Da li je umjetničko djelo reprezent islamske umjetnosti  činjenicom da ga je kreirao umjetnik koji je musliman ili je to djelo islamsko zato što je  nastalo u državi ili društvu koje je dominantno muslimansko ili možda zato što se to umjetničko djelo nalazi  u enterijeru islamske svete građevine kao što je džamija? Također se postavlja pitanje da li je određena umjetnina djelo islamske umjetnosti  zato što je nastalo u onom vremenu i  prostoru u kojem je nastala određena islamska kultura i civilizacija kao što je primjerice osmanska. 

Sva ova pitanja napose mogla bi se svesti na jednostavno pitanje: Da li islamsku umjetnost određuje vrijeme, prostor, društvo ili osoba umjetnika, odnosno arhitekte? 

Šta određuje umjetničko djelo

Teško da bismo ovim parametrima mogli samjeravati svako arhitektonsko i umjetničko djelo koje je nastalo u petnaestom  ili šesnaestom stoljeći u Osmanskom carstvu ili u Egiptu naprimjer, pa čak i pod pretpostavkom da je umjetnik ili arhitekta bio musliman. Zašto?

Jednostavno zato što, primjerice,  Stara pravoslavna crkva u Sarajevu iz osmanskog perioda nikako nije djelo islamske umjetnosti  i arhitekture činjenicom što je nastala u islamskoj državi kao što zdanje sarajevskog  Brusa- bezistana nije djelo kršćanske arhitekture zato što su ga gradili dubrovački klesari koji su bez sumnje bili kršćani.

Da li to onda znači da je umjetničko djelo  islamsko ako je nastalo, primjerice u šesnaestom ili sedamnaestom  stoljeću u Osmanskom carstvu za koje se pouzdano zna da je autor musliman, naprimjer mimar Sinan ili Hajrudin?  Odgovor je naravno potvrdan, ali ovako postavljeno pitanje, ukoliko ga shvatimo doslovno,  isključuje mogućnost da je bilo koje arhitektonsko i umjetničko djelo nastalo u nekom drugom vremenu, a na istom prostoru, naprimjer, djelo islamske umjetnosti i arhitekture. 

Ako se karakter umjetničkog djela ne može pouzdano odrediti niti po jednom od navedenih parametara ponaosob postavlja se pitanje šta ga onda određuje ili po čemu neko umjetničko ili arhitektonsko djelo spada u islamsku umjetnost i arhitekturu?

U traganju za izričajem

Čini se da je u traganju za odgovorom najbolje posegnuti za konkretnim primjerom pa  bismo radije postavili ovako pitanje: Da li, naprimjer, džamija u sarajevskom naselju Ciglane predstavlja djelo islamske arhitekture i po čemu? 

Ako polazimo od činjenice da je džamija u suštini mesdžid, odnosno mjesto sedžde  odgovor je pozitivan, jer to jeste bez ikakve dvojbe mjesto zajedničkog  islamskog obreda, namaza,  odnosno sveti prostor per se zato što je posvećen i što se kontinuirano posvećuje sa svakim namazom, odnosno sedždom Gospodaru.  Međutim opet nismo odgovorili na pitanje s obzirom da je riječ o obrednom  prostoru, a ne o korpusu ove građevine, odnosno o njegovom arhitektonskom izričaju. Naime ako bismo isključili munaru i mihrab ne bi ostalo ništa što podsječa na džamiju,  odnosno objekat je u arhitektonskom smislu  moderno zdanje kakvih možemo naći bilo gdje u savremenom svijetu. Pravo govoreći  i da ih ne isključimo ništa se značajnije ne bi promijenilo u konačnom dojmu, jer nas na  džamiju  podsjeća još samo ezan koji se čuje sa 'munare'. Ono što je najznakovitije jeste činjenica da ovaj objekat može imati bilo kakvu namjenu. Niko se primjerice ne bi začudio da se tu smjesti  granap ili ambulanta ili pak 'silos' kako su Sarajlije već prozvali ovu džamiju.  

S tim u vezi iznimno je važno  podsjetiti se da Poslanikova, a.s. džamija u Medini  koja  uz  Kabu predstavlja  prototipsko djelo cjelokupne islamske arhitekture, a napose islamske svete arhitekture također prvobitno odnosno za života Poslanika, a.s. nije imala mihrab niti munaru. To znači da mesdžid može biti objekat bez munare i mihraba, a da pri tome ostaje islamska sveta građevina. Prema tome suštinsko je pitanje: po čemu je Kaba ili Poslanikova, a.s. džamija u arhitektonskom izričaju islamska? Očigledno to ne mogu biti mihrab i munara kao njihovi  vanjski, naknadno dodati arhitektonski elementi,  što se veoma često misli. ( Ovdje nismo zaboravili činjenicu da su i ovi arhitektonski elementi također nastali na temeljima  metafizičkih ideja islama, čije, naglašavamo tradicionalne forme  pored funkcije nose i određena značenja i simbole.)

