Rasprave o utjecaju medija na ljude stare su koliko i mediji. Bilo da su one zdravorazumske ili znanstvene - svrha im je razumjeti i protumačiti ljudsku komunikaciju. Priču o medijima treba započeti globalizacijom budući je već šezdesetih godina prošloga stoljeća poznati američki teoretičar medija Marshall McLuhan nadolazećim generacijama nagovijestio stvaranje «globalnoga sela». Snažan razvoj medijskog kapitala te njegova tendencija ka stvaranju zamršene globalne mreže jakih medijskih kuća, u svijetu prije pada «željezne zavijese», vrlo je rano potaknuo široku raspravu o utjecaju i ulozi medija u globalizacijskim procesima. S tim u vezi, u ovom radu će fokus našeg zanimanja biti globalna medijska slika islama: stanje i perspektive.

Na početku našeg razmatranja teme možemo kazati da su pogrešna shvatanja, stereotipi i klišei u zapadnim medijima, kulturi i politici značajno utjecali u formiranju slike islama i muslimana na svijetu. Shodno tome ova pojava nije ništa novo budući da njeni korijeni potiču još iz srednjovjekovnih i kolonijalnih vremena kada su iskrivljene predstave o islamu korištene da se muslimani demoniziraju i opravda osvajanje njihovih zemalja. Karikature i evropska štampa iz 18., 19. i 20. stoljeća ilustriraju ovu pojavu u kontekstu njenog suočavanja sa “istočnim pitanjem”. Dakle, mediji se danas kao i prije koriste u svrhu diskreditiranja svega onoga što je dijelom islamskog kosmosa. Predrasude prema islamu i muslimanima postale su još intenzivnije povećanim prisustvom muslimana na Zapadu u drugoj polovini 20. vijeka, kao i postojanjem određenih tendencija među samim muslimanima, koje nažalost tumače islam ne uvažavajući savremena društvena, misaona, kulturna i ekonomska kretanja. Ako se tome pridoda i postojanje brojnih islamofobičnih medija, koji vode strahovite kampanje protiv islama, onda je razumljivo zašto mnogi ljudi, posebno na Zapadu, islam doživljavaju kao svojevrsnu prijetnju i opasnost.

                                

  1. Uloga medija u kreiranju slike svijeta[1]

 

Još od prvih masovnih novina industrijske ere, mediji[2] se pozicioniraju kao ključni posrednik između sve većeg broja udaljenih pojedinaca. U kontekstu informacionog društva i ekonomije znanja, u drugoj polovini 20. st. mediji - masovni, uticajni i moćni - na čelu sa televizijom postaju ključni “čuvari kapija”. Kako je sve veći dio realnosti oposredovan medijima tako je sve više realnost zapravo medijski konstruisana, a to sugeriše ogromnu moć i odgovornost medija. Upravo na tome se zasnivala rana kritika medija koja tokom uspona televizijske kulture postaje sve glasnija i snažnija. U svjetlu ovakvog diskursa, medijima se zamjera otuđenost od svakodnevnih, građanima relevantnih tema i fokusiranost na teme čije plasiranje je u interesu političkih i ekonomskih elita. Zarad “podgrijavanja” javnog mnjenja, mediji u prvi plan stavljaju vijesti koje svojim sadržajem nastoje prije svega da uznemire publiku i kreiraju skandal ili aferu. Izvještavanje o globalnim tragedijama ili detaljima iz života javnih ličnosti ide na uštrb informisanosti građana o bitnim dešavanjima iz njihovog najbližeg okruženja. Na taj način mediji banalizuju društveni život u cilju povećanja gledanosti. Posljedica takve medijske prakse su “nepovjerljivi i skeptični građani koji su sve manje spremni aktivno se uključiti u političke aktivnosti” (Grbeša 2005:186). Upravo zbog toga, zagovornici promjena u medijasferi ukazuju na to da, ukoliko mediji žele da ispune svoju demokratsku ulogu, moraju napustiti institucionalni model “čuvara kapija” i omogućiti veću inkluziju.[3]

