U vremenu sadašnjem suočeni smo s brojnim izazovima i novim vrijednostima koje utiču na naš lični i porodični život. Na nama je obaveza da se suprotstavimo tim izazovima i da djelujemo upornom i stalnom promoviranju trajnih, univerzalnih, islamskih bračnih i porodičnih vrijednosti koje su garant opstanka i razvoja ljudskog roda i najbolji recept za ličnu, bračnu i porodičnu sreću i zadovoljstvo svih članova porodice.

 

Ključne riječi: islamske vrijednosti, brak, porodica, porodične vrijednosti, majka, odgoj

 

Uvod

Sve je više umnih glava koje akcentiraju potrebu vraćanja pozitivnim vrijednostima utemeljenim na humanizmu, toleranciji i razumijevanju (Smajić, 2016). Mi ćemo kazati da je potrebno vratiti se istinskim, univerzalnim, trajnim, svevremenskim, nepromijenjenim i nepromjenljivim, odnosno, islamskim vrijednostima (Hathout, 2015). Pozitivne vrijednosti, koliko god bile pozitivne i sveobuhvatne, temeljene su na pozitivnim zakonima, propisima i smjernicama koje su rezultat ljudskih mišljenja i kriterija i zbog toga su ograničene, vrijede za jedno vrijeme ili jedan prostor, promjenljive su. Za razliku od pozitivnih vrijednosti, utemeljenih na projekciji i procjeni ljudskog uma, islamske vrijednosti temeljene na Allahovoj, dž. š., posljednjoj objavi Kur'anu i sunnetu, riječima, djelima i praksi posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, a. s., nepromjenljive su, ne mogu biti predmetom dorade, aktuelne su i traju do Sudnjeg dana. To nas, posebno zbog izazova s kojima smo suočeni, obavezuje na njihovu ponovnu aktuelizaciju shodno našem vremenu, prilikama i situacijama, odnosno, na iskopavanje blaga koje, zahvaljujući našem nemaru i nezainteresiranosti, ostaje nepravedno zakopano u Kur'anu ili sunnetu i čeka da ga se entuzijasti dokopaju i da ga otkriju, istinski se okoriste njime. Ako krenete tragom tih vrijednosti, ako kao pojedinac duboko zavirite u njihove sadržaje, obradovat ćete se otkrivenim. Također, doći ćete do zaključka da vam saznanja do kojih na takav način dođete neće izgledati prevaziđena i neupotrebljiva, nego će vam se, naprotiv, doimati bliskim, sadašnjim i aktuelnim. Ta saznanja svakako su ona koja se odnose na vjerovanje, odgoj, na naše mišljenje, uvjerenje i navike koja, dakako, utječu na poimanje i viđenje stvarnosti – moje subjektivno viđenje stvarnosti i shodno tome rezultat su različitih oblika ponašanja i djelovanja.

Naša je realnost da imamo prepoznatljiv identitet i da smo privrženi islamu (Muhić, 2015:166), da smo muslimani i muslimanke, prije svega, da smo Bošnjaci i Bošnjakinje, a usto da imamo mnogo važnih ličnih, bračnih i porodičnih uloga: da smo sin ili kćerka, da smo brat ili sestra, da smo suprug ili supruga i na taj način jedan od temelja braka, da smo roditelji, otac ili majka i na taj način jedan od osnova porodice, da smo unuk ili unuka, da smo s drugima u različitim rodbinskim vezama, a potom da imamo svoju ličnu ulogu u Zajednici, da smo imami ili muallime i da zbog te uloge imamo izuzetnu odgovornost, dakle, kao aktivni i „pasivni“ članovi Islamske zajednice i konačno da imamo svoju ličnu ulogu u društvu, kao komšije, prijatelji, kao članovi radnog kolektiva, organizacija, udruženja itd.

Dvije vrijednosti: vjera i porodica

Određujući se spram teme „Islamske vrijednosti: lični i porodični život“, ali i u cijelom našem životu, u zbiru svih naših pobrojanih uloga, u ukupnom našem djelovanju i postupanju fokus stavljamo na dvije vrijednosti:

- vrijednosti vjere/vjerske vrijednosti = pravo izbora: vjernik ili nevjernik,

- vrijednosti porodice/porodične vrijednosti = „pravo“ rođenja i izbor bračnog druga.

Kad je riječ o vjeri i poštovanju vjerskih vrijednosti – imamo pravo izbora: hoćemo li vjerovati, biti vjernici ili ne vjerovati, biti nevjernici.[1] To je naš individualni izbor i shodno njemu imamo odgovornost za svoja djela i polagat ćemo račun pred našim Gospodarom – Djeliteljem apsolutne pravde.[2] Kod nas, kao muslimana i muslimanki, a posebno kao imama ili muallima ovaj individualni izbor ujedno je i naše životno opredjeljenje, naša profesija i naša misija.

