Najnoviji nasilni pokušaji reformiranja sami sebe su osudili na propast. Uzdizanje islamskog ummeta moguće je samo putem islama, drugog načina jednostavno – nema. To podrazumijeva vraćanju putu umjerenosti i odlučno odbacivanje svih radikalnih, ekstremnih, fanatičnih i sektaških oblika mišljenja, ponašanja i djelovanja. A uvjet svih uvjeta bilo kakvog ozdravljenja jeste trajni, stabilni i unverzalni mir. I to mir za sve. Mir je danas, smatramo, najvažnije pitanje koje se postavlja ne samo pred muslimanski svijet već i svjetsku zajednicu u cjelini. Mnogi umni ljudi u svijetu nekada i sada bavili su se pitanjem svjetskog mira i poretka te načinima dolaska do ''vječnog mira'' (Kant). Čovječanstvo je danas u prijekoj potrebi da se uči kulturi mira te da zaboravi, odbaci i prezre kulturu rata i ratovanja. Islam svojim učenjem prvo unosi mir u ljudsku savjest i srce, potom u porodicu i društvo, a onda u čitavu ljudsku, svjetsku zajednicu (Qutb). Islam je vjera mira, ona teži miru a prezire rat i ratovanje. Očigledan je doprinos islama univerzalnom miru, toleranciji i koegzistenciji među ljudima različitih vjera, nacija i ideja. To je trajno naslijeđe islama kao vjere mira, vjere koja sve ljude uči i poziva miru. Ono pokazuju da je mir, sveobuhvatni mir krajnji cilj islama u svim aspektima ljudskoga života: od ličnog do društvenog, državnog i međunarodnog. To naslijeđe je golemi potencijal koji može u mnogome pomoći u oblikovanju budućnosti današnjeg muslimanskog čovječanstva, ali i svih ljudi na Planeti.

Ključne riječi: islamsko naslijeđe, islamski ummet, islam, vjera mira, kultura mira, globalni mir

Uvod

Pod islamskim naslijeđem podrazumijevamo osnovne izvore islama, Kur'an i sunnet, i sveukupnu muslimansku tradiciju njihovog praktičnog i povijesnog življenja i realiziranja te njihovog raskošnog intelektualnog tumačenja i objašnjavanja od praskozorja islama pa sve do ovog našeg nemirnog i za muslimane diljem Planete nesretnog doba. Možda je ova generacija muslimanskog ummeta najnesretnija generacija u njegovoj historijskoj pojavnosti.

Islamski učenjak palestinskog porijekla, šehid Isma'il Radži al-Faruqi (1921.-1986.), rahmetullahi alejh, prije trideset i pet godina napisao je:

''Globalni islamski ummet je, nesumnjivo, najnesretniji ummet/zajednica ili narod u savremenom dobu. Uprkos činjenici da je brojčano najveći, zemljom i resursima najbogatiji, najveći u zakonodavstvu i jedini koji posjeduje najkorisniju ideologiju, naš ummet je veoma slab konstituent u međunarodnom poretku. On je fragmentiran u beskrajno različite države, podijeljen protiv samog sebe u zavadama sa ostalim zajednicama i narodima na svim njegovim granicama, nesposoban da proizvodi za svoje potrebe ili potrošnju, ili da se brani od neprijatelja. Iznad svega, umjesto da je ummah wasat (posrednik između svih ostalih naroda čovječanstva) (Kur'an, 2:143), kako bi Uzvišeni Allah želio da bude, on je svačiji plijen. Ukoliko je, na bilo koji način, doprinio historijskoj borbi čovječanstva protiv bolesti, siromaštva, ignorancije, neprijateljstva, nemoralnosti i bezbožnosti, u savremenom dobu ta je borba gotovo neznatna (Al-Faruqi, 1992:13).''

Šehid Al-Faruqi je ove riječi ispisao u predgovoru svoje sjajne knjige Al-Tawhid: Its Implications for Thought and Life[1] kao njezinu prvu pretpostvaku.

