Pitanja koja traže objašnjenja i odgovore[1]

Šta sad? (Nakon izbora). Nastaviti po starom ili se mijenjati? Po starom znači čekati da se neko i nešto promijeni pa da nam bude bolje. A mijenjati se znači nikoga i ništa ne čekati, već sam sebe mijenjati. Svako napose i svi zajedno. Zar nam nije davno rečeno da ni Bog svevišnji neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok se taj narod sam ne promijeni i svoje loše stanje ne zamijeni za bolje.

U čemu treba da se mijenjamo?

Kome treba da se prilagođavamo?

Ko treba da nas odgaja?

Kome treba da povjerimo našu lojalnost?

S kim treba da se družimo i udružujemo?

S kim treba da djelujemo?

Za koga treba da radimo?

Zašto treba da živimo?

Čemu treba da se nadamo?

Koga treba da se bojimo?

Od čega ne treba da strahujemo?

Čega treba da se klonimo?

Ima još kritičnih pitanja, ali hajde da odgovorimo na ova postavljena. Pođimo redom:

 

 

U čemu treba da se mijenjamo? 

Treba da se mijenjamo u moralu i etici! Treba da se mijenjamo u duši i srcu! Treba nam duboka i temeljita moralna obnova pojedinca, zajednice i društva. Dakako, sve počinje od pojedinca, koji svoj moralni karakter unosi u zajednicu, a zajednica svoj moral i etiku širi u društvu. Moral se nasljeđuje iz kuće, a etika se uči u školi. Prema tome, od moralnog karaktera roditelja ovisi moralni odgoj njihove djece, a od etičkog znanja učitelja-odgajatelja ovisi etika njihovih učenika, budućih članova zajednice i budućih građana društva. Jer, moral je kućni odgoj, a etika je školsko obrazovanje. Ako nema morala na ulici, onda to znači da nema morala u kući; a ako nema etike u javnom životu, onda to znači da nema etike u školi. A ako nema ni morala u kući ni etike u školi, onda nema ni morala ni etike u politici. Otuda je danas krucijalno pitanje za sve nas pojedinačno, za cijelu našu zajednicu i za cijelo naše bosansko društvo: Kako povratiti moral u bosansku hižu? I kako ustanoviti etiku u bosanski odgojno-obrazovni sistem? I, dakako, kako ustanoviti moral i etiku u politici, a to znači u državnoj zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti? Jer, to je pitanje svih pitanja za vladavinu prava u državi, vladavinu koja je utemeljena na istini i pravdi.

 

Od koga treba početi: od pojedinca, od zajednice ili od društva?

Ustvari, za nas je ovdje i sada životno pitanje: Odakle početi s individualnom i kolektivnom moralnom obnovom naše muslimanske zajednice i našeg bosanskog društva? Od koga treba početi: od pojedinca, od zajednice ili od društva? Dakako, sve počinje i sve se završava na moralnom karakteru pojedinca, koji ima moć da govori istinu ili neistinu, koji ima sklonost da radi pošteno (halāl) ili nepošteno (harām). Prve i najbitnije moralne navike sječu se u kući, od roditelja, koji to nasljeđuju od svojih roditelja, a to su djedovi i nane, koji, trebalo bi, prenose svojim unucima najbolje što imaju od svog morala. Te kućne moralne navike predstavljaju moralnu tradiciju jednog naroda. A moralna tradicija uglavnom se temelji na tradicionalnoj vjeri i kulturi određene vjerske i kulturne zajednice, koja je dio jednog složenog pluralnog društva, društva, koje unatoč različitim tradicionalnim zajednicama u njemu, mora imati jedan zajednički moralno-etički kod o tome da je govoriti istinu najviša moralna vrlina, a da je govoriti neistinu najniži ljudski porok, te da je raditi pošteno (halāl) najviša moralna čast, a da je krasti (harām) najniža ljudska pokvarenost.

Laž je, uistinu, majka svih niskih poroka. Jer, onaj koji je spreman da slaže spreman je da ukrade, a onaj koji je spreman da tuđe ukrade spreman je da ubije nedužna čovjeka. U globalu, duša današnjeg čovjeka zagađena je otrovnim porokom laži mnogo više nego priroda otrovnim materijalnim otpadom. Ustvari, priroda je zagađena zbog zagađene ljudske duše, a ne obratno. Jer, čistoća prirode ovisi o čistoti ljudske duše, koju ubija otrovni porok laži i prevare, beskrupulozni nagon krađe i pohlepe i bezočno zlo tiranije i ubojstva.

