Filozof Karl Popper u djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, podijelio je ljudska društva na zatvorena i otvorena. Tako je kolektivističko društvo s njegovom vjerom da je pleme i kolektiv sve, a pojedinac ništa, nazvao zatvorenim društvom, a društvo u kome su pojedinci suočeni s ličnim odlikama – otvorenim društvom. Istakao je da se prelazak iz zatvorenog u otvoreno društvo može razumjeti kao jedna od najdubljih revolucija kroz koju je čovječanstvo prošlo. On je vjerovao da se zatvoreno društvo srušilo, da su ga zamijenile otvorene zajednice u kojima dominiraju individualne inicijative i napori pojedinaca za vlastitim samopotvrđivanjem.[1] Ono što Poper označava „najdubljom revolucijom“, dakle prelazak iz zatvorenog u otvoreno društvo, Islamska zajednica je na dvije razine prešla, skoro naprasno i u vrlo kratkom vremenu, paralelno podnoseći zastrašujuće razmjere oružane agresije. Na prvoj razini 90-tih godina XX stoljeća razrušeni su zidovi zatvorenog komunističkog društva i sistema vrijednosti u kojem je vladala, prvenstveno, volja jedne partije i ideologije. Na drugoj razini, institucionalna Islamska zajednica izašla je iz sjene ideološkog centra moći koji je utvrđivao bitne okvire i pravila vjerskog rada reducirajući ga na potrebnu mjeru kako se ne bi ugrožavala njegova pozicija. Vjersku zajednicu to je lišavalo svakodnevnog dinamizma koji iniciraju vjerske rasprave, ideološki sukobi, sporenja i natjecanje, kao bitne odlike otvorenih zajednica. Međutim usljed radikalne promjene društvenog ambijenta proizašle iz pucanja dominantnog ideološkog okvira, Islamska zajednica našla se na vjetrometini i pod raznovrsnim utjecajima. Umjesto jednostranog i kontroliranog pogleda na religiju, novu društvenu realnost, posebno religijsku, karakterizira pluralnost vjerskih raprava, specifičnih mezhebskih i sektaških poimanja i sporenja, međumuslimanskih sučeljenosti o nekim bitnim pitanjima, različitosti iskustava i očekivanja organiziranja i upravljanja vjerskim poslovima. Našavši se u prostoru slobode i bujanja različitih grupacija civlinog društva, Islamska zajednica je izgubila čvrst oslonac i do tada svoju samopodrazumijevajuću glavnu ulogu i monopol na tumačenje vjere.

U slobodnom i otvorenom društvu, uz državni i privatni sektor, Islamska zajednica zauzima poziciju na fluidnoj javnoj sceni kao jedna od organizacija civilnog društva u mnoštvu drugih institucija i organizacija koje spajaju ljude i u kojima ljudi dobrovoljno djeluju. U novonastalim okolnostima mnogi muslimani, bilo da su se vratili kao diplomanti islamskih fakulteta u raznim muslimanskim zemljama i nisu mogli ili htjeli ući u službu Islamske zajednice ili se radi o angažiranim muslimanima profesionalno uposlenim u različitim sektorima, počeli su se međusobno ili sa drugima udruživati i okupljati u formi onoga što moderno društvo označava kao nevladine organizacije. Danas postoji u okviru civilnog društva respektabilan broj udruženja i organizacija koje djeluju inspirirane islamom ili nastoje u praksi realizirati cjelinu ili samo neke aspekte islamskog učenja. Ove zajednice djeluju potpuno autonomno u odnosu na Islamsku zajednicu, neke se pozicionirajući na suprotnom polu, međutim obraćaju se istoj ciljnoj grupi na koju se fokusira i Islamska zajednica.

