Kolonijalizam je crtao nove granice i postavljao vođe, shodno svojim pravilima i standardima, u velikom dijelu savremenog muslimanskog svijeta. On je zamijenio, neutralizirao i minimizirao domaće političke, društvene, ekonomske, pravne, odgojne i obrazovne ustanove i nedvojbeno postao izazov islamskoj vjeri i kulturi. Budući da islam posjeduje bogatu i dugu tradiciju obnavljanja (at-tagdid) i reforme (al-islah) i da su stoljećima brojni islamski mislioci i organizacije preduzimali obnovu i reformu zajednice u vremenima slabljenja i stagnacije reagirajući na očigledan jaz između islamskog ideala i stvarnosti muslimanskog života, to su učinili i u ovom vremenskom periodu.[1] Evropski kolonizatori nisu došli u islamski svijet samo sa armijama vojnika i činovnika, nego i sa armijama kršćanskih misionara. Svjesniji muslimani smatrali su propovjedničke i misionarske ustanove, koje su djelovale putem crkava, škola, bolnica i izdavačkih kuća, produženom rukom imperijalizma i aspektom politike koja je zapadnim programima uklonila domaće institucije, istisnula lokalne jezike i historiju te indoktrinirala ljude putem škola i društvenog prosperiteta. To nam najbolje ilustrira franscusko zaposjedanje Velike džamije u Alžiru i njeno pretvaranje u Katedralu svetog Filipa, s francuskom zastavom i krstom na njenom minaretu.[2]

Upravo novonastalo stanje u islamskom svijetu, porodit će reformatore kao što su bili: Gamal ad-Din al-Afgani, Muhammad Abduhu, Hasan al-Banna i Sayyid Qutb u Egiptu, Muhammad b. Abdulvehhab u Saudiji, Muhammad b. Ali as-Sanusi u Libiji, 'Allal al-Fasi u Maroku, Abdulaziz as-Sa'labi u Tunisu, Abdulhamid b. Badis u Alžiru i Sayyid Ahmad Han, Muhammad b. Iqbal i Al-Mawdudi na Indijskom potkontinentu. Osamnaesto stoljeće, koje se generalno uzima kao slabiji period islamske povijesti, s pogledom na političku dezintegraciju i društveno-moralni pad, izgleda da je bilo rasadnik islamskog revivalizma. Tokom ovog stoljeća, mnogi pokreti krenuli su u različitim dijelovima muslimanskog svijeta da preporođavaju društvo.[3] Oni su težili da osiguraju islamsku osnovu za obrazovnu, pravnu i društvenu reformu radi revitalizacije uspavane i onemoćale muslimanske zajednice. Za većinu ovih reformatora, renesansa muslimanske zajednice bila je prvi korak ka nacionalnoj nezavinosti ili oslobođenju od omraženog jarma kolonijalizma i korak ka obnavljanju muslimanske moći i snage, jer su nepokolebljivo vjerovali da je islam izvor snage i jedinstva.[4] Islam je vjera koja je – po vlastitoj definiciji – upućena cijelom čovječanstvu. Kao zadnja objava u nizu Božijeg objavljivanja, islam podrazumijeva upotpunjenu poruku upućenu ljudima (Kur’an...)[5]. Ovo zadnje podrazumijeva onu najvažniju činjenicu a to je da nikakvo upotpunjenje islamu nije potrebno jer nikakva manjkavost nije moguća. Pitanje koje se postavlja u ovom kontekstu jeste: kako je onda moguće da jedna u/savršena poruka proizvodi obilje škola, sljedbi i pravaca mišljenja? Muslimanski teolozi često će govoriti o biblijskim manjkavostima, ljudskom udjelu u Svetom tekstu, kontradikcijama itd.[6] Iz ove perspektive nije nerealno zaključiti i mogućnost postojanja mnogobrojnih tumačenja i, dosljedno tome, i škola i pravaca. No, pitanje je, šta će prouzročiti ili pak šta je prouzrokovalo mnogobrojnost muslimanskih frakcija a koje će, po proročanskim riječima Muhammeda, alejhi-s-selam, nadići one judaističke i kršćanske[7] budući da se one temelje na savršenom i glede ljudskog udjela neprikosnovenom svetom tekstu.

