Svako malo možemo čuti govore ili pročitati tekstove raznih političkih i geostrateških analitičara koji nam kažu da su religije glavni pokretači zla i nasilja na Zemlji. Dugo je vremena prošlo, mnogo velikih povijesnih susreta se zbilo između muslimana, kršćana i Jevreja, ali tek se u drugoj polovici XX stoljeća ozbiljno pristupilo organizovanju konferencija i seminara za međureligijski dijalog. Naročito od Drugog vatikanskog koncila (1962.-'65.) klima za mogući dijalog među religijama bila je sve povoljnija. U to vrijeme se javljaju mnogi islamski i kršćanski autori koji zagovaraju međureligijski dijalog i pišu o tome. Među kršćanskim autorima tu su, prije svih, H. Küng i Karl-Josef Kuschel, kod nas Mile Babić. S druge strane, od islamskih autora kod nas se izdvajaju Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Rešid Hafizović, Adnan Silajdžić, Enes Karić i dr. Na Zapadu je u domenu dijaloga među religijama veliku ulogu imao muslimaski učenjak-aktivista Ismail R. al-Faruqi.

Isma'ila R. Al-Faruqi

Dr. Isma'il Radži al-Faruqi (1339-1406./1921-1986.), šehid, jedan od najvećih autoriteta u oblasti islama i komparativnih studija religija u XX st. Bio je porijeklom iz Palestine. Obrazovao se na Američkom univerzitetu u Bejrutu, a usavršavanje je nastavio na Indiana University, Harvardu, Al Azharu i McGill University. Bio je predsjenik Američkog islamskog koledža u Čikagu, potpredsjednik Američkog interreligijskog foruma za mir, Islamsko-judaističko-kršćanske konferencije. Objavio je 25 knjiga i preko stotinu naučnih i stručnih radova. Najpoznatije knjige su mu: Historical Atlas of the Religions of the World; Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas; a njegovo monumentalno djelo, koje je uradio zajedno sa svojom suprugom Dr. Lois Lamya al-Faruqi (koju su cionisti ubili zajedno sa njezinim mužem) je The Cultural Atlas of Islam. Njegova knjiga Al Tawhid: Its Implications for Thaught and Life, prevedena je na brojne svjetske jezike i smatra se jednom od najobuhvatnijih filozofskih analiza centralne ideje islama.

Zanimanje za druge religijske tradicije

Još u svojoj ranoj mladosti al-Faruqi je imao priliku izravno se susresti sa drugom religijskom tradicijom. Nakon ranog tradicionalnog islamskog obrazovanja u mektebu, pohađao je francusku katoličku školu, College des Freres (Saint Joseph) u Palestini. Taj susret kao da je sudbonosno odredio njegov kasniji životni angažman kao profesora i predavača komparativnih religija i historije religija. Nakon četverogodišnjeg boravka u Kairu, gdje je uronio u temeljito izučavanje islama, vratio se u Ameriku. Vrativši se u Ameriku, postaje gostujući profesor islamskih studija na The Institute of Islamic Studies, McGill University od 1959-1961, studirajući u isto vrijeme na The Faculty of Divinity istoga univerziteta kršćanstvo i judaizam. 1964. godine dolazi na fakultet Syracuse univerziteta a potom 1968. godine postaje profesor islamistike i historije religija na Temple univerzitetu, i na tom položaju je ostao sve do svoje smrti 1986. godine.

U prvom dijelu svog akademskog života al-Faruqijev centralni kod i ideja je bio arabizam (urubah). Ono što je bilo specifično za tu njegovu ideju jeste da je u granice arabizma uključio i Arape nemuslimane. On je arabizam i arapsku svijest smatrao sredstvom prenošenja božanske poruke i ostvarenja njenog prisustva u vjerovanju, društvu i kulturi. U ovom smislu, arapskost je središnja za historiju religije ili, određenije, za tri poslanička vjerovanja. Al-Faruqi zaključuje da je ona jednakog intenziteta sa vrijednostima islama kao i sa porukama jevrejskih proroka i Isusa. Također je držao da je arabizam srž identiteta Arapa-nemuslimana, mada često nepriznat kao takav zbog uticaja kolonijalizma. Oni su „živjeli svaku vrijednost koju arabizam raspoznaje, uključujući kur'anske vrijednosti, ali su, nažalost, prihvatili pseudosvijest o odvojenom identitetu, pod uticajem indoktrinacije, ohrabrivanja i političkog nagovora stranaca zarad imperijalistčkih ciljeva.“ On će ići i dalje, pa će ustvrditi da „razlika između Arapa muslimana i kršćana ne predstavlja razliku u kulturi ili religiji ili etici, već u personalitetu.“