Kao posljedica sloma zatvorenog društva i drugih faktora koji su taj proces pratili, osobito agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., Islamska zajednica je neizbježno ušla u permanentni izazov suočavanja s velikim brojem pojedinaca i grupa koji se aktivno miješaju u prostor koji je ranije bio ekskluzivno područje njenog djelovanja i za čiji ulazak je ranije ona davala ulaznice. Međutim sada niko ne traži niti ulaznicu niti dozvolu.[2] Štaviše, Islamskoj zajednici se osporava legitimitet, ekskluzivitet, kompetencija, sposobnost razumijevanja mjesta i vremena, prepoznavanja javnog dobra i interesa muslimana. Nadalje, Islamska zajednica se suočila sa okolnostima da „svi sve znaju o islamu“, da nema formalnih ograničenja i uvjeta za slobodno islamsko djelovanje. Javni prostor je postao mjesto svakodnevnog sučeljavanja i sudaranja vjerskih nazora i ideja, a što je u nekim elementima odavalo dojam opasne anarhičnosti. Pored svega toga, na javnoj društvenoj sceni posebnu težinu daje dugo prisutna intencija da se nekim slučajevima sumnjivog i protuzakonitog djelovanja pojedinaca pripisuje islamska motivacija i odgovornost institucionalne Islamske zajednice. Naime, nije rijetkost da mediji i određeni politički faktori, naročito iz entiteta Republika srpska, za ekstremne i radikalne postupke i izjave pojedinaca s lahkoćom odgovornost pripisuju IZ-i, spočitavajući joj, u najmanju ruku, neaktivnost i ignoriranje problema.[3]

Za razumijevanje pozicije Islamske zajednice u pluralnom i otvorenom društvu važno je imati na umu kontekst globalne isprepletenosti i međuovisnosti utjecaja na način da religijske ideje s jednog kraja mogu, skoro trenutno, utjecati na istovjernike ili vjernike drugačijih svjetonazora na drugom kraju svijeta. Naime, Islamska zajednica danas intenzivno živi ono što se u raspravama o civilnom društvu naziva mikrojavna sfera[4] u kojoj postoje desetine, stotine i hiljade strana i insana koji se spore i ostvaruju interakciju. Štaviše, javni život je podvrgnut procesu deteritorijalizacije zbog koga je osjećaj uzajamne bliskosti građana iz raznih sredina sve slabije vezan za mjesta u kojima su, ustvari, rođeni, gdje su odrasli, zaljubili se, radili i živjeli i gdje će na kraju i umrijeti.[5] Usto, javne sfere nisu izolovani prostori, one više podsjećaju na modularni sistem mreža koje se preklapaju. Istodobno, neograničena dostupnost i bogata ponuda religijskih svjetonazora, kao i mogućnost slijeđenja dalekih i egzotičnih religijskih učitelja sve brže pretvara religijski tradicionalno monolitna društva u religijski heterogene zajednice u kojima se odvijaju dinamični procesi ponude i potražnje, prihvatanja i odbijanja duhovnih sadržaja. U takvom unutarnjem i vanjskom dinamizmu društvenih i duhovnih tokova, a ponekad i vrlo oštrim sučeljavanjima, od suštinske je važnosti očuvanje ukupne harmonije i društvene kohezije. Stoga za demokratske države i otvorene zajednice predstavlja pravi izazov i, dakako, traži permenentni napor i promišljanje pronalazak i održavanje efektivnog modela koegzistencije i jednakih mogućnosti za rad svih aktera pluralne religijske scene, bilo da je riječ o unutarnjoj pluralnosti jedne ili, pak, više različitih vjerskih tradicija na određenom prostoru. Njemački filozof Habermas veliča slobodu i postavlja sekularni karakter države kao okvir u kojem treba dati politički odgovor za religijski pluralizam. „Temeljno pravo slobode savjesti i religijske slobode je primjeren politički odgovor na izazove religijskog pluralizma. Tako se, naime, na razini socijalnog ophođenja građana može deaktivirati potencijal konflikta koji na kognitivnoj razini neograničeno i dalje traje između egzistencijalno relevantnih uvjerenja vjernika, vjernika druge vjere i onih koji ne vjeruju. Za podjednako jamčenje religijske slobode sada je sekularni karakter države doduše nužan, ali ne i dovoljan uvjet.“[6]

Očito je da u slobodnom i otvorenom društvu tradicionalne vjerske institucije ne mogu nastupati s pozicije monopola i na taj način osiguravati svoje mjesto. Nastupanje s te pozicije, u sučeljavanju sa pluralnošću religijskih ideja i aktivizmom pojedinaca motiviranih vjerom, vodilo bi umanjenju drugim organizacijama i pojedincima jednakih mogućnosti na religijskoj sceni. U savremenom se svijetu označava diskriminacijom isključivanje i nejednake mogućnosti, a, s druge strane, “u svjetonazorno neutralnoj državi kao legitimne smiju važiti samo one političke odluke koje se mogu nepristrano opravdati u svjetlu općepristupačnih razloga, dakle podjednako spram religioznih kao i nereligioznih  građana, ili građana različitih religijskih usmjerenja.“[7] Prema tome, Islamska zajednica nema drugog produktivnog izbora nego da uspostavlja i razvija kvalitetnu saradnju i otvoreni dijalog sa nevladinim organizacijama i usmjerava svoje i njihove aktivnosti prema ostvarenju ciljeva Islamske zajednice i dobrobiti društva. Pristup partnerstva i uključivanje najšire zajednice muslimana u njene projekte siguran je put jačanju kredibiliteta Islamske zajednice i osiguranja, kao i dugoročnog zadržavanja njene temeljne uloge u muslimanskoj zajednici. 

