon, koji se kroz povijesna vremena objavljivao i nadopunjavao, od Adema do Muhammeda, a.s.[24]

Ovi su zakoni jedan drugog nadopunjavali, shodno potrebama vremena i prostora u kojima su se ozbiljavali.

Allāh je dokidao što je htio, a ostavljao što je htio; u Njega je glavna Knjiga. (13, 39)

Sve su ovo dokazi o univerzalnosti (primordijalnosti) Božije vjere, a ono što su kršćani i jevreji izmijenili u njoj, ističu Abduhu i Rida, a što je uzrokovalo razilaženje u vjeri, pogrešno je i očita je zabluda.

Da je predanost Bogu potpuna u svakome smislu, svjedoči i stavak: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (5, 3)

  1. H. Nasr govori da su njegove karakteristike primordijalnosti (islam kao predanost Bogu) i finalnosti (islam kao povijesna religija) “dodijelile islamu njegovu crtu univerzalnosti i dale mu sposobnost da apsorbira intelektualno i kulturno glavninu onoga što je bilo prije.”[25]

Prema Kutbu na taj je način došlo do spajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti čovječanstva (XVII, str. 151), a dokaz za to jesu Allahove, dž.š., riječi: Allah vas je odavno muslimanima nazvao (u Tevratu i u Indžilu, op.a.), i u ovom Kur’anu. (22, 78) Kutb dalje nastavlja: “Šerijat ovoga vremena u kojem je objavljen Kur’an jeste šerijat svakoga vremena, jer je to, Allahovim svjedočenjem, šerijat vjere koja je došla čovjeku u svakome vremenu i na svakome mjestu, a ne jednoj grupi ljudi, jednoj određenoj generaciji, i za jedno određeno mjesto, kao što su dolazili raniji poslanici i objave. (VI, str. 95)

Predanost Bogu – osnova za dijalog

Kur’an nas poziva na dijalog sa sljedbenicima Knjige[26] i kaže: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome, osim Allahu, ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (3, 64)

Ovaj stavak, koji je dobra osnova za dijalog tri izdanka jedne te iste ibrahimovske tradicije (tradicije predanosti Bogu), uglavnom poziva u tevhid – Božiju jednoću kako bi se ispravio monoteizam Ibrahimove tradicije. Ibrahimovsku tradiciju su oni koji se nazivaju kitabijama, a to ustvari nisu, iskrivili i oskrnavili. Sejjid Kutb za one koji odbijaju postupati po Allahovoj knjizi kaže: “Oni nisu sljedbenici Knjige, oni u osnovi nisu vjernici, oni uopće nisu u Allahovoj vjeri, jer kada budu pozvani da im sudi Allahova knjiga, oni to odbijaju – a oni ionako glave okreću.”

I na kraju ovoga ajeta kaže se ako oni odbiju poziv, vi recite “Posvjedočite da smo mi muslimani (njemu predani).”

Sveti spisi tri povijesne tradicije Ibrahimove religije objavljeni su na tri jezika (hebrejskom, aramejskom, arapskom) iz grupe semitskih jezika.[27] Možda su baš zbog ove univerzalnosti Evropljani uvijek u prošlosti muslimane nastojali zvati muhamedancima, svodeći tako univerzalnost islama na jednu povijesnu sljedbu – na umet Muhammedov. Međutim, prema Nasru, islam je, uz budizam[28], jedina velika religija koja se ne veže za osobu ili etničku grupu, već za središnju ideju vjere.

Stoga, upravo islam nije, niti smije biti, ekskluzivistička religija na način kako je to kršćanstvo, koje je presjeklo povijest spasenja izvan crkve svojim stavom iz Firence iz 1442. godine: “Extra ecclesiam nulla salus” (Izvan crkve nema spasenja) ili židovske zatvorenosti u svoj etnocentrizam, ističući svoj ekluzivitet kao Naroda Božijeg.

