Nedostatak percepcije zajednice kao pravedne jeste problem s dalekosežnim posljedicama, koji otvara priliku za razvoj negativnih razmišljanja i različitih patoloških stanja kod osobe. Formiranje „pravedne zajednice“ kao najvišeg ideala kojem teže teoretičari društva, ali i svjesni i aktivni građani, jeste zvijezda vodilja u naporima uspostave društvene pravde kao temelja pravedne zajednice. Berdica (2013) kaže: „Pravednost je pak 'prva vrlina društvenih institucija, kao što je to istina u sustavima mišljenja' – reći će jedan od najeminentnijih moralnih i političkih filozofa našega doba John B. Rawls odmah na početku svoga 'filozofskog dinamita' Teorije pravednosti (1971) te dodati kako je zakone i institucije koje bi bile nepravedne potrebno reformirati ili dokinuti.“

Međutim, šta je to pravednost, pravda i kako izgleda pravedno društvo?! Za odgovorima na ova pitanja teoretičari društva i pravnih znanosti tragali su još od antičkog doba sve do naših dana (Aristotel, Platon, Sokrat, Toma Akvinski, Jacques Maritain, Hugo Grotius, John Stuart Mill, Gustav Radbruch, Chaim Perelman, Hans Kelsen, John Rawls, Robert Nozick, Lon Fuller, Ronald Dworkin, Herbert Hart, John Finni...). Prema većini savremenih teoretičara (Vuchetich, 2007) današnja promišljanja značenja ovih pojmova nisu značajno odmakla od onih iz vremena Aristotela. Temeljna vrijednost na kojoj se gradi odnos pojedinca prema drugom, ili institucije/društva prema pojedincu ili grupi trebalo bi da bude pravda. To podrazumijeva postojanje najmanje dviju jedinki između kojih je moguće uspostaviti pravedan odnos; pojedinac ne može biti pravedan sam prema sebi. To znači da je pravedno stanje vezano za odnose među pojedincima u vezi s pristupom općim dobrima. Ipak, pitanje na koje treba da odgovorimo jeste: Kada za određene odnose smatramo da su izgrađeni na pravdi, odnosno šta je izvor kojim se vodimo u uspostavi pravde? Koji je omjer raspodjele između dviju osoba pravedan? Da bi pravda mogla biti uspostavljena, neophodno je da postoji ideal kojem ona teži i koji je determinira kao takvu. Izvor pravde jeste pravičnost, koja se najednostavnije definira kao „idealno, moralno ispravno stanje stvari ili ličnosti“. Dakle, najveća krepost, najidealnije stanje jeste stanje pravičnosti. Osnovni zadatak pravde jeste da harmonizira odnose među ljudima na principu pravičnosti. Tako sama pravda dobija motiv, temeljnu vrijednost kojoj teži svojim djelovanjem. Bez pravednog postupanja pravičnost ne bi mogla biti realizovana, zato kažemo da su ova dva pojma u snažnom kauzalnom odnosu. Pravičnost kao idealno stanje i pravda/pravednost kao sistem ustanovljen na principu pravičnosti ostvaruju pretpostavke za uspostavljanje pravedne zajednice. To je zajednica koja svojim članovima garantira poštenu i nepristrasnu ravnotežu interesa i šansi te poštenu raspodjelu društvenih dobara. Živjeti u pravednoj zajednici znači uživati u onome što ti pripada, imati jednake šanse za uspjeh i ličnu promociju kao i drugi te biti sačuvan od bilo kojeg oblika diskriminacije.