Islamska zajednica i nevladin sektor

Nastojanja Islamske zajednice u pravcu uređivanja odnosa i definiranja principa za saradnju s nevladinim sektorom, prvenstveno islamske provenijencije, traje već duže vrijeme. U Rezoluciji o tumačenju islama, koju je usvojio Rijaset 27. marta 2006. godine, nevladin sektor prvi put izravno ulazi u zvanične dokumente Islamske zajednice. Naime, u ovoj Rezoluciji se kaže: „Rijaset Islamske zajednice poziva sva udruženja i sve organizacije s islamskim predznakom u BiH da predstave Rijasetu IZ-e svoje programe rada koji imaju veze s islamom i muslimanima, kako bi se ti programi uskladili s općim načelima rada i djelovanja i time pomoglo da slika o islamu i muslimanima bude adekvatna i da se zna ko je za što odgovoran.“[8] Ovoj Rezoluciji, kako se iz njenog teksta vidi, prethodilo je to što je Rijaset IZ-e već duže vrijeme bio suočen sa pojavom neprimjerenog tumačenja islama od nekih pojedinaca i grupa koje uznemiravaju muslimane i potiče se fitneluk, koji vodi razdoru i raskolu medu muslimanima. Stoga se može kazati da je poziv Rijaseta udruženjima i organizacijama s islamskim predznakom došao usljed vanjskih faktora i pritisaka na IZ-u, osporavanja njenog kredibiliteta i ulaska u zonu njene djelatnosti.  

U cilju realizacije sadržaja spomenute Rezolucije, Rijaset je formirao Komisiju za tumačenje i praćenje Rezolucije sa sarajevskim muftijom Husein-ef. Smajićem na čelu, koja je dobila zadatak da prikupi podatke o udruženjima koja u svom radu promoviraju islam ili se bave vjerom. U organizaciji i prostorijama Udruženja „Mladi Muslimani“ 5. maja 2007. godine održan je cjelodnevni radni sastanak predstavnika Islamske zajednice i udruženja koja se prepoznaju po svom islamskom djelovanju.[9] U informaciji koja je nakon ovog sastanka objavljena navodi se da je cilj okupljanja nastojanje da se ostvare konstruktivni kontakati, saradnja i dogovor između Islamske zajednice i udruženja u vezi s nekim spornim pitanjima. Kao motiv su navedena sve učestalija nerazumijevanja među muslimanima koja su se počela ispoljavati i u tumačenju islama, što je dovelo do niza problema u pojedinim džamijama i džematima. Dalje se ističe da je muftija Smajić, u svojstvu uvodničara, iznio stav Rijaseta da Islamska zajednica ne želi da se udruženja sa islamskim predznakom pogase, već da se preregistriraju, usklade svoje planove i statute sa planovima i statutom Islamske zajednice, da nađu svoje mjesto, svoju ulogu, ali i svoju zaštitu u okrilju Islamske zajednice.[10]

Nakon diskusije usvojeni su zaključci u kojima predstavnici udruženja podržavaju aktivnosti Islamske zajednice na jačanju pozicije islama i muslimana, ističu obavezu djelovanja u skladu sa islamskom praksom i tradicijom, zakonima BiH i normama IZ-e, zatraženo je od Rijaseta da pomogne u pronalaženju najefikasnijeg načina za učešće udruženja u radu i aktivnostima IZ-e, naglašeno opredjeljenje za uspostavljanje adekvatne institucionalne saradnje udruženja sa IZ-om te pozvan Rijaset da formira radnu grupu za izradu plana aktivnosti udruživanjem postojećih obostranih resursa i kapaciteta.[11]

Kao rezultat zaključka sastanaka u Sarajevu i Tuzli pripremljen je Nacrt sporazuma o saradnji između Islamske zajednice i nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini, datiran 27. juna 2007. godine/12. džumade-l-uhra 1428. godine, s prijedlogom da ga u ime Islamske zajednice potpiše reisu-l-ulema i pojedinačno svaki predstavnik nevladine organizacije.

