Uvod

Tek s ove vremenske distance može se bar donekle sagledati značaj tog događaja, imajući u vidu okolnosti koje su dovele do toga, kao i događaje koji su slijedili nakon priznanja.

Kad se govori o tim okolnostima, pravnim i političkim, treba imati u vidu međunarodne i unutrašnje prilike u kojima se tada nalazila Bosna i Hercegovina. U tom smislu neophodno je imati u vidu sve potrebne uvjete da bi jedna država mogla steći međunarodno priznanje. Tu se, prije svega, misli da takva država mora imati potpuni državni suverenitet, a uvjeti za postojanje takvog suvereniteta jesu sljedeći: tačno određen teritorij s utvrđenim nespornim granicama, stanovništvo te države i uspostavljena vlast na čitavom teritoriju.

Međunarodna zajednica i uvjeti za međunarodno priznanje BiH

Na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice, održane u Briselu 16.decembra 1991. godine, donesena je Deklaracija o Jugoslaviji s ciljem da se u procesu disolucije Jugoslavije postave određeni uvjeti za međunarodno priznanje republika koje su bile u sastavu Jugoslavije. Pored ostalog, iziskuje se: “pridržavanje odredaba Povelje Ujedinjenih naroda i obaveza na koje su svojim potpisom pristale na posljednjoj helsinškoj deklaraciji i Pariškoj povelji, naročito s obzirom na zakonodavstvo, demokratiju i ljudska prava”, “jamčenje prava etničkih i nacionalnih grupa i manjina u skladu s obavezama što su ih potpisale u sklopu OSCE-a”, “poštovanje nepovredivosti svih granica koje se mogu mijenjati samo mirnim putem i zajedničkim dogovorom”.[1]

U Deklaraciji o Jugoslaviji pozvane su “sve jugoslovenske republike da do 23. decembra 1991. godine izjave: žele li biti priznate kao države”, “prihvataju li obaveze sadržane u gore navedenim smjernicama”, “prihvaćaju li odredbe navedene u Nacrtu Konvencije naročito one u poglavlju 11. o ljudskim pravima i pravima nacionalnih i etničkih grupa, o kojima je raspravljala Konferencija o Jugoslaviji”...

Postupajući u skladu s navedenom deklaracijom Vlada SR Bosne i Herecgovine je 20.decembra 1991. godine donijela Odluku o priznavanju državnosti, bazirajući to na Ustavu SFRJ, Ustavu SRBiH, Zakonu o Vladi SRBiH, Memorandumu i Platformi, te Deklaraciji o Jugoslaviji i Deklaraciji o smjernicama o priznavanju država u istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu.

U Odluci Vlade SRBiH, između ostalog, stoji:

I

Vlada SRBiH, izražava želju da SR Bosna i Hercegovina bude priznata kao nezavisna država i moli Evropsku zajednicu i njene zemlje članice da je priznaju u postupku i roku predviđenim u Briselskoj deklaraciji o Jugoslaviji.

II

Bosna i Hercegovina izjavljuje da prihvata sve obaveze sadržane u ‘Smernicama za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu’, usvojenim na Savjetu ministara inostranih poslova u Briselu 16. decembra 1991.

III

Bosna i Hercegovina prihvata Nacrt Haške konvencije, uključujući svakako i poglavlje II, koje se odnosi na ljudska prava nacionalnih i etničkih grupa, a razmatra se u okviru Konvencije o Jugoslaviji.

Prema tome, i ovom prilikom ponovo ističemo da u Bosni i Hercegovini žive tri ravnopravna konstitutivna naroda, koji prema popisu provedenom ove godine čine: Hrvati 17,27%, Muslimani 43,74% i Srbi 31,33%. Osim toga u ovoj Republici se 5,51% stanovništa izjasnilo kao Jugoslaveni, a samo 2,15% stanovništva pripada ostalim etničkim grupama.

