Sa sjeverozapadne strane oivičena je ulicom Bistrik, sa sjeverne strane ulicom Obala Isa-bega Ishakovića, s istočne ulicom Konak, a s južne strane rezidencijalnim kompleksom Konak.[1]

Na ovom području osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković [2]podigao je prve građevine u gradu, među kojima je bio i hamam poznat pod nazivom Carev hamam. “O ovom hamamu nalazimo spomen u Isa-begovoj vakufnami, napisanoj u veljači 1462, kojom ga vakufi za musafirhanu što ju je podigao u selu Brodcu (danas tekija na Bentbaši), te je, prema tome, sagrađen koju godinu prije pisanja ove isprave.”[3]

Hamam je tokom cijelog perioda osmanske uprave bio u funkciji, i njegove usluge koristili su brojni građani Sarajeva, jer su samo rijetke kuće u Sarajevu imale kupatilo, a naročito vojska kao i ljudi bez stalnog boravka u gradu.

U periodu austrougarske uprave Banja je bila u vlasništvu Zemaljske vakufske komisije u Sarajevu, a o njenom radu brinuli su zakupci[4]. S vremenom je sasvim dotrajala zbog slabog održavanja i stalnog korištenja. Godine 1887. zbog velikih poplava prestao je dotok vode u ovu banju, i ona je sasvim zatvorena.[5] Zakupac Mujaga Hamamdžić [6]je ovo prijavio Zemaljskoj vakufskoj komisiji. Rečeno mu je da je Komisija odlučila staru banju srušiti, te iz vlastitih sredstava sazidati novu, prema standardima za gradnju javnih kupatila koji su važili u Evropi.

U proljeće 1889., uz velike napore, stara Careva banja je srušena, a po projektima arhitekte Josipa pl. Vancaša sazidana je nova koja je odmah nazvana Isa-begova banja, pa se tako stari naziv Careva banja polahko gubio.[7]

Nova banja imala je parnu i tzv. tursku banju i zasebne banje u bazenima. (otuda naziv “Gazi Isa-begova parna, na tekne, i turska banja”), s 18 kabina i svim potrebnim uređajima. Novosagrađena banja otvorena je 16. veljače/februara 1891. godine kao prvo moderno kupatilo u Bosni i Hercegovini. Uz tursku banju sagrađen je i bazen za Jevreje.[8]

U Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu nalaze se: ovjereni projekti za izgradnju nove Isa-begove banje,građevni ugovor o gradnji i troškovnik svih poslova. Projekte je po narudžbi Zemaljske vakufske komisije u Sarajevu uradio Josip pl. Vancaš, arhitekt koji je projektovao mnoge zgrade sazidane u periodu austrougarske uprave. Na nacrtima koji su potpisani u travnju/aprilu 1890. nalaze se potpisi arhitekte Vancaša i Mustafe Fadila Pašića, direktora Vakufske komisije. Nacrti su dobro očuvani i jasni.

Iz troškovnika o gradnji saznajemo da je ukupni predračun troškova iznosio 39.994,19 forinti, a potpisali su ga predsjednik Zemaljske vakufske komisije Mustafa Fadil Pašić i građevinski poduzetnik Alois Toth. Građevinski ugovor sastojao se iz 9 tačaka u kojima su tačno precizirani prava i obaveze, kako Komisije, tako i izvođača. Tako npr. u tački 3 piše: “Vakufska komisija se obavezuje poduzetniku Tothu dotično njegovim pravnim nasljednikom po množini zarađenog posla od mjeseca do mjeseca račune sa 90% njene vrijednosti isplatiti. Zaostali ovako 10% isplatiti će se gosp. Tothu zajedno sa ostatnom tražbom, nakon što je zgrada dovršena kolaudirana i bespriekorno preuzeta. Kod kolaudacije možebitno pronađene mane imati će g. Toth u naznačenom mu od komisije roku na svoj trošak popraviti, jer će ih vakufska komisija na njegov račun, za ma koju cijenu na još neisplaćenim tražbinama kao i kauciji poduzetnika odštetiti.”[9]

Nova banja radila je prve dvije godine pod nadzorom Vakufske komisije, dok je od 1893. godine davana privatnicima u zakup, kada je i proširena uvođenjem blatnih, slanih, sumpornih i još nekih banja. Ukupni troškovi građenja i dogradnji Isa-begove banje u blizini Careve džamije u Sarajevu iznosili su 63.000 forinti.