Nacrtom sporazuma definirana su područja djelovanja nevladinih organizacija “koje u svojim ciljevima i/ili kroz djelatnosti rade na promoviranju islama i islamskih vrijednosti“ te Islamske zajednice kao zajednice svih muslimana. Aktivnosti nevladinih organizacija će, prema tački 4. Nacrta sporazuma „predstavljati nadopunu aktivnostima Islamske zajednice, s tim da se ni u kom slučaju neće baviti obavljenjem vjerskih aktivnosti koje su iskljuĉivo povjerene Islamskoj zajednici, kao što su održavanje stalnih neprijavljenih džemata, neprijavljenih džuma-namaza, neprijavljenih bajram-namaza i mektebske nastave, organizovanjem hadža, organizovanim klanjem kurbana, prikupljanjem zekata i sadekatu-l-fitra, sklapanjem šerijatskih brakova”.

Naglašeno je da su udruženja u svom radu i djelovanju dužna pridržavati se zakona, svojih statuta i poštovati Ustav IZ-e te se ističe da IZ podržava rad i nezavisnost nevladinog sektora, posebno onog koji u svojim ciljevima i/ili kroz svoje djelatnosti radi na promoviranju islama i islamskih vrijednosti.

Obaveze nevladinih organizacija su: poštovanje zakona BiH i moralnih načela zasnovanih na islamskom učenju, očuvanje kredibiliteta IZ i vjerskih autoriteta, dostavljanje statuta, godišnjeg izvještaja o radu i plana rada Sekretarijatu. Obaveza Islamske zajednice je da  štiti rad i djelovanje nevladinih organizacija u aktivnostima koje se provode u skladu sa zakonom, sporazumom i statutima nevladinih organizacija, imenovati stalno tijelo IZ-e koje će vršiti poslove Sekretarijata. Zajedničke obaveze su unapređenje međusobnih odnosa i saradnje, javno istupanje o važnim pitanjima za interese islama i Bošnjaka, kontinuirano održavanje sastanaka Foruma.

Nacrt predviđa da se institucionalna saradnja provodi putem Foruma i Sekretarijata. Forum će činiti po jedan ovlašteni predstavnik svakog udruženja i najmanje četiri predstavnika Islamske zajednice od kojih je najmanje jedan u rangu muftije.

Udruženja se obavezuju da pomažu rad IZ-e, potiču učlanjenje i svoja finansijska davanja obavljaju u okviru IZ-e te davanje finansijske podrške radu Sekretarijata i Foruma.[12]

Predsjednik Komisije, muftija Smajić, imao je zaduženje da Rijasetu na prvoj redovnoj sjednici, koja je održana 26. juna 2007. godine, prezentira izvještaj o realizaciji zadatka. Uvidom u zapisnik sa sjednice nailazimo na zaključak u kome se kaže da se „usvaja informacija Komisije za praćenje Rezolucije o tumačenju islama, pa se ovoj komisiji za konačan izvještaj o njenom radu po postavljenom zadatku ostavlja vrijeme do naredne sjednice Rijaseta“.[13] Prema istraživanju Medine Mehmedović - Mulalić, na narednim sjednicama Rijaseta više se nije pojavljivala ova problematika pa se može zaključiti da je inicijativa o uspostavljanju saradnje s nevladinim organizacijama, koju je pokrenuo Rijaset nakon donošenja Rezolucije o tumačenju islama, ostala nerealizirana i nije dovedena do kraja.[14]