Oni govore da će u Džennet ući samo jevreji, odnosno samo kršćani. To su samo puste želje njihove! Ti reci: “Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” (2, 111)

A da to nije tako, svjedoči sljedeći stavak: A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i usto dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati. (2, 112)

Tri kontekstualna značenja pojma islam

Svaki pojavni oblik religije obojen je neizbježno ljudskom notom civilizacijske osobenosti. Kada je posrijedi materijalno označavanje islama, želimo naglasiti da se on ima navoditi i tumačiti kroz tri odvojena konteksta. Tek tada nećemo biti u iskušenju da zapadnemo u grešku, u koju je npr. zapao Stephen Schwartz, izjednačavajući ideologizirano religijsko učenje s njenim primordijalitetom, ili finalitetom (da se poslužimo Nasrovom terminologijom). To ideologizirano religijsko učenje postaje surogat ne samo primordijalnoj predanosti Bogu već sada i glavnome toku egzistirajućeg povijesnoga učenja određene religije – religijskoj zajednici kao takvoj, u Schwartzovom slučaju, islamu.

To su sljedeća tri aspekta islama (3 različita konteksta):

  1. primordijalni (metapovijesni) 

- Islam kao predanost Bogu, onako kako su još i Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i havarijjuni bili predani Bogu još u svoje doba, jer su promicali tevhid (Božiju jednoću) i činili dobročinstvo, uz snažnu vjeru u Boga;

  1. finalni (povijesni)

- Islam u smislu temeljnog učenja religije koja je historijski ustanovljena dunjalučkim ozbiljenjem Muhammeda, a.s, i slanjem “posljednje verzije Objave”, Kur’ana.

  1. pojavni (civilizacijski)

- Islam (s velikim slovom I, kao što je i West ili Zapad s velikim W ili Z) kao civilizacijski milje od Maroka do Indonezije i od Kavkaza do Somalije, iako je taj civilizacijski krug kroz povijest mijenjao svoje granice i proširivao se.[29]

Odredba pluraliteta u vjerovanju

Sada se konačno vratimo egzegezi sljedeća dva stavka kojima smo i počeli ovaj naš rad.

Allahu je prava vjera jedino – islam. (3, 19) 

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. (3, 85)

Imajući na umu gore spomenuto, na prvi su pogled ovi ajeti dvoznačni, ali kad se u obzir uzmu svi gore izloženi argumenti, onda se nameće zaključak da se ovi ajeti moraju sagledavati u kontekstu Božije mudrosti i odluke da pored jedinstvenog primordijaliteta ipak postoje podjele i razlike.

  1. Kutb kaže: “Nema vjere koju će Allah primiti” (misleći na povijesnu vjeru islam) “osim islama, nema islama bez predanosti Allahu, i pokornosti njegovom Poslaniku, bez slijeđenja Njegovog programa i bez prihvatanja za suca Njegove knjige u životnim pitanjima.” (III, str. 171)

Jedan drugi ajet: Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i sve zna (2, 137), Muhammed el-Gazali tumači ovim riječima: “U ovim ajetima primjećujemo dva plemenita postupka. Prvi je da se od jevreja i kršćana traži vjerovanje slično našem vjerovanju, a nije rečeno da to vjerovanje bude naše vjerovanje, uzimajući u obzir i poštujući njihov personalitet, kao da im se daje sloboda izbora, a ustvari vjerovanje je jedno!

Što se tiče drugog postupka, njihovo smatranje lažnim Muhammedova poslanstva ne daje povod da se na njih napadne, nego im se ostavlja da misle onako kako misle, ali ako njihovo zlo naraste, i ako oni počnu s neprijateljstvima, pa Allah, dž.š., zaštit će nas od njih, a On je nama dovoljan!”[30]

Dakle, istakli smo dva različita stava ova dva velika učenjaka, Allah im se smilovao: Sejjida Kutba (1906.-1966.) i Muhammeda el-Gazalija (1917.-1996.) – obojica su Egipćani i obojica su bili veliki tumači Božije knjige.

Podržavajući drugi, dakle, El-Gazalijev stav, navodimo još jedan argument iz Božije Knjige, u kojoj Allah Uzvišeni kaže:

A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. (11, 118-119)

U Menaru stoji da se ovdje pod riječima ...a da je Gospodar tvoj htio podrazumijeva prinuđivanje u islam i oduzimanje izbora, ali je Bog dragi isključio prinudu u tome i nije to učinio. Također, dalje stoji da je Allah, dž.š., htio da nam uveća nagradu i da steknemo nagradu za naša djela našim ulaskom u islam.

 

Zaključak

I na kraju ističemo stavak koji potvrđuje Božiju odredbu pluraliteta u vjeri, da bi ljude iskušao i da bi se oni u dobročinstvu (ihsanu) natjecali:

A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (5, 48)

A ima li većeg dobročinstva (ihsana) od iskrenog predavanja Božijoj volji (islamu).