I ostale dvije pretpostavke ove knjige, ispisane rukom ovog učenjaka, oslovljavaju nas i dan-danas i navode na brojna pitanja i razmišljanja u kontekstu sadašnjeg stanja islamskog ummeta. Naime, drugu pretpostavku Al-Faruqi temelji na kur'anskome ajetu: إِنَّ اللَّـهَ لَا يُغَيِّرُ‌ مَا بِقَوْمٍ حَتَّىٰ يُغَيِّرُ‌وا مَا بِأَنفُسِهِمْ Zaista Allah ne mijenja jedan narod dok on ne izmijeni sâm sebe,[2] koji, prema njegovome mišljenju, objašnjava neuspjehe dojakošnjih pokušaja reformisanja islamskog ummeta od strane:

  1. selefija, koji su ''napali ghuluww (ekstremna gledišta) heterodoksnog, nepravovjernog tesawwufa (misticizma), što je bilo ispravno, i okrenuli se konfrontiranju ostatku ummeta i izvan svijeta bez adekvatne pripreme, što je bila njihova kobna greška'';
  2. ''nacionalnih'' vlada muslimanskog svijeta (bilo da je riječ o ustavnim monarhijama, republikama ili diktaturama): ''Kada su imale iskrene namjere, ove reforme su naglašavale materijalne potrebe ummeta, ali su zanemarivale ozbiljne duhovne potrebe''. One su rezultirale a) nacionalizmom kao ''podlim zapadnjačkim virusom stare bolesti kome se ummet već ranije suprotstavljao u svojoj dugoj historiji odbacujući al-shu'ubiyah, tribalizam'', a muslimani, ''iako nikad nisu razumjeli nacionalizam, postali su njegove sluge'', i b) modernizacijom koja je propala jer je ''bila, ustvari, vesternizacija budući da je otuđivala muslimane od njihove prošlosti i pravila od njih karikaturu zapadnjačkog čovjeka'';
  3. pokreta Ihvanu l-muslimin, koji je ''imao izvanredan početak, ali nije mogao održati trku... Njegova najozbiljnija tragična krivica je bila nesposobnost da kristalizira viziju islama kao relevantnu za svaki momentum ljudskog života, za svaki aspekt moderne ljudske aktivnosti... Nažalost, veliki muslimanski umovi zanimali su se nečim drugim, nebitnim. Oni nisu uspjeli da ispune zadatak koji je ostavio El-Benna: elaboriranje principa islama kao modernih i pouzdanih iskustava''.

Treća pretpostvaka knjige jeste da globalni islamski ummet neće ustati ponovo ili biti ummah wasat osim putem – islama (Al-Faruqi, 1992:13-15).

Ona nas podsjeća na čuvene riječi imam-i Malika (711–795), rahmetullahi alejhi:

''Preporod (islāh) posljednjeg dijela ummeta neće biti moguć bez usvajanja metoda kojim je izvršen islāh ovog ummeta na početku (u vrijeme Muhammeda, a.s.) (Kandehlevi, 2014:886).''

Najnesretniji ummet

Ove Al-Faruqijeve pretpostavke zbilja imaju vizionarske obrise, duboko su istinite i dalekovidne. Najbolji dokaz za to su proteklih trideset i pet godina bez Al-Faruqija, godina u kojima je islamski ummet doživio, i još uvijek doživljava: radikalne promjene, svakovrsne transformacije, bolna iskustva, agresije izvana i bratoubilačke ratove iznutra, svrgavanja vladajućih tiranskih režima i instaliranje novih marionetskih vladara i vlada, tzv. ''demokratije'' i ''arapska proljeća'', aktuelni monstrum zvani ''Islamska država'' (ISIL) i bespoštedna borba protiv njega u kojoj se sudaraju interesi i ubitačno oružje velikih svjetskih sila,  iseljenički valovi i poniženja muslimanskih izbjeglica u predvorjima Evrope...