 

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG U OKVIRIMA TEKFIR IDEOLOGIJE

I VEHABIJSKOG SHVATANJA

 

Kada se govori o vehabizmu, nezaobilazan je reformator Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, rođen 1700. godine u Nedždu[8], koji se u tom svojstvu 1745. godine pojavio na Arabijskom poluotoku. Pod parolom „Natrag ka islamu“[9], želio je da se se iz 18. stoljeća, preko (Šejhu-l-islama) Ibn Tejmije iz 14. stoljeća,[10] vrati na izvorno 7. stoljeće, na sami izvor rijeke islama, period selefu-s-saliha (dobrih generacija muslimana), kao najčistijeg (od svih inovacija) perioda islamske misli. Naime, koncept reformizma utemeljen je na zahtjevu nekritičkoga slijeđenja ili imitiranja prve generacije muslimana (selefu-s-salih). Drugim riječima, oni nisu željeli modernizaciju ili osavremenjivanje islama, već preuzimanje čistog Poslanikova islama, odnosno onoga što je već jedanput u ranoj islamskoj historiji ostvareno.[11] Moglo bi se zaključiti da je i sam termin „vehabizam“ dat, vjerovatno, greškom po Abdu-l-Vehhabu, iako on nema veze s ovim pokretom, a na neki način, stvarni osnivač, Muhammed, sin Abdu-l-Vehhabov, ostavljen je postrani. Svi oni koji slijede ovog reformatora u njegovoj ideji, trebali bi biti nazvani, možda, „muhamedanci“.

No, bilo kako bilo, u BiH imamo jednu pojavu, jednog oštro propagiranog „hanbelizma“[12], koji u našem bosanskom, hanefijskom[13] kontekstu, dolazi u sukob sa tradicionalnim bosanskim tumačenjima islama. Vehabizam, ili kako ga neki zovu „selefizam“[14], samo je još jedan od pokreta koji se pojavio na našim prostorima, a koji se uveliko razvio u posljednje dvije decenije. Ako želimo govoriti o uzrocima širenja ovog pokreta u BiH, njihovom utjecaju na bh. narod, treba imati na umu da su se muslimani u komunističkoj Jugoslaviji nalazili pod nekom vrstom ideološkog staklenog zvona koje ih je u velikoj mjeri držalo izolovanim od  ideoloških i drugih previranja u ostatku muslimanskog svijeta.

Od svih pokreta i sekti iz islamskog svijeta koji su došli u dodir sa tradicionalnim bosanskim islamom, vehabizam je nesumnjivo izvršio najveći uticaj. Vehabijski pokret se u BiH pojavio dolaskom dobrovoljaca iz arapskog  svijeta. Nakon rata, tu su ostali, i ostvarili su značajan utjecaj na tradicionalne bosanske muslimane[15], idejama o nužnosti povratka na korijene prvih generacija. Ne bi te vehabije ni bile problem za ovo bh. društvo, da i ti sami priučeni pojedinci nisu potpali pod utjecaj ideologije koja je postala dosta ekstremnija u svojim stavovima od mišljenja klasičnih vehabija. Godine 2003., dolaskom Bošnjaka iz dijaspore, koji su bili opredjeljeni za spomenute ideje, tačnije iz Austrije, pojavila se ideologija „tekfira“.[16] Upravo tada nastaje jedna nemoguća situacija u kojoj zbog ideja tekfira dolazi do sukoba među rodbinom i komšijama. Prvi put se sreću mladići koji ne priznaju zakone BiH, sud ili koji ne žele da posjeduju lične dokumente BiH ili bilo koje druge države. To je pokrenulo i unutar vehabijske rasprave koje se vode na brojnim internetskim stranicama i forumima. Upravo sa ideologijom tekfira nastali su mnogobrojni problemi.[17]