Uspostavljanje i razvijanje saradnje sa nevladinim organizacijama je neminovnost. Raznovrstan civilni sektor u kojem značajnim dijelom participiraju organizacije i udruženja koja svoja ishodišta nalaze u vjeri je relativno nova stvarnost za Islamsku zajednicu preko koje se ne može olahko prelaziti. Pored značajnog broja nevladinih organizacija i udruženja, također sve je značajnija prisutnost i uloga web-portala i internetskih stranica te grupā na društvenim mrežama koje, u manjem ili većem obimu, tumače islam i njegovu praksu. U tom kontekstu može se razumijevati i odluka Rijaseta od 17. septembra 2013. g., o imenovanju Komisije za izradu platforme o saradnji Islamske zajednice sa organizacijama islamskog određenja koje djeluju u BiH u sastavu: muftija dr. Nedžad Grabus, predsjednik, dr. Zuhdija Hasanović, zamjenik predsjednika, mr. Medina Mehmedović-Mulalić, sekretar, dr. Šefik Kurdić, član, dr. Samir Beglerović, član, dr. Sedad Dizdarević, član, i mr. Ekrem Tucaković, član. Formiranju Komisije prethodile su žustre debate u pojedinim dijelovima muslimanske javnosti inicirane, prvenstveno, sukobima u Siriji tokom 2012. i 2013. g. te opasnošću da se taj sukob kvalificira kao globalni šiijsko-sunnijski sukob, u koji bi mogli biti uvučeni ovdašnji muslimani, makar na razini zauzimanja strane u sukobu i verbalne podrške i propagande. Neke organizacije, udruženja i pojedinci su iznosili oštru kritiku i očekivanja da se Islamska zajednica eksplicitnije određuje o ovim pitanjima. Također šira medijska scena je, posebno tokom ramazana i Ramazanskog bajrama – juli i početak augusta 2013. g. – bila opterećena snažnijim prisustvom vjerskih sadržaja produciranih izvan Islamske zajednice ili s uklonom koji nije tradicionalan za ove prostore.[15]

Komisija je dobila zadatak da predloži opći okvir i načela saradnje Islamske zajednice sa nevladinim organizacijama tako da je na prijedlog Komisije na sjednici 30. 12. 2013. g. Rijaset usvojio Platformu o saradnji Islamske zajednice sa organizacijama islamskog određenja koje djeluju u BiH. Nakon što je ova Platforma objavljena, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka organizirao je okrugli sto o temi „Tumačenje islama u BiH i uloga organizacija islamskog određenja“, 27. marta 2014., u cilju akademske rasprave o djelovanju tih organizacija i modalitetima saradnje sa Islamskom zajednicom.

Oslanjajući se na ustavno određenje karaktera IZ-e, Platforma je precizirala da IZ “osigurava punu vjerodostojnost u tumačenju islamskog učenja i prakse, nadležna je za ukupnu organizaciju i vođenje vjerskog života. IZ ima isključivo pravo donošenja ili davanja ovlasti za donošenje fetvi i šerijatskopravnih mišljenja, organiziranje svih oblika ibadeta, stalnih ili privremenih džemata, stalnih ili privremenih mekteba, prikupljanje i upravljanje sredstvima sadekatu-l-fitra i zekata, organiziranje hadža, klanja kurbana, sklapanje braka, uspostavljanje i upravljanje vakufima te druge obredne aktivnosti koje proistječu iz karaktera njene misije”.[16]

U Platformi se izražava spremnost za saradnju sa organizacijama i udruženjima koja se s punim uvažavanjem odnose prema vjerskoj tradiciji muslimana u BiH i poštuju državne zakone a „u cilju afirmacije i unapređenja islamske duhovnosti i morala, kulturnog, intelektualnog i materijalnog jačanja pojedinca, zajednice i društva općenito“. Saradnja treba da se temelji na međusobnom uvažavanju i poštivanju nadležnosti i odgovornosti dok će se odbiti saradnju sa onima koji unose razdor, nesuglasice i nerazumijevanje među vjernike i u društvenu zajednicu.

Nadalje se ističe da aktivnosti udruženja u oblasti islamskog rada „predstavljaju sadržajni i kvalitativni doprinos i nadopunu aktivnostima“ IZ-e koje će se koordinirati i usaglašavati s Islamskom zajednicom. Posebno valja naglasiti da Platforma ističe trajnu opredjeljenost Islamske zajednice ka „dijalogu i uspostavi dobrog razumijevanja između Islamske zajednice i udruženja civilnog društva koja su inspirisana islamskim vrijednostima“, ali i onima sa drugačijim pristupom u tumačenju islama sa ciljem postizanja saglasnosti za opće dobro muslimana i u pitanjima od općeg interesa.

 

Platforma potcrtava da će Rijaset održavati stalni kontakt sa nevladinim sektorom, a najmanje jednom godišnje organizirati savjetovanje i razgovore s predstavnicima nevladinog sektora, dok će kroz obrazovne institucije i stručne službe organizirati i voditi stručne razgovore o međusobno važnim pitanjima.