Zašto se ovdje pozivamo na Al-Faruqijeve dubokoumne pretpostavake i kakve one imaju veze sa naslovom ovoga rada? Zbog nekoliko razloga:

prvo, što je njegova prva pretpostavka ne samo dokazana već i drastično produbljena. Ako je, dakle, islamski ummet bio najnesretniji ummet čovječanstva prije trideset i pet godina, danas je on, zacijelo i evidentno, još više nesretniji zbog maloprije navedenih iskustava i aktuelnih dešavanja;

drugo, nacionalizam kod muslimanskih naroda, zajedno sa modernizacijom/vesternizacijom u određenim aspektima, doživjeli su i, nažalost, još doživljavaju svoj uspon uzrokujući brojne probleme ummetu, iako je učenje islama kristalno jasno u pogledu i jednoga i drugoga;

treće, Al-Faruqijeva konstatacija da su se veliki muslimanski umovi zanimali nečim nebitnim lekcija je svima onima koji danas studiraju i promišljaju islam i posvećeni su njegovim vrijednostima: da se konačno počnu baviti bitnim, gorućim pitanjima i problemima. Ummetu su danas više nego ikada ranije potrebni umovi koji će se zanimati bitnima stvarima;

četvrto, treću gore navedenu pretpostavku uvijek je potrebno isticati i aktualizirati: muslimanski ummet je ummet sredine ili umjerenosti u svakom pogledu i svim mogućim aspektima. Svako gubljenje sredine ustvari je gubljenje ravnoteže i zapadanje u radikalne, ekstremne, fanatične i sektaške oblike ponašanja, djelovanja i mišljenja. Borba protiv ovih oblika ponašanja izraženih i vidljivih u naše vrijeme predstavlja bavljenje onime što je bitno; i

peto, kao najvažnija poenta: da bi se realizirale ovdje koncizno elaborirane pretpostvake, njihov conditio sine qua non jeste mir (selam).

Najvažnije svjetsko pitanje

Prema tome, najvažnije pitanje koje se danas postavlja ne samo pred muslimanski svijet i islamske učenjake već i svjetsku zajednicu u cjelini jeste mir, univerzalni, globalni, trajni i stabilni mir za sve utemeljen na Bogobojaznosti (taqwā), pravdi ('adl) i dobročinstvu (birr).

Wa ammā minna l-jawm mushkilatu s-salāmi l-'ālamiyyi allatī tuwādžihuha l-bašariyyatu džamī'an wa nuwājihuha nahnu dimnan. Fa hal li l-islāmi fiha ra'yun? wa lahā 'indahu hallun?

''Pred nama je danas problem svjetskog mira s kojim se suočava cjelokupno čovječanstvo, a i mi se imlicitno suočavamo s time. Pa ima li islam mišljenje o tom pitanju? Ima li islam rješenje?'' (Qutb, 2006:14)

Ovako je pisao jedan drugi šehid muslimanskog ummeta iz prošlog, dvadesetog stoljeća, Sayyid Qutb (1906.-1966.), u knjizi koju je posvetio svjetskom miru i islamu, odnosno ponudio opširan i detaljan odgovor na maloprije postavljena pitanja. Qutbova knjiga objavljena je davne 1951. godine.

Iako su ove riječi ispisane prije šest desetljeća, one, isto tako, zvuče aktuelno, kao da su komentar na sadašnje stanje islamskog ummeta. S tim da poredak suočavanja danas doživljava značenjsku i stvarnosnu inverziju i intenzifikaciju: svjetski mir je ekplicitno pitanje muslimanskog ummeta a implicitno ostatka svijeta. No, suštinski, eksplicitno je pitanje i jednih i drugih, tj. svih ljudi na Planeti.

''Čovječanstvo će se suočiti ili s mirom 'golemoga grobišta čovječanstva' ili s mirom koji će proizići iz promišljenog plana'', veli Henry Kissinger u svojoj knjizi World Order, parafrazirajući i elaborirajući Kantovu (1724.-1804.) koncepciju ''za stvaranje trajnog miroljubivog svjetskog poretka'' (Kissinger, 2015:42).

''Vječni mir''[3]

I drugi zapadnjački filozofi i mislioci bavili su se pitanjem svjetskog mira i poretka. Naprimjer, engleski filozof Thomas Hobbes (1588-1679) smatrao je da je čovjek sam po sebi nesposoban očuvati mir i poredak. On smatra da mir može biti postignut jedino ako bude stvoren jaki monopol sile u rukama jednog suverena. U biti je njegova ideja bila jednostavna: “Ako je čovjek agresivan po prirodi, mir nije moguć bez ultimativnog autoriteta — Leviathana (Levijatan) — sposobnog provoditi poredak.'' Iz Hobbesovog učenja proizlazi da međunarodni mir nije moguć ako ne postoji međunarodni autoritet.