Kad je riječ o porodici i poštovanju porodičnih vrijednosti, njegovanju porodičnih odnosa i uloga, jasno nam je da nemamo pravo izbora naše prve, inicijalne porodice, nego da „pravom“ na rođenje,[3] po odredbi našeg Stvoritelja, dobivamo roditelje i postajemo član porodice. U porodici dobijemo temelj za izbor i potvrdu prve, primarne vrijednosti, vrijednosti vjere, shodno hadisu: „Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri, tj. čiste duše i prirode sklone islamu, a zatim ga njegovi roditelji odgoje kao jevreja, kršćanina ili vatropoklonika.“[4]

Kad je riječ o polaznoj osnovi za formiranje naše „druge“ porodice, to jest o braku, bitno je isticati da imamo pravo na izbor bračnog druga, koje je jako značajno, životno važno jer je taj izbor presudan za naš budući život. Pravo na izbor bračnog druga individualno je pravo da biramo supruga ili suprugu,[5] ali ono ujedno treba da bude spoj dvaju individualnih prava, odnosno zajednički izbor supružnika da će živjeti u bračnoj zajednici, u bračnoj i porodičnoj harmoniji, dakako, utemeljenoj na ukupnim vjerskim i porodičnim vrijednostima.

Brak – put do porodice

Institucija braka ili brak kao institucija precizno je definiran i u islamu ima posebno mjesto (el-Qaradawi, 1997). Brak, odnosno bračna zajednica osnov je za izgradnju porodice i porodičnog života, počinje svojevoljnim i dobrovoljnim izborom bračnog druga, a potvrđuje se prihvatanjem, zavjetom – „svečanim zavjetom“ (Hathout, 2015:126) i ugovorom sklopljenim između muškarca i žene s namjerom da žive zajedno kako bi postigli duševni mir, smiraj, da osnuju svoju porodicu i „dijele dobro i zlo“ i, naravno, brak se zasniva na zamisli trajnosti zajedničkog života supružnika, kako mi u Bosni volimo reći – dok ih „smrt ne rastavi“. Allah, dž. š., u Kur'anu bračnu vezu naziva zavjetom (misakan galizan)[6] – „čvrstim zavjetom“ između muškarca i žene, što upućuje na snagu, značaj i posebnost bračne veze, a islam na porodicu gleda kao na temelj na kojem počiva kompletno društvo, poklanja posebnu pažnju formiranju, izgradnji zdrave porodice i njenom očuvanju, potom veliki značaj pridaje odgoju djece, naglašeno provlačeći duhovne komponente blagosti, ljubavi i milosti, koje su najbolji osnov za razumijevanje i poštovanje svakog člana porodice.

            Supruga – vrijednost i izazov

            Islam veliki značaj pridaje ženi, poklanja joj pažnju kao osobi, nježnijem biću (el-Qaradavi, 2017:104), štiti je kao kćerku, kao suprugu i posebno kao majku, a ženu obavezuje da se obrazuje, napreduje, da iskoristi svoje potencijale i tako bude koristan član porodice, zajednice, društva. Poklanjajući pažnju ženi kao supruzi, Allah, dž. š., u Kur'anu se u formi imperativa obraća muškarcima i kaže: s njima (sa suprugama) lijepo živite,[7] jer one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća,[8] pa Allah, dž. š., spušta Svoju milost i između njih uspostavlja ljubav i samilost.[9]

Muhammed, a. s., svojom praksom, svojim ličnim primjerom i riječima podstrekava i stimulira muškarca/supruga na lijep odnos prema supruzi i kaže: „Najbolji od vas su oni koji najbolje postupaju prema svojim suprugama.“ A žena kao dobra supruga dužna je da na ljubav i pažnju svoga supruga uzvrati još većom ljubavlju i pažnjom. Ako njen suprug ne pokazuje ljubav i pažnju prema njoj, ili ako nema razumijevanja među njima ili ako je došlo do problema u braku, dužni su zajednički uložiti trud i napor da prevaziđu krizu ili problem, da dođu do rješenja, do kompromisa, odosno žena je dužna, ukoliko je ona bila „krivac“ ili uzročnik problema, potruditi se i doprinijeti poboljšanju odnosa sa svojim suprugom.

Uvijek su bračni drugovi bili pred izazovima i problemima, ali je bilo više razumijevanja, sabura, tolerancije među njima i obostrane želje da prevaziđu probleme, a danas, kad smo uveliko zbunjeni novim vrijednostima (Hathout, 2015:134), kao da smo više zaokupljeni sobom, osobnim komoditetom, rahatlukom – „slobodom“ i ne želimo kompromis i ne želimo „trpjeti nikoga“ iako je taj neko nama važna ili najvažnija osoba u životu. Zato je, posebno danas, potrebno pozivati i apelirati na razumijevanje, razgovor i dogovor među supružnicima i kompromis u rješavanju bračnih nesuglasica i porodičnih problema.

