U ovom kontekstu, moralni izazovi 21. vijeka, ili bilo koje druge epohe, u osnovi ne utiču na te principe, jer je svijet kao spoljašnja, i koliko god neporeciva činjenica, u suštini samo materijal dužnosti kroz koji muslimani ostvaruju svoj islamski identitet. To konkretno znači da su u moralnoj sferi muslimani uvijek fokusirani na djelovanje i postupke u skladu s etikom islama a islam izražava i propagira univerzalne, svuda i uvijek suštinski iste etičke principe i moralne vrijednosti: Istinu, Pravdu, Humanost, Vjernost, kao što zabranjuje i sankcionira Laž, Nepravdu, Nečovječnost, Izdaju. Iz činjenice da je islam objavljena religija slijedi zaključak da za muslimane ne postoje nikakve stare i nove moralne vrijednosti, kao što ne postoje ni “superiorne” (okcidentalne), ni “inferiorne” (orijentalne) vrijednosti.

 

  1. Pojam moralne dužnosti (moralne obaveze) u islamu

Razlog zbog kojeg se postupanje u skladu s moralom treba smatrati primarnom obavezom za muslimane izveden je iz same suštine islama prihvaćenog kao temeljne odrednice društvenog i individualnog života. Obaveza je odnos dužnika prema vjerovniku. Samo onaj ko je u bilo kom smislu – dužnik – može biti u stanju obaveze. U islamu, već time što mu je darovan život, čovjek je dužnik Allahu, dž. š., jer ovaj život nije nikakva pravedna nagrada za neki podvig, ni plata za dobro obavljen posao! Nagrada je pravedna naknada, nadomještaj, isplata za obavljeni posao ili za učinjenu uslugu. Kakav bi posao morao biti onaj za koji bi pravedna naknada, ili nagrada – bila toliko neprocjenjivo velika kao što je – sam život!? Kakav smo mi to posao obavili, koju smo uslugu učinili da bismo zaslužili život, da bismo imali pravo sopstveni život smatrati pravednom nadoknadom, zasluženom nagradom!? Jasno je da ne postoji takav značajan posao, niti je moguća tako velika usluga da bi čovjek mogao opravdano očekivati da zauzvrat dobije sam život! Kao što je utoliko jasnije, da se ni na kakav način ne može zaslužiti čudo kojim se, iz apsolutnog nepostojanja prelazi u postojanje, iz ne-Bitka stupa u ontološki realitet antropološki definisanog Bitka!

Prema tome, u skladu s islamom, život nije nagrada, nego je blagoslov, čin milosti Božije. To je blagoslov i milost Stvoritelja, koja se ne može opravdati, za koju ne postoji ekvivalentno uzdarje s naše strane, kao stvorenih bića. Šta god učinili, šta god dali, koliko god radili, uvijek će sve to biti neizmjerno manje od onog što je nama poklonjeno kao milost! Mi ne možemo uzvratiti toliko da bismo sopstveni život mogli smatrati zasluženom nagradom. Budući da smo u stanju ontološkog duga, slijedi da je naš život jedna vrsta obaveze dužnika prema Povjeritelju!

Taj dug jeste izvor i srž naše moralne obaveze, sam izvor morala! Ukinemo li pretpostavku Boga, isključimo li postojanje duga koji definitivno nadmašuje sve naše mogućnosti otplate, ukinut ćemo i sam temelj islamskog morala! Samo onaj koji nikome ništa ne duguje nema nikakvu obavezu prema bilo kome! To nam je svima savršeno jasno! U to ne sumnjamo! Ali moralo bi nam biti isto tako savršeno jasno da mi dugujemo svoj život Tvorcu i da prema njemu imamo vječnu obavezu. Ta obaveza svodi se na poštovanje pravila ponašanja, postupanja i djelovanja u skladu s propisima koje nam je On odredio – dakle, na obavezu poštovanja islamskog morala!