Prema već spomenutom Kantu, pak, za uspostavljanje i održavanje međunarodnog mira nije potreban Leviathan, već treba osnovati široku federaciju država koje mogu i žele promovirati i izgrađivati mir. Pošao je od teze da mir među ljudima nije prirodno stanje, već da je to rat.

“Prirodno stanje (status naturalis) među ljudima koji žive jedni uz druge nije stanje mira, nego, naprotiv, ratno stanje, tj. ono u kome, istina, neprijateljstvo ne izbija u svakom trenutku, ali to izbijanje ipak stalno prijeti. Mirovno stanje treba, dakle, uspostaviti. Pritom, kaniti se neprijateljstva još ne znači dati garanciju za mir; i sve dok jedan susjed ne da drugome tu garanciju — što je moguće samo u zakonskom stanju — onaj koji je tražio može s ovim postupati kao s neprijateljem.”

Činjenica da stvarni međunarodni mir ne postoji, prema Kantu, ne znači da on nije moguć. Za njega je mir racionalni i moralni imperativ ljudske prirode i očekuje da će čovječanstvo pronaći dovoljno razloga za uspostavu uvjeta koji će stvoriti republikansku konstituciju država i mirovnu ligu suverenih i slobodnih država. Taj proces će biti dug, smatra Kant, ali će s vremenom stvarati vrlo povoljne uvjete za konačno ostvarenje vječnog mira.

 

Mir se, prema ovom njemačkom filozofu, neće ostvariti kao ''...dar prirode, nego kao djelo čovjeka”, jer je to povijesni zadatak ljudima “...koji treba tek stvoriti” (Cvrtila, 1996:55-69).[4]

 

Kultura mira

Čovječanstvo je danas u prijekoj potrebi da se uči kulturi mira te da u duboki zaborav potisne kulturu rata i ratovanja koja je, nažalost, sve učestalija i prisutnija. Ustvari, kulturu rata i ratovanja savremeno čovječanstvo bi trebalo u potpunosti odbaciti i prezrijeti.

''Kako je moderno ratovanje užasno razarajuće, rat bi sam po sebi trebao da potpuno prestane postojati kao opcija u rješavanju sukoba. Rat kao opcija treba biti konačno smatran zastrajelim, baš kao i ropstvo! Loš je predznak to što je novi svjetski poredak objavljen prilikom jednog širokog vojnog napada. Posljedične odluke prizivaju sumnju da ono što je novo u novom svjetskom poretku nije ništa više od starog poretka kojim predsjedava jedan protivnik, umjesto dva'' (Hathout, 2013:118-119).

 

Ali kako izgraditi tu kulturu mira? Odakle početi? Gdje je ključ njezinje izgradnje?

Odgovore koje je ponudio Sayyid Qutb u gore navedenoj knjizi, As-Salāmu l-'ālamiyy (Svjetski/univerzalni mir), validni su i inspirativni i za ovo naše doba koje traga za univerzalnim mirom, koga je sve manje.

Naime, doprinos islama miru, univerzalnom miru Qutba razmatra i široko analizira u kontekstu četiri polja: savjest, porodica, društvo, svjetska zajednica. Posljedično tome, on govori o:

1) miru savjesti (salāmu d-damīr),

2) miru u kući (salāmu l-bayt),

3) miru u društvu (salāmu l-mudžtami') i

4) svjetskom miru (salamu l-'ālam).

Qutbovu glavnu teza možemo sumirati na sljedeći način: Islam svojim učenjem i idejama unosio je i unosi mir u ljudsku savjest, iz koje onda proistječe mir u porodici, društvu i čitavoj ljudskoj zajednici. Drugim riječima, ako pojedinac u svojoj savjesti i u svome srcu ne izgradi mir i sklonost i težnju ka miru, ni društvu u cjelini neće pronaći željeni mir. Ostvarenje svjetskog mira započinje prvo u ljudskim srcima, odakle se dalje širi.

