Ni kamen ni Kaba nisu objekti obožavanja, već predstavljaju svetište posvećeno Bogu od pamtivjeka, a prema Kabi se muslimani okreću u molitvi, te je stoga Kaba duhovni centar, jedna vrsta emocionalne podrške koncentraciji svijesnosti o Božanskoj prisutnosti. (Ako neko obavlja namaz unutar Kabe može se okrenuti prema bilo kojoj strani, ovo također važi i za geografsku tačku na južnom Pacifiku koja je antipodna Mekki.) Kaba se također naziva el-bejtu-l-harem (sveta kuća) i el-bejtu-l-atik (drevna kuća). Crni kamen ili el-hadžeru-l-esved se nalazi u jugoistočnom uglu, postavljen na visini od jedan i pol metar od tla. U suprotnom uglu, postavljen nešto niže, nalazi se drugi kamen crvenkaste boje koji se zove el-hadžeru-s-se’ade (kamen sreće). Središte Kabe je tačka koja određuje smjer kible (qiblah), fokusne tačke prema kojoj se okreće u namazu. Protežući se s krova na jednoj strani nalazi se mis’ab ili oluk koji odvodi kišu. Temelj koji se nalazi u podnožju Ka’be se naziva šadrevan. Prostor između Crnog kamena i vrata se naziva el-multezam (mjesto za koje se drži ili obavezno mjesto). 

Oko Ka’be je ograničeni prostor koji se naziva harem Mekke. Ovaj prostor, ustvari, okružuje grad sa svih strana, a u nekim smjerovima se proteže i do dvanaest milja ili dvadeset kilometara. U ovom ograničenom svetom prostoru nije dozvoljeno ubijanje ili uzimanje života bilo koje vrste živog bića (osim otrovnih i opasnih), i samo je muslimanima dozvoljeno da uđu u ovaj prostor. 

Kabu je utemeljio, kako tradicija kaže, Adem, a nakon njegove smrti obnovljena je od strane njegovog sina Seta. Nakon toga obnovili su je Ibrahim i njegov sin Ismail. Ta Kaba je bila izgrađena bez krova ali sa vratima na nivou zemlje, na istočnoj i zapadnoj strani. Kada je završena, Ibrahimu je od Boga naređeno da ode na obližnje brdo Sabir i pozove ljudski rod da obavljaju hodočašće “drevnoj kući”.

Nakon toga Kaba je bila obnovljena od strane klana Amalika, potomaka Nuhovih, a onda i plemena Benu Džurhum koji također potječu od Nuha preko Kahtana ili Joktana kako ga imenuje Biblija. Nekoliko stotina godina prije objave Kur’ana, Kaba je ponovno bila obnovljena od strane Kusaj ibn Kilaba koji je bio vođa mekanskog plemena Kurejš. U to vrijeme, prema historičaru Azrakiju, Kaba, koja još nije imala krova, bila je 4.5 metra visoka i postojali su kamenovi u sva četiri ugla koji su se štovali.

Osamnaest godina prije Hidžre ponovno je bila obnovljena. Drvo za njenu izgradnju je osigurano od bizantijskog broda koji je ostao nasukan u mekkanskoj luci Šu’ajbijji. Bila je izgrađena naizmjenično konstruiranom tikovinom i kamenom, a poslove je vodio koptski stolar po imenu Bakum. Kada je došlo vrijeme da se ugradi Crni kamen, izbila je svađa među mnogobrojnim osobama koje su zahtjevale čast da ga vrate na njegovo mjesto, što je odvelo u tako ozbiljnu situaciju kojoj je prijetilo i prolijevanje krvi. Za rješenje ovog spora obratili su se Muhammedu, tada poznatom po nadimku el-emin (povjerljivi), koji tada još nije otpočeo svoju poslaničku misiju, a koji se, kao da se radilo o Božijem znaku, pojavio među posvađanim ljudima u tom odlučujućem momentu. On je pozvao plemenske lidere da, držeći ga zajedno, ponesu kamen koji je bio postavljen na komadu odjeće, a potom ga je sam podigao i postavio u ugao zida.