Ili pak ako govorimo o kaligrafiji koja je na samom vrhu hijerarhije islamske dekorativne umjetnosti  šta je određuje kao islamsku, odnosno da li je likovni tretman arapskog slova ili harfa ili čak svetoga teksta odrednica po kojoj ova umjetnička forma može nositi prefiks islamska?

S tim u vezi veoma je znakovit primjer  djela savremenog  umjetnika Ahmeda Moustafe, poznatog egipatskog slikara koji živi u Londonu.  Da potsjetimo radi se o modernim slikama naglašene kolorističke intonacije koje potpuno slobodno interpretiraju islamsku kaligrafsku umjetnost, odnosno  služe se tradicionalnom kaligrafijom u realizaciji sasvim modernih umjetničkih kreacija. U djelima ovog umjetnika koja se temelje na arapskim slovima, harfovima  razaznaju se poznate kaligrafske teme, ali i kaligrafski ispisi i kompozicije naslovljene nekom od   Kur'anskih  sura. Ove teme i motivi potpuno su slobodno i rekli bismo samovoljno se interpretiraju na jedan moderan, netradicionalan način. 

Islamske teme i umjetničke dileme

Da li je to islamska umjetnost kaligrafije?

Da li su, dakle,  umjetnička djela savremenog autora Ahmeda Moustafe djela islamske umjetnosti samom činjenicom što se posredno  ili neposredno odnose na islamske teme, sveta imena ili čak sveti tekst?  Naravno da nisu. Zašto,  i dalje ostaje pitanje barem za one koji žele proniknuti dublje u same temelje ove umjetnosti,  odnosno koje zanima islamska priroda islamske umjetnosti. 

Pitanje koje konačno otvara kapije našeg odgovora glasi - da li uopće postoji ovakva dilema?  

Ako polazimo od pretpostavke da svaka vjerodostojna forma nužno izražava suštinu ili drugim riječima svako ime odražava imenovano ukoliko je istinito ili vjerodostojno onda ovo pitanje nije moguće postaviti u bilo kakvom kontekstu.  

 Šta to u ovom slučaju znači? 

Ako odrednicu  islamski shvatimo sasvim ozbiljno onda je jasno da ono što nosi prefiks islamski mora biti njegov odraz što implicira da je nužno tražiti vezu između islamske duhovnosti i islamske umjetnosti. 

Pogledajmo dakle sliku pod nazivom „ Noćno putovanje, kosmičko slavlje  „ Ahmeda Moustafe. Ne ulazeći u značenje same teme kojom je naslovljena,  obratimo pažnju na njegov umjetnički izraz. Ne treba biti likovni kritičar da bi nam bilo potpuno jasno da slika ima haotičnu kompoziciju imanentno modernog izričaja, i kao takva ne ostavlja utisak smiraja i statičke ravnoteže kakvu posjeduje tradicionalna kaligrafska forma, bez obzira da li je u pitanju uglasti kufi ili neko od kurzivnih pisama tradicionalne islamske kaligrafije, naprotiv. Pogled na ovu umjetničku sliku ( naglašavamo sliku, a ne kaligrafiju ) ne odražava ništa od  mira i spokoja koju emanira svaka vjerodostojna islamska umjetnina, a kaligrafija napose što je daleko od slučaja.  Naime, pored toga što se koristi svetim temama, imenima pa i svetim tekstom  umjetnička forma mora upravo kroz tu formu odraziti sakralnu semantiku njenoga sadržaja sredstvima kojima raspolaže. ( Ovim ne želimo devalvirati umjetničku vrijednost ove , bez  sumnje prelijepe umjetničke slike, već hoćemo napraviti paralelu sa tradicionalnom islamskom kaligrafijom kako bismo jasno razlučili razlike  koje očigledno postoje i to suštinske, a ne periferne.)

Ali pitat će se nedovoljno upućeni čitaoci - zar sam sveti tekst , tema ili motiv djela nije sam po sebi garancija da je riječ o islamskoj umjetnosti ili zar sveti prostor sam po sebi nije garancija da se radi o svetoj arhitekturi?  Pitanje je sasvim razložno i  opravdano jer tako bi trebalo biti, a da li je tako čini se da je itekako veliko pitanje?  Naime,  kao što vidimo sveti tekst, odnosno sveti prostor 'smješteni ' su u samovoljne arhitektonske odnosno umjetničke oblike koji po sebi niti na jedan način ne korespondiraju njihovom svetom sadržaju, naprotiv. 