''Kada islam pokušava ustanoviti sveobuhvatni mir shodno principu vrhunjenja u realizaciji Allahove Riječi, on ne započinje od međunarodnog mira jer je to krajnja a ne početna njegova faza; međunarodni mir je posljednja etapa kojoj prethode druge. Islam, dakle, započinje mir prvo u svijesti pojedinca, zatim u okrilju porodice, potom u zajednici i, na koncu, na međunarodnom planu između nacija i naroda'' (Qutb, 2006: 35-36).

 

Evo još nekih Qutbovih teza:

  • iz harmonije u kosmosu, u zakonu života, u osnovi čovjeka... izvire narav mira u islamu (23);
  • mir je trajno pravilo a rat izuzetak koga iziskuje narušavanje harmonije... (23);
  • islam suzbija većinu faktora koji izazivaju i potiču ratove na Zemlji: nacionalni element (al-qawmiyyatu l-'unsūriyya), ambicije i koristi (al-matāmi' wa l-manāfi'), ljubav prema lažnoj slavi i ugledu (hubbu l-amdžādi z-zā'ifa) (23-24);
  • jedini zakonski rat u islamu objašnjen je hadisom: ''Ko se bori da Allahova Riječ bude gornja, on je na Allahovome Putu''; Allahova Riječ je izraz za Njegovu Volju (24);
  • islam je došao da bezrezervno uspostavi pravednost na Zemlji i pravdu između svih ljudi na svim nivoima: društva, zakona, države; onaj ko odbija pravdu, čini nasilje i nepravdu, on se suprotstvalja Allahovoj Riječi (26);
  • mir je pravilo a rat nužnost (as-silmu qā'ida wa l-harbu darūra) (29);
  • riječ ''mir'' u islamu ima dublje i obuhvatnije značenje od značenja u kojem se ova riječ koristi u međudržavnim odnosima (35);
  • ono što odlikuje islamski duh jeste nadmoć moralnog faktora u međunarodnim odnosima bilo u ratu ili miru (167).

Qutbovu glavnu tezu nije teško dokazati: na teoretskom i praktičnom/povijesnom nivou.

Vjera mira

Na teoretskom nivou, lahko je dokaziva, odnosno samodokaziva teza da islam teži miru a prezire rat i ratovanje. Od mnoštva indikacija izdvojit ćemo sljedeće:

  • jedno od Najljepšijih Božijih imena jeste „Mir“ (Es-Selam): هُوَ اللَّـهُ الَّذِي لَا إِلَـٰهَ إِلَّا هُوَ الْمَلِكُ الْقُدُّوسُ السَّلَامُ On je Allah - nema drugog Boga osim Njega! - Vladar, Najčistiji, Selam;[5]
  • riječi ''selam'' i ''silm'' (mir) - riječ ''silm“ izvorno označava potpunu predanost ili pokornost (istislām) i poslušnost (inqiyād) jednom jedinom Bogu te napuštanje sporenja (tarku l-munāza'āt). Prema tome, riječ „selam“ ima dva osnovna značenja: življenje u miru, (po)mirenje, odustajanje od ratovanja i pokornost i poslušnost Uzvišenom Bogu i propisima Njegove vjere (islama) - sa izvedenim oblicima, spomenute su na više desetina mjesta u Kur'anu Časnom;
  • selam (mir) je pozdrav muslimana na ovome svijetu; u brojnim hadisima se kaže: Afšu s-salām/''Širite selam, mir!''
  • Džennet je i „Kuća mira“ (Dāru s-salām), u kome se vjernici pozdravljaju selamom, mirom; npr.: تَحِيَّتُهُمْ يَوْمَ يَلْقَوْنَهُ سَلَامٌ Njihov pozdrav na Dan kada Ga sretnu bit će: "Selam";[6]
  • musliman ne priželjkuje rat i od Allaha traži da ga od njega poštedi; u jednom hadisu stoji: ''Ne želite susret s neprijateljem. Tražite od Allaha da vas toga poštedi...''[7];
  • musliman je sklon miru kad njegov neprijatelj pokaže sklonost ka miru; Uzvišeni kaže: وَإِن جَنَحُوا لِلسَّلْمِ فَاجْنَحْ لَهَا وَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّـهِۚ إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ  Ako oni budu skloni miru, pa i ti mu sklon budi i osloni se na Allaha. Zaista On sve čuje i zna;[8]
  • kad završava propisano klanjanje namaza, musliman/ka, okrećući glavu na desnu i lijevu stranu, šalju pozdrav mira svemu oko sebe i prihvataju da budu u miru s njim; tako su oni u miru u svom robovanju i u svom poslovanju (Al-Qaradawi, 2009: 413-421).[9]

