U četvrtak, 23. aprila 2009. godine, odnosno 28. rebiu-l-ahira 1430. godine po Hidžri, na ahiret je preselio hadži Omer Behmen u 80. godini života. Tegobne dane provodio je nakon teškog saobraćajnog udesa koji mu se desio 9. januara 2007. godine. Kao totalni ovisnik o drugima iz bolnice je prešao kući, gdje se osjećao ugodnije. Najveći hizmet imala je njegova supruga Saliha. U posljednje vrijeme potpuno su mu otkazali vid i sluh, pa je i komuniciranje s njim bilo gotovo nemoguće.

U Sarajevu mu je klanjao dženazu hadži hafiz Ismet ef. Spahić, zamjenik reisu-l-uleme, a u Mostaru muftija HNK-a Seid ef. Smajkić. Oba imama su prije namaza održala kratke prigodne govore. Naročito su istakli merhumovu upornost i istrajnost. Tako je Ismet ef. kazao da je Omer Behmen bio moralni div, dodavši: “Imao sam priliku s njim raditi. Vjera mu je bila najskuplja, sve je ostalo bilo sporedno. Tako veliki ljudi rađaju se jednom u sto godina. Iza Omera će ostati praznina u našoj sredini, u našoj čaršiji, kao i u životima muslimana Bošnjaka.” Još je napomenuo da je Behmen mnoge džamije sam projektovao i gradio, naglasivši: “Ja sam od Boga, dž.š., nagrađen da mu klanjam dženazu i da ga ispratim na onaj bolji svijet.” Seid ef. Smajkić je pak rekao: “Allahovom sudbinom, ovo je za nas prilika i trenutak da na veličanstven način ispratimo čovjeka koji se rodio u Mostaru i koji je volio Mostar. On se na kraju svog burnog putešestvija vratio u svoj Mostar, koji ga nije razumio, jer ovaj grad ponekad nije znao cijeniti svoje rodoljube i odane ljude. Ljudi koji su ga bolje poznavali kažu da je bio Mendela BiH, čovjek koji se istinski zalagao za slobodu i ljudska prava i koji je na tom putu trpio mnogo, ali uvijek ostajao odvažan i uporan. Ta silna i divovska snaga koju je iznjedrio i kojom je oko sebe zračio sigurno treba poslužiti svima nama. Bio je presretan kad je uspio podići reprezentativan veliki nišan trinaesterici mladomuslimanskih šehida na najljepšem kutku Šehidskog mezarja u Mostaru. Priželjkivao je i da restaurira Šarića džamiju, ali ga je bolest omela.”

Biografski podaci

Još dok je Omer Behmen bio na liječenju u bolnici, neizvjestan je bio kraj njegove bolesti, ali se još moglo komunicirati s njim. Na osnovu podataka koje je on iznio u svojoj knjizi “Na dnu dna” i mojih saznanja o njegovom životu i radu, napisao sam njegovu biografiju za Bošnjački biografski leksikon, koju mu je njegova supruga pročitala u mom prisustvu. Kad je sve saslušao, bio je zadovoljan i rekao da nema primjedbi, niti bi trebalo što dodati ili oduzeti. To me obradovalo, pa sam tu biografiju obrađenu po navodima organizatora, predao u ZBK “Preporod”. Sad je trebalo samo neznatno osavremeniti tu biografiju.

Omer Behmen, dipl. inž. građevinarstva, rođen je 1929. godine u Mostaru. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Mostaru. Šumarski fakultet upisuje 1948. godine u Zagrebu, a potom nastavlja studije u Sarajevu. Još 1943. godine uključuje se u rad pokreta “Mladi muslimani” u Mostaru, a dolaskom u Sarajevo uključuje se u rad Vrhovnog vođstva ovog pokreta, pa 1949. godine biva uhapšen i u mostarskoj grupi osuđen na 20 godina robije. Nakon odbrojanih 11 godina i 3 mjeseca pušten je iz zatvora u junu 1960. godine.

Nakon služenja vojnog roka, 1962. godine, upisuje Građevinski fakultet u Sarajevu, gdje diplomira 1967. godine.

Stručni angažman

Nakon završetka studija prvo se zaposlio u preduzeću “Geoistrage”, godinu dana, pa onda u preduzeću “Vaso Miskin Crni”, te potom prelazi u IPS-u po preporuci Alije Izetbegovića. Ranije se ovo preduzeće zvalo Zavod za projektovanje (ŽTP), gdje je Alija radio kao sekretar. Ovdje je Behmen bio angažiran i kao student na snimanju stare pruge oko Olova za vrijeme ljeta. Tada je za petnaestak dana zaradio onoliko koliko mu je trebalo za pola godine studija. Kao student radio je i na Ilidži na kontroli iskopavanja rimskih iskopina. Također učestvuje u sanaciji mosta u Višegradu, koji se bio nageo. Tek u četvrtoj godini studija dobio je stipendiju. IPS mu je dodijelila stan u Sarajevu.