            Porodica – kao vrijednost

            U ukupnom propitivanju stanja i prilika u kojoj se nalazi bosanskohercegovačka porodica kao i odnosa društva prema osnovnoj ćeliji stječe se utisak da nismo u dovoljnoj mjeri svjesni značaja porodice jer je stanje unutar porodice složeno, zabrinjavajuće, u nekim segmentima i alarmirajuće. Trebalo bi svi oni koji mogu doprinijeti poboljšanju prilika u porodici rade više planski, sistemski, sukcesivno, a ne samo da se prezentiraju nepovoljne činjenice i pokazatelji te da se konstatira, po ko zna koji put, da nam je porodica u krizi. Sporadičnih primjera i zalaganja za unapređenje stanja u porodici ima, no to, čini se, nije dovoljno za prevladavanje sadašnjeg stanja.

Zato je potrebno opet i iznova promovirati i afirmirati bračne i porodične vrijednosti, govoriti mladima, usmjeravati i savjetovati mlade, buduće supružnike, očeve i majke na značaj pridržavanja i njegovanja istinskih, univerzalnih, islamskih vrijednosti, bračnih i porodičnih vrijednosti na putu do „srećnog života“. Ako bi se držali smjernica islama, bilo bi više uspješnih brakova, srećnih porodica, lijepo odgojene, zadovoljne i vesele djece, odnosno bilo bi manje razvoda, manje razorenih porodica, manje napuštene, zanemarene i unesrećene djece. Zato se i čini uputnim usmjeravanje i podsjećanje da razmislimo o ljepoti i blagodati bračnog i porodičnog života, roditeljstvu, majčinstvu, blagodati poroda i emaneta prema našoj djeci!

            Porodični odgoj – kao vrijednost

            Allah, dž. š., spušta Svoju milost i maloj zajednici, bračnoj zajednici daruje porod, iz Svoje milosti daruje supružnicima dijete – najdragocjeniji dar roditeljima i tako malu bračnu zajednicu Svojom voljom širi u porodicu. To nas obavezuje na našu trajnu roditeljsku i odgajateljsku zaokupljenost brigom, njegom, pažnjom o djeci, potom pitanjem odgoja, odnosno procesom koji on podrazumijeva.

Većina roditelja danas je okupirana poslovima i brojnim obavezama najviše zbog želje i potrebe da svojoj porodici obezbijede bolje uvjete za život. Ali, bilo bi uputno da se kao roditelji zapitamo i sljedeće: da li dovoljno vremena provodimo s djecom, da li provedeno vrijeme s djecom kvalitetno koristimo, da li je pažnja koju poklanjamo djeci dovoljna, da li ispunjavamo svoje obaveze kao roditelji i, konačno, da li smo uspješni kao roditelji? Na sva ova i druga pitanja roditelj će morati dati odgovor Uzvišenom Gospodaru Koji mu je dijete, djecu darovao i u emanet ostavio. Stoga, iako imamo potrebu da djetetu obezbijedimo materijalne uslove za njegov nesmetan fizički rast, a što nam oduzima dosta vremena, ipak moramo naći i odvojiti vrijeme za razgovor s djetetom, za savjetovanje i usmjeravanje na pravi put kako ne bismo zapostavili, ili potisnuli u drugi plan njegov duhovni rast, razvoj i napredovanje. Izuzetno je bitan odgoj od najranije dobi, od malih nogu, odnosno on je presudan. Kad i ako zakasnimo s odgojem i usmjeravanjem djeteta na pravi put, onda malo možemo uraditi kasnije, teže je preodgojiti nego odgojiti, a upravo tu roditelji padnu u zamku jer kažu: “Dok dijete malo poraste, onda ćemo poraditi na odgoju“, odnosno pravilima lijepog ponašanja. Tada je kasno jer je dijete već usvojilo neka pravila i nastaje problem kad ih treba promijeniti, posebno zato što otac ili majka to zahtijevaju. Zato je potrebno početi s odgojem od prvih riječi, od prvih spoznaja, i uspostaviti pravu konekciju s djetetom na temelju roditeljske ljubavi i pažnje – da dijete zna da ga roditelj voli i da mu zbog te ljubavi uvijek želi dobro, pa i onda kada mu nešto brani i ne dozvoljava, da to čini zbog brige za njim, za njegovo dobro. Ako uspijemo odmalena pridobiti dijete svojom ljubavlju, brigom i pažnjom, tj. ako smo odgovoran roditelj, onda se možemo nadati, uz Allahovu pomoć, da će preko našeg ličnog primjera i uz naše zalaganje i naše dijete biti odgovorno, odgojeno. Zbog dobrobiti djece važno je da se kao roditelji preispitamo, samoanaliziramo, pokajemo, popravimo, korigujemo ako smo pogriješili u odgoju, a naš nijet da izvedemo djecu na Pravi put pomaže nam da istinski samoobračun obavimo pod okriljem neizmjerne Allahove, dž. š., providnosti i milosti i ujedno nam pruža mogućnost da spontano discipliniramo svoje postupke.