Al-Faruqijevo razumijevanje trijaloga abrahamovskih vjera

Značajan dio svog života Ismail al-Faruqi je proveo u neumornim nastojanjima ka boljem razumijevanju između kršćana i muslimana. Činio je to kroz naučni rad i kroz učešće u međureligijskom dijalogu. Studirao je kršćanstvo i iščitavao djela iz historije kršćanske misli i kršćanske teologije, pa je tako nastala njegovo djelo Christian Ethics. Široki uvod u djelo nastoji uobličiti principe za ono što naziva metareligijskim pristupom, koji bi ustanovio principe koji nadilaze granice određenih tradicija. Nakon toga slijedila je procjena stanja muslimansko-kršćanskog dijaloga i kritičko vrednovanje nekolicine kršćanskih komparativista (Stephen Neill, Hendrik Kraemer, A. C. Bousquet i Albert Schweitzer). Al-Faruqi zagovara potrebu nadilaženja apologetskog ili pristrasnog pristupa studiju komparativnih religija i angažiranja na nečemu što je smatrao objektivnijim znanstvenim studijem. Veći dio ranijeg znanstvenog bavljenja je osudio zbog polaska sa pozicija konfrontiranja i konflikta, te misionarskih polemika i orijentalističkih izobličavanja. Namjesto toga on predlaže povratak „metareligiji oslobođenoj teologije“ putem utemeljenja analize religija na setu očevidnih principa. Zato će on u uvodu knjige Trialogue of the Abrahamic Faiths (Trijalog abrahamovskih vjera) pisati o tome kako je i prije, kroz povijest, bilo susreta između jevreja, kršćana i muslimana, ali su ti susreti završavali u raspravama učenjaka na daljinu. On tu, također, spominje neke prepreke dijalogu i sugerira da se ukloni neugodna podjela na „domaćina“ skupa i „pozvane goste“, e da bi svako komotno govorio i bez bilo kakvih pritisaka. Ne može nečija ruka biti „gornja“ a nečija „donja“, nego sve ruke trebaju biti u istoj ravni.

Dugotrajne teološke pozicije i razlike ne samo između islama i drugih religija, već i unutar samog islama, trebaju se nadići kako bi se usredredilo na etiku. On traži da se ostavi po strani pitanje o Bogu koje uvijek vodi u ćorsokak, a da se okrene čovjeku, njegovim obavezama i odgovornostima. Ustvari, ljudi treba da se slože da prvo izvrše volju Božiju. A za njega „razum i Objava su sredstva saznavanja Božanske volje: 'poznavanje Božanske volje je moguće pomoću razuma, izvjesno pomoću Objave.'“

Al-Faruqi, nadalje, govori i o tome da muslimani teže ka miru u svijetu, jer „Allah (dž.š.) naredio je muslimanima: 'O vi koji vjerujete, živite u uređenju mira u potpunosti i ne slijedite šejtana!' On je naredio muslimanima da pozovu sve ljude pomirenju: 'Ako oni (protivnici) pristaju na pomirenje, i vi također biste trebali pristati i osloniti se na Allaha'“.

Otuda rahmetli Ismail R. Al-Faruqi i Lois Lamya Faruqi tvrde da ''čast koju islam ukazuje judaizmu i kršćanstvu, njihovim osnivačima i svetim knjigama, nije samo kurtoazno ophođenje, već priznavanje vjerske istinitosti''.