Teorijski pristup definiranju spomenutih pojmova ne smatramo posebno zahtjevnim, međutim, proces socijalne distribucije pravde mnogo je kopleksnije prirode. To se svakako odnosi na princip jednakosti svih ljudi. Da li jednakost znači identičnost startnih pozicija i ravnomjernu raspodjelu dobara? Pozitivan odgovor vodio bi nas jednom ekstremnom egalitarizmu po kojem svi ljudi treba da budu potpuno jednaki, što bi nas u praksi odvelo do suštinske nejednakosti među njima. Ljudi su prirodno različiti, imaju različite potrebe, sopstvene zahtjeve. Potiranje tih razlika kroz uspostavu identičnog pristupa svima bilo bi stanje nepravde. Zato je pitanje pravednosti vezano za stanje i mogućnosti svakog pojedinca. Za uspostavu pravednog sistema na ovim principa neophodno je dublje, više doktrinarno, promisliti pitanje izvora pravičnosti. Ko je (šta je) izvor pravičnosti? Kod laicističkih filozofa to je razum. Po njihovom učenju, zdrav razum u stanju je da definira apsolutnu pravičnost i da je učini uzvišenim idealom. Međutim, vjerniku u Boga neprihvatljivo je da razum, koji je produkt čovjeka, bude apsolutni izvor pravičnosti. Stav teoloških pravnika jeste da je izvor pravičnosti apsolutno pravedni Ideal – Uzvišeni Bog, Koji najbolje zna stanje svakog pojedinca te na osnovu Svog apsolutnog znanja propisuje norme pravičnosti koje ljudi treba da uspostave u svojim zajednicama. Zadatak razuma jeste da se pokloni pred Božijim normama i da svoj potencijal usmjeri uspostavi pravednih sistema utemeljenih na Božijoj pravičnosti. Čelebić (2009) citira svetog Augustina (Aurelije Augustin) koji u svojoj znamenitoj O državi Božijoj (Civitas Dei), tvrdi „da nijedna država koja je nezavisna od crkve ne može biti utemeljena na pravdi“. Dakle, dostići razinu pravedne zajednice moguće je uz uspostavu pravednog sistema koji uređuje međuljudske odnose po idealu pravičnosti kojem je izvor Uzvišeni Bog.

Socijalna pravda

Još je Aristotel razlikovao dvije osnovne vrste pravde: komutativnu i distributivnu pravdu. „Postoji jednakost prema kriterijima (tzv. distributivna pravednost) i jednakost bez kriterija (komutativna pravednost). Da bi „jednakost prema kriterijima“ u sebi sadržavala načelo pravednosti, svi ljudi moraju biti pod jednakim kriterijima (Nozick tvrdi da su to inteligencija, sposobnost, radinost, talent; ono što Aristotel naziva Iustitia distributiva, odnosno prema „zaslugama i dostojanstvu“). Ukoliko dođe do bilo kakve vrste privilegiranosti, eo ipso nema jednakosti, pa tako niti pravednosti. S druge strane, „jednakost bez kriterija“ jeste ona jednakost koja sve ljude tretira na isti način i distribucija se vrši svima jednako“ (Vuchetich, 2007). Iako su obje vrste od velikog značaja, distributivna pravda u direktnom je odnosu sa socijalnom pravdom. Ivanović (2006) socijalnu pravdu definira kao „stanje u kojem većina ili svi članovi društva imaju ista osnovna prava, mogućnosti, obaveze i socijalne beneficije“. Pojam „socijalna pravda“ prvi put koristi 1840. sicilijanski svećenik Luigi Taparelli d’Azeglio (Novak, 2000) a njegovoj afirmaciji doprinosi pojava tržišne ekonomije, koja doprinosi razvoju sve izraženijih socijalnih razlika.

Socijalna pravda jest temeljna socijalna vrijednost i norma koja se tiče načina na koji resursi treba da se distribuiraju u društvu i između pojedinaca (Puljiz i sur., 2000). Socijalna država je ona država koja je na sebe preuzela jamstvo osiguranja temeljnih egzistencijskih uvjeta svojih građana, a socijalna politika sustavna je djelatnost države kojom ona taj cilj nastoji ostvariti (Ljubotina, 2003). Najpoznatiji teoretičar socijalne pravde jeste John Rawls, koji u svom djelu Theory of Justice naglašava da se ekonomske i socijalne razlike u društvu mogu opravdati samo pod uslovom postojanja jednakih šansi za sve, a da su socijalne nejednakosti opravdane samo u kontekstu poboljšanja položaja onih koji su najugroženiji.