Neki autori koji su pisali o ovom učenju, korijene ovakve interpretacije vjere vide još u prvim godinama nakon Muhammedove, alejhi-s-selam, smrti u prvoj sekti koja se pojavila unutar islama. Bile su to „haridžije“[18] koji su prema vlastitoj teološkoj doktrini većinu muslimana proglasili nevjernicima zbog činjenja velikih grijeha. Savremeni zagovornici tekfira ne smatraju nevjernicima počinioce velikih grijeha. Zato nalazimo da se unutar selefijskih, ali i unutar naučnih krugova oni nazivaju haridžijama ili neoharidžijama[19], najčešće s ciljem njihove diskvalifikacije. Budući da moderni radikali žele postati matica islama, oni se osjećaju uvrijeđenim kada su izjednačeni, na bilo koji način, sa ranim haridžijama. Konsekventno tome, oni žestoko naglašavaju razlike koje postoje između njih samih i starih haridžija, čak i ako se te razlike tiču nekih sitnih detalja muslimanskog prava ili su refleksija putanje svijeta koja se promijenila od sedmog stoljeća.[20] Problem ove ideologije je u tome što oni sebe vide ne kao muslimane, nego kao jedine muslimane. Ideologija tekfira, tj. smatranje drugih muslimana nevjernicima zbog prihvatanja da žive u državama koje po njima nisu islamske, jeste preživjela.[21] Međutim svi oni koji ubijaju ili čine teror u ime islama, nemaju nikakve veze sa islamom. Prisjetit ćemo se izjave našeg reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića, koji je na jednoj hutbi rekao: „Ne smijemo imati nikakve dileme, da (ti) zlikovci ne predstavljaju ničiju vjeru, a naročito ne da pripadaju našoj zajednici dobra i mira.“[22]

Naime, bosanski muslimani ne bi imali problema sa vehabijama i idejom „tekfira“ kada bi i sami više pažnje posvetili očuvanju svoje kulture i tradicije, kao i kada bi posjećivali džamije. U tom smislu profesor Alibašić kaže: „Svi koji misle da ima puno 'vehabija' prave zamjenu teza. To je, zapravo, privid: nema puno 'vehabija' u našim džamijama već ima malo 'bosanskih muslimana', pa onda ono malo 'vehabija' čine 80% džemata, a zapravo ih je svega pet-šest. Pravo pitanje nije otkud ovoliko 'vehabija'?, nego gdje su nam 'bosanski muslimani'?“[23]

Kada je u pitanju suživot i međureligijski dijalog sa pripadnicima ove ideologije i pokreta[24], možemo slobodno reći vrlo otvoreno da unutarmuslimanski dijalog sa pripadnicima ove ideologije nije moguć „zbog njihove isključivosti“, a posebno ne njihov dijalog sa pripadnicima drugih religija, jer za njih svi drugi koji ne misle kao oni, su kjafiri-nevjernici. Zanimljiv je i podatak da su ipak češće skloniji kafirima proglasiti prvo muslimane a tek potom sljedbenike Knjige, Jevreje i kršćane, za koje prema njihovom shvatanju, spasa na onom svijetu kod Boga nema. BiH kao takva, dakle, ima problem sa vlastitim ideologijom „tekfira“ u okvirima vehabizma, čiji sljedbenici sebe stavljaju u poziciju Boga da sude ko će završiti u paklu/džehennemu a ko ne, jer oni to nekako znaju.

Oni to u biti ne znaju, ali takvu percepciju imaju jer selektivno čitaju povijest, jer nasilno, rigidno čitaju Kur'an. Upravo danas je takvih muslimanskih grupacija sve više, na moju i vašu veliku žalost. Ali, ja ustajem u odbranu Kur'ana. Kur'an nije kriv za rigidna tumačenja koja se iz njega deriviraju. Kao što ni Friedrich Nietzsche nije kriv za fašistička čitanja i nacistička recipiranja njegovih djela. Također, ja ne mislim da je „Kapital“ Karla Marksa kriv za Staljinove gulage... Niti mislim da je uranijum „kriv“ što se iz njega prave te strašne bombe! Ne. Sve se može zloupotrijebiti! Sve! Pri čovjekovoj slobodi je i zloupotreba.[25] Prema tome, jedan od razloga zašto status BiH u očima svijeta nije u povoljnom položaju je i taj, ali taj pogled se mora mijenjati.

Svijet ponekad vidi BiH kao leglo terorista, iako to baš i nije tako.[26] Istina, u BiH djeluju razne organizacije i pokreti koji se dovode u vezu s terorizmom koji je kao takav danas prijetnja cijelom svijetu, ali to svakako u našem bh. kontekstu nije nepremostiv problem. IZ-a u Bosni i Hercegvini uveliko radi na integraciji vehabijskog pokreta u okvire IZ-e kako bi njihova shvatanja vjere za početak integrisala u svoje shvatanje.