IV

Naš stav je da se pitanje odnosa među jugoslavenskim republikama treba rješavati mirnim putem. Mi cijenimo i podržavamo napore koje poduzima generalni sekretar Ujedinjenih nacija i Evropska zajednica, te dajemo podršku Konferenciji o Jugoslaviji.

Republika će se zalagati za stvaranje nove zajednice koja će obezbjeđivati prosperitet za sve učesnike.

Poznato je da BiH ni do sada nije pravila nikakve opstrukcije kad je riječ o tom planu. Ovdje posebno ističemo da Bosna i Hercegovina nema, niti će kao nezavisna država, imati ikakvih teritorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i da neće voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne države, uključujući korištenje naziva koji bi u sebi sadržavali teritorijalne zahtjeve.

Zbog toga predlažemo da Evropska zajednica i njene državne članice priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Herecegovine.

Vlada SRBiH 8. januara 1992. godine donosi Odluku da prihvata, te se obavezuje da primjenjuje Povelje UN-a, Završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i sve ostale međunarodne akte, čija sadržina garantuje prava čovjeka i slobode, te da će poštivati ranije preuzete obaveze SFRJ na planu razoružanja i kontrole naoružanja.

U sažetku mišljenja Arbitražne komisije o Jugoslaviji (10-11. januara 1992.) prije svega se konstatuje odgovor na pitanje Socijalističke Republike Srbije (20. novembra 1991.), koja je postavila i sljedeće pitanje: ‘Mogu li se unutrašnje granice između Hrvatske i Srbije s druge strane, te Srbije i Bosne i Hercegovine s druge strane, smatrati granicama u smislu međunarodnog javnog prava.’

U svom odgovoru, Komisija drži da one dobivaju karakter zaštićenih država međunarodnim pravom u ‘slučaju sticanja neovisnosti, te da se mogu mijenjati jedino zajedničkim i slobodnim sporazumom (mišljenje br. 3).’

Komisija je, kako stoji u Sažetku, ‘dobila zadatak da do 15. januara 1992. razmotri pitanje udovoljavaju li jugoslovenske republike priznanje zahtjevima utvrđenim Deklaracijom o Jugoslaviji i smjernicama za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu.’

Nakon što su izdefinisane primjedbe ostalim republikama koje su podnijele zahtjev za priznavanje (Hrvatska, Slovenija, Makedonija), ‘u pogledu Bosne i Hercegovine, Komisija smatra da se izraz volje naroda Bosne i Herecegovine za stvaranje suverene i nezavisne države BiH ne može u potpunosti smatrati utvrđenim.

Ta se ocjena može izmijeniti ako republika koja je podnijela zahtjev za priznavanje da jamstva u tom pogledu, eventualno putem referenduma u kojem bi trebali sudjelovati svi građani Republike BiH, bez ikakve razlike i pod međunarodnim nadzorom.’”

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Rukovodstvo Bosne i Hercegovine odlučilo je da ispuni ovaj zahtjev, odnosno standard međunarodne zajednice. Na zajedničkoj sjednici Vijeća Skupštine SRBiH, održanoj 24. i 25. januara 1992., Skupština je donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa BiH.

Centralni dio Odluke bilo je referendumsko pitanje koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Herecgovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Na osnovu Člana 28. tačke 6. Zakona o referendumu (“Službeni list SRBiH”, br. 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija je, na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila rezultate REPUBLIČKOG REFERENDUMA ZA UTVRĐIVANJE STATUSA BOSNE I HERECEGOVINE, KOJI JE ODRŽAN 29. FEBRUARA I 1. MARTA 1992. GODINE i

OBJAVLJUJE

“Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa BiH izašlo je i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa ili 64,31%. I to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535 glasača. “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44%, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29%, a nevažećih listića bilo je 5.227 ili 0,25%.

Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Herecegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine,

ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, 

DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE – MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA 

KOJI U NJOJ ŽIVE – izjasnilo se 2.073.568 građana ili 99,44 %.”