S tim u vezi, autori knjige Globalni mediji Herman i McChesney pišu da mediji imaju višestruku ulogu i zadovoljavaju brojne lične potrebe. Na ličnom nivou oni obezbjeđuju vezu sa širim društvenim grupama, indirektno i osjećaj povezanosti i solidarnost. Također kako pišu ova dva autora, mediji mogu biti i emotivni ventil, pružajući razonodu, zabavu i opuštanje. Oni, dalje pružaju i informacije (ili mitove i dezinformacije) o prošlosti i sadašnjosti koji pomažu formiranju zajedničke kulture i sistema vrijednosti, tradicije i pogleda na svijet.[4]

 Iz medijskih studija već desetljećima znamo “da mediji nikako nisu samo puki čimbenik prijenosa, na što sam termin, etimološki gledano pogrešno ukazuje, već su aktivan faktor u konstrukciji društvene, političke, ekonomske, kulturalne i svake druge realnosti, o čemu ipak ne postoji šira društvena svijest. Fraza o medijima kao ogledalu društva jeste opravdana, ali ne u smislu da bi mediji prenosili nekakvu objektivnu zrcalnu sliku društva, nego nam medijske forme, oblici i produkcijsko-konsumpcijske matrice putem njih proizvedene, neposredno svjedoče o duhu vremena i društva kojeg su mediji nezamjenjiv dio. Tako današnji mediji pridonose općoj spektakularizaciji i problematičnom tipu depolitizacije društva, opipavaju tabloidne trendove i traže svoj financijski interes, a posljedično tomu medijski pejzaž, određen programskim karakteristikama tzv. celebrity kulture, to jest estradizacijom, spektakularizacijom, infotainmentom i infomercialom, sve je više puki okvir za medijsku reklamu i oglašavanje.”[5]

Međutim, masovni mediji danas kako ističe univerzitetski profesor i medijski stručnjak iz Hrvatske Stjepan Malović, „nisu samo vijesti i informacije, a nisu ni puka zabava, niti moćno edukativno sredstvo. Masovni nam mediji u kuću, obitelj, radnu sredinu, unose jedan svjetonazor kojeg baš i ne želimo uvijek prihvatiti, ali ga ne možemo odbaciti.“[6]

Ono što želimo istaknuti je koncept medija “kao moći, iskaza kulturne superioriornosti, produžetka političke prepirke, zapravo, glavnog igrača. Putem medija ne samo da se može pobijediti oprečan stav već ga se, uskraćujući mu pristup, može dovesti do nestanka. Prema tome mediji su jedno od najvažnijih oružja u arsenalu svake države. Ovo je najveća pouka našeg vremena. Ništa u povijesti nije tako plašilo muslimane kao zapadni mediji: ni barut srednjeg vijeka, kojeg su muslimani poput Babara vješto koristili na poljima Panipata, osvojivši tako Indiju za svoju Mogulsku dinastiju; ni vozovi ni telefon, koji su pripomogli njihovoj kolonizaciji u prošlom stoljeću. Zapadni mediji su svuda i uvijek prisutni, nikada se ne odmaraju i ne dopuštaju predah. Istražuju i napadaju neprekidno, pokazujući se nemilosrdnima prema slabosti i krhkosti – zaključuje Akbar S. Ahmed.“[7]