U ljeto 1911. godine Banja je renovirana i tom prilikom uvedeno je električno osvjetljenje. Od 1913. godine u Gazi Isa-begovoj banji mogli su se nedjeljom popodne kupati radnici uz sniženu cijenu od 50 helera, a vojnici dva puta nedjeljno, također popodne, po cijeni od 20 helera.[10]

Zemaljska vakufska komisija u Sarajevu, kao vlasnik i zakupci Gazi Isa-begove banje, kao upravljači i korisnici, od 1913. godine do početka Drugog svjetskog rata, nisu ništa ulagali u njeno održavanje niti u obnavljanje namještaja, peškira, čaršafa i ostalog inventara. Zbog stalnog korištenja i slabog održavanja ova lijepa i gradu Sarajevu veoma potrebna banja je do početka Drugog svjetskog rata bila sasvim dotrajala. Već u aprilu (13. IV) prilikom bombardiranja Sarajeva, u blizini Gazi Isa-begove banje pala je bomba, pa su zidovi i krov Banje bili gelerima znatno oštećeni. Banja je zbog oštećenog krova prve ratne zime ubrzano propadala. Higijenski uvjeti u Banji bili su izuzetno loši, a i grijanje je, zbog nedostatka ogrjeva, bilo minimalno, pa su samo rijetki koristili njene usluge. Vlasnik Isa-begove banje, Vakufska komisija, sada Vakufsko povjerenstvo u Sarajevu, zakupci Pašić i Serdarević te Gradsko poglavarstvo Sarajeva nisu se mogli dogovoriti oko finansiranja opravki, odnosno cjelokupnog renoviranja dotrajalog i od bombardiranja oštečenog objekta, pa je krajem 1941. godine Banja zatvorena.

Zbog izraženih potreba za javnim kupatilom u gradu, za novu upravu grada Sarajeva, Veliku župu Vrhbosna, bilo je veoma važno da se Isa-begova banja osposobi kako bi mogla građanstvu i izbjeglicama pružati usluge.[11] U vezi s tim, od kraja 1941. pa tokom cijele 1942. godine trajala je prepiska o renoviranju Banje između njenog vlasnika, Vakufskog ravnateljstva (komisije/direkcije) u Sarajevu, Poglavarstva grada Sarajeva, Higijenskog zavoda u Sarajevu i zakupaca Jusuf-bega Pašića i Salihage Serdarevića.

Gradski liječnik dr. Asim Musakadić i upravnik Higijenskog zavoda u Sarajevu su još tokom ljeta 1941. godine obišli Banju i tom prilikom je Zdravstvenom povjerenstvu Velike župe Vrhbosna u Sarajevu dostavljen sljedeći izvještaj:

 

VELIKOJ ŽUPI VRHBOSNA – Zdravstveni odjel, Sarajevo

 

Potpisani je krajem mjeseca rujna obišao skupa sa gradskim liječnikom Dr Asimom Musakadićem Gazi-Isabegovu banju i ustanovio sljedeće:

Zgrada je u onom dijelu bliže Carevoj džamiji nešto stradala uslied bombardiranja. Ta šteta nije znatna i mogla bi se srazmjerno malim troškom popraviti.

Inače je ponutrica banje, instalacije, namještaj, drvenarija prozora i vrata, podovi i zidovi u teško zapuštenom stanju. Izgleda, da se sve to decenijama nije popravljalo.

U pojedinačnim banjama kade su već posve ruinirane, instalacije vode u teško dertnom stanju a namještaj ispod svake kritike. Otomani u tim odjelima tako su poderani da iz njih viri vuna a to je pokriveno nekim jadnim i nečistim pokrivačima i nečim slično čaršafu. Zidovi su vlažni, podmjehureni i čađavi. Podovi ne odgovaraju nikako ovakvoj ustanovi. Hodnik kojim se pristupa pojedinim banjama također je u velikom neredu i zapušten. Podovi su istruli a prostirka poderana i zamazana. Izgleda da se uopće ne diže radi čišćenja. Čekaonica je također neuredna a centralno grijanje jedva da se osjeti u tom prostoru.

Prostorija za masiranje kao i pribor za to nikako ne odgovaraju higijenskim propisima.

Rublje koje se izdaje gostima (čaršafi, ručnici) ispod svake je kritike tako, da to služi samo na golemu sramotu i veliko je čudo ko se tima uopće hoće da posluži.

Ložionica je tako uređena, da su radne prilike u njoj nadmašile svaku pa i najtežu robiju.

Sve u svemu higijenske su prilike u toj banji tako jadne, da je kud i kamo bolje i korisnije tu banju zatvoriti nego li je i dalje držati u prometu za neupućeni svijet koji ni pojma nema čemu se izlaže posjećujući takovu ustanovu. Radi svega toga izgleda da je i posjeta banje pala na minimum što je posve razumljivo.

Nakon ovoga pregleda zavodu je čast predložiti slijedeće:

1) da se spomenuta banja smjesta zatvori i da se pristupi njezinom temeljitom popravku,

2) da se popravak izvede o trošku vlasnika banje i gradske općine na jednake dijelove,

3) da se kod popravaka ne čine nikakve preinake u samom raspoređenju prostorija te naka ove ostanu kako su i prvotno raspoređene

Ad 1) Ovu je banju svakako bolje zatvoriti nego da služi na sramotu i da se otuda raznose razne bolesti po našem gradu.

Ad 2) Popravak bi trebalo da padne na teret vlasnika i gradske obćine. Ova potonja i onako bi bila dužna da podigne i uredi jednu čestitu banju za građanstvo pa kada to već do sada nije učinila pravo bi bilo da u tome pomogne vlasnika kako bi se čim prije barem ova banja osposobila za pravilan rad. 