Kako je već poznato, mnogi džemati ovog pokreta su već pristupili IZ-i u Bosni i Hercegovini. Posljednjih godina u tom smislu zaista se mnogo promijenilo, i negativan utjecaj ovog pokreta se znatno smanjio. Razlog tome su, svakako, i aktivisti u IZ-i, eminentni profesori, koji su objavljujući knjige, studije i članke o spomenutoj ideologiji, doprinijeli boljem razumijevanju tradicionalnog bosanskog islama, te unutarmuslimanskog i međureligijskog dijaloga dajući odgovore na nove pojave u bh. društvu.

Svijet ne bi trebao da strahuje od devijantnih pojava u BiH jer u njoj u velikoj većini žive muslimani koji vijekovima grade suživot. Kao što je poznato, sama Evropa je civilizacijom postala upravo u susretu sa islamom, a muslimani su na tlu Evrope prisutni od 711. godine dolaskom muslimana u Španiju. Stoga i bh. muslimani kao autohtoni muslimani na Evropskom tlu imaju šta ponuditi svijetu. Oni sami su dokaz kvalitetnog suživota koji je u BiH dolaskom sultana Mehmeda Fatiha posebno zaživio dokumentom zvanim „Ahdnama“ a koji se danas čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici, kojim se garantuje pravo pripadnicima drugih religija na vjeru i sl..[27] Danas su ti i takvi muslimani autentični nosioci ispravne vjerske misli i razumijevanja vjere. Evropski kršćani rado konsultiraju upravo bosanske muslimane i ulemu o mnogim pitanjima islama i savremenog svijeta što je pokazatelj kvalitetnog međureligijskog razumijevanja.

Nove pojave u BiH su samo proizvod jednog pogrešnog tumačenja islama,[28] koji nikako ne bi smio da utječe na kvalitetan međureligijski dijalog u BiH. Svijet bi trebao da nadvlada svoje strahove od pogrešnog tumačenja islama u BiH, jer IZ-a u Bosni i Hercegovini se u punom smislu te riječi apsolutno može nositi sa propagatorima pogrešnih tumačenja svetih tekstova a posebno sada kada ima stručno osposobljeni kadar koji može da odgovori svakoj novoj devijaciji.

Svijet bi upravo zbog modernog razumijevanja islama u BiH trebao ovu Zemlju snažno prigliti kao jedan od mogućih izlaza prevladavanja krize s kojom se unutar sebe susreće a to je terorizam. Bosanski muslimani bi, svakako, mogli pomoći u prevladavanju te krize. I dok različiti pravci tekfirske ideologije na sebe skreću najviše medijske pažnje, među bosanskim muslimanima u BiH imamo i drugačija gledišta na međureligijski dijalog.

 

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG U OKVIRIMA TRADICIONALNOG MUSLIMANSKOG SHVATANJA[29]

 

Dijalog je oblik komunikacije koji ima za cilj kroz razgovor i akciju poboljšati razumijevanje i izgraditi mostove saradnje među pripadnicima različitih religija zarad mirnog suživota u toleranciji i uzajamnom poštivanju. Ključni elementi dijaloga su: civilizirana komunikacija; pluralitet uvjerenja; međusobno upoznavanje; život u miru; uzajamno poštovanje; tolerancija; saradnja u dobru.

U Kur'anu je vjera najvažnija ljudska priča. Iz kur'anske perspektive svijeta, čovjek je prije svega duhovno, vjersko biće. Vjerom i kroz vjeru čovjek se uzdiže i unižava na božanskoj skali vrijednosti. Odnos prema Stvoritelju, a preko Njega onda prema roditeljima, sebi, porodici, drugim ljudima, i svim ostalim živim i neživim Božijim stvorenjima, ključno je mjerimo ljudske vrijednosti. Da bi mu pomogao da se snađe i uspije Bog je čovjeku obećao pomoć u vidu objavljenih uputa i poslao mu 124 hiljade svojih izaslanika. Oni su rijetko u potpunosti uspijevali. Jedna od tih rijetko uspješnih poslaničkih priča je ona Junusa, a.s.[30]  

S druge strane bilo je poslanika koji nisu uspjeli pridobiti ni jednu osobu za svoju misiju. Štaviše, i kad su Božiji poslanici uspijevali u početku poruka monoteizma koju su donosili vremenom se iskrivljavala. Muslimani vjeruju da je Muhammed sin Abdullahov (570-632.), alejhi-s-selam, posljednji Božiji poslanik ljudima, a Kur'an Njegova posljednja objava.