Ni naš bosanski zrak nije pošteđen te zagađenosti ljudske duše, zagađenosti koja malo-pomalo ubija u nama svijest i savjest o temeljnoj predanosti istini, posebno u javnom životu. A bez te predanosti istini mi smo izgubljeni do nestanka. Moralni je i pravni princip: ako ljudi ne govore istinu, mir i sigurnost javnog života ugroženi su, a društvo bazirano na vladavini prava, kao vladavini istine, počinje da se raspada. A princip političkog vođstva jeste: ako vođe ne govore istinu, ili ne žele čuti istinu od drugih, oni ne mogu donositi ispravne odluke, oni su onda kvarni i zato ne mogu postići vjeru i povjerenje kod ljudi da ih iskreno slijede.

U situaciji u kojoj nas guše nevažne i otpadne informacije, jasnoća informacije je moć. Svako ima pravo pričati o budućnosti naše nacije i države, ali je teško održati jasnoću vizije, koja nas pokreće na akciju. Često i ne primjećujemo da je priča o viziji u toku i često ne obraćamo pažnju na ključna pitanja koja su nam bitna. Hiljade nas teško može priuštiti sebi luksuz provjere o čemu se tu radi, jer smo pod pritiskom svakodnevnih obaveza na poslu te brige o porodici. Nažalost, povijest ne daje popust. Ako se odluka o budućnosti tvoje/moje nacije i države donese u tvom/mom odsustvu dok smo hranili i oblačili djecu – djeca neće biti pošteđena od posljedica. To nije fer, ali ko je rekao da je povijest fer.

Kao hodža i duhovnik nisam u stanju osigurati ljudima hranu i odjeću, ali jesam u stanju pružiti im neku vrstu jasnoće kako bi im na taj način pomogao da se snađu u ovoj bosanskoj priči bez kraja i ovoj bosanskoj političkoj igri bez granica oko bosanske nacije i bosanske države.

Ako to ohrabri makar ikoliko i druge ljude, Bošnjake/Bosance, u Bosni i izvan Bosne da razmišljaju o budućnosti bosanske nacije i bosanske države, biti ću zadovoljan, jer sam uradio što je bilo do mene.

Kritična pitanja za moralnu obnovu pojedinca i zajednice (2)

 

Ili moralna obnova, ili nas neće biti!

Nijedan narod nije nestao zbog fizičke agresije izvana, ali je mnogo naroda nestalo u povijesti zbog moralne i duhovne korupcije iznutra![2]

 

O bosanskom moralu i bosanskoj etici

Prije nego nastavimo priču o nužnosti moralne obnove, potrebno je objasniti pojmove moral i etika. Moral je naviknuta ili naslijeđena norma ponašanja pojedinca i zajednice, dok je etika naučeni ili intelektualno usvojeni princip mišljenja o moralu. Moral je, dakle, naslijeđeni moralni običaj, a etika je nauka o naslijeđenom i instruktivno-odgojnom moralu. Otuda, moral je uglavnom kućni odgoj, a etika je edukativni odgoj u džamiji, školi, fakultetu i javnom diskursu kroz razne medije.

U islamskoj literaturi pojam moral označava se riječju huluq pl. ahlāq, a pojam etika označava se riječju edeb, pl. ādāb. Riječ huluq znači 'čvrsto stanje duše, iz koje proizlaze djela dobra ili zla bez potrebe za razmišljanjem i pripovijedanjem (al-khuluq: ḥālun liʼnnefsi rāsihatun taṣduru ʿanhā al-efʿālu min khajrin ew šerrin min ghajri ḥādždžetin ilā fikrin we rewijjetin); riječ edeb znači 'vježbanje duše putem edukacije i odgoja tako da usvoji ono što treba' (al-edeb: rijāḍatuʼnnefsi biʼttʿalīmi weʼttehdhībi ʿalā mā janbeghī).

Dakle, moral je imanentan čovjeku, tj. svaki čovjek se rađa s određenim moralnim pretpostavkama koje se potvrđuju majčinim i očevim, odnosno kućnim odgojem, dok je etika heteronomna u smislu da je izvor moralnosti izvan čovjeka putem dodatne moralne edukacije.