Pa može li se, onda, ova vjera - čiji se ime identificira sa mirom i čiji je princip, konzekventno tome, mir i širenja mirenja među ljudima - optužiti za bilo kakvo nasilje i s njim povezati?! Evidentno je, dakle, da se islam, sam po sebi, nikada ne može za takvo šta optužiti!

Mir u praksi

Što se tiče povijesne realizacije mira inpiriranog vjerskim učenjima islama, mogli bismo redati bezbroj takvih primjera koji otkrivaju kako su se navedene teoretske postavke u različitim vremenima, mjestima i vladajućim sistemima praktično aktualizirale i primijenile: od Medinske povelje iz VII. stoljeća pa sve do modernih vremena.

U tom smislu, a u odnosu na aktualne pojave u muslimanskom svijetu, bogata islamska povijest zbilja nam je učiteljica života. Ne treba smetnuti s uma da islam ima 1400 godina iskustva interreligijske povezanosti među najširim varijacijama etničkih i religijskih entiteta.

Zato ćemo ovdje izdvojiti nekoliko načela koja je potrebno isticati i ne zaboravljati.

  1. Nikada u islamskoj historiji nemuslimani nisu bili izdvojeni za istragu ili progon. Ustavi koji ih je štitio muslimani su sačinili inspirisani Božijom objavom, sa vjerovanjem da ih Bog štiti. Nijedna druga religija niti društveni sistem nikada na vjerske manjine nisu gledali u boljem svjetlu; nikada ih niko nije tako integrisao u većinski sistem sa neznatnom obespravljenošću jedne ili druge strane, nikada ih niko nije tako tretirao bez nanošenja nepravde kao što je to učinio islam. Zaista, niko to nije ni mogao učiniti kao islam. Islam je bio uspješan u oblasti u kojoj su sve druge religije pale na ispitu zato što islam ima jedinstvenu teologiju koja priznaje istinitu, jednu i jedinu vjeru od Boga koju svako ljudsko biće nosi urođenu u sebi, taj primordijalni temelj svih religija, i, konačno, identičnu u sabijskoj religiji, judaizmu i kršćanstvu.

Evidentno, daleko od koncepta nacionalne države, Islamska država je svjetski poredak u kome brojne vjerske zajednice, nacionalne ili transnacionalne, koegzitiraju u miru. To je univerzalna Pax Islamica koja priznaje legitimnost svake vjerske zajednice i daje joj pravo da svoj život uredi u skladu sa svojim vlastitim religijskim genijem. To je poredak koji je superiorniji od Lige naroda i Ujedinjenih nacija zato što, umjesto nacionalnog suvereniteta kao principa učlanjenja, uzima princip vjerskoga identiteta. Ustav toga poretka je Božije zakonodavstvo, validno za sve, u kome nijedan muslimanski sud ne može diskriminirati nikoga, bio on obični muslimanski ili nemuslimanski pojedinac ili poglavar najveće vjerske zajednice.