Kur'an je poslan nakon što su sve prethodne Božije poruke ljudima izmijenjene uprkos tragovima istine i mudrosti u njihovim zapisanim verzijama koje su do nas doprle. Većina muslimana također vjeruje da je put spasenja jedino u vjeri u Boga, poslanika Muhammeda, Kur'an i Sud nakon smrti. Po nekima je i sama sumnja da je ovo jedini put spasenja već nevjera. Ovo istina nije i jedina muslimanska pozicija, ali sigurno jeste dominantna.

I zaista uobičajeno/tradicionalno čitanje Kur'ana i sunneta nudi dokaza na pretek u potporu ovom stajalištu. Ovdje nije mjesto da ih sve iznosimo. Ovo se stajalište često naziva teološkim apsolutizmom, koji, usput govoreći, nikako nije svojstven samo muslimanima. Većina tradicionalnih pripadnika drugih vjerskih zajednica ga zapravo dijeli, svako iz svoje vjere, dakako.

Ta se pozicija da sumirati ovako: samo pripadnici moje vjerske tradicije imaju šansu za spasenje; svi ostali su prezreni grješnici i bezbožnici, osuđeni na vječni pakao u ovoj ili onoj verziji. Iako i sama ova pozicija može biti problematična, ona postaje vrlo nezahvalnom kada dobije svoj negativan ovozemaljski epilog - kad kulminira u društveni apsolutizam ili ekskluzivizam. Naime neki zastupnici ovog stajališta idu dalje pa razmišljaju: Kao takvi (grješni i nevjerni) sljedbenici drugih vjera ne zaslužuju naš respekt i poštovanje ni na ovom svijetu. Njihova prava na život, imovinu, slobodu itd. nisu sveta kao ona mojih suvjernika. Nije nimalo teško dokučiti da je ovakva pozicija bila nekako održiva u svijetu izolovanih ili dominantnih vjerskih zajednica, odnosno da je izvor brojnih problema i sukoba u pluralnom, globaliziranom svijetu.

U sadejstvu sa drugim isključivim ideologijama poput etničkog nacionalizma, antisemitizma, pa i fašizma i nacizma, ona može dovesti i dovodi do brojnih sukoba sa tragičnim posljedicama u našem pluralnom svijetu. U takvom ozračju reinterpretacija naslijeđenih tumačenja, rad na boljem međusobnom razumijevanju i izgradnji mostova između različitih vjerskih zajednica nameću se kao prioritet prvog reda. Jer kako je Hans King već primijetio, za opstanak našeg svijeta mir među religijama nije dostatan, ali jeste neophodan.[31]

I dok se radikalno nove interpretacije i tumačenja starih koncepata i učenja u smislu religijskog inkluzivizma ili pluralizma koji svima navješćuju spasenje čine najatraktivnijom alternativom, takav pristup nije uvijek realan. Za mnoge tradicionalne vjernike takve korjenite promjene zadiru u sržna doktrinarna pitanja njihove vjere i kao takva predstavljaju izdaju tradicije, ili u najmanju ruku nisu uvijek uvjerljiva. Nadalje, ona izazivaju fundamentalisticke reakcije a ujedno su - za urgentnu potrebu čovječanstva za mirom - prespore jer stara uvjerenja ne (od)umiru od starosti.

U takvoj situaciji meni se čini posebno važnim naglasiti tezu da, bar kada je islam u pitanju, blagi teološki apsolutizam, koji ne uznemirava savjest tradicionalnog vjernika, odnosno ne izaziva osjećaj izdaje vlastite tradicije u njemu, može koegzistirati sa društvenim inkluzivizmom koji će čovječanstvu garantirati život u miru i uzajamnom poštivanju razlika. A upravo to, tj. ovozemaljsko izbavljenje iz ponora mržnje, sukoba, nasilja, i ratova, a ne onosvjetska sudbina, jeste naš primarni interes kad razgovaramo jedni sa drugima. Odgovore na pitanja u vezi sa onosvjetskom sudbinom mi tražimo unutar svojih vjera i u dijalogu sa svojim vjerskim autoritetima i svetim knjigama. Iz tog razloga ma koliko se rasprave o spasenju, o tome ko je kafir, ko će u Džennet a ko u Džehennem i sl. činile važnim, smatram da njihov značaj za upravljanje multireligijskim društvima ne treba preuveličavati. Koristi od pomaka u tim raspravama obično su višestruko manje od reakcije koju oni izazivaju među tradicionalnim vjernicima i sumnji u dijalog koje podstiču.