Iz ovoga slijedi  ključno pitanje, a to je- da li je  sveti tekst ili teme koje imaju značenje svetog uopšte moguće samovoljno interpretirati?

Čini se da je pitanje koje hoćemo problematizirati  mnogo jasnije ako prijeđemo na 'teren'  sonoralnih umjetnosti kakvo je učenje ili milozvučno pjevušenje svetoga teksta što je svakako najsvetija od svih umjetničkih formi unutar islamskog duhovno-religijskog univerzuma. Da li je dakle moguće učenje svetog teksta izvan tradicionalnih sedam mekama?  Naravno da nije,  jer  bi to u krajnjoj konsekvenci značilo da se sveti tekst može muzički interpretirati naprimjer u rok ili soul verziji.   Ili ako ćemo vjerskim rječnikom reći - da li takva interpretacija posjeduje bereket što je ekvivalent pitanju da li kaligrafski tekst slobodno interpretiran izvan sedam tradicionalnih pravila pisanja ove imanentno svete umjetnosti  donosi bereket. 

I ovdje je čini se lahko dati odgovor, ali i dalje ostaje dilema zašto?

Između tradicije i moderne

Iz svega navedenog i još više onoga što ne može stati u gabarite ovoga teksta  proizilazi dilema ili suštinsko pitanje koje zapravo stoji iza svih prethodnih,  a to je : da li je islamska umjetnost moguća izvan tokova tradicije, odnosno da li je moguća netradicionalna, a opet  islamska umjetnost i u krajnjoj konsekvenci da li je uopšte moguća sintagma ' islamska moderna, odnosno postmoderna umjetnost '? 

Islam je bez sumnje tradicija i to živa tradicija, hvala Bogu. A ako je to tako onda islamska umjetnost može biti samo tradicionalna umjetnost bez obzira o kojoj je formi umjetnosti ili arhitekture riječ. Odnosno prefiks 'islamska' može da stoji i odražava suštinu određenog umjetničkog djela  ukoliko njegova forma odražava islamske ideje.  Kako se primjerice realiziraju ideja tevhida, Božije nepredstavljivosti ili transcendencije u likovnom jeziku pitanje je kakvo možemo tražiti samo i isključivo u djelima tradicionalne islamske kaligrafije ili arabeske, a nikako u djelima moderne umjetnosti  iz jednostavnog razloga što ih tamo nećemo naći. Zašto?

Problem leži u njihovim različitim ishodištima, kulturno-umjetničkim paradigmama na kojima se temelje tradicionalne i moderne umjetničke forme. Naime, moderna umjetnost nastala je na raskidu sa tradicionalnim, dominantno transcedentnim idejama koje bitno određuju ove paradigme i to tradicionalnu kao teocentričnu i modernu kao antropocentričnu kulturno-umjetničku paradigmu. U najkraćem tradicionalna umjetnost u cjelini proistječe iz metafizičkih ideja koje u konačnici izviru iz svetoga središta i prelijevaju se posredno ili neposredno  kako na svete umjetničke forme tako i na one umjetničke oblike koje uslovno možemo imenovati 'profanim'. Moderne  forme, s druge strane,  nisu u vezi i odnosu sa svetim već proističu iz ovosvjetovnih, ljudskih, partikularnih ili kolektivnih ideja. To su samovoljni umjetnički oblici sasvim ovo svjetovni i ljudski čak i kada se bave religijskim, svjetopovijesnim temama  što nam na posebna način pokazuje renesansna umjetnost sa kojom zapravo i počinje moderna kultura i civilizacija, a s njom i moderna umjetnost. 

Leonardova 'Madona u pećini'  primjerice, ne predstavlja apstrahirani lik Marije koji, kao takav, upućuje na unutarnje dimenzije, nadindividualno i nadvremensko značenje ove svete ličnost naročito štovane unutar kršćanske tradicije. Naprotiv,  to je do kraja naturalistički realiziran lik mlade žene sa ulica i trgova renesansne Firence, spušten izvanvremenskih dimenzija u vremenitost ovosvjetovne, u svakom smislu ograničene egzistencije. Ona nema ništa sa svetom naravi plemenite ličnosti, značenjima  i simbolima koje ona nosi u obzorima tradicionalne krišćanske metafizike.  Kada ne bi bilo naslova koji ukazuje na svetu ličnost, teško bismo se mogli dosjetiti da je riječ o svetopovijesnoj sceni.  Štaviše plemeniti  lik Marije nije samo desakralizovan  već je potpuno potisnut u drugi plan. Naime,  ova čuvena Leonardova slika  predstavlja artefakt koji  je  predmet divljenja, ali nikako osobi Marije kao jednoj od stožera kršćanske duhovnosti  već  umjetničkom djelu.  Već vjekovima ljubitelji umjetnosti  'hodočaste'  ovo vrijedno djelo kako bi se divili umjetnini odnosno samom Leonardu da Vinčiju, a nikako Mariji. Nije teško uočiti da je umjetnik postao božanstvo, a da je sveta ličnost spuštena sa metafizičkih visina u najniži fizički svijet upravo preko ovih umjetničkih oblika i na taj način desakralizirana. Ovdje dakako nije riječ o  valorizaciji umjetničkog djela već je u pitanju način interpretiranja same  teme što je svakako posljedica mjesta i uloge umjetnosti u obzorima tradicionalne kulture i civilizacije u odnosu na modernu.  Treba li reći da renesansna umjetnost nije tradicionalna kršćanska umjetnost kakva je bila u Evropi do šesnaestog stoljeća već moderna umjetnost u suštinskom značenju tog pojma, drugim riječima netradicionalna?