Pravednost jednog društva možemo mjeriti kroz odnos prema siromašnima i onima koji su na margini društvenih dešavanja. Uspostavljanje socijalne pravde u društvu podrazumijeva dva osnovna pravca djelovanja: (1) pravednu preraspodjelu društvenog bogatstva koja ima za cilj smanjenje dohodovnih razlika kako ne bi došlo do raslojavanja društva, što predstavlja uvod u društvenu stratifikaciju i (2) Jačanje jednakih šansi za sve građane, što podrazumijeva jednake šanse za uspjeh svakog pojedinca, a ne identične startne pozicije. Ovdje je značajno ukazati na razliku između ovih dviju postavki. Identičnost startnih pozicija jeste samo privid pravednosti, pošto takva pozicija ne uvažava individualne razlike, specifične karakteritike i personalne mogućnosti. Nemamo nikakve koristi od identične startne pozicije ako su „takmičari“ nejednako pripremljeni za utrku. Zato bi pravda bila uvažiti individualne mogućnosti i na njima postaviti različite startne pozicije. Ovakav pristup razlikama temelj je pravedne socijalne inkluzije u njenom najširem značenju. Poznati Gidens (2009) za socijalnu pravdu kaže da se ona odnosi na smanjenje značajnih nejednakosti – društvenih i ekonomskih – i izjednačavanje mogućnosti za ostvarivanje napretka... U društvu čiji se napredak temelji na veoma dinamičnom tržištu, ključni se značaj mora pridavati željama, ambicijama i mogućnostima. Izjednačavanje mogućnosti značajno je jer doprinosi najboljem mogućem korištenju raspoloživih talenata. Ali, umanjivanje nejednakih mogućnosti značajno je jer doprinosi najboljem mogućem korištenju talenata.

Fokusiranje na dva spomenuta preduslova uspostavljanja pravednijeg društva jesu najbolji pokazatelji glavnih izazova s kojima se susrećemo u savremenom dobu. Tradicionalni napori na suzbijanju siromaštva transformiraju se u koncepte, barem u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, borbe protiv sve izraženijih društvenih razlika. Opasnost od raslojavanja društva na malobrojne bogate pojedince i sve brojniji siromašni sloj društva sa sobom nosi višestruke negativne posljedice. Dolazi do gubitka povjerenja u državu (Matić, 2000) i pravedno djelovanje njenih institucija, do općeg nezadovoljstva, osjećaja besperspektivnosti (Ljubotina, 2003) i različitih drugih oblika sociopatološkog djelovanja. Takva društva karakterizira visok stepen emigracija, što predstavlja iznimno težak gubitak za jednu zajednicu. Marginalizacija u takvom društvu postaje pravilo, tako da nemoćne nema ko da zaštiti niti da im ponudi adekvatnu podršku u razvoju. Napori razvijenih zemalja (EU) uglavnom su usmjereni na velika oporezivanja pojedinaca s izuzetno visokim primanjima. Na taj način značajno se utječe na ublažavanje dohodovnih razlika. Rezultat visokog stepena oporezivanja jeste akumulacija značajnih sredstava, koja se putem ponovne raspodjele, putem socijalnih programa, usmjeravaju prema siromašnijim slojevima kako bi im se pružila prilika za snažniju društvenu emancipaciju. To koliko su ovi napori efikasni predmet je različitih analiza, vrlo često oprečnih stavova, mada je i malo detaljniji uvid u globalnu ekonomsku sliku dovoljan da se razumiju njihovi efekti.

Za jačanje socijalne pravde od iznimnog su značaja još neki faktori. Prije svega to je karakteristika koja se odnosi na aktivno građanstvo. Koncept aktivnog građanstva potreba je savremenog doba, odnosno karakteristika svakog pojedinca kojem je stalo do svog društvenog statusa. Samo aktivni pojedinci i aktivna društva mogu napraviti značajnije iskorake u vezi s ovim pitanjem. Pasivno čekati uspostavu pravde i sigurnosti „odozgo“ jeste zabluda koja je odavno odbačena u razvijenim društvima. Spomenuti Gidens (2009) ukazujući na značaj aktivizma pojašnjava njegova dva osnovna značenja. Prvi je da socijalne usluge treba da, kada god je moguće, omogućavaju ljudima da pomažu sami sebi. Moramo ozbiljno shvatiti činjenicu da je socijalna država, ponekada i u određenim okolnostima, nanosila štetu upravo onima kojima je htjela pomoći. Pomoć može dovesti do pasivnosti! Drugo značenje aktivizma odnosi se na društveni aktivizam. Neuspjeh velikog broja programa borbe protiv siromaštva govori da pasivno obezbjeđenje dohotka ima svoja ograničenja, naročito kada uz siromaštvo idu i drugi oblici ograničenja. Lokalni aktivizam i angažovanost od bitnog su značaja. Građanske organizacije moraju imati ključnu ulogu u osmišljavanju i realizaciji socijalnih programa. To je posebno značajno u rješavanju socijalnih problema koji podrazumijevaju promjenu načina života.