            Majka muslimanka – kao vrijednost

Uzvišeni Stvoritelj svakom biću dao je njegovo mjesto, ulogu i značaj na ovom svijetu. Da li će se pojedina osoba snaći na mjestu i u ulozi koja joj je namijenjena, odnosno da li će toj ulozi dati i ukazati stanoviti značaj, zavisi od nje same. Žena, jednako kao i muškarac ima status Božijeg stvorenja koje ima svoja prava, ali i dužnosti i obaveze. No, ženi je namijenjena i darovana jedna posebna uloga – to je uloga majke i islam upravo najveću počast ukazuje ženi kao majki. U Kur'anu se ističe veza majke i djeteta,[10], a zbog te posebne veze i obaveza koje majka, majka odgajateljica ima prema djetetu, Muhammed, a. s., glorificirajući ovu njenu ulogu, daje joj trostruku prednost u odnosu na oca. To potvrđuje hadis da je jedan čovjek upitao Poslnika, a. s., ko je najpreči da se prema njemu lijepo odnosi, koga treba najviše da voli, poštuje i ko je najzaslužniji da mu pokloni svoju pažnju, a on je odgovorio: “Tvoja majka!“ A onda? „Tvoja majka!“ – odgovori Poslanik. „A onda?“ – upita (treći put) čovjek. „Tvoja majka!“ –  odgovori mu Poslanik. „A ko onda?“ – ponovo upita čovjek. „Tvoj otac!“ – reče mu Allahov Poslanik, a. s.[11]

Uloga majke ženi priskrbljuje posebno mjesto u društvu, odnosno posebno mjesto u životu čovjeka, u životu djeteta. Na majci je hoće li toj ulozi valjano odgovoriti i koliki će joj značaj pokloniti. Ali, Allahovom, dž. š., mudrošću i odredbom, svaka žena nema mogućnost, odnosno zadovoljstvo i čast da bude majka: a koga hoće, učini bez poroda, iako to najviše u svom životu želi. Žene koje budu darovane porodom nekad su počašćene i muškom i ženskom djecom: ...ili im daje i mušku i žensku djecu..., a nekad samo ženskom ili samo muškom djecom: On (Allah, dž. š.) poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku.[12]

Na pomen riječi majka svakog od nas preplave nježna i draga osjećanja, ili bi pak tako trebalo biti. Emocije onih koji su imali sreće da imaju dobru, plemenitu i brižnu majku jesu takve, dok su emocije onih koji nisu osjetili majčinsku pažnju i ljubav nesređene, površne, pa i gorke i bolne. Općenito, majke se različito ponašaju i za vrijeme trudnoće, a i nakon rođenja djeteta, premda se sve nazivaju majkom. Odnos prema vjeri, privrženost žene islamskom načinu života i ponašanja uveliko će se odraziti na stav i ponašanje žene u budućoj ulozi majke. Dijete majke koja nije privržena vjeri uskraćeno je za njeno stalno bdijenje nad njegovim ponašanjem i njegovom sudbinom, jer ona za odgoj svoga djeteta ne osjeća odgovornost pred Dragim Bogom. Iako dijete takve majke nije uskraćeno za njenu ljubav, nježnost i pažnju, uskraćeno je za Allahovu, dž. š., milost i zaštitu koju majka muslimanka stalo priziva na svoje dijete u svojim dovama.