  1. Religija i ideologija; religija i (etika); religija i moralne vrijednosti

Najprije, mora se jasno ukazati na činjenicu da religija ne spada u ideologiju jer se suštinski razlikuje od ideologije, iako se uvriježila zabluda da je religija forma ideologije. Dok je ideologija forma društvene svijesti nastala iz pretpostavki konkretne društvene realnosti, i definitivno je limitirana njihovim trajanjem i konkretnim sadržajem koji nastoji izraziti, religija je potpuno nezavisna od bilo kakvih društveno-historijskih okolnosti. U tom smislu, etika je religiji najbliža forma društvene svijesti, jer s religijom ima određenu bitnu srodnost uprvo u trajnosti i nezavisnosti morala, izraženu kroz autonomiju moralnog suda. Kada je osnovu morala utemeljio na pretpostavci postojanja Boga, Kant je uočio ovu sličnost, ali je nije povezao u tački u kojoj je područje morala najbliže religiji – u nezavisnosti od svih okolnosti – društvenih, psiholoških, kulturoloških. Etičke vrijednosti, kao filozofski elaboriran sadržaj morala, jesu bliske religiji upravo po ovom istom osnovu. Utoliko, svaki pokušaj promovisanja “novog morala”, “novih vrijednosti”, ukazuje ili na nerazumijevanje same suštine etike i vrijednosnog (aksiološkog) sistema, ili na namjernu distorziju njihovog osnovnog značenja.

Obrazložiti potrebu napuštanja starih i prihvatanja novih vrijednosti u skladu sa zahtjevima vremena i s uspostavljanjem novih društvenih odnosa, s jedne strane, direktno obavezuje na odbacivanje samog koncepta perenijalnih i univerzalnih vrijednosti i time ukida etiku kao filozofski temeljenu disciplinu izvedenu iz zahtjeva uma, a ne iz neposrednih okolnosti, a s druge, implicira heteronomni karakter morala i cijelog vrijednosnog sistema i time zapravo definitivno ukida etiku kao filozofsku disciplinu. Međutim, pažljivijem ispitivanju neće promaći činjenica da su moral i vrijednosni sistem pomoćne discipline religije, što se vidi iz njihove transhistorijske konstatnosti, konkretno iz rezistentnosti religije i morala na društvene promjene, uključujući i nestanak društava u kojima su postojale i čiji su život vrijednosno određivale. Religija kao i ključne moralne vrijednosti plemenskog života, antičkog svijeta, srednjeg vijeka ostale su nepoljuljane kroz sve promjene društvenog života od plemenskih zajednica, antičkog svijeta, srednjeg vijeka, modernog doba, i očuvale se u biti nepromijenjene i danas u uslovima modernih transformacija društva u globalnom konktekstu.

Kao forma nastojanja da se slijedi vanhistorijski i transdruštveni ideal Pravde, legislativni sistem, odnosno pravo, također održavaju dodir s izvornom autonomijom religije, iako u znatno slabijem intenzitetu nego moral i vrijednosti, a pogotovo u odnosu na samu religiju. Rimsko pravo, Šerijat, Deklaracija univerzalnih ljudskih prava, koliko god bile transformisane mnoge njihove odredbe, u svojoj suštinskoj težnji očito slijede transtemporalni ideal Pravde. U nastojanju da se ne priklone zahtjevima vremena, ukratko, da budu aproksimacije jednog u principu nedostižnog ali presudno određujućeg ideala, po ovim svojim osobinama spadaju u sferu religije. U zapadnoevropskoj filozofiji, već je Imanuel Kant nedvosmisleno dokazao da se izvor moraliteta, a utoliko i etike, kao filozofske discipline, može deducirati samo iz pretpostavke postojanja Boga, jer u neposrednoj, pragmatično konstituisanoj realnosti ljudskog društva, koja se neprekidno mijenja, ne postoje nikakvi činitelji koji bi opravdali postojanje morala kao trajnog regulatora društvenog i pojedinačnog života. Dubina ovog Kantovog uvida promakla je upravo filozofima koji promišljaju pitanje morala iz perspektive ultrapragmatičnog društva razvijenog Zapada – posebno anglosaksonskog svijeta,  – najreprezentativnije formulisana u totalnom nerazumijevanju morala (etike), kao sistema autonomnih stavova a priori, nezavisnih od bilo kakvih realnih okolnosti.