Nakon što se islam ustabilio, obojica halifa i Omer i Osman osjetili su potrebu da se džamija El-Mesdžidu-l-Haram, koja se prostire okolo Kabe, proširi. Izvršili su kompenzaciju vlasnicima okolnih kuća koje su se morale ukloniti radi povećanja prostora za kruženje ili el-metafa, a Omer je bio prvi halifa koji je sagradio zatvoreni dio džamije sa zidovima koji su bili manji od visine čovjeka sa ulazima  i lampama. Osman je uveo svodove koji su natkrivali prostore za molitvu.

Kada je 64./684. godine Mekka, pod okupacijom pobunjenog Abdullaha ibn Zubejra, bila opkoljena od strane Jezidove emevijske vojske, zapaljiva strijela jednog od vojnika koji su učestvovali u opsadi zapalila je Kabu, koja je tom prilikom pretrpjela znatnu štetu. Toplota je raspukla Crni kamen na tri dijela. Pregledajući temelje tada oštećene Kabe, Ibn Zubejr je uvidio da je Kaba prethodno obuhvatala pridjeljak s jedne strane, tzv. el-hidžr koji je sadržavao kabure Ismaila i Hadžere. Zbog toga ga je on obnovio podigavši ga na višu razinu, produžujući ga sa prijašnjih 18 na  26 laktova. Također je povećao njegovu visinu sa 18 na 27 laktova, a sagradio ga je od kamena sa dva ulaza. Crni kamen je restauriran i povezan u jednu cjelinu srebrenim omotačem koji je obložio ta tri dijela. Također su doneseni mozaici i stubovi iz Jemena. Mozaici za dekoraciju su iskorišteni, a unutra su postavljena i tri šarena mramorna stuba. U skladu sa tradicijom halife Muavije, Ibn Zubejr je prekrio Kabu crnim svilenim prekrivačem.

Abdullah ibn Zubejr, koji se proglasio halifom, opirući se time Emevijama, pogubljen je od strane trupa halife Abdu-l-Melika ibn Mervana koje je predvodio Hadždžadž ibn Jusuf 73./692. godine. Hadždžadžu se nisu svidjele promjene koje je zatekao i on je Kabu vratio u njenu prethodnu veličinu, ostavljajući i polukružni zid koji je okruživao el-hidžr, te sam el-hidžr, van Kabe. Dodatne građevine su urađene od strane halifa Mehdija, Mu’temida i Mu’tedida. Mehdi je, sam učestvovajući u izgradnji, proširio metaf i dodao tri reda stubova unutar zgrade. Do 167./782., Kaba je izgledala mnogo sličnije svom današnjem izgledu.

Godine 979./1571. poznati arhitekta Sinan, koji je već izgradio mnoge zadviljujuće džamije u Istanbulu i Turskoj, otpočeo je ponovnu izgradnju džamije okolo Kabe, jer je prethodna bila uklonjena po naredbi osmanskog sultana Selima II. Sinan je zgradu sačinio na 892 stuba od mermera i kamena na kojima je razvio 500 lukova i kupola. Unutrašnja dekoracija zlatnim dezenima i kaligrafijom je bila djelo Abdullaha Muftija. Kompleks je završen do 994./1586. Imao je sedam minareta i devetnaest ulaza, a molitveni prostor je mogao primiti 12 hiljada klanjača u natkrivenom dijelu džamije, te još 24 hiljade je moglo klanjati u otvorenom dvorištu. Godine 1030./1620. poplave su odnijele Mekam-i-Ibrahim (Ibrahimovo mjesto stajanja), lampe i dijelove zidova Kabe. Sultan Murat je naredio obimne opravke koje, dakako, nisu uključivale nikakve rekonstrukcione radove.

Međutim, od 1375./1955. godine pokrenut je masivni program proširenja, a rekonstrukcija džamije je sponzorisana od strane kralja Saudijske Arabije Fejsala. Godine 1377./1957. pronađene su pukotnine na Kabi i popravljene – to je bio prvi posao izveden na samoj građevini Kabe od 1039./1629. Tokom ove obnove džamija je znatno proširena. Tada je vjerovatno mogla primiti nekoliko stotina hiljada klanjača odjednom. Prostor za obavljanje sa’ja koji je do tada bio van džamije, natkriven je i sada se nalazi unutar džamijske zgrade, koja je sada obnovljena tako da ima dva sprata, a obred tavafa ili obilaženja oko Kabe, može se obavljati na oba nivoa.