Brižna i predana majka muslimanka tokom trudnoće, bez obzira kojeg spola će dijete biti, strepi nad svojim djetetom: majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa,[13] i zahvalna je Allahu, dž. š., na tom daru. Imanom oplemenjena majčina duša svoj porod, svoje dijete, zbog ljubavi i milosti koju osjeća prema njemu dok je još u njenoj utrobi, predaje Uzvišenom Allahu, moli Ga za dobro svoga djeteta, onako kako je molila žena Imranova za svoju kćerku Merjemu: Gospodaru moj, ovo što je u mojoj utrobi zavjetujem samo Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš! Nadjela sam joj ime Merjema i ja nju i porod njen stavljam pod okriljem Tvojim od prokletog šejtana.[14] Prožeta plemenitim i iskrenim majčinskim osjećanjima majka svoje dijete prihvata kao dar, najbolji, najljepši i najdragocjeniji. Prema njemu se tako i ophodi i najposebniji mu značaj pridaje. Po porodu hrani dijete svojim mlijekom: i doji trideset mjeseci,[15] te nastoji što više vremena provesti s njim znajući koliko su njena ljubav, nježnost i pažnja djetetu potrebni. Ona mu je prvi uzor, prva potpora (el-Qaradawi, 2017: 118) prvi prijatelj i savjetnik u svim stvarima, i velikim i onim malim – djetetu toliko značajnim. Vjeru u Dragog Allaha, dž. š., nastoji mu omiliti i usaditi od najranije dobi (Hathout, 2015: 131). Ona ga postepeno i lagahno, osobnim primjerom svjedočeći, inicira i podstrekava na prakticiranje islamskih dužnosti i obaveza, kako bi se ono na njih priviknulo, a kasnije ih i svjesno, bez tegoba, nastavilo njegovati cijeloga svog života. Odgajajući dijete, majka mu poklanja svoju dušu, a sve znanje i umijeće želi mu prenijeti i darovati izravno, na najlakši i najpristupačniji način. S obzirom da su svi njeni postupci prožeti ljubavlju i dobrotom, što dijete, naravno, osjeti i razumije, ono ovakvu majku prihvata za najboljeg prijatelja i savjetnika, a odgoj njenog djeteta, na koncu, kompilirat će i reflektirati sve odrednice i elemente koje islamski ahlak nalaže i podrazumijeva. Prava majka spremna je i žrtvuje se za svoje dijete do krajnjih granica, ne žali truda na tom putu, premda se nekom posmatraču taj trud može, u nekim slučajevima, činiti neshvatljiv i nerazuman, ili pak, nepotreban ili suvišan. Prava majka posebno je dragocjena, djetetu potrebna i nezamjenljiva u situacijama kada dijete ima poteškoća u fizičkom ili mentalnom razvoju. U ovakvim slučajevima majčin trud i zalaganje najčešće rezultira poboljšanjem i napretkom djetetovog stanja. Stoga je opis lika prave majke lišen čak i naznaka egoizma (Nedžati, 2010: 23), dijete i obaveze prema njemu na prvom su joj mjestu (nakon Dragog Allaha!), a njene osobne želje u drugom su planu. Dakle, da bi majka bila prava svome djetetu, mora i sama biti odgojena u duhu islamskih normi i propisa i sama svjesna uloge i značaja koji ima kao odgajateljica svoga djeteta, budućeg čovjeka. Kako će majka svome djetetu ponuditi kvalitetan odgoj ako ga nije nasljedovala iz svoje porodice i ako nije stekla naobrazbu koja će joj pripomoći u želji i nastojanju da svoje dijete odgoji u duhu islama i u skladu s potrebama koje vrijeme i prilike nose?! Prava majka mora biti svjesna uzročno-posljedičnog odnosa u kojem se nalazi, u koji je involvirana, i mora uložiti maksimalan trud i zalaganje kako bi odgojila svoje dijete, kako bi uzroci njenog djelovanja imali za posljedicu dobro odgojeno, zadovoljno i sretno dijete.

Majka je najvažnija osoba u djetetovom životu u periodu njegovog rasta i sazrijevanja, a njena važnost „blijedi“ djetetovim zrijenjem i osamostaljivanjem, dok je dijete trajno najveće majčino blago i njezina velika briga dokle god je živa. Dijete ne bi trebalo zaboraviti majčinu ljubav, pažnju, neprospavane noći zbog brige prema djetetu, njezinu pomoć kad mu je pomoć bila najpotrebnija i trebalo bi joj uzvratiti kad njoj bude potrebna djetetova pažnja i pomoć, zbog starosti, iznemoglosti ili bolesti (Hathout, 2015: 127). To je ujedno put da dijete, svojim odnosom prema majci, obezbijedi ostvarenje hadisa u kojem Muhammed, a. s., kaže: „Džennet je pod majčinim nogama“,[16] tj. da svojom pažnjom prema majci zasluži Džennet, zasluži najbolju nagradu kod Uzvišenog Gospodara!