Nakon što je republička izborna komisija 6. marta 1992. godine objavila rezultate referenduma, to je predstavljalo osnov za njeno međunarodno priznanje.

To je i uslijedilo, tako da su 6. aprila 1992. države Evropske zajednice kolektivno priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu, 7. aprila SAD i Hrvatska, da bi taj proces priznanja dalje tekao prema predviđenom planu.

Osim toga, BiH postaje i članica mnogih međunarodnih organizacija, od čega posebno treba istaći prijem u OSCE (4. maja 1992.) i u UN (22. maja 1992.).

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo je Uredbu o izmjeni naziva države, po kojoj se “mijenja naziv Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina i glasi REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA”.

Također je na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Herecegovine donesena Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju privremenog grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine. Kao što se može vidjeti, neupitno je da je Bosna i Hercegovina došla do svoje nezavisnosti i samostalnosti demokratskim putem, kroz institucije sistema, uz većinsku volju njenih građana.

U konstelaciji odnosa na tlu bivše jugoslavenske države, a imajući u vidu, prije svega, njen multinacionalni sastav, nije mogla ostati ni u kakvoj jugoslavenskoj zajednici u kojoj nisu istovremeno i Srbija i Hrvatska.

U procesu izgradnje svog statusa, Bosna i Hercegovina je maksimalno uvažavala međunarodne standarde, dosljedno ih poštujući, posebno ljudska prava.

Zaključak

Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini (prvi krug, 17-18. novembra 1990.; drugi krug 1-2. novembra 1991. godine) konstituisano je Predsjedništvo BiH (20. decembra), s predsjedavajućim Alijom Izetbegovićem (SDA), Skupština (predsjednik Momčilo Krajišnik-SDS) i Vlada (predsjednik Jure Pelivan-HDZ).

U Odluci o priznavanju državnosti (donesenoj od Vlade SRBiH, 17. decembra 1991. godine) naznačeno je da će BiH poštivati ljudska prava, zalagati se da se mirnim putem riješe odnosi među jugoslavenskim republikama, te da neće imati nikakve teritorijalne pretenzije prema susjednim državama.

Razmatrajući zahtjeve jugoslavenskih republika, pred BiH je postavljen novi zahtjev–referendum. U njemu je sudjelovala većina građana RBiH, bez ikakve razlike i pod međunarodnim nadzorom. I ovaj uvjet BiH je na demokratski način ispunila, jer su demokratski izabrani organi donijeli odluku o referendumu, organizovali ga i sproveli.

Donesena je Uredba o grbu i zastavi te Uredba o izmjeni naziva države, čiji je naziv od tada glasio – Republika Bosna i Hercegovina.

U procesu izgradnje svog statusa BiH je maksimalno uvažavala međunarodne standarde, dosljedno ih realizirala, a naročito ljudska prava.

Sve odluke o suverenosti i nezavisnosti BiH donesene su u njenim legalnim organima, te učešćem samih građana (referendum), uz dosljedno ispunjenje standarda međunarodne zajednice.

U konstelaciji novih odnosa na području bivše Jugoslavije, imajući u vidu suštinu osobenosti BiH (multietničnost), njena postjugoslovenska pozicija bila je jedino moguća kao suverena i samostalna država, s jednakim odnosima sa Srbijom i Hrvatskom.

Zaključujemo da je Bosna i Hercegovina demokratskim putem, kroz svoje legalne i legitimne organe, ispunjavajući sve zahtjeve međunarodne zajednice proglasila svoju suverenost i nezavisnost.

Na kraju je posebno važno napomenuti da BiH, i pored svih nedaća i iskušenja, rata i agresije na nju u periodu 1992-l995., zahvaljujući, pored ostalog, i referendumu o nezavisnosti i nakon Dejtonskog sporazuma, nastavlja svoj pravni kontinuitet kao međunarodno priznata nezavisna država.


Autor: Remzija Kadrić

 

[1] Šire o ovome: Omer Ibrahimagić, POLITIČKI SIST.