Ostavljajući za sada po strani pitanje moralnog ili etičkog cilja – sreće, duhovnog ili tjelesnog zadovoljstva – naš je fokus ovdje na bosanskom moralu, kao moralnoj navici ili moralnom naslijeđu i na bosanskoj etici, kao nauci o moralu. No, prije toga, treba odgovoriti na pitanje postoji li bosanski moral i bosanska etika.

Da, postoji bosanski moral koji se sastoji u moralnim normama dobrote, poštenja, dužnosti, iskrenosti, hrabrosti, darežljivosti i istinske ljudskosti; i postoji bosanska etika, koja se u Bosni očituje kroz učenje Božanskih knjiga Tevrata, Indžila, Zebura i Kur’ana, u kojima se kao nauka o moralu jasno definiraju moralni imperativi: ne ubij, ne ukradi, ne laži, ne čini preljub, ne čini štetu komšiji, jednom riječju: želi drugome ono što želiš samome sebi. Pored toga, nauka o moralu kao moralna edukacija prepoznatljiva je i u bosanskom književnom izrazu, kako u prozi, tako i u poeziji od Hasana Kafije Pruščaka i Seida Abdulvehaba Ilhamije pa do Muse Ćazima Ćatića i Safvet-bega Bašagića.

 

Smisao poziva za bosansku moralno-etičku obnovu

Za našu moralnu obnovu danas je važno pitanje koliko se, kao nacija, držimo naviknutih i naslijeđenih bosanskih moralnih normi. Je li u međuvremenu došlo do narušavanja tih normi? Jesu li nam, kao naciji, bile uskraćene Božanske knjige i bosanska moralna literatura pa su naši roditelji mnogo toga propustili da nauče uskraćujući to isto i nama?

Jesmo li, kao nacija, u međuvremenu usvojili neke moralne norme koje nisu u punom skladu s autentičnim bosanskim moralnim normama? Jesmo li, kao nacija, danas u nedostatku bosanske dobrote, poštenja, dužnosti, iskrenosti, hrabrosti, darežljivosti i istinske ljudskosti? Nismo, jer su te norme u našoj bosanskoj moralnoj bīti.

No, ima nešto što nam u svemu tome nedostaje, a to je istrajnost u održavanju i prenošenju tih bosanskih moralnih normi na mlađu generaciju. Ponekad se čini da nema više kućnog odgoja, već da je sav odgoj djece prebačen u školu i na ulicu. Nije problem samo što djeca ne doživljavaju svoje roditelje kao što je to doživljavala moja generacija u smislu roditeljskog neupitnog moralno-odgojnog autoriteta, već je problem, rekao bih mnogo veći, i u tome što se neki roditelji sve manje doživljavaju kao moralni odgajatelji. Djeca su sve više prepuštena heteronomnoj etici kroz društvene medije koji djecu udaljavaju od bitnih pojmova bosanskog morala i bosanske etike.

Naravno, djeca nisu kriva, jer nisu dovoljno zrela da mogu raspoznati moralne norme, koje im se nude u odnosu na bosanske moralne norme, kao takve. Nisu, vjerovatno, ni sadašnji roditelji krivi što su se otuđili od nekih bosanskih moralnih vrijednosti, jer su se prethodno njihovi roditelji od tih normi otuđili.

Dakle, u tome leži sav smisao našeg poziva za bosansku moralno-etičku obnovu, bez koje nam nema spasa, a to je da otvorimo ozbiljnu raspravu o bosanskim moralnim vrijednostima s kojima se rađamo, na koje treba da se navikavamo i koje treba da prenosimo kao naslijeđe budućim bosanskim generacijama. Jer, čini mi se, bosanske moralne norme poput “dobrote”,”poštenja”, “dužnosti”, “iskrenosti”, “hrabrosti”, “darežljivosti” i “istinske ljudskosti” nisu više nasljedne, već se moraju učiti i naučiti, prenositi i širiti kao nauka o bosanskom moralno-etičkom kodu bez kojeg nema ni mentalnog zdravlja ni duhovne sreće za naciju.

Također, moralna načela sadržana u Božanskim knjigama nisu namijenjena za molitvenu dokolicu, već su namijenjena da se živi život po njima. Ako i kada to shvatimo, onda možemo reći da smo razumjeli potrebu za moralnom obnovom, koja je neminovna. Bolje danas s njom početi nego sutra, ako Bog da.

Autor: Mustafa Cerić 

Iz knjige Eseji o vjeri u doba digitalizacije Centra za vesatijju 

 

[1] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 14. oktobra 2018. godine.

[2] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 14. novembra 2018. godine.