U svjetlu kur'ansko-hadiskih smjernica, žena, supruga, majka u svakom vremenu ima iste obaveze shodno njezinim ulogama (el-Qaradawi, 2017: 120). Dakako, njen angažman van kuće i porodice preporučljiv je – ako i ukoliko ne ide na štetu njezine primarne uloge, uloge majke odgajateljice. Uvažavajući nove zahtjeve koji su pred nju stavljeni, muslimanka ne treba zaboraviti da je poziv, zvanje, titula i funkcija majke odgajateljice obavezuje da ovoj ulozi da prioritet i prednost u odnosu na sve ostale uloge.[17] S obzirom na njen ukupni angažman i na njenu želju da bude uspješna i u privatnom i u društvenom životu, žena danas treba biti dobra menadžerica i vješto rasporediti svoje vrijeme da bi izvršila svakodnevne poslove i zadatke, a potom treba uložiti vanredan trud i napor da bi kvalitetno odgovorila svim svojim ulogama. Zato, kao majka, kao odgovorna i požrtvovana majka dužna je da pokaže i pokloni ljubav, nježnost, brigu i pažnju svojoj djeci i da ih odgoji da budu dobri ljudi, dobri muslimani i tako se potvrdi i kao majka odgajateljica koja im u nasljedstvo ostavlja najbolje blago – lijep odgoj.

Kriza vrijednosti – kako biti zadovoljan?

            Složni smo u konstataciji da živimo u vremenu različitih kriza, kriza vrijednosti, a rezultat toga jeste činjenica da smo zahvaćeni sveopćim nezadovoljstvom, koje kod nekih prelazi u bezvoljnost, u nezainteresiranost, u melanholiju, u apatiju, u letargiju, a temeljni, osnovni uzrok takvih različitih stanja jeste naše lično nezadovoljstvo – vrijednosti su nam poremećene i nismo zadovoljni sobom! Usto, nezadovoljni smo situacijom u državi, zatim nismo zadovoljni situacijom u svojoj firmi, ustanovi, fabrici u kojoj radimo, pa nismo zadovoljni ni situacijom u svojoj porodici, članovima svoje porodice i njihovim ponašanjem i zbog toga negativne komentare i negativnu energiju širimo na one oko nas. I umjesto da se ponašamo u skladu s općim pravilom da težimo dobru, pozivamo dobru, natječemo se u dobru, da se čuvamo zla i ružnih misli i da sprečavamo zlo, jer nam je dobro poznat kur'anski imperativ: Natječite se u dobru,[18] mi radimo suprotno tom pravilu i onda, naravno, ne možemo biti zadovoljni i sretni (el-Karadavi, 2000: 191). U tom našem stanju nezadovoljstva zanimljivo je da kada vidimo nešto dobro i lijepo, ne ističemo ili to dobro prešutimo, umjesto da dobro, dobre stvari i lijepe riječi širimo jer je i to kur'anski imperativ:  I ljudima lijepe riječi govorite,[19] odnosno pričajte o lijepim i dobrim stvarima.

I šta je rezultat takvog stanja? – Zaboravljamo zahvaliti Allahu, dž. š., na dobru koje nam je podario, a u isto vrijeme želimo više, želimo brzi uspjeh,[20] nemamo strpljenja! Te situacije, brzina i nestrpljivost, sprečavaju nas da zastanemo, da zahvalimo Allahu, dž. š., na dobru koje nam je podario, na bezbrojnim blagodatima koje nam je podario i u kojima uživamo, a ne primijetimo ih, nismo ih dovoljno svjesni! Allahu, dž. š., ne zahvaljujemo:

- na blagodati zdravlja, dok se ne razbolimo. Kad smo zdravi, rijetko zahvaljujemo Onom Koji nam je život i zdravlje podario, nego kad se razbolimo, onda zazivamo Allaha, dž. š, i molimo Ga za ozdravljenje, za pomoć, da nas izliječi.

- na nafaki, na opskrbi koju nam je podario i propisao, dok nas ne zadesi glad, nestašica i siromaštvo. Kad smo siti, opskrbljeni, bogati, zaboravimo zahvaliti Onom Koji nas je opskrbio, zaboravljamo ajet u kojem nas Allah, dž. š., opominje i kaže nam: O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan![21] Ali, zato, čim nas zadesi glad, molimo Allaha, dž. š., za nafaku i opskrbu.

- na porodu, na djeci koju nam je podario, i nerijetko smo nezadovoljni spolom djeteta, djece, a ne sjetimo se onih kojima Allah, dž. š., nije podario djecu! Zaboravljamo da je On Onaj Koji određuje hoće li neko imati evlada ili neće, ko će imati muško, a ko žensko dijete ili će ostaviti bez poroda onoga koga On hoće.

Zato, namjesto nezahvalnosti i nezadovoljstva, alternativa nam je dova: dova Allahu da nas učvrsti na Pravom putu i podari ono što je hajr za nas, dova kao najbolji štit i zaštita u situacijama kad bi nekom ishitrenom riječju ili pak postupkom mogli oskrnaviti darovanu nam blagodat (Nedžati, 2010: 178), dova da nam podari zadovoljstvo i sabur kako ne bismo iznevjerili povjerene emanete kojim nas je darovao i zadužio.

            Imam, muallim/muallima – vrijednost i izazov

            Težnja, stremljenje ka dobru, boljem i najboljem jeste smjer muslimana, posebno imama, muallima i muallime.       