  1. Islam u globalnoj medijskoj slici svijeta

Slobodno možemo kazati da je jedna od najfrekventnijih tema u današnjoj globalnoj medijskoj slici zapravo Islam i sve ostalo što se može dovesti u vezu sa njim. Tome je u skorijoj hirstoriji doprinio teroristički napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku, 11.09.2001., kao i posljedni slučaj napada na redakciju satiričnog časopisa Charlie Hebdo u Parizu, početkom 2015. godine, koji je uzburkao strasti diljem svijeta. Sve to zajedno ima za posljedicu iskrivljene percepcije; špekulacije i predrasude o islamu i muslimanima – koje su donedavno karakterizirali samo neokonzervativne pisce i političare ekstremne desnice, a danas su nažalost postali dio mainstream-diskursa koji poprima karakter stalnosti. Naročito zabrinjava to što u kreiranju ovog diskursa učestvuje veoma veliki broj znanstvenika, filozofa, književnika, novinara, publicista i političara. Oni utječu na jačanje antiislamskih predrasuda, na prenaglašavanje nesuglasica između muslimana, židova i kršćana te doprinose raspirivanju straha od islama i muslimana.

 Jedan od prvih značajnijih autora koji je pokrenuo lavinu kritičkog promišljanja medijske prezentacije islama bio je Edward Said. Ovaj je autor u svojoj knjizi Pokrivanje islama napisao kako je „Islam postao subjekt blizak svakom prosječnom potrošaču na Zapadu,“[8] i u takvom medijskom diskursu možemo razlikovati „medijski islam“, „islam autora sa Zapada“, „islam izvještača i reportera sa Zapada“ kao i „muslimanski islam“. Karakteristike medijskog izvještavanja o islamu, koje Said primječuje jesu elimiranje prostora i vremena, specifičnosti političkog sistema kao što su demokratija u smislu uređenja, socijalizma u smislu ideologije, sekularizma u smislu obrasca odnosa države i religije, kao i eliminisanje svake vrste moralnih ograničenja.[9]

Međutim ono što djeluje ohrabrujuće su rezultati ankete[10] koja bilježi tvrdnju da se "potpuno" ili "više" 85 posto Nijemaca slaže da prema svim religijama treba biti otvoren. “Većinu religija njemačko stanovništvo doživljava kao obogaćenje. To vrijedi, uz kršćanstvo, osobito za židovstvo i budizam. Ali, nešto više od polovice Nijemaca (51%) doživljava islam kao prijetnju. Profesor Detlef Pollack, sociolog religije, drži da je za takvu sliku islama odgovoran nedostatak osobnih kontakata muslimana i kršćana. U istočnom dijelu Njemačke islam kao prijetnju doživljava još veći postotak stanovnika nego u zapadnom, iako u istočnom dijelu živi samo dva posto svih muslimana u Njemačkoj. Obzirom da se židovstvo, budizam i hinduizam doživljava osjetno pozitivnije nego islam, iako s tim religijama zacijelo ima manje izravnih kontakata, Pollack za takvu sliku smatra suodgovornima i medije: `Slika koju mediji daju o budizmu ili hinduizmu je slika više miroljubive religije, dok je za sliku islama karakterističan fanatizam i agresivnost`”.[11]

Međutim, nakon napada na satirični magazin Charlie Hebdo u Parizu, u kojem je ubijeno 17. ljudi, svjedočili smo da je grupa "Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada" (Pegida), započela sa sedmičnim skupovima protiv islama i muslimanskih emigranata što su mediji popratili vrlo ažurno. No u drugim gradovima u Njemačkoj na ulice je izašlo mnogo više ljudi na kontraprotestima što potvrđuje činjenicu da i dalje većina njemačkog stanovništva prihvaćaju i podržavaju svoje muslimane komšije što je medijski bilo zabilježeno ali ne u obimu kao ona prva vijest. Ovo smatramo izuzetno važnim u sagledavanju trenutnog društvenog stanja na Zapadu generiranim od strane mas-medija. S druge strane smatramo važnim spomenuti da zahvaljujući rezultatima studije koju su naručili londonski Institut za strateški dijalog i zaklada Vodafone, posjedujemo saznanja da većina u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji ne vjeruje da Zapadni mediji objektivno govore o islamu i muslimanima. U okviru projekta je anketirano oko 150 ljudi, kako onih koji su sami angažirani u različitim medijima, tako i onih koji ih samo pažljivo prate kao korisnici. Većina je bila uvjerenja da u izvještajima o muslimanima pretežu teme poput terorizma, fundamentalizma ili pak rasprava o nošenju marame.[12] Shodnto tome, svjedoci smo da se svijet značajno promijenio nakon nemilih terorističkih događaja u New Yorku, Madridu, Londonu, Parisu i drugdje, a shodno tome sa svijetom se promijenio i onaj paralelni svijet medija koji sve više postaje dijelom naših života. Desetak godina nakon raspada sovjetskog bloka mediji su pronašli „drugog“ u vidu islama, neprijateljskog, fundamentalističkog, nasilnog, terorističkog, onog koji prijeti demokratiji i liberalnim vrijednostima.