Ko je bolje vjere od onoga ko se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (2, 125)

Smatramo za shodno da ovu raspravu završimo riječima profesora Paula Schwartzenaua. On u duhu tübingenske teologije pluralnosti, čiji su izraziti predstavnici Hans Küng i K. J. Kuschel, govori o postkršćanskome vremenu i o već prepoznatljivim elementima jedne planetarne religije: “Vrijeme misionara”, kaže on, “prošlo je, a stigao je čas povratka svih ljudi religiji jednoga Boga... Nadajući se da će iz uzastopnosti Mojsija, Isusa i Muhammeda nastati jedno zajedništvo”, Schwartzenau, na tragu Goethea, vrlo smjelo zaključuje: “Na kraju ćemo svi biti u univerzalnome islamu.”[31]
Autor: Samir Dedić

 

[1] Johann Wolfgang Goethe, Zapadno-istočni divan, Knjiga izreka, 1918, prema: K. J. Kuschel, Od sporenja k natjecanju religija, Svjetlo riječi, 2003., str. 295.

[2] Arapsko-bosanski rječnik, Teufik Muftić, El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 670.

[3] Prema islamskom poimanju, Allah, dž.š., je u preegzistenciji sklopio savez s Ademovim potomstvom, time što ih je pitao: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” Oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” (Kur’an, 7, 172).

[4] Kod prijevoda kur’anskih ajeta koristili smo Kur’an s prevodom, preveo Besim Korkut, Orijentalni institut, Sarajevo, 1977. god.

[5] Na sličan način to čini i dr. Louay Fatoohi u kraćem eseju The Meaning of the Term “Islam”, vidi na: http://www.quranicstudies.com/article111.html.

[6] Fathi Osman, Džihad – legitimna borba za ljudska prava, u: Ljudska prava u kontekstu..., str. 219.

[7] Millet može značiti i vjersku skupinu.

[8] Abduhu i Rida, isto, tom III., str. 257.

[9] Ovdje moramo naglasiti kako je pojam musliman u realnom životu ljudi koji su muslimani, ili žele da se tako identifikuju, u sebe nerazdvojivo ubrizgao jednu etničko-civilizacijsku komponentu, uostalom kao gotovo i kod svih drugih religija svijeta. Naime, onaj ko se smatra muslimanom mora u određenom smislu praktikovati, ako ništa drugo, a, ono makar 5 stubova vjere islama. Shodno tome, onaj koji to ne praktikuje nije musliman, kao što to potvrđuju Kur’an i pravosnažni iskazi poslanika islama, Muhammeda, a.s. Stoga se mogu čitati različite analize o praktičarima vjere kao npr.: koliko muslimana dnevno obavlja “molitvu”, koliko kršćana ide nedjeljom na euharistiju ili misu itd.

[10] Gotthold Ephraim Lessing, jedan od prvaka teologije pluralnosti i objektivnog gledanja na islam i muslimane u 18. stoljeću u Njemačkoj. Pisac je poznate drame Natan Mudri. Ovo njegovo djelo bilo je poticaj jednome poborniku međureligijskoga dijaloga u XX stoljeću – Karl Josefu Kuschelu da napiše svoje djelo Od sporenja k natjecanju religija – Lessing i izazov islama.

[11] Karl-Josef Kuschel, Od sporenja k natjecanju religija, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2003., str. 294.

[12] M. Abduhu i R. Rida, Tefsiru-l-Kur’ani-l-Hakim eš-šehir bi Tefsiri-l-menar, tom I, str 478., Daru-l-ma’rifa, Bejrut, bez god. izd.

[13] El-Gazali, Muhammed, Tematski tefsir Kur’anskih sura, Obzorja, Sarajevo, 2003., str. 31.

[14] Vidi: The meaning of the word “Muslim”: Will the real “first Muslim” please stand up? More Evidence for the Incoherence and Incompleteness of the Qur’an, na: http://www.answer-islam.org/muslimcontra.html.

Prigovori idu dotle da sa kaže kako uopće ni u Bibliji niti u historiji Bliskoga istoka ne postoji dokaz da je Ibrahim njegovao sličnu religiju kojoj je podučavao Muhammed, te da je nazivanje onih koji su bili prije Muhammeda muslimanima totalna kur’anska pogreška i fatalna zabluda?!