Zbog toga bih zagovarao odvajanje te rasprave i reinterpretacije vjerske tradicije koja može potrajati decenijama pa i stoljećima od razgovora o suživotu u miru i uzajamnom poštivanju na ovome svijetu, jer nema razloga da sebi otežavamo ionako zahtjevan zadatak. Tvrdim da je u slučaju islama to moguće i to ćemo pokušati dokazati u tekstu koji će se pojaviti neposredno poslije ovog.[32]

 

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA: MEĐURELIGIJSKI DIJALOG – NESHVAĆENA IDEJA

 

Međureligijski dijalog je relativno nova ideja i pokret. Ne ulazeći u detaljne rasprave možemo slobodno reći da međureligijski dijalog nije nikako stariji od jednog stoljeća dok se intenzivno odvija tek nekih pedesetak godina. Intenziviran je nekako sa pristajanjem jedne od najvećih i, sigurno, najbolje organizirane vjerske zajednice na svijetu uz ideju dijaloga – Rimokatoličke crkve nakon Drugog vatikanskog koncila 1960-ih. Pokret međureligijskog dijaloga je dobio na zamahu uprkos skepticizmu i protivljenju mnogih uključujući brojne evangeliste, konzervativne katolike i muslimane, fundamentaliste i druge.[33] Mnogi muslimani (ideologije i tradicionalisti), nažalost, nisu ispravno shvatili ideju međureligijskog dijaloga i njegove ciljeve, smatrajući da je to još jedna kršćansko-jevrejska podvala usmjerena protiv jedine ispravne vjere islama. Zbog toga je ovdje bitno naznačiti šta međureligijski dijalog jeste a šta nije.

Razumljivo je da ne postoji jedno shvatanje međureligijskog dijaloga i njegovih ciljeva, ali vjerujem da izražavamo poimanje mnogih aktivnih učesnika u njemu kada ga definiramo kao oblik komunikacije koji ima za cilj kroz razgovor i akciju poboljšati razumijevanje i izgraditi mostove saradnje među pripadnicima različitih religija zarad mirnog suživota u toleranciji i uzajamnom poštivanju. Cilj, dakle, nije brisanje razlika u mišljenju i uvjerenjima već da se te razlike razumiju i prihvate kao takve. Respekt i pozitivno angažiranje ne znače da su razlike u doktrini i interpretaciji nevažne. To samo znači da se o tim razlikama treba razgovarati u slobodnom i otvorenom razgovoru. Dijalogizirati znači razumijevati i učiti o drugima a ne pobjeđivati ih ili ušutkivati. Međureligijski dijalog nema za cilj da objedini sve religije ili od njih napravi jednu građansku religiju sa zajedničkim uvjerenjima, ritualima i molitvenikom. Međureligijski dijalog također nije da'va, odnosno misija. On ne eliminira misiju, ali je i ne zamjenjuje. On može, ali i ne mora stvoriti uvjete za da'vu. Međureligijski dijalog također nije niti smije biti polemička, logička ili teološka debata koja za cilj ima pobijediti neistomišljenika u nadmetanju. Polemike su legitimne, ali one nisu dijalog već nešto drugo.

Međureligijski dijalog nije ni ekumenizam, odnosno unutarkršćanski dijalog, ali on može potaći muslimane na unutarmuslimanski dijalog po uzoru na onaj među kršćanima koji su uglavnom naučili kako da se dostojanstveno nose sa svojim razlikama. Ovako shvaćen međureligijski dijalog, dakle, nije rješenje za sve svjetske, pa ni bosanske, probleme, ali jeste važan i nužan pokret za očuvanje mira i društvene kohezije.[34] Dijalog nas također može potaći da bolje razumijemo i obrazložimo vlastita uvjerenja. Utoliko su pitanja koja nam postavljaju sugovornici u dijalogu najbolji poklon koga možemo od njih dobiti.

Autor: Semir Salihović 

Glasnik br 9-10, 2016

[1] Kurdić, Šefik, Islamski reformistički pokreti, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011., str. 5

[2] Vidi: John L. Esposito: Islamska prijetnja – mit ili stvarnost?, str. 67-98.