Kao predvodnik džemata potrebno je da imam bude realan, pozitivan i optimist! On svoje stanje, pozitivizam ili negativizam, optimizam ili pesimizam, raspoloženje ili neraspoloženje, pozitivnu ili negativnu energiju, prenosi na džemat. Džemat imama i muallimu doživljava kao osobe od povjerenja, kao prijatelje i savjetnike (Jalom, 2015: 41) koji će im pomoći u njihovim dilemima, izazovima i problemima. Od odnosa prema džematlijama zavisi hoće li biti poštovan u džematu, zajednici i društvu, odnosno hoće li imati uspjeha u svojoj profesiji i misiji (Salihspahić, 1991).

Zbog toga, obavezni smo držati se univerzalnih islamskih vrijednosti, strpljivo i uporno ići prema zacrtanom cilju! (el-Karadavi, 2000: 65) Naš trajni orijentir je slijediti, odnosno truditi se slijediti sva slova Kur'ana i sunneta, a njih je, ajeta i hadisa, toliko mnogo, i toliko puno daju, a još više obavezuju: da neprestano učimo i da napredujemo u korisnom znanju, da činimo dobro i da širimo dobro i optimizam, a sprečavamo zlo i pesimizam, da čuvamo sebe i svoje porodice, da će se trud, zalaganje i odricanje vidjeti i isplatiti,[22] da molimo da nas Uzvišeni Gospodar pomogne u svim hairli poslovima i podari dobro, sreću i spas i na ovom i na budućem svijetu. To su samo neke smjernice koje nam daju snagu da više radimo, svako u okviru svojih mogućnosti i ingerencija, koje nas drže budnim da ne zaboravimo svoje (malo!) mjesto u ukupnom univerzumu i da prihvatimo ono što nam je Gospodar odredio i darovao te uložimo svoj ukupni potencijal kako bismo ispunili i opravdali povjerene nam emanete i odgovorili svojim brojnim ulogama, kao i ulozi imama i muallime, uposlenika Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Autor: Safija Malkić 

Iz knjige: Na putu dijaloga i umjerenosti

Literatura

  • (1968). Almanah s prilogom Takvima za 1968. Sarajevo, Izvršni odbor Udruženja ilmijje u NRBiH, 1968, str. 30–41.
  • el-Buhari, M. B. I. (2008). Sahihu-l-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Sarajevo, Visoki saudijski komitet, knjiga 1, 3 i 4.
  • el-Karadavi, J. (2000). Razumijevanje prioriteta. Sarajevo, Bemust, str. 65, str. 191.
  • en-Nesai, B. Š. Sunenu-Nesai, poglavlje „el-Džihad“.
  • el-Qaradawi, J. (1997). Halal i haram u islamu. Sarajevo, Ljiljan.
  • el-Qaradawi, J. (2017). Islam i umjetnost; Položaj žene u islamu. Tuzla, Off-set, str. 104, str. 118, str. 120.
  • Hathout, H. (2015). Čitanje muslimanskog uma. Sarajevo, Dobra knjiga, str. 156–157, str. 127, str. 131, str. 134.
  • Jalom, I. D. (2015). Čari psihoterapije. Novi Sad, Psihopolis institut d. o. o., str. 41.
  • Muhić, F. (2015). Islamski identitet Evrope. Tešanj, Centar za kulturu i obrazovanje, str. 166–168.
  • Nedžati, M. O. (2010). Kur'an i psihologija. Sarajevo: Dobra knjiga, str. 23, str. 178.
  • Salihspahić, Dž. (1991). Sarajevo, 1991.
  • Smajić, A. (2016). Vrijednosti i vrijednosne orijentacije muslimanske omladine u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, Centar za dijalog – Vesatijja, str. 10–14.
  • (2017). Zbornik radova 1 / Konferencija „Muslimanska porodica – prava i dužnosti“. Sarajevo, El-Kalem.
  • (2018). Zbornik radova 2 / Konferencija „Muslimanska porodica: roditeljstvo – podrška i izazovi“. Sarajevo, El-Kalem.
  • (2016). Zbornik radova 3 / Naučni skup: U potrazi za identitetom – čovjek između vanjštine i nutrine/zahira i batina. Stolac, CID BiH.

 

[1] i reci: „Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“ Kur'an, el-Kehf, 29.

[2] i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi, i da će se trud njegov, sigurno, iskazati, Kur'an, en-Nedžm, 39–40.

[3] Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu sve zna i sve može. (Kur'an, eš-Šura, 49–50).

[4] Muhammed bin Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet, Sarajevo, 2008, knjiga 1, hadis br. 1385, str. 938.