Prilikom analiza tema o islamu i muslimanima, u vodećim svjetskim medijima može se zapaziti da se radi o slijedećim: islamski terorizam, islamski fundamentalizam, Islamska država (ISIL), ubistvo iz časti, zabrana burki, džihad, Arapsko proljeće, karikature Poslanika Muhammeda i dr. Sve ove ali i mnoge druge teme u njemačkim mejn-strim medijima čine okosnicu generalne slike islama. Zašto je islamofobija u Njemačkoj porasla i zašto mediji i političari radikalno kritikuju islam? Muslimani smatraju da je to zbog toga što su u njemačkim medijima, kako oni sami tako i njihova religija, uglavnom negativno zastupljeni.”[13]

Međutim, neuravnotežena pozicija u javnim diskusijama se posebno danas odražava i na porast mržnje prema islamu u Evropi. Za razliku od Velike Britanije i Francuske, islamofobija u Njemačkoj i Holandiji je jače izražena. Uzroci rasizma su različiti: od širenja ekstremnih desničarskih partija u Evropi do internet portala koji šire islamofobiju i za koje se smatra da imaju ideološki uticaj poput portala "Politički nekorektno". Kaj Hafez kaže da su debate presudne i objašnjava: "Čak i u Sjedinjenim Državama, gdje se religiozna sloboda tretira kao 'najviše dobro', i uprkos postojećoj islamofobiji, ne postoje ni debate u vezi sa džamijama, a niti o maramama. Socio-ekonomski faktor može da pojača islamofobiju, ali se ne može posmatrati kao uzrok. Time se rasizam pojačava kako se bogatstvo smanjuje.”[14]

Poznato je da se događaji u svijetu medija vrednuju kroz četiri svojstva: novost, brzina, dramatika i relevantnost. Onda ne treba čuditi što religija i vjerske zajednice u medijima dobiju prostor samo kada se povezuju sa skandalom što kod vjerskih zajednica stvara osjećaj da su mediji neprijateljski nastrojeni prema njima i da biraju samo kompromitirajuće sadržaje. Medijski pedagog, Sabina Šifer u jednom predavanju o medijskoj predstavi islama posebno je skrenula pažnju na naslovne stranice  njemačke štampe. Naslovi poput "Prikrivena islamizacija Njemačke" zajedno sa sugestivnim fotografijama u najčitanijim listovima doprinose iskrivljavanju slike društva o islamu. Na meti kritike su nedjeljnici Spiegel, Focus i Stern, ali i uticajni dnevnik Frankfurter allgemaine Zeitung, kao i nedjeljnik Zeit. U kontekstu kazanog Sabina Šifer posebno ističe: "Islam kao religija se često pakuje u negativne okvire. Povezuje se sa terorizmom i ugnjetavanjem žena. Realni problemi kao što je ugnjetavanje žena u Saudijskoj Arabiji medijski se preuveličavaju i preslikavaju na muslimane koji žive u Njemačkoj".[15]

 

  1. Kako do medijske objektivnosti?

 