U početku su arhitekti predlagali da džamija koju je izgradio Sinan bude srušena i zamjenjena potpuno novom strukturom. Kralj Fejsal je zbog toga sazvao konferenciju arhitekata da rasprave pitanje. Oni su i dalje ostali pri svojim prvim prijedlozima. Zbog svog velikog ugleda, kralj Fejsal je insistirao i mogao osigurati da obnova i proširenje džamije sačuvaju što je više moguće od džamije koju je prethodno sagradio Sinan. Ovo je i urađeno tako što je sačuvan ovaj veličanstveni historijski dio od potpunog uništenja.

Dimenzije današnje Kabe su: zid sjever-istok 12.63 metra, istočni zid 11.22 metra, zapadni zid 13.10 metara, i zid sjever zapad je 11.03 metra (dakle nije u potpunosti prava kocka). Njena visina je 13 metara. Vrata na sjevernoj strani su 2 metra podignuta od zemlje i 1.7 metara su široka. Svake godine se za Kabu pravi nova kisva (prekrivač). To je crni prekrivač sa crnim kaligrafskim obrascima koji su utkani u njeg, te sa trakom kur’anske kaligrafije u zlatu koja oblaže gornji dio prekrivača... 

Sufija iz 12. stoljeća Ibn ‘Arebi kazao je da Kaba predstavlja Bitak. Kao ademovski hram, to je prvi hram čovječanstva, a kao hram posljednje religije to je ona i konačni hram čovječanstva, nekada zaboravljeno svetište – (zaboravljeni) temeljni kamen. U kršćanstvu, kraj ciklusa adamovskog stvaranja je obilježen simbolizmom savršenog grada, ideja koja porijeklo ima u nebeskom novom Jerusalemu. Savršeni grad je u formi kristala, geometrijski simbol iz mineralnog svijeta, kombiniran na takav način da predstavlja suprotnost organskom simbolizmu početka ciklusa, koji predstavlja vrt, vegetaciju i iznad svega drvo znanja dobra i zla u njegovom centru. Islam dijeli taj simbol “vrta početka” sa judaizmom i kršćanstvom, ali njegov simbol centra na kraju vremena nije simbol grada, apstraktnog, od čovjeka sagrađenog habitata koji zamjenjuje prirodu, već je on geometrijska esencija grada, reducirana na svoju najprostiju formu. Ovo nije ništa drugo do li kocka, apstraktni simbol kristala, kocka Kabe. Stoga je eshatološka paradigma simboličnog “ocrtavanja kruga kvadratom” ili “pomirenja kvadrata sa krugom” time kompletirana, ili je premještena…Treba dodati da Kaba predstavlja “konačno zatvaranje” Božanske Prisutnosti koju Stari Zavjet naziva Šekina. Nakon zavjeta sa Ibrahimom Šekina je “obitavala” u Arki, dok židovi nisu prestali biti nomadi, to jest, dok Sulejman nije izgradio Hram. Šekina je nastanjena u Svetinji Svih Svetinja. Novi Zavjet kaže da, kada je Isusovo tijelo probodeno kopljem, veo Hrama je prepolovljen u dva dijela i Šekina je izašla iz Svetinje Svih Svetinja u svijet. Stoga Kaba je oboje i Arka Zavjeta i Svetinja Svih Svetinja, ne u smislu zatvaranja Božanske Prisutnosti, već radije kao centar Svetinje Svih Svetinja koja se rasprostire u sve smjerove, tako cijela zemlja svakom muslimanu postaje mjesto za molitvu, koji svaki dan obavlja ulogu koju su židovski visoki svećenici obavljali samo na Dan Pomirenja. Pošto je islam povratak primordijalnom Ademu, cijela zemlja je ponovno postala, simbolično, rajski vrt, sa čije bilo koje tačke čovjek, poput Adema, sa Bogom može govoriti svetim govorom.

 

Autor: Cyrill Glasse

Preveo: M. Kovač