[3] Zuhdija Hasanović, Percepcije sunneta, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2012., str. 14-15.

[4] Kurdić, Šefik, Islamski reformistički pokreti, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011., str. 6-7.

[5] Vidi: Šušić, Nermin, Leksika prijevoda Kur’ana, Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku, 2014., str. 15.

[6] Vidi: Bucaille, Maurice, Biblija, Kur'an i nauka, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 31-159.

[7] Prema hadisu Jevreji će se podijeliti na 71 skupinu, kršćani na 72 a muslimani na 73 skupine (Ebu Davud).

[8] Kurdić, Šefik, Islamski reformistički pokreti, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011., str. 13.

[9] Sama parola na neki način kazuje da je u pitanju nazadovanje muslimana a nikako napredovanje.

[10] Vidi: Kurdić, Šefik, Islamski reformistički pokreti, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011., str. 18.

[11] Silajdžić, Adnan, Muslimani u traganju za identitetom, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2006., str. 17.

[12] (Priznati) Mezheb koji preovladava u Saudijskoj Arabiji.

[13] (Priznati) Mezheb koji preovladava u BiH a inače je najrašireniji u svijetu. Ebu Hanife, osnivač ovog islamskog pravca, po rođenju je najbliži Muhammedu, alejhi-s-selam.

[14] Selefije su svi oni koji se isključivo pridržavaju prakse prakticiranja islama prvih generacija muslimana okupljenih oko Muhammeda, alejhi-s-selam.

[15] Vidi: Ahmet Alibašić i Muhamed Jusić, Savremene muslimanske dileme, CNS, Sarajevo, 2015., str. 333.

[16] Proglašavanje osobe nevjernikom.

[17] Značajno je spomenuti aferu oko gospodina Bilala Bosnića, koji je optužen da je poticao odlazak boraca na strana ratišta, za što je nedavno i osuđen na 7 godina zatvora.

[18] Odmetnici od ispravnog izvornog naučavanja vjere.

[19] Obnovljeno naučavanje haridžija u vidu „tekfirske“ ideologije.

[20] J. G. Jansen, Johannes, Rani islamski pokret haridžija i moderni muslimanski ekstremizam, Kur´an u savremenom dobu II, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997.      

[21] Muhamed Jusić, ISLAMSKA SCENA U BIH, Publisher, Sarajevo, 2011., str. 35-37.

[22] Iz hutbe održane 20.11.2015 godine, u Begovoj džamiji u Sarajevu

[23] Objavljeno u Preporodu, Kako pobijediti vehabizam, od 15. 12. 2006, na str. 16. i 48., prof. dr. Ahmet Alibašić

[24] Vidi detalje: Ahmet Alibašić i Muhamed Jusić, Savremene muslimanske dileme, CNS, Sarajevo, 2015., str. 399-427.

[25] Vidi više: Intervju: Oni koji tvrde da je islam „religija rata“ - selektivno čitaju povijest, prof. dr. Enes Karić, objavljeno u „Zagrebačke novosti“, od 19. decembar 2015., str. 26.

[26] Vidi detalje: Ahmet Alibašić i Muhamed Jusić, Savremene muslimanske dileme, CNS, Sarajevo, 2015., str. 193.

[27] Za detalje o ovoj temi vidi: Benjamin Braude, Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini, CNS, Sarajevo, 2007. Također, vidi: Gwenole Jeusset, Sveti Franjo i Sultan, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2008.

[28] Vidi: Tekst: Kako je moguće pri činjenju terora pozivati se na Poslanika milosti, autor: prof. dr. Zuhdija Hasanović, objavljen u Preporodu, broj 24/1058 od 15. decembra 2015., str. 43.

[29] Vidi tekst: “Dijalog među objavljenim religijama” autora: prof. dr. Ahmeta Alibašića, objavljen na www.fin.unsa.ba

[30] Junus, 98.

[31] Vidi: Hans King, Projekat svjetskog etosa, 1990.

[32] Vidi: Ahmet Alibašić i Muhamed Jusić, Savremene muslimanske dileme, CNS, Sarajevo, 2015., str. 21.

[33] Vidi: Ina Merdjanova i Patrice Brodeur, Religija kao pokretač razgovora, CNS, Sarajevo, 2014., str. 23.

[34] Vidi: Mustafa Prljača i Munir Mujić, Zajednička riječ za nas i vas, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2010., str. 15.