Mnogi su danas u stanju da prepoznaju problem u društvu, ali je malo onih koji se mogu izdići iznad toga i ponuditi rješenja radeći aktivno i produktivno u njegovom prevladavanju. Zbog budućih pokoljenja muslimana nameće se nekoliko mogućih pravaca u rješavanju ovog problema:

  • Da bi se popravila slika islama na Zapadu i cijelom svijetu, potreban je jak i uporan napor muslimana, kako u islamskom svijetu tako i u muslimanskim zajednicama na Zapadu i to na način da se islam predstavi u pravom svjetlu. Očigledno je da Zapad ima da razmotri ideju svoga "ja" i "ostalih". Zastupljenost muslimana u zapadnim medijima se mora promijeniti i interkulturalizam mora zamijeniti islamofobiju. Ovi napori trebaju uključivati ​​sveobuhvatan proces reformi. Muslimani nikada neće biti u stanju poboljšati svoj ​​imidž u svijetu, ako se ne pojavljuju kao nacija kulture i civilizacije. Također se mora poduzeti efektivna inicijativa educiranja nemuslimanima u vezi ispravnog islamskog koncepta mira i tolerancije i da se razjasne pogrešni stavovi o islamu koje imaju neki. Tarik Ramadan povodom ove problematike kaže: "Kada se radi o razlikama među ljudima i kulturama, to uvijek znači da smo suočeni s kompliciranim situacijama. A kada se radi o kompliciranosti, potrebno je ljude školovati, objasniti im veze i kontekst. Kada se govori o islamu, ne može se govoriti samo o kulturi, budući da se radi o religiji. A religija se ne može razumjeti bez kulture, jer je s njom povezana. Različitost nas prisiljava na takav pristup. Različitost znači da s jedne strane moramo znati o čemu se radi, a s druge da moramo znati kako to posredovati, kako to približiti drugima." [16]
  • Da bi se prevazišla ova problematika dehumanizacija slike islam, Marko Davor ističe da se prvo mora srž problema spoznati, a onda raditi na njegovom rješavanju. Tako on u zaključnom razmatranju u svojoj knjizi Zar na zapadu postoji neki drugi Bog – stereotipi i predrasude u medijima prema islamu navodi sljedeće premise: „Prva premisa je neznanje, odnosno neinformisanost o „drugome“, i to je rezultat kako svjesnog izbjegavanja da se o „drugome“ nešto nauči, tako i selektovane i pogrešne slike o „drugome“ koju najčešće šire mediji, bilo pod uticajem političkih elita, bilo pod kontrolom svojih vlasnika. Druga premisa naglašava da je dominirajuća slika o odnosima Zapada i Islama crno-bijela. S jedne strane, pod uticajem medija i redukovane, odnosno stereotipne, slike koji oni nude o islamu, mnogi će stanovnici u razvijenim zemljama na islam gledati kao na strano i nepoželjno tijelo, kao na religiju koja je u odnosu na hrišćanstvo nazadna. Isto tako, u toj istoj kršćanskoj Evropi ima i onih koji će islam i njegove vrijednosti prihvatiti. S druge strane, određeni je broj muslimana došao u Evropu ne želeći da prihvati vrijednosti sekularne države (koja ih je prihvatila), nastavivši da živi u getoima, ne trudeći se nimalo da se prilagodi životu u novom kulturno-političko-društvenom kontekstu. Ima i onih, poput islamskih reformista i modernista, koji razumiju i ističu nužnost promjena, zagovaraju reformu unutar islama, bolji položaj žena, ljudska prava... I konačno, treća je stavka zaključnih razmatranja ove knjige i, u isto vrijeme, polazište za buduća suočavanja sa fenomenom „islamofobije“, koja obiluje stereotipnim i predrasudnim prikazivanjem muslimana - dijalog. Razvijen, balansiran, argumentovan, sveprisutan, obostrano iniciran dijalog, najjače je oruđe u borbi protiv stereotipa i predrasuda, pogrešnih tumačenja i interpretacija, nepoznavanja i bezrazložnog straha. Za dijalog je potrebna dobra volja svih strana. Potrebno je razumjeti i slušati „drugog“, razoružati se od negativnih stavova prema njima, osloboditi se predrasuda.“[17]