[5] Polazište za izbor bračnog druga treba biti hadis: "Ženu udaju četiri stvari: njen imetak, njeno porijeklo, njena ljepota i njena vjera. Uzmi onu koja je vjernica, inače ćeš zažaliti! (ako ne poslušaš ovaj savjet)". El-Buhari, Sahihu-l-Buhari.., knjiga 3, hadis br. 5090, str. 1013; Bitno je naglašavati da se djevojka ne smije prisiljavati na udaju, posebno ako primijetimo da u nekim ruralnim sredinama ima takvih ostataka neprimjerenih običaja i praksi, nego se od nje treba tražiti pristanak, jer je „djevojka, u prvom redu, gospodarica svoje volje kad je riječ o udaji. Zato njezinom ocu niti staratelju nije dozvoljeno da u tome pitanju ignoriše ili potpuno zanemari njezino mišljenje.“ Vidi: Jusuf el-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Ljiljan, Sarajevo, 1997, str. 246.

[6] ...i kad su one od vas čvrst zavjet uzele. (Kur'an, en-Nisa, 21).

[7] Kur'an, en-Nisa, 19.

[8] Kur'an, el-Bekara, 187.

[9] Kur'an, er-Rum, 21.

[10] Kur'an, el-Ahkaf, 15.

[11] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari.., knjiga 4, hadis br. 5971, str. 328.

[12] Kur'an, eš-Šura, 49–50.

[13] Kur'an, el-Ahkaf, 15.

[14] Kur'an, Ali Imran, 35-36.

[15] Kur'an, el-Ahkaf, 15.

[16] Ebu Abdu-r-Rahman Ahmed bin Šuajb En-Nesai, Sunenu-Nesai, poglavlje el-Džihad, hadis br. 3117.

[17] Važno je naglasiti, što često ističemo kad je o majčinstvu riječ, da se mi danas bavimo istim pitanjem kojim su se bavili naši bosanskohercegovački alimi, pravnici, pedagozi, psiholozi prije pet-šest decenija, koji su ukazivali na krizu u porodici i devalvaciju porodičnih vrijednosti u doba socijalizma, kada su muslimanke pod plaštom emancipacije, jednakosti i jednakopravnosti ušle u javni život i počele raditi u fabrikama kao jeftina radna snaga. Smatramo uputnim podsjetiti na mišljenje, promišljanje Alije Izetbegovića o ovim pitanjima izneseno u tekstu Muslimanka – žena i majka (prilog proučavanju tzv. ženskog pitanja u islamu) iz 1968. godine potpisanog pseudonimom „LSB“, koji kaže: “Prva i glavna funkcija žene je materinstvo, a njen javni život i rad van porodice preporučljivi su samo ako i ukoliko ne idu na štetu ove njene osnovne funkcije. Žena je simbol plodnosti, rađanja, beskrajne smjene generacija. Žena je neposredni akter, a muškarac je tu samo zbunjeni posmatrač ili jedva nešto malo više od toga. Tu ne stoji žena prema muškarcu, nego majka prema ocu svoje djece. Sve je tu onako kako treba i mora da bude, dato samom prirodom stvari. U ovom prvobitnom odnosu pitanje ravnopravnosti polova nema svoga smisla i smiješno ga je postavljati. Majčina uloga je jedinstvena i žena kao majka je neoboriva i nezamjenjiva. Sam poziv majke je 'svet' i uzvišen, a ljudi su ga unizili. Kakvo god bilo rješenje ovog pitanja u njegovim detaljima, islamska shvatanja traže da majčinski poziv i djeca ne budu žrtve. Da bi bilo sve više pobjeda, a sve manje poraza, potrebno je da borbu svojim rukama, srcem i umom pomaže muslimanka, koja čini polovinu islamskog svijeta. Ona treba da rodi, podigne i nadahne novu generaciju i ulije joj vjeru u islam i budućnost. Ona će moći da uči i podiže dijete ako i sama bude učena i uzdignuta.“ Vidi šire: L. S. B., Muslimanka – žena i majka (prilog proučavanju tzv. ženskog pitanja u islamu), Almanah s prilogom Takvima za 1968. Izvršni odbor Udruženja ilmijje u NRBiH, Sarajevo, str. 30–41. 

[18] Kur'an, el-Bekare, 148; el-Maide, 48.

[19] Kur'an, el-Bekare, 83.

[20] A to stanje čovjekovo Allah, dž. š., opisuje kratkim ajetom i kaže: Čovjek je stvoren od žurbe (od brzine, stvoren je brzopletim. (Kur'an, el-Enbija, 21).

[21] Kur'an, el-Fatir, 15.

[22] Ko uradi koliko trun dobra – vidjet će ga! Ko uradi koliko trun zla – vidjet će ga! (Kur'an, al-Zilzal, 7– 8).