Socijalna pravda u islamskom diskursu

Uzvišeni Allah Sebe je nazvao imenom el-Adl – Pravda, iskazujući Svoju, s. w. t., opredijeljenost za pravično postupanje. On, s. w. t, pravedan je i naređuje pravednost među svojim stvorenjima. U suri en-Nahl, ajet 90 kaže se: Allah naređuje pravdu, dobročinstvo i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.

Ovaj kur'anski ajet jeste ideal, krajnji cilj kojem je usmjerena uspostava sistema društvene pravde u islamu. Allah, dž. š., Sebe predstavlja izvorom pravičnosti. Njegova volja, izražena kroz imperativne odredbe obavezujuće za ljude, jeste osnovni motiv pravičnosti. Uspostava Allahove volje na Zemlji jeste uspostava pravde koja se reflektuje na sve ljude. Šejh Muhammed Rešid Rida zapisao je: „Zemlja pravde je zemlja islama. To je ona zemlja koju vodi pravedni imam, koji je uspostavio pravdu. Ona je nazvana tim imenom kao protuteža zemlji tiranije i nepravde.“

Imperativ uspostavljanja Allahove pravde odgovara sudskoj (zakonskoj) pravdi, kako smo to pojasnili u tekstu iznad. Druga poruka sadržana u ovom ajetu odnosi se na el-Ihsan – dobročinstvo. Poznati mufessir, imam el-Kurtubi tumačeći sadržaj ovog ajeta kaže da se dobročinstvo spomenuto u ovom kontekstu odnosi na lijep odnos prema drugom u bilo kom kontekstu u kome se pojedinac može zadesiti. Ovaj princip, nastavlja el-Kurtubi, posebno se odnosi na one koji su pod brigom države, siromašni, nemoćni, bolesni, zatvorenici, pa čak i oni koji su osuđeni na najstrožije kazne. Dobročinstvo se ogleda u pravednom postupanju prema ljudima shodno njihovim postupcima. Ovo potpuno odgovara komutativnoj vrsti pravde, oko koje postoji suglasje još od vremena Aristotela. Treći segment imperativnog propisa sadržanog u ovom ajetu odnosi se na davanja bližnjima. Ovim propisom pomaganje postaje obligatorno za sve imućne članove društva. Naglasakom na udjeljivanju bližnjima propisuje se uspostava supsidijarnog sistema socijalne zaštite, koji je u sociopolitičkoj literaturi prisutan kao jedan od relevantnih sistema socijalne zaštite. Dakle, način uspostave sistema pravde u društvu u islamskome diskursu u potpunosti odgovara savremenim postavkama socijalne pravde, što islamski socijalni sistem čini komplementarnim sa savremenim sistemima i otvara mogućnost njihovih međusobnih dopunjavanja i osnaživanja.

Poznati islamski mufessir Seid Kutb u svom djelu Društvena pravda u islamu (1995) detaljno pojašnjava tri osnovna temelja na kojima počiva društvena pravda u islamskim društvima. Ta tri temelja su: (1) potpuna emocionalna oslobođenost, (2) potpuna ravnopravnost svih ljudi i (3) istinska solidarnost među ljudima. U prvom temelju insistira se na potpunom oslobađanju vjernika od bilo kakvih neutemeljenih strahova za opstanak i egzistenciju čiji su izvor ljudi, te razumijevanju pitanja opskrbe u kontekstu Allahove garancije čovjeku za njegov život. Vjerovanje da je jedino Allah, dž. š., izvor svakog dobra, snage, moći i materijalne sigurnosti predstavlja oslobađanje čovjeka od potčinjenosti drugim ljudima, grupama ili sistemima. Razumijevanje da su pojedinci ili društveni sistemi garanti socijalne sigurnosti čovjeku ne pružaju nikakvu trajnu sigurnost niti moralnu podršku. Allah, dž. š., određuje nafaku svojim stvorenjima u iznosu koji niko ne može umanjiti. Vjerovanje da je samo kod Allaha riznica bogatstva oslobađa čovjeka od straha da novac koji posjeduje dijeli s drugima, investira u općekorisne projekte ili ga poklanja onima kojima je potrebniji. Pojedinac koji čvrsto vjeruje da je bogastvo koje posjeduje dar od Boga za njegov trud, a ne krajnji rezultat njegovog djelovanja, da sve što posjeduje od bogastva jeste nafaka koju je Allaha propisao, a ne imetak koji je on „sa svojih deset prstiju stvorio“, uistinu čovjeku pruža sigurnost da kroz dobra djela može postići viši stepen Božije naklonosti i na taj način povećati svoju nafaku.

