Šerijat poštuje druge vjere ne samo u vezi s pitanjem ličnog statusa nego i po svim pitanjima u tim vjerama vezanim za vjerovanje, tako da nemuslimana ne obavezuju propisi o pitanju ličnog statusa, niti o pitanju odnosa prema drugim ljudima, nego islam nemuslimanima daje slobodu izbora, tako da oni imaju pravo da im se, ako žele, sudi shodno njihovim propisima, jer Uzvišeni kaže: Svima vama smo zakon i pravac propisali.; I sljedbenicima Indžila smo naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu.[1] A ako odaberu islamski sud, onda im se može suditi po islamu, ili im se predočiti presuda po islamu. Znamo da je to bila višestoljetna praksa u Bosni za vrijeme šerijatskih sudova (mahkema/mašćema). Tako će osmanska vlast 19. januara 1869. godine izdati Zakon o državljanstvu, kojim je pobrisana razlika između muslimana i nemuslimana te su svi dobili ravnopravan status građana te države (Karavi, 2013: 39).

Kad  je riječ o odnosu među narodima, islam je odredio da osnova bude sigurnost i mir; propisao je sporazume i ugovore koji određuju odnose među nacijama te naredio da se oni moraju poštivati i ispunjavati. Razlika u vjerovanju ne sprečava saradnju, jer vjerovanje ocjenjuje Uzvišeni Allah. U vjerovanju nema nikakve prisile, jer se iskreni vjernici u vjerovanje ne uvode prisiljavanjem. Plemeniti Kur’an to ističe u mnogobrojnim ajetima: U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.[2]

Muslimani vjeruju da temeljna svrha s kojom je Uzvišeni Allah ljude stvorio jeste da se uzajamno pomažu i upoznaju: O, ljudi, stvorili smo vas od jednog čovjeka i jedne žene i izdijelili vas na narode i plemena kako biste se međusobno prepoznavali.[3]

U pozivu na međusobno upoznavanje civilizacija i dijalog među religijama muslimani vide ostvarenje onoga čemu poziva islam, tj. jedinstvo čovječanstva, odnosno internacionalizam, te ostvarenje mirnog suživota ljudi putem međusobnog upoznavanja i potpomaganja u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne u griješenju i neprijateljstvu.

Suživot počinje od priznavanja drugih i rada na tome da se prihvate onakvima kakvi jesu. To ne sprečava stalni međusobni razgovor. Allahov Poslanik, s. a. v. s., vodio je dijalog s drugim zajednicama, s njihovim vladarima i običnim pripadnicima. Nama je odredio okvire dijaloga “na najljepši način, lijepom riječju i lijepim savjetom”.

Nažalost, svjedoci smo kako većina konferencija o suživotu ostaju zatočene u zidovima dvorana u kojima se organiziraju, bez mogućnosti širenja njihovih dometa. Ljudi se i dalje utapaju u političke borbe koje najčešće poprimaju vjerska obilježja. To zasigurno ostavlja negativne posljedice na mogući suživot pripadnika različitih vjera.

Suživot među ljudima, u duhu humanističkog razumijevanja kakvo proistječe iz vjera, jeste temelj (Mahmud, 2013: 59). Nije dovoljno da smo u nešto uvjereni i da izjavljujemo kako nismo takvi kakvim nas drugi smatraju, već to moramo potvrđivati. Moramo biti sposobni da im to dostavimo zato što smo obavezni da im to saopćavamo, a cilj saopćavanja je da ljude upoznamo s istinom o islamu kao i s istinom o nama muslimanima u njemu. 

Dr. Senad Ćeman 

 

[1] El-Maide, 47, prijevod je Korkutov.

[2] Al-Bakara, 256, prijevod je Korkutov.

[3] Al-Hudžurat, 13, prijevod je Karamanov.