Locus classicus takvog utilitarističkog i pragmatističkog shvatanja morala, zasnovanog na filozofiji empirizma, predstavlja čuveno Obraćanje pred Filozofskim klubom Jejl Univerziteta, William Jamesa, koje počinje rečenicom:

 

Glavna namjera ovog teksta jeste da pokaže kako nije moguća etička filozofija dogmatski određena unaprijed. Svi mi zajedno pomažemo da se odredi sadržaj etičke filozofije u mjeri u kojoj doprinosi moralnom životu naše rase (čovječanstva). Drugim riječima, u etici ne može postojati nikakva konačna istina ništa više nego što ne postoji ni u fizici, sve dok posljednji čovjek ne proživi svoje iskustvo i ne kaže svoju riječ.[1]

 

Upravo suprotno je istina! Etika, odnosno, filozofija morala moguća je samo kao dogma,[2] dakle kao sadržina dogmatski određena unaprijed! Moral kategorički propisuje uslove ponašanja potpuno nezavisno od bilo kakvih uslova. Moralne odredbe su konačne istine i upravo to razlikuje etiku ne samo od fizike nego i od svih empirijskih nauka redom! Svaki pokušaj relativiziranja tih odredbi uvođenjem sadržaja iskustva u njihovo određenje može u najboljem slučaju završiti u formulaciji hipotetičkog imperativa, kao svoje najviše filozofske sinteze, čime u principu ukida sve pristupe do kategoričkog imperativa koji jeste temelj svake etike. Nećemo dodati “svake autonomne etike”, jer bi to bila jedna vrsta tautologije. Etika jeste autonomna ili jednostavno – nije etika! Ovo je osnovna linija krvne srodnosti etike s religijom. Upravo ova kategorička, a priori imperativna priroda moralnih odredbi, koja potpuno iskače iz cjelokupnog iskustva i zbog toga se ne može ni izvesti iz iskustva, navela je Kanta da izvor morala potraži u vaniskustvenom, transcendentalnom pojmu Boga! Jer, kao što je Kant već pokazao u osnovima Kritike čistog uma (Transcendentalna estetika), iskustvu nije data ni opštost ni nužnost! Ako bi sve naše znanje bilo izvedeno iz iskustva i zasnovano na iskustvu, mi ne bismo uopšte mogli ne samo pojmiti značenje opštosti i nužnosti nego ne bismo mogli ni doći do ovih kategorija a priori niti ih pojmiti ako bismo kojim slučajem na njih naišli!

U islamu se ova odlika etike, odnosno morala, naglašava posebno jasno. Obaveze koje proističu iz islamske etike direktno proizlaze iz nadnaravnog izvora, od samog Stvoritelja, Allaha, dž. š. I tek na ovim transhistorijskim osnovama islamski moral uistinu potvrđuje svoj karakter vanvremenskog i univerzalnog korektiva svih društvenih fenomena i svih postupaka svakog pojedinca. Kada ti principi ne bi bili određeni a priori, dakle kao opšti i nužni, svaki bi moral izgubio svoj univerzalni karakter, sve bi se vrijednosti relativizirale. Insistiranje na novim vrijednostima, konfrontiranje zapadnih vrijednosti kao “superiornih” s istočnim vrijednostima kao “inferiornim” svoju argumentaciju crpi iz relativističkih postulata filozofije utilitarizma i pragmatizma u kojima je Dobro definisano kao ono što je korisno, ili ono što se potvrđuje u praksi kao moguće (???). Nasuprot tome, etika propisuje vrijednosti jednom zauvijek, i određuje norme ponašanja bez obzira na sve posljedice, na svaku korist ili štetu i na sve elemente pragmatične kontekstualizacije njenih principa.