Materijalni resursi koje ljudi posjeduju jesu zajedničko bogatstvo svih ljudi i na njima je da uspostave pravedan sistem međusobne raspodjele kako bi svaki pojedinac imao dovoljno resursa za normalnu egzistenciju. Islam je, u odnosu na kršćanstvo (Puljiz i sar. 2005) i druge religije, prepoznatljiv po tome da obaveza udjeljivanja bogatih nije na dobrovoljnoj osnovi. Imućni to, u islamu, moraju raditi kako bi opravdali posjedovanje bogatstva koje im je od Boga dato. S druge strane, siromašni muslimani nisu samo pasivni posmatrači koji čekaju da im se neko smiluje i udijeli milostinju. Njima je zagarantovano pravo u imetku bogatih. Oni imaju pravo na to i niko im ne smije to uzurpirati jer im je njihov Gospodar to podario. Drugi temelj podrazumijeva jednakost svih ljudi pred zakonom i u obavezama dobročinstva jednih prema drugima. Allah, dž. š., stvorio je sve ljude i podario im posebnu počast (keramet). Ta počast ne smije biti oskrnavljena niti čast vjernika smije biti ukaljanja. Niko nema pravo, zbog svog porijekla, spola, nacije, geografskih ili bioloških osobina, niti društvenog položaja, da bude amnestiran od obaveze da čuva čast drugog muslimana. Kur'an nas eksplicitno obavještava da je poslanik Muhammed, a. s., samo poslanik – čovjek i da nema nikakvu svetost u odnosu na druge ljude. Njegovi iskreni sljedbenici (hulefair-rašidun) vjerno su slijedili njegovu tradiciju. Veliki broj primjera potvrđuje da su iskrene halife muslimani bili lično angažovani u otklanjanju poteškoća koje su zadesile vjernike. U ovakvim postupcima posebno se isticao Omer, r. a. Iskreno vjerovanje da smo svi isti i da nam je Gospodar jedan, Koji nije odlikovao jedne nad drugima, osim po bogobojaznosti, čovjeka lišava potrebe za dominacijom nad drugima i postavlja ga u ulogu onoga koji je spreman podnijeti žrtvu kako bi pomogao svome bratu. Treći temelj odnosi se na međusobnu solidarnost između ljudi. Islam zabranjuje napore koji čovjeka guraju u stanje potpune predanosti ličnim hedonističkim prohtjevima zbog kojih bi čovjek zapostavio obavezu prema drugima ljudima. Čovjek u islamu može da priušti sebi slobodu i uživanje samo u stepenu da ne zapostavi obavezu prema drugima. Muhammed, a. s., podsjeća nas na tu obavezu kada kaže: „Nije pravi vjernik ko omrkne punog stomaka, a zna da je njegov komšija gladan!“ Obaveza vjernika da pomaže druge jeste elementarna obaveza prema društvu. U islamu ona se realizuje preko sistema supsidijarnosti, koji smo već prije spomenuli, koji podrazumijeva obaveznost brige nižeg stepena društvenog sistema za svoje članove, a da se viši stepen uključuje samo ukoliko niži nije sposoban da sanira postojeće probleme. To znači da je dužnost pojedinca da se brine o sebi i svom materijalnom stanju. Da pomoć drugog ne treba tražiti sve dok je u stanju da se sam o sebi brine. Samo u slučaju da njegov trud nije dovoljan, opravdan je angažman šireg društvenog kruga, porodice, s ciljem zadovoljavanja potrebe. Kada se iscrpe svi porodični resursi, moguće je aktivirati resurse šire društve zajednice (džemat, lokalna zajednica, kanton, entitet, država, međunarodne institucije...). Dakle, čovjek je pozvan da se uključi u rješavanje problema drugih ljudi i da na solidarnoj osnovi da svoj doprinos u rješavanju istih. Razumijevanje društva i obaveze prema istom izgrađene na spomenuta tri temelja daju pretpostavku razvoju konkretnih pravednih sistema socijalne sigurnosti u društvu.