 

Pored definiranja općih načela saradnje, nadležnosti i odgovornosti, značaj Platforme posebno se ogleda i u činjenici da se njome ističe opredijeljenost trajnom dijalogu Islamske zajednice sa nevladinim organizacijama, ali i organizacijama iz muslimanskog svijeta koje imaju drugačiji pristup u tumačenju islama ili interpretacije određenih historijskih događaja, recimo šiijske provenijencije, u onim pitanjima koja su od općeg interesa za muslimane i državu Bosnu i Hercegovinu. Naravno, Platforma daje opće smjernice i širok okvir, ali za operacionalizaciju i primjenu njenog sadržaja potrebno je poduzeti dalje korake u pravcu razrade konkretnih formi saradnje i zajedničkih projekata.

 

Dileme oko naziva

Na početku svoga rada Komisija koja je pripremala Platformu o saradnji suočila se sa dilemom oko adekvatnog određenja organizacija i udruženja s religijskim predznakom. Između opcija vjerske/religijske nevladine organizacije, organizacije i udruženja motivirane/inspirirane vjerom ili utemeljene na vjeri, slijedeći već ustaljenu englesku sintagmu faith-based organizations ili, pak, islamske nevladine organizacije, prevladalo je mišljenje da to bude termin „organizacije islamskog određenja“, mada ni ovaj termin nije lišen slabosti. Inače, u definiciji nevladinih organizacija navodi se da je to „svaka organizovana grupa ljudi, dobrovoljna organizacija, humanitarna agencija, stručno udruženje, organizacija za ljudska prava, zadruga i sličan oblik organizovanja, ali samo ona koja je nezavisna od vlade, to jeste od državnih organizacija i institucija“.[17]

Dosljedno elementima iz navedene definicije, moglo bi se kazati da su „nevladine“ organizacije inspirirane islamom one organizacije i asocijacije koje su nezavisne od institucionalne Islamske zajednice, a koje u svojim djelatnostima izravno ili neizravno realiziraju neku od djelatnosti Islamske zajednice ili rade na afirmaciji i postizanju misije i cilja Islamske zajednice ili, u najmanju ruku, zagovaraju vrijednosti islamskog morala u životu i radu. S druge strane, one su nevladine jer se radi o dobrovoljnom udruživanju, a pored toga što su nezavisne od Islamske zajednice, nezavisne su i od vladinih institucija, iako provode raznolike društveno korisne projekte, često ne ističući svoju fokusiranost na muslimane (vjernike). U kontekstu definiranja i društvenog pozicioniranja ovakvih organizacija postavlja se važnim pitanje koliko je adekvatno koristiti termin „vjerske nevladine organizacije“ za udruženja i organizacije usmjerene na vjerske djelatnosti a koje nisu formalno vezane za Islamsku zajednicu, jer je i sama Islamska zajednica dio civilnog društva, odnosno ne predstavlja nikakvu vladu i stvarnu vlast u političkom i državnom smislu, dok je karakter države sekularni. Stoga ostaje dilema oko adekvatnog imena za oblike udruživanja ljudi koji se fokusiraju na područja vjere a nisu formalno vezani za institucionalnu vjersku organizaciju, niti im je ona osnivač ili davatelj saglasnosti? Tu dilemu pojačava i mogućnost da je nekim organizacijama i udruženjima vjera jedan od motivirajućih elemenata, ali nije dominantan.

Saradnja kao neiskorišteni potencijal za zajedničko dobro

Bez obzira na spomenute dileme oko adekvatnog naziva, uloga religijskih nevladinih organizacija u savremenom svijetu postaje sve značajnija i sve je prisutniji njihov utjecaj na ključna središta u kojima se kreiraju globalno bitne odluke. U mnogim važnim međunarodnim tijelima prisutni su predstavnici različitih nevladinih organizacija, bilo kao aktivni akteri bilo kao promatrači ili konsultanti. Dakako, uključujući i nevladine organizacije koje djeluju s pozicija svojih vjerskih načela. U evropskim institucijama u Briselu, pri OSCE-u, zatim UN prisutne su nevladine organizacije koje kroz različite oblike partnerstva i učešća zagovaraju i lobiraju za svoje politike i interese.