Do marta 1983. godine radi na raznim poslovima iz oblasti građevinarstva. U periodu od 1974. do 1977. godine radi u Libiji kao građevinski inženjer.

Društvene aktivnosti

Uz stručnu angažovanost, bio je veoma i društveno angažovan. Tako, kao član Odbora Islamske zajednice u Sarajevu djeluje u ideološkom uzdizanju mladih, kada učestvuje u organizovanju predavanja za studente u Begovoj i Carevoj džamiji i Tabačkom mesdžidu, te pokretanju prvog muslimanskog časopisa “Preporod” i uređivačkoj reorganizaciji glasila IZ-e “Takvim”.

Godine 1965., po preporuci starijeg brata Saliha, uključen je u petorku (Alija Izetbegović, Salih i Omer Behmen, Vahid Kozarić i Ismet Kasumagić) koja se skoro svake sedmice sastajala u kući roditelja Kasumagića u Sarajevu, kako do hapšenja 1983. godine, tako i nakon izlaska iz zatvora, radeći na obrazovanju mladih, pa i na osnivanju SDA i njenom usmjeravanju.

Godine 1983. uhapšen je u Sarajevu, pa je u čuvenom procesu “muslimanskim intelektualcima” osuđen na 15 godina zatvora. S kolapsom komunizma biva oslobođen u novembru 1988. godine.

Godine 1990. preuzima dužnost predsjednika Odbora IZ-e za regiju Sarajeva; također preuzima dužnost mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa do odlaska u Teheran, 1993. godine, na dužnost vanrednog i opunomoćenog ambasadora R BiH.

Na osnivačkoj skupštini SDA, 1990. godine, izabran je za člana Izvršnog i Glavnog odbora, a na Prvom kongresu, novembra 1991. godine, za potpredsjednika Stranke. Direktor je Centrale SDA od osnivanja. Također, 1990. godine, s grupom saradnika pokreće Radio i Televiziju Hayat, a 1992. godine osnivač je i prvi predsjednik organizacije “Crveni polumjesec” u R BiH. Učestvuje u osnivanju i praćenju rada MOS-a. Inicijator je ostvarenja BOSNAE–Zelenih beretki, te koordinator rada Patriotske lige, osnovane 1991. godine.

Od 1997. do 2001. godine radi u MVP-u BiH u Sarajevu kao inspektor savjetnik, odakle odlazi u penziju. Član je Parlamenta BiH od 1997. do 2000. godine.

Na IV kongresu SDA, 2005. godine, ponovo je izabran za člana Glavnog odbora Stranke.

Predsjednik je udruženja “Mladi muslimani” od 1999. godine, a mandat mu je obnovljen 2004. godine.

Bio je politički zatvorenik, koji je presudom osuđen na najdužu vremensku robiju, prvi put na 20, a drugi put na 15 godina, što je ukupno 35 godina, od čega je odrobijao 17 godina i 5 mjeseci. Time se svrstava među političke zatvorenike u svijetu s najdužim zatvorskim stažom (Nelson Mendela, Adem Demaći i dr.). U novije vrijeme insistirao je na ostvarenju prava bivših političkih zatvorenika, što je već realizovano u svim zemljama Evrope koje su bile pod komunističkom vladavinom.

Stručne aktivnosti bile su mu usmjerene na džamije, mesdžide i druge objekte IZ-e, radi opravke, dogradnje ili izgradnje novih. Radio je na najmanje 40 objekata u Sarajevu i njegovoj okolici, kao što su: Širokača, Vinograd, Bijela džamija, Ćurčića, Soukbunar, Hadžići, Buljakov potok, Buča potok, Gorica, Čekaluša, te džamije na Bjelavama, Sedreniku, više Olova i dr. Uveo je podno grijanje u Carevoj džamiji. Poseban angažman imao je na izgradnji objekata Medrese “Osman ef. Redžović” u Čajangradu kod Visokog. Rijaset ga je imenovao za člana Upravnog odbora ove medrese.

Posebno je interesantan njegov boravak u Libiji. Kad mu je supruga Saliha bila angažovana kao ljekarka u Bolnici u Zaviji, on joj se pridružio i uspio da i sam pronađe posao. Poveli su i djecu: sina Mustafu, koji je imao pet, i kćerku Melihu od tri godine. U početku je radio u privatnoj firmi “Tatanaki” gdje je radio kao šef gradilišta na izgradnji puta Zavija–Bir–El-Ganem. Za ovaj odlazak u Libiju dobio je saglasnost od svog preduzeća IPS-e u Sarajevu za neplaćeno odsustvo. On se pak svom preduzeću značajno revanširao, jer je uspio uvjeriti Libijce da poslove vezane za projektovanje pruge Misurata–Brak–Sepha, trase duge 800 km, povjere upravo IPS-i. Tako je, uz direktora i Aliju Izetbegovića, prisustvovao potpisivanju ugovora.