Posebna odlika islamskog koncepta organizacije društva jeste da značajnu pažnju poklanja uspostavi konkretnih socijalno-političkih mjera koje treba da osiguraju pravednu raspodjelu resursa u društvu. Koliko su ti sistemi učinkoviti potvrdila su iskustva iz historije koja nam kazuju da su najopasnije društvene bolesti, poput siromaštva i društvene marginalizacije, bile potpuno iskorijenjene iz društva. Takve primjere historija razvijenih savremenih država ne pamti! Za ovu priliku spomenut ćemo samo nekoliko karakteristika sistema socijalne sigurnosti u islamskom diskursu. Svaki savremeni sistem socijalne sigurnosti ima za cilj da osigura građane od socijalnih rizika kojima su izloženi. U komparativnom pristupu analiziranja učinkovitosti tih sistema posmatraju se bitne odrednice nekog sistema. Među najbitnijim odrenicama jesu: izdašnost mjere (koliko pomoći se može dati osobi koja je ugrožena), vremenski rok (koliko dugo korisnik može primati socijalnu pomoć) te koliko rizika pokriva određena mjera. Smatra se da je sistem koji se po ovim kriterijima bude isticao – razvijen i koristan za društvo. Sistem socijalne zaštite u islamu koncipiran je tako da po svim nabrojanim kriterijumima ne postoje nikakva ograničenja, naprotiv, osoba će biti podržana resursima koji su dovoljni da se osigura od rizičnih stanja, bez obzira o kolikom se iznosu radilo. Nakon arbitrarnog sagledavanja stanja pojedinca i njegovih potreba za resursima, kako bi isti bio sačuvan od rizika, pojedinac može dobiti iznos pomoći koji će u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe i trajno rješiti njegov problem. Također, pokrivenost rizika u islamu obavlja se iz više različitih izvora kako bi se pojedincu maksimalno olakšao put izlaska iz stanja rizika. Za socijalni sistem u islamu ne postoji podjela po osnovu rizika. Pojavom bilo kojeg oblika rizika aktiviraju se svi sistemi podrške kako bi pojedinac što prije bio spašen neugodne situacije i sačuvao svoje dostojanstvo. Islamski sistem socijalne zaštite izuzetno je agresivan u vezi s pitanjem obračunavanja sa socijalnim rizicima i kao takav, kroz historiju u praksi potvrđen, izuzetno efikasan u suzbijanju nepovoljnih situacija u društvu.

Zaključak

Koliko je neko društvo uspjelo svoju organizaciju utemeljiti na pravičnosti u uspostavi društvene pravde od toga zavisi kakva će biti njegova budućnost, odnosno, da li to društvo uopće ima budućnost! Pravedni sistemi garancija su dugovječnosti društva jer oni predstavljaju stanje vitalnih organa svakog društvenog poretka. Samo pravedna društva mogu pružiti sigurnost svojim građanima i omogućiti fleksibilno prilagođavanje novonastalim rizicima koje budućnost donosi. Koliko su odgovorna lica u zajednici, ali i obični građani, svjesni ovih činjenica, toliko će proces uspostave pravednog sistema imati lakši put do svoje potpune afirmacije. S druge strane, društva koja ne polažu dovoljno pažnje pravičnosti i pravdi nisu ambijenti ugodnog življenja. Ona su vrlo često pogodno tlo za razvoj različitih društveno-patoloških pojava čije posljedice imaju direktnog utjecaja na sve članove društvene zajednice. Razlozi utemeljeni na ovim problemima među najzastupljenijima su kod mladih i perspektivnih pojedinaca kada odlučuju da napuste svoje društvo i potraže druge, pravednije društveno okruženje, u kojem normalno mogu djelovati.