U knjizi Muslimani u traganju za identitetom, Adnan Silajdžić nudi rješenje koje se može prenijeti na polje medijske percepcije kulture i religija, gdje bi se radilo na afirmiranju univerzalnih moralnih vrijednosti kako islama tako i drugih religija: „U procesu stvaranja kulture (kulturng razvoja svijeta) svaki čovjek pojedinačno, ali i svaka društvena grupa odnosno zajednica, učestvuje kao njen stvaralac, ali i kao njen prijenosnik. Samo u takvom ozračju moguće je muslimanski svijet odnosno Evropsku Uniju motriti ne samo kao političke institucije nego prije kao jedinstveni kulturni prostor u kojemu će se u budućnosti odvijati još jača međuduhovna i međukulturna razmjena ljudi u pravcu stvaranja jedinstvene svjetske kulture i civilizacije unutar koje će se obnavljati i afirmirati različite percepcije Jednog Boga i na njima razvijati i unapređivati univerzaln moralne vrijednosti.“[18]

Napomenimo i to da su rijetki primjeri novinarskih priloga, bilo u štampanim ili elektronskim medijima, koji se religijom bave, ako ne s ciljem da se javnost educira i upozna s vjerskom praksom i učenjem, ono barem fenomenološki. Naravno da se od medija koji nisu u vlasništvu vjerskih zajednica ne može tražiti da promovišu i tumače učenje određene konfesije, ali bi se u njihovim sadržajima trebalo naći prostora za priloge koji educiraju i rasvjetljuju pojedine aspekte vjere i vjerske tradicije. Ovo je utoliko bitnije imajući na umu da istraživanja pokazuju da ljudi u bh društvu  u globalnom smislu, jako malo znaju o vjeri drugog i da je to jedan od glavnih razloga netrpeljivosti i bujanja stereotipa.

 

 

 

 

 

Zaključak

 

Medijska slika islama u svijetu je danas posebno nakon zadnjeg terorističkog napada na redakciju satiričnog časopisa Charlie Hebdo u Parizu, značajno negativna, površna i demonizirajuća i uglavnom medijski determinirana. Negativna slika o islamu je ispunjena generalizacijama i stereotipima, posebno pod utjecajem velikih zapadnih medija. U medijskom prostoru, pod utjecajem globalizacijkog procesa i pored stručnih osoba, uočljiva je tendencija površnog, reduciranog, nestručnog, ponekad tendencioznog i zlonamjernog tumačenja islama, islamske tradicije i vrijednosti od strane nekompetentnih osoba koji stvaraju medijsku sliku koja se nekritički servira široj javnosti. Zastrašujuća je uloga brojnih svjetskih medija koji učestvuju u širenju predrasuda i mržnje prema islamu i muslimanima, tj. islamofobije. Rijetkost je kada se prema islamu i muslimanima medijski nepristrasno, objektivno i profesionalno pristupa.

Vrlo često su simboli i znamenja islama stavljani u kompromitirajući kontekst. Islam je, kako u svojim temeljnim tako i parcijalnim naučavanjima, vjera mira, tolerancije i kvalitetnog suživota s drugim i drugačijim. Na to ukazuju brojni šerijatski tekstovi, kao i primjeri iz praktičnog Poslanikovog, a.s., života i prvih generacija muslimana; sve to ilustrativno potvrđuje muslimansku toleranciju i koegzistenciju s drugima. Stoga, potrebno je da se tragom ovih spoznaja kultivira više pravedan i uravnotežen pogled na islam, a da stari, srednjovjekovni pogled postane omražen i neprihvatljiv, kako bi trenutni, moderni pogled postao realističniji i hvale dostojan.