U savremenom svijetu 21. stoljeća nema, niti može biti nikakvih novih moralnih izazova! Nove su samo okolnosti, kontekst, neposredni sadržaji društvenog iskustva. Upravo zbog toga, da bi se očuvala jasna svijest o adamantnom karakteru etike, podsjećanje na univerzalni karakter moralnih vrijednosti, i kategorički imperativni status moralnih odredbi, potrebnije je nego ikada ranije. Moćna, gotovo svemoćna, hipnotički uticajna medijska sredstva relativiziranjem morala i uvođenjem podjele moralnih normi i vrijednosti na ’nove’ i ‘stare’, ‘liberalno demokratske’ i ‘totalitarno autokratske’, potkopava cijeli sistem morala prijeteći totalnim odronom koji bi mogao zatrpati cijelo čovječanstvo u blato moralnog laksizma iz kojeg više ne bi bilo izlaza! Nametanje relativnog morala, u kom postupke ne određuje njihova aksiološka sadržina, nego procjena koristi ili štete koja iz njih može proizaći, jeste upravo najefikasniji način ukidanja istinskog morala i same etike kao ekskluzivno normativne discipline!

 

 

  1. Uloga islama u suočavanju s moralnim izazovima 21. vijeka

Eksplicitnim moralnim imperativom pravednosti izraženim kroz načelo činjenja onog što je pravo i zabrane činjenja onog što je krivo, kojim je preko islama kolektivna moralna samosvijest muslimana podignuta na nivo etike a priori, inkorporira se etika islama koja je unijela kategorije društvenog i individualnog morala, pravednosti, dužnosti i slobode, neuporedivo konsistentnije i aksiološki superiornije od odgovarajućih kategorija tadašnjih, a i današnjih etičkih modela zapadne civilizacije, što je danas zaboravljeno ne samo izvan nego, nažalost, i unutar islamskog kulturnog prostora! Zahvaljujući svojoj moralnoj superiornosti, islam nikada nije u svoju etiku inkorporirao ni kodificirao rasnu diskriminaciju, vjersku mržnju, kao ni kulturalne i etničke antagonizme, za razliku od zapadne etike, zasnovane u velikoj, ako ne i ključnoj mjeri na supremacionizmu, etničkoj i kulturnoj diskriminaciji, odnosno (z)vjerskoj mržnji koja je svoj institucionalni izraz i podršku dobila u genocidima nad indogenim narodima Sjeverne, Srednje i Južne Amerike te Australije i dijelova Afrike, dok se na tlu Evrope očitovala viševjekovnim krstaškim ratovima protiv islama, antisemitizmom i holokaustom, a na ovim prostorima kulminirala u antiislamskim (“antiturskim“???) narativima i masovnim progonima, zločinima i genocidom nad Bošnjacima tokom srpsko-crnogorske, a u početku i hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995 godine.

Podsjećanje na osnovne moralne vrijednosti izvorno formulisane u islamu (Medinski ustav, 623. godine) i najdosljednije primijenjene u društvima regulisanim principima islamskog morala danas, u 21. vijeku od presudne je važnosti za budućnost svijeta, kojim dominira militaristički hegemonizam bez etičkih principa i moralnih skrupula.

Piše: Ferid Muhić 

[1] William James, “The Moral Philosopher and tthe Moral Life“ (Address read before the Philosophical Club of Yale University, February 9, 1891).

[2] "Dogma, ustanovljeno mišljenje, princip za koji se smatra da je črvsto utemeljen. U pluralu kao dogmata, izveden preko latinskog iz grčkog dogma – dogmatos – dokein 'stav usvojen kao istinit'“.