[15] Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik (hanifen muslimen); vjerovao je u Boga jednoga, i nije bio idolopoklonik. (Kur’an, 3, 67)

[16] Ibn Kesir, Tefsir ibn Kesir, Visoki saudijski komitet, Sarajevo, 2000., str. 1156.

[17] Ibid., str. 450.

[18] Vidi: Biblijski priručnik – mala enciklopedija, Dawid i Pat Alexander, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1989., str. 675, I. stupac.

[19] Baagil, H. M., Kršćansko-muslimanski dijalog, Taibah Int., Amman-Jordan, 1996., str. 9-10.

[20] Muhammed Husejn, Tabatabai, El-mizan fi tefsiri-l-Kur’an, Daru-l-kutubi-l-islamijjeti, Teheran, 1379. god. po H., tom I, str. 309.

[21] Isto, tom XV, str 201.

[22] Sejjid Kutb, U okrilju Kur’ana, FIN, Sarajevo, 2000., tom XIX, str. 190.

[23] Muhammed el-Gazali, isto, str. 32.

[24] Vidi više: Adem Ruždić, Duh i narav kur’anske ideje povijesti, u; Glasnik VIS-a, 1987. god., br. 2, str. 171-184.

[25] Sejjid Husein Nasr, Srce islama, El-Kalem, 2002., str. 38.

[26] Iako je izraz “ehlu-l-kitab” rastegljiv, najčešće se pod tim izrazom podrazumijevaju židovi i kršćani (Hofmann osim zoroastrijanaca u ehli-kitabije ubraja i Hinduse, vidi str. 214, a neki Ahmed el-Borai ide u jednu krajnost (s čime se naravno ne slažemo) i kaže da se pod narodom Knjige imaju smatrati svi ljudi “koji imaju neku vjersku knjigu ili nešto što bi se moglo prikazati u formi knjige, ukoliko nisu politeisti”.

[27] Zanimljivo je da se svi ovi jezici (pisma) pišu sdesna na lijevo, ističe prof. Rešid Hafizović. Vidi: R. Hafizović, Poslanička navještenja “radosne vijesti” o dolasku poslanika Muhammeda, a.s., u: Takvim, 1986., str. 79.

[28] Sejjid Husein Nasr, isto, str. 25. Nasr navodi da ako se uzme da riječ budizam dolazi iz korijena budd – Božiji intelekt, a ne Buddha, onda se i budizam svrstava u tu kategoriju. S ovim se ne bismo složili jer je argumentovanije i prihvatljivije mišljenje da je budizam dobio ime po svome osnivaču Sidharti Gautami - Budi.

[29] Na ovaj zaključak potakla nas je Schwartzova knjiga Dva lica islama, osobito jedan iskaz koji glasi kako islam (misleći ovdje na religiju, a ne na određeni režim, državu ili određenu grupu s imenom i prezimenom) ima dva lica baš kao i Izrael. (vidi stranu 195) Nije uljudno što uz dva lica Izraela Stephen Schwartz stavlja dva lica islama. Ovdje bi moglo stajati da islam (civilizacijski milje – “islamske” vlade) ima dva (i ne samo dva, možda već i sedamdeset i dva) lica. A ako već kažemo islam (religija), onda, valjda, usto ide židovstvo ili judaizam (oboje je isto). Sve ovo naglašavamo iz razloga zloupotrebe izraza islam, posebno od zapadnih (namjerno ne kažemo kršćanskih) medija. Schwartz čak upotrebljava izraz islamofašizam. Težina te zloupotrebe mnogo je jasnija nakon što smo pojasnili značenje izraza islam i muslim. Pa kako se može govoriti o islamskom terorizmu ili muslimanskom teroristi? Zamislite kako zvuči terorista koji je predan Bogu. Zaboga, kako može biti musliman (predan Bogu) onaj koji ubija civile, a “onaj ko ubije onoga koji nije ubio kao da je sve ljude poubijao”. Teroristi postoje gotovo u svakoj tradiciji, ali ako oni zloupotrebljavaju religiju, intelektualci to, svakako, ne bi smjeli činiti!!

[30] El-Gazali, nav. djel., str. 30.

[31] Prema: Murad Wilfried Hofmann, Islam u 3. mileniju, str. 148.