Na kraju bismo istakli napore pojedinih medijskih kuća da se o islamu i muslimanima objektivno izvještava što je prema njihovom svjedočenju vrlo često teško. Podržavamo inicijative i napore da se jedni od drugih uči i da se vrata saradnje otvore. S tvim u vezi se zasigurno intezivnije radi na međusobnoj saradnji i razvijanju odnosa između islama s jedne strane i svih ostalih sa druge strane. Stoga naglašavamo kako je potrebna dobra volja da jedni od drugih nauče više i da budu u dijalogu shvaćenom u najširem smislu te riječi.

Autor: Mr. sci Adis Sultanović

Glasnik br. 5-6, 2016

[1][1] Ovaj tekst je napisan početkom 2015. godine.

[2] Mediji su institucije koje zadovoljavaju potrebu društva za javnom komunikacijom u kojoj mogu sudjelovati svi pripadnici društva. Mediji su istovremeno komunikacijski oblici, institucije i kulturne formacije. Termin medij se koristi da bi se označile one strukture u društvu koje postoje da bi komunicirale sa širom javnošću. Termin mediji se počeo koristiti 1920-tih godina sa proširenjem prisustva radija i novina koje su te decenije počele da dostižu daleko veću javnost (na državnim nivoima). Negativne konotacije medija se vezuju uglavnom za stvarajnje kulture društvenog istomišljeništva u kojima grupe u društvu postaju više podležne medijskim manipulacijama. Vidi više: Peruško Zrinjka, Uvod u medije, Zagreb, 2011.

[3] Vidi više: Singer, J., Hermida, A., Domingo, D., Heinonen, A., Paulussen, S., Quandt, T., Reich, Z., Vujnovic, M., Participatory Journalism: Guarding Open Gates At Online Newspapers, Wiley-Blackwell, USA 2011.

[4] Herman S. Edvard i Robert V. McChesney, Globalni mediji, Beograd, 2004, str. 7.

[5] Hajrudin Hromadžić, “Mediji i spektakularizacija društvenog svijeta”, Filozofska istraživanja, Sv. 4, god. 30, Zagreb, 2010., str. 617–627.

[6] Stjepan Malović, Mediji i društvo, Zagreb, 2007., str. 9.

[7] Vidi više u: Akbar S. Ahmed, Na kraju stoljeća, „Medijski Mongoli na kapijama Bagdada“, Zagreb, 1999.

[8] Said, W. Edward, Covering Islam, London, 1997., str. 27.

[9] Ibid, str. 41 i 45.

[10] Pomenuta spoznaja je rezultat istraživanja Zaklade Bertelsmann. O značenju religije i vrijednostima ispitano je u Njemačkoj i još 12 zemalja ukupno 14.000 ljudi.

[11] http://www.dw.de/svaki-drugi-nijemac-smatra-islam-opasnim/a-16780661, konsultirano:05.01.2014.

[12] http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=7357:muslimani-evrope-nezadovoljni-medijima&catid=41&Itemid=997, konsultirano dana: 04.12.2013.

[13] „`Bad news is good news` - Islam u njemačkim medijima”, www.dw-world.de, konsultirano dana: 15.12.2013.

[14] „`Bad news is good news` - Islam u njemačkim medijima”.

[15] „`Bad news is good news` - Islam u njemačkim medijima”.

[16] Mirza Mešić, The Perception of Islam and Muslims in the Media and the Responsibility of European Muslims Towards the Media, vidi više: http://www.culturelink.org/conf/dialogue/mesic.pdf, posjećeno 23.12.2013.

[17] Marko Davor, Zar na zapadu postoji neki drugi Bog – stereotipi i predrasude u medijima prema islamu, Media plan institut, Sarajevo, 2009., str. 202-203.

[18] Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2006, str. 103.