Dakle, desakralizacija svakog domena ljudskog egzistiranja pa i svetopovijesnih tema i ličnosti nije nova pojava već poodavno preovladavajući diskurs unutar kojeg se razmatraju i samjeravaju kako svete tako i 'profane'  teme i ideje, ali na način koji nema ništa suštinski sa teocentričnom,  tradicionalnom kulturom i civilizacijom kakva je bez ikakve sumnje  islamska.  

Mješanje tradicionalnog i modernog diskursa upravo nas je dovelo do pitanja o samim umjetničkim oblicima. Ukoliko umjetničko djelo promatramo u odnosu i vezi sa svetim umjetnostima, poput primjera koje smo naveli, u tom slučaju govorimo o devijacijama  izvornih oblika dok ista djela promatrana  izvan ovog diskursa predstavljaju  zasebnu, suštinski potpuno drugačiju  umjetnost. Naime iako su nastali pod utjecajem ili su  inspirisani tradicionalnom umjetnošću, odnosno arhitekturom to su sasvim moderni umjetnički i arhitektonski oblici, a nikako tradicionalni što se veoma često previđa.  

Autentičnosti umjetničkih oblika

Iz navedenog, ali i iz brojnih drugih razloga koji ne mogu biti spomenuti postalo je aktuelno potpuno protivrječno pitanje autentičnosti umjetničkih oblika  koje bismo mogli postaviti na slijedeći način : da li prefiks islamski kojim se imenuje određeno  umjetničko ili arhitektonsko djelo može da stoji i da opravdava prirodu ovog djela ukoliko sama forma nije kadra da prenese, odnosno emanira izvorne islamske ideje?  Ovo nam se čini pitanjem  svih pitanja koje možemo formulirati i na sljedeći naćin: Da li prefiks 'islamska' može nositu umjetnina ili građevina ukoliko njena forma nije nastala na metafizičkim idejama islama kao žive duhovno-religijske tradicije?  I konačno - da li ispisivanje svetoga teksta ili izgradnja džamije može biti realizirana izvan tradicionalnih pravila, poznatih kao usulska pravila, a da na taj način ne povrijedimo njihovu svetu prirodu pitanje je do kojeg smo željeli dospjeti.

Ukoliko ćemo biti sasvim ozbiljni i odgovorni naspram ovih,  iznimno važnih pitanja, tada ovakve dileme za nas  realno ne postoje. Stoga je sasvim opravdano pitanje vjerodostojnosti  umjetničkih, odnosno arhitektonskih djela moderne provinijencije  koja nose prefiks 'islamski' i pri tome suštinski nemaju ništa sa tradicionalnom svetom arhitekturom i umjetnošću već prije podsjećaju na njih.  Za njih mnogi  'poštovaoci' ove umjetnosti tvrde da baš takvi i trebaju biti jer moderna vremena zahtijevaju modernu arhitekturu i umjetnost, zaboravljajući pri tome da tradicionalne umjetničke i arhitektonske forme, poput islamskih, nisu nastali na idejama koje vrijede za neko određeno vrijeme niti njihova vrijednost prestaje važiti u našem vremenu, naprotiv. 

Za one koji ne vjeruju postavljamo još jedno  pitanje: Zašto Alipašina džamija u Sarajevu izgleda kao da je nedavno izgrađena iako je stara preko pet vjekova,  dok nam se zgrada Higijenskog zavoda prekoputa čini oronulom i starom?  Ili zašto, naprimjer, kada se nalazimo sasvim blizu ovog zdanja ili smo unutra  pod neposrednim emanacijama ovih oblika ne razmišljamo o vremenu, zašto nas 'obuzima' osjećanje vječnosti? 

Možda zato što je ova prva nastala iz Mudrosti  Onoga koji je Vječno mlad, koji nikada ne stari, koji je uvijek bio i koji će uvijek biti, Allaha dž.š.

 

Autor: Amra Hadžihasanović