S druge strane, Al-Faruqi ne zanemaruje islamsku dužnost za dostavljanje Poruke, pa kaže: „Budući da je dužnost muslimana da pozivaju ljude Bogu, islamu, Njegovoj vjeri, novim građanima će se obratiti muslimani i pozvati ih da razgovaraju o islamskom izboru. Ipak, ovo mora da bude obavljeno sa najvišim poštovanjem prema njihovim ličnostima i njihovoj vjerskoj tradiciji. Bog je naredio muslimanima da upoznavaju nemuslimane sa islamom ljubaznošću i saosjećanjem: 'Pozivaj (ljude) Gospodaru svome mudrošću i lijepim savjetom! Razgovaraj sa njima lijepo, nježno!' Ako oni prihvate poziv islama, oni postaju muslimanska braća i sestre, a ako ne prihvate, njihova odluka mora se ispoštovati i oni se ne smiju zlostavljati ni pod kojim okolnostima. Iznad svega, ne smije biti prinude, varanja, primamljivanja ili podmićivanja nekoga da prijeđe u islam. Allahovo naređenje je apsolutno nedvosmisleno: 'Nema prinude u vjeru!' (Kur'an, 2:256). Prinuditi nekoga ili podmititi ga na preobraćenje znači navući na sebe Božiju srdžbu. Štaviše, takav postupak u svjetlu islamskog zakona nije obavezujući i ne proizvodi nikakve posljedice.“

Isma'il R. Al-Faruqi je sve do svoje tragične smrti nastavio napore za predstavljanje svoje vizije islama Zapadu, uvjeren da Abrahamova (Ibrahimova, a.s.) djeca trebaju postići izmirenje na religijskim, političkim i kulturnim osnovama.

Uputstva za međureligijski dijalog

Ismail R. al-Faruqi je duboko vjerovao u međureligijski dijalog. Po njemu, da bi dijalog uspio treba biti proveden na specifičan način. On je ponudio i neka uputstva:

  • Iskrenost u namjeri

Uspješan dijalog zavisi od intencije partnera u dijalogu. On bi trebao imati za cilj međusobno razumijevanje i dobre odnose u budućnosti. Dijalog je proces učenja, pa zbog toga učesnik dijaloga treba doći otvorenog uma i čistog srca kako bi se učenje moglo dogoditi. Dobar dijalog rezultira obostranom pobjedom. To neće oslabiti nečiju vjeru za račun religije drugog, već naprotiv, ojačat će je. On (al-Faruqi) je to nazvao „vrhunski etički napor“. Dijalog bi trebao biti održan u slobodnom i prijateljskom ozračju. Sva nastojanja bi trebala biti na bratskim osnovama, a ne na promociji uskih interesa nečije vlastite religije.

  • Poštovanje drugih religija

Neophodno je graditi međusobno povjerenje u procesu dijaloga. Al-Faruqi je sebe nazvao „građaninom svjetske religijske zajednice“, koji ne diskriminiše i poštuje sve religije. Na primjer, kada kritikuje kršćanstvo on stalno ponavlja kako mu nije namjera da vrijeđa, već da ga nastoji što bolje razumjeti.

  • Religija i ljudski život

Religija mora biti tretirana kao sveobuhvatan način života. Stoga studiranje religija treba da uzme u obzir cijeli sistem, suprotno od „zapadnih fenomenologista“ koji su ograničili religiju samo na „sveto“. On preporučuje da predavači komparativne religije posvete veću pažnju življenju religije na dodrobit cijelog čovječanstva.

Jedno djelo koje smo naveli posebno odražava trajni interes Ismaila al-Faruqija za međureligijski dijalog. To je Trialogue of Abrahamic Faiths (Trijalog abrahamovskih vjera). Baš kao što je putovao širom svijeta u ulozi islamskog učenjaka-aktiviste, isto tako je aktivno učestvovao na međureligijskim susretima. Od objavljivanja Christian Ethics 1967. godine pa do svoje smrti bio je vodeća snaga u dijalogu islama sa drugim religijama. Nije pretjerano reći da je al-Faruqi bio i ostao jedan od šačice muslimanskih učenjaka poznatih i uvažavanih u zapadnim akademskim i ekumenskim krugovima.

 

Autor:  Idriz Bušatlić