Ilustrativan je primjer Ujedinjenih naroda, gdje djeluju različite nevladine organizacije pa i one religijskog određenja. Posve je zanimljivo istraživanje britanskog Sveučilišta u Kentu  pod nazivom „Religijske nevladine organizacije i Ujedinjeni narodi“, koje je objavljeno krajem 2013. godine. Prema ovom istraživanju kršćanstvo ima vodeću ulogu u Ujedinjenim narodima a istraživanje ističe da je potreban raznolikiji sustav kako bi se povećao udio nekršćana u svjetskom mirovnom procesu.[18] Naime, više od 70% religijskih nevladinih organizacija pri Ujedinjenim narodima su kršćanske, dominantno katoličke, čemu još valja dodati i poseban promatrački status koji ima Vatikan. Među najaktivnijim religijskim nevladinim organizacijama u UN-u ovaj Izvještaj prepoznaje katolike, kvekere i zajednicu Baha'i, koji imaju najveći broj susreta s diplomatima UN-a. Izvještaj je pokazao da je udio međuvjerskih nevladinih organizacija koje djeluju u UN-u, kao i onih koje pripadaju netradicionalnim religijama, vrlo mali, a religijske organizacije čine tek 7,29% onih koje imaju savjetnički status u UN-u. Prilikom predstavljanja Izvještaja rečeno je da bi trebalo biti više „globalne dobre volje“ kako bi sustav UN-a bio jednako dostupan svim religijama.

Bez sumnje, Islamska zajednica mnoge svoje ciljeve na domaćem i međunarodnom planu može uspješnije ostvariti u partnerstvu sa dobro organiziranim i motiviranim nevladinim organizacijama ili podržavajući zalaganje nevladinih organizacija čiji se sistem vrijednosti poklapa sa sistemom Islamske zajednice. Takva vrsta angažiranja je globalno prepoznata, dobro prihvaćena i u mnogim slučajevima se pokazala veoma uspješnom. Čini se da je to još uvijek ogroman neiskorišteni potencijal za zajedničko dobro. Partnerstvo i saradnja nema alternativu. Doba monopola i isključivanja je nepovratno iza nas.

Autor: Ekrem Tucaković 

Glasnik br. 7-8, 2014

[1] Karl R. Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, tom I, Čar Platona, preveo sa engleskog Branimir Gligorić, Pravni centar Fond Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 228-248.

[2] Ilustrativan je iskaz muftije mostarskog Seid-ef. Smajkića prilikom ispraćaja u penziju početkom juna 2014. g.,  prisjećajući se svog početka rada u Islamskoj zajednici, bilo je to ranih 70-tih godina XX stoljeća u Mostaru kao drugi imam, kada je kazao da mu je osnovni posao bilo klanjanje dženaza. „Često sam znao dženazu klanjati sam. I nije bilo jednostavno u očima svojih sugrađana izgledati kao osuđenik“, kazao je muftija Smajkić. Ovaj iskaz zorno svjedoči o obimu i karakteru promijenjenih prilika za rad u IZ-i. http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=19703:svecana-sjednica-savjeta-muftijstva-u-povodu-ispracaja-muftije-smajkica&catid=201:aktuelnosti-kat&Itemid=457, pristupljeno 04. 06. 2014.

[3] Dovoljno se prisjetiti slučaja Mevlida Jašarevića i ispaljivanja hitaca u pravcu zgrade Ambasade SAD u Sarajevu, 28. 10. 2011. g., ili smrt jednog i ranjavanje više policajaca usljed podmetnutne eksplozivne naprave u Policijskoj stanici u Bugojnu, 27. 06. 2010. g.

[4] Džon Kin (John Keane, Civil Society), Civilno društvo, Filip Višnjić, Beograd, 2003., s engleskog prevela Ljiljana Nikolić, str. 208.

[5] Isto, str. 227.

[6] Jürgen Habermas, Između naturalizma i religije: filozofski članci, s njemačkog preveo dr. Sulejman Bosto, Tugra, 2009, Sarajevo, str. 148.

[7] Isto, str. 150,

[8] http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=195:rezolucija-o-ustavnim-promjenama-i-tumaju-islama&catid=114&Itemid=223, pristupljeno 11. 06. 2014. g.