Socijalna pravda jeste kruna napora uspostave pravednih odnosa u društvu. Smanjenje dohodovnih razlika, borba protiv siromaštva, pokretanje inkluzivnih procesa u svim društvenim oblastima, osiguravanje jednakih šansi uz poštivanje individualnih razlika jesu osnovne karakteristike društva koje je aktivno u procesu uspostave socijalne pravde. Zajednice koje suosjećaju, koje se ne mire s nepravdom i marginalizacijom svojih članova jesu zajednice koje grade svoju budućnost na temelju općeprihvaćenih strategija u savremenim društvima. Uloga svakog pojedinca u ovim procesima od iznimno je velikog značaja jer socijalna pravda ne dolazi samo od pozitivnih pravnih propisa, nego i od iskrenog i aktivnog djelovanja svakog pojedinca u procesu njene uspostave.

Upoznavanjem s karakteristikama islamskog diskursa razumijevanja pravičnosti i socijalne pravde otkrivamo novi horizont saznanja, koji nam može biti od iznimno velike pomoći u što kvalitetnijem razumijevanju, pravičnosti i načinima uspostave socijalne pravde u savremenim društvima. Namjena profanih materijalnih vrijednosti jeste da se dijele s drugima, ali sakralnost vjere u Boga ne može biti predmet manipulacije i umanjivanja. Zato je neophodno pravilno shvatanje imetka kao profane materijalne tvari koju je Bog darovao ljudima da bi se potpomagali u životu na ovom svijetu. Oslobađanje svih primjesa sakralnosti u odnosu prema posjedovanju materije osnovni je zahtjev koji islam postavlja pred vjernika kao ključ uspjeha u međusobnoj solidarnosti. Samo „oslobođeni“ pojedinci nisu ovisni o materijalnim dobrima i isti mogu doživljavati kao resurs koji pripada svim ljudima, koji su ravnopravni i isti u svojim osnovnim pravima. Na ovim temeljima razvijaju se posebni sistemi socijalne zaštite i ravnopravnosti u islamskim zajednicama koji su kroz historiju potvrdili svoju superiornost u kontekstu uspostave pravedne zajednice, koja svoje pripadnike čuva od svih socijalnih rizika koje pred njih život donosi. Vjernik kojem je cilj postizanje Božijeg zadovoljstva sa zadovoljstvom će dijeliti svoje materijalno bogatstvo s drugima s ciljem pomoći onima kojima treba podrška za normalan život.

 

Literatura

  • Berdica, J. (2013). Pravednost kao prva vrlina društvenih institucija. Filozofska istraživanja, br. 132, god. 33, Osijek.
  • Ćelebić, S. (2009). Odnos prava i pravde. Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd.
  • el-Kurtubi, M. (1996). el-džami' li ahkami el-Kur'an Darul-hadis, Kairo.
  • Gidens, E. (2009). Evropa u globalnom dobu. Clio, Beograd.
  • Kur'an s prevodom, Medina el-Munevvera.
  • Kutb, S. (1995). el-'Adaleh el-Idžtima'jeh fil-islam. Darul-šuruk, Bejrut.
  • Ljubotina, D. (2003). „Mladi i socijalna pravda“. Revija za socijalnu politiku. god. 11, br. 2, Zagreb.
  • Matić, D. (2000). „Demokracija, povjerenje i socijalna pravda“. Revija za sociologiju. br. 3–4, XXXI, Zagreb.
  • Mitrović, D. (2017). „Proceduralna pravda, istinitost i ispravnost“. Žurnal za kriminalistiku i pravo, Beograd.
  • Puljiz, V. i sar. (2005). Socijalna politika. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
  • Rawls, J. (1998). Teorija pravde. Službeni list SRJ, Beograd.
  • Valković, M. (1996). „Solidarnost i pravda kao temelj socijalne države“, Revija za socijalnu politiku. god. III, br. 3–4.
  • Vidanović, I. (2006). Rečnik socijalnog rada. Tiro-Erc, Beograd.
  • Vuchetich, L. (2007). „Pravednost i pravičnost u filozofiji prava“. Pravnik, 41, 2, Zagreb.

 

Autor: 

Dr. sc. Muharem Adilović

Iz knjige: Na putu dijaloga i umjerenosti