  1. Sa judaizmom i kršćanstvom, dvjema drugim semitskim religijama koje su preživjele, Islam je izgradio odnos zajedničkog porijekla, jednog i istog Boga, jedne i iste tradicije vjerovjesnika i Objave, što je ravno samoidentifikaciji sa njima.
  2. Ovaj identitarni odnos sa judaizmom i kršćanstvom koga je islam uspostavio na temelju autoriteta Objave, muslimani su proširili na sve ostale religije na temelju njihovog zajedničkog porijekla u vjerovanju u Boga te u neminovnoj religio naturalis urođenoj u svakom ljudskom biću.
  3. Spojivši teoriju sa praksom, islam je osmislio millet sistem kao islamom rukovođenu federaciju vjerskih zajednica u kome je zagarantirana njihova sloboda, zajedno sa pravima i obavezama koje su jasno naznačene u islamskom zakonodavstvu i u kome su svaki pojedinac, bio on musliman ili nemusliman, i svaka zajednica, muslimanska i nemuslimanska, izjednačeni pred sudom.
  4. Više nego skepticizam, sumnja, sekularizam ili materijalizam, koji tek mogu da tolerišu svjetske religije ne prezirući ih, ali i ne mareći za njih, islam je utemeljio sebe i svoju interakciju sa drugim religijama na respektu prema njima i pažnji prema njihovim sljedbenicima.
  5. Ne zapadajući u dogmatizam, islam je svoj stav postavio racionalno i kritički uvjeravajući i druge da se može postići sloboda i odgovornost. On nije razvodnio svoj stav, niti se odrekao ekskluzivizma vjerske istine; on je zauvijek zadržao svoje poštovanje prema stavovima drugih religija.
  6. I konačno, islam je kreirao atmosferu međusobne zavisnosti i ljubavi među pripadnicima različitih religija i osigurao njihovu kooperaciju u građenju univerzalne islamske civilizacije, u kojoj su dominantni humanizam, svjetska afirmacija i pobožnost (Al-Faruqi, 1998: 91-92).[10]

Umjesto zaključka

Navedena načela sama za sebe govore o doprinosu islama univerzalnom miru, teoleranciji i koegzisteniciji među ljudima različitih vjera, nacija i ideja i njihovom svestranom i snažnom promoviranju. Ova načela su trajno naslijeđe islama kao vjere mira, vjere koja sve ljude uči i poziva miru. Ona pokazuju da je mir, sveobuhvatni mir krajnji cilj islama u svim aspektima ljudskoga života: od ličnog do društvenog, državnog i međunarodnog. Ona su golemi potencijal koji u mnogome može pomoći u oblikovanju budućnosti današnjeg muslimanskog čovječanstva, ali i svih drugih ljudi na Planeti.

Ali koliko smo mi danas su stanju prenijeti ovo naslijeđe svojim savremenicima, a posebno mlađim naraštajima? Koliko ono dopire do onih koji odlučuju o pitanjima mira i rata u muslimanskim zemljama i do onih koji krše prava i muslimana i nemuslimana? Je li današnja generacija muslimana iznevjerila ova načela i kako ih iznova vratiti u aktualni islamski diskurs i našu realnost?

Autor: dr. Almir Fatić

Glasnik br. 5-6, 2016

[1] Ova izvanredna Al-Faruqijeva knjiga prevedena je na bosanski jezik pod naslovom Tevhid – njegove implikacije na mišljenje i život, Sarajevo, 2008.

[2] Qur'ān: Ar-Ra'd, 11.

[3] Sintagma ''vječni mir'' je, zapravo, naslov poznate Kantove filozofske skice o miru pod naslovom Zum ewigen Frieden. Ein philosophischer Entwurf, 1795.

[4] U tekstu '''Vječni mir' i novi svjetski poredak'', Polit. misao, autor Cvrtila (1996) razmatra aktuelnost Kantovih ideja u posthladnoratovskom periodu kao i elemente njegova učenja koji su primijenjeni u sistemu kolektivne sigurnosti. Također v. Brčić (2006), ''Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta'', Filozofska istraživanja, 783–797.

[5] Qur'ān:Al-Hašr, 23.

[6] Qur'ān: Al-Ahzāb, 44.

[7] Muttafaq alayh.

[8] Qur'ān: Al-Anfal, 61.

[9]  Opsežna studija savremenog islamskog učenjaka šejha Yusufa al-Qaradawija pod naslovom Fiqhu l-džihād, objavljena 2009. god., u nešto sažetijom obliku prevedena je na bosanski jezik pod naslovom Džihad – vrste i implikacije, Sarajevo, 2013.

 

[10] Također v. Safi (1988), War and Peace in islam (AJISS);  Ihsanoğlu (2004), A Culture of Peaceful Coexistence, (IRCICA). Obje ove studije prevedene su na bosanski jezik.