[9] Prisustvovali su  predstavnici udruženja: „Horizont“, Ženski edukacioni centar „Nahla“, Bošnjački omladinski centar Tešanj, Klub svršenika Behram-begove medrese Tuzla, Udruženje studenata Fakulteta islamskih nauka Sarajevo, Udruženje intelektualne omladine „Izvor-Selsebil“ Živinice, Asocijacija za kulturu, obrazovanje i sport „AKOS“, Udruženje „Mladi Muslimani“, Asocijacija studenata Islamskog pedagoškog fakulteta Bihać, Udruženje “Sehara“ Doboj-istok, Udruženje „Emanet“ Doboj-jug.

[10] Više vidjeti: http://www.mm.co.ba/index.php/bs/udruzenje-danas/ostale-aktivnosti/203-odnos-islamske-zajednice-bih-i-islamskih-udruzenja-koordinacija-ili-cenzura, pristupljeno 09. 04. 2014.

[11] http://www.mm.co.ba/index.php/bs/udruzenje-danas/ostale-aktivnosti/203-odnos-islamske-zajednice-bih-i-islamskih-udruzenja-koordinacija-ili-cenzura, pristupljeno 09. 04. 2014.

[12] Tekst Nacrta sporazuma preuzet je iz magistarskog rada Medine Mehmedović - Mulalić „Islamom motivisane nevladine organizacije i udruženja“, magistarski rad je odbranjen 08. jula 2013. g. na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, neobjavljen, dostupan u biblioteci FIN, str. 202-207, pdf.

[13] Glasnik Rijaseta Islamske zajednice, br. 9-10, god. 2007., Sarajevo, str. 933-935.

[14] Medina Mehmedović-Mulalić u svom magistarskom radu navodi da je na osnovu uvida u izvještaje s narednih sjednica Rijaseta i uvida u arhivu Rijaseta ustanovila da Komisija nije predala izvještaj Rijasetu niti je takav akt protokolisan, uprkos tvrdnji muftije Huseina Smajića, u razgovoru koji je s njim vodila 24. maja 2011. g., da je izvještaj i nacrt sporazuma predao Rijasetu i da nije dobio povratnu informaciju. Mehmedović-Mulalić ističe da je u razgovoru koji je vodila prilikom izrade magistarske radnje s reisu-l-ulemom Mustafom Cerićem također opovrgnuta tvrdnja da je izvještaj predat Rijasetu i da je lično reisu-l-ulema više puta kontaktirao muftiju sarajevskog tražeći taj izvještaj, ali da ga nikada nije dobio. Za Mehmedović-Mulalić je bilo indikativno da muftija Smajić, iako je i sam učestvovao u pisanju Nacrta sporazuma o saradnji IZ-e i nevladinog sektora, kao predsjednik Rijasetove Komisije, nije imao kopiju toga sporazuma, nego je od nje tražio da mu ostavi jedan primjerak. Vidi: Medina Mehmedović-Mulalić, magistarski rad sa temom „Islamom motivisane nevladine organizacije i udruženja“, odbranjen 08. jula 2013. g. na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, dostupan u biblioteci FIN, str. 50, i fusnota str. 52.

[15] Ovdje se misli na emitiranje vjerskih sadržaja na nekoliko televizijskih kuća tokom mjeseca ramazana koji su producirani od strane iranske Fondacije Mulla Sadra u Sarajevu ili sa učešćem njenih uposlenika. Također, veliku medijsku pažnju i značajne reakcije je izazvalo emitiranje dokumentarnog serijala „Sunniti, šiiti“ tokom Ramazanskog bajrama 2013. g. u produkciji i programu FTV. U dijelu muslimanske javnosti je to interpretirano kao suptilni, a za neke i otvoreni, prošiijski pristup.

[16] Vidjeti: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=18958:platforma-o-saradnji-iz-sa-organizacijama-islamskog-odredenja-koje-djeluju-u-bih&catid=201:aktuelnosti-kat&Itemid=457, pristupljeno 11. 06. 2014.

[17] Priručnik za nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini, Razvojni program Ujedinjenih nacija, Ured u Bosni i Hercegovini UNDP, 2006., str. 9. http://www.undp.ba/upload/News/e-Prirucnik%20za%20nevladine%20organizacije%20u%20Bosni%20i%20Hercegovini.pdf, pristupljeno, 08.04. 2013.

 

[18] Istraživanje je proveo prof. Jeremy Carrette sa svojim kolegama s Odsjeka za religijske znanosti i Odsjeka za političke znanosti i međunarodne odnose Sveučilišta u Kentu. Vijest je objavila Informativna katolička agencija (IKA), 03. 01. 2014., http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=156851, pristupljeno 27.03. 2014.