Uzvišeni kaže: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”[1]; „Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne potpomažite se u grijehu i skrnavljenju pravde!“[2]

Allahov Poslanik, s. a. v. s., izuzetno nam je dobar primjer u primjeni suživota, na kojem je uspostavljena medinska zajednica muslimana na način da obuhvata prava svih njenih građana i širi principe saradnje i razumijevanja među svima, muslimanima i nemuslimanima. Poslanikovo, alejhis-selam, razumijevanje suživota može se spoznati pažljivim iščitavanjem (Karavi, 23: 2013) alineja Medinske povelje (622), koja jasno kaže kako „jevreji imaju jednaka prava kao i muslimani“, a kršćani nisu spomenuti zato što ih nije bilo u Medini; nije upotrijebljen termin „manjina“ da bi se označili nemuslimani – iako su oni u stvarnosti bili manjina, nego je upotrijebljen termin ummet za sve, tako da je u njemu zapisano “da su Jevreji ummet, zajedno s vjernicima”; Povelja propisuje da pripadnici drugih vjera imaju pravo da obavljaju sve što je u vezi s njihovom vjerom; da su muslimani poput građevine, da su i Jevreji s vjernicima također poput građevine, da svako ima svoju vjeru, ali su svi jedan ummet (zajednica) – međusobno treba da se solidarišu, pomažu, savjetuju i čine dobro, a ne ono što je grijeh.

Primjere Poslanikovog poimanja suživota nalazimo i u pismima koja šalje perzijskom vladaru Kisri: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog. Od Muhammeda, Allahovog poslanika, Kisri, perzijskom vladaru. Neka je mir na onoga ko slijedi uputu, vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika i svjedoči da nema boga osim Allaha Jedinog, Koji nema sudruga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Pozivam te Allahovim pozivom, jer sam ja Allahov poslanik svim ljudima, da upozorim onog ko je živ i da se obistini Riječ nad nevjernicima. Prihvati islam, pa ćeš biti spašen! A ako odbiješ, bit ćeš kriv za grijehe vatropoklonika!”

Pismo sličnog sadržaja šalje i bizantijskom caru Kajseru: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog. Od Muhammeda, sina Abdullaha, Heraklu, bizantijskom vladaru. Neka je mir na onoga ko slijedi uputu. Nakon toga, pozivam te Allahovim pozivom: Prihvati islam, pa ćeš biti spašen i Allah će ti dati dvostruku nagradu! A ako odbiješ, bit ćeš kriv za grijehe zemljoradnika (kojima je vladao)!” Reci: “O, sljedbenici Svetih knjiga, dođite da se okupimo oko jedne riječi koja je i kod nas i kod vas ista – da samo Bogu robujemo, ništa mu ne pridružujući i ne uzimajući jedni druge za gospodare mimo Boga!“ Pa, ako odbiju, recite: „Budite svjedoci da smo mi pravoj vjeri predani!“[3]

U pismima nema izraza: Ako ne primiš islam, plaćaj porez ili ćemo se boriti!, jer su porez ili borba propisani za one s kojima se u ratu.

Normativne i moralne vrijednosti suživota kojima nas uče osnovni izvori islama snažno su zastupljene u bošnjačkom kodu ponašanja. Poslanik, alejhis-selam, uči nas da je „svaki čovjek stvoren da čini ono što mu je učinjeno lahkim“. Nama je lahko da našu lijepu Bosnu volimo i doživljavamo svojom sa svima kojima je lijepa i srcu draga, bez obzira na vjeru, ime i porijeklo bilo koga kome je draga. To smatramo ljudskom i vjerskom dužnošću.  

U pokušaju da pojasnimo naše razumijevanje izvornosti suživota navest ćemo najznačajnije citate iz islamskog učenja i tumačenja naše uleme važeća za naše bosansko poimanje suživota.

Islam priznaje postojanje vjera, jezika i nacionalnosti. Uči da se muslimani prema drugim zajednicama ophode časno, bez podvala, nepravde i samovolje. U ranom muslimanskom društvu živio je židov, kršćanin, manihejac i politeista i imali su prava i dužnosti. Prakticirani su komšijski odnosi i saradnja s drugima i drugačijima, jer je temelj u međusobnim odnosima komšija na ovoj Zemlji pretpostavka da žive u duhu međusobnog razumijevanja i saradnje za dobro svih tako što će jedan drugoga za ruku uzeti, a da niko nikome silom neće nametati svoj jezik, vjeru, načela ili mjerila. 

Dr. Senad Ćeman 

 

[1] Alu 'Imran, 64, prijevod je Korkutov.

[2] El-Maide, 2, prijevod je Mehanovićev.

[3] Alu 'Imran, 64, prijevod je Karamanov.