Pri svojim aktivnostima aktivno se služio engleskim jezikom, a donekle razumije arapski i perzijski.

Libijci su zadržavali na poslu u Libiji kako Omera, tako i Salihu. Ipak su se vratili u Sarajevo.

Porijeko

Behmeni su porijeklom iz Irana. Prva postojbina Behmena u BiH od 1695. godine bila je Stolac, kada je došao Mehmed Behmen, turski oficir, poslije nekih akcija u Poljskoj i Mađarskoj. Tu se oženio i zasnovao porodicu. Kasnije su neki njegovi potomci prešli u Mostar. Omerov otac Mustafa rodio se u Mostaru 1878. godine. Sa završenom gimnazijom, u početku je radio kao općinski službenik u Srebrenici, zatim u Mostaru kao sudski činovnik. U službi je napredovao, pa je kasnije dobio direktorski rang, čime mu je priznato kao da ima visoku stručnu spremu, što je u to doba, tj. poslije Prvog svjetskog rata, bilo vrlo cijenjeno. Od deset kategorija državnih službenika on je imao sedmu. Penzionisan je za vrijeme stare Jugoslavije.

Babo Mustafa se 1920. godine oženio Omerovom majkom Džemilom (zvanom Džemka), rođ. Voljevica. Ona je bila domaćica, samouka, jer nije bio adet da ženska djeca pohađaju “švapsku školu”. Voljevice su poznato mostarsko prezime. Omer je dobio ime po dedi Omeragi Voljevici, mostarskom posjedniku velikog imanja.

Vlastita porodica

Omer je formirao vlastitu porodicu, ulaskom u brak sa Salihom, rođ. Handžić, ljekarkom, 2. maja 1968. godine, tj. dvanaesti dan nakon diplomiranja (20. aprila). Stekli su sina Mustafu 1969. godine i kćerku Melihu 1971. godine. Stekao je i četvero unučadi, po dvoje od sina i kćerke.

Životopis

Svoj opsežan i vrlo dokumentovan životopis objavio je 2006. godine u knjizi pod naslovom “Na dnu dna”. Knjiga sadrži 734 stranice. Recenzenti su bili Fahira Fejzić-Čengić i Šaćir Filandra, a promotori akademik Vladimir Premec, Šaćir Filandra, Ismet Dizdarević i Edhem Bičakčić.

Teško je povjerovati šta je sve pretrpio ovaj mučenik, ali dah staje čitaocima kad u Prilozima, pored Opružnice i Presude od oko 200 stranica, čitaju zapisnike onih koji su Omera doslovno uhodili, prateći svaki njegov izlazak iz kuće, a posebno je Omer opisao kakvim je sve torturama bio podvrgnut u toku isljeđivanja i izdržavanja nezaslužene kazne. O ovome jezgrovito kaže Šaćir Filandra: “...Rukopis je priča o neslobodi i robijanju koje se odvija s one strane ‘naše’ i ‘nama najdraže’ i ‘nama najsvetije stvarnosti’, stvarnosti jugoslavenskog komunizma, u kojem smo uglavnom uživali, a čije naličje nismo znali, nismo htjeli znati ili nismo smjeli znati...”

Čulo se, a ne ponovilo se nikada više!

Omer je nakon toga imao intervju na NTV 99 kod Adila Kulenovića, što je nekoliko puta reprizirano. Mnogi su se divili Omerovim odgovorima kojima je komunizam sravnio sa zemljom. Da čuđenju nema kraja, Omer je poodavno zbog upale izgubio jedno oko, a 9. januara 2007. godine doživio je strašnu saobraćajnu nesreću, kad ga je neki vozač udarom kola teško povrijedio, tako da je bilo neizvjesno da li će se ikako moći oporaviti, unatoč velikoj brizi ljekara i supruge.

Dok je bio zdrav, često se družio sa svojim prijateljima.

***

Odlaskom Omera mnogi će osjetiti prazninu. Kad je riječ o meni, njegovom najbližem prijatelju, skoro da nije bilo dana od njegovog udesa a da me neko nije upitao “Kako je Omer?”, priželjkujući njegovo ozdravljanje. Ja ću osjećati posebnu prazninu, jer sam njega posljednjega ispratio na ahiret od naše značajne petorke formirane davne 1955. godine. Ipak, najviše će nedostajati članovima porodice.

 

Rahmetullahi alejhi!


 
Autor: Ismet Kasumagić