Ad 3) Od ove se banje svakako ne može stvoriti moderna suvremena banja ali se na svaki način može postići da ova banja staroga tipa bude higijenski uređena. Ako se ovo ostvari ova banja može još dugo vremena služiti svojoj svrsi a da se ne dira u nju kao u spomenik iz starih vremena koji će imati dugo vremena svoju posebnu privlačnost.

Izvede li se sve prema prednjim priedlozima onda bi trebalo uzeti zakupnika koji će imati smisla za održavanje banje u onakvom redu kako je to potrebno.

Zavod sa svoje strane obećava da će onda i sam povesti živahnu promičbu za ovu banju što bi svakako dovelo do znatno jačeg priliva gostiju u tu ustanovu. Ne samo to, zavod bi pružio basplatnu priliku za kupanje i najsiromašnijim slojevima pučanstva.

Na kraju mi je čast napomenuti da je ovaj dopis u priepisu dostavljen Vakufskom ravnateljstvu i Gradskom poglavarstvu u Sarajevu.

 

Upravitelj Higijenskog zavoda. Dr Franjo Raguz[12]

 

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Isa-begova banja adaptirana je i radila je sve do 70-ih godina, ali samo djelimično. U funkciji su bile tuš-kabine i jedan topli bazen, dok je ostali prostor korišćen kao skladište. Korišćenje Banje prešlo je u nadležnost novoosnovanog preduzeća “Higijena”, a korisnici su bili uglavnom osobe koje nisu imale stalni boravak u Sarajevu: Albanci na privremenom radu i učenici srednjih škola, koji su koristili bazen.[13]

U toku rata 1992-1995. godine, zgrada Isa-begove banje je teško oštećena granatama. Po prestanku ratnih djelovanja na ovom objektu nisu poduzeti nikakvi sanacioni zahvati, pa mu prijeti opasnost od potpunog propadanja.[14]



Autor: Mina Kujović

 

[1] Komisija za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 22. studenog/novembra 2004. godine kompleks Careve džamije u Sarajevu proglasila je nacionalnim spomenikom.

[2] “Osnivač ovog hamama, Isa-beg Ishaković, sin Ishak-begov, bio je vojvoda tzv. ‘zapadnih strana’ (1440-1463.), i poslije osvajanja Bosne bijaše drugi namjesnik Bosanskog sandžaka (1464-1470). On je prvi osnivač grada Sarajeva, u kome je podigao čitav niz građevina, među kojima se naročito ističe njegov dvor, saraj, po kome je srednjovjekovna naseobina Vrhbosna prozvana Sarajevom. Umro je nešto poslije 8. veljače 1470. Možda je bio naše gore list, jer u jednom pismu, pisanom poslije 1. veljače 1454. ističe rodbinske veze s velikaškom kućom Pavlovića i Kosača.” (Ćiro Truhelka, Tursko-slavjanski spomenici dubrovačke arhive, Sarajevo, 1911., str. 11)

[3] Hamdija Kreševljaković, Banje u Bosni I Hercegovini, Sarajevo, 1952. str. 74

[4] Kao svi vakufski objekti, tako su se se svake godine i hamami izdavali pod zakup na javnim nadmetanjima.

[5] Voda za Banju uzeta je s vrela Bistrik. Cijevi ovog vodovoda su bile na nekim mjestima položene uz tok potoka Bistrik. Kako su 9. studenog/novembra 1887. nabujale Miljacka i sve okolne vode, potok Bistrik je znatno oštetio vodovod ovog hamama i on je toga dana prestao raditi. (H. Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, Sarajevo 1939. str. 49)

[6] Mujaga Hamamdžić sin je hamamdžije hadži Saliha Brkića, a unuk hamamdžije Mehmeda. Sve do 1916. godine radio je u Isa-begovom hamamu a kasnije u Gazi Husrev-begovoj medresi. (H. Kreševljaković, Banje u Bosni I Hercegovini, nap. 26)

[7] Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zemaljska vlada za BiH-Građevinsko odjeljenje, kutija br. 50. Predmet o gradnji Banje sadrži: originalni i ovjereni projekt koje je uradio arhitekta Vancaš; Ugovor o gradnji (na bosanskom i na njemačkom jeziku), koji su 24. juna 1890. godine potpisali Mustafa Fadil Pašić, tadašnji predsjednik Zemaljske vakufske komisije i arhitekta Vancaš; troškovnik svih faza gradnje koju je preuzeo poduzetnik Alois Thoth. Predračunski troškovi gradnje iznosili su 39.994.19 forinti, ali su na kraju bili duplo veći, 63.000 forinti.

[8] H. Kreševljaković, Banje u Bosni i Hercegovinai, str. 74.

[9] Nakon ugovorenog posla poduzetnik Toth je Zemaljskoj vakufskoj komisiji položio 4.000 forinti kaucije.

[10] Gazi Isa-begova banja je za grad Sarajevo bila veoma značajna, jer je sve do 1918. godine to bila jedina banja za grad Sarajevo koja je dnevno mogla da “podmiri” i do 4.000 korisnika, kupača. Godine 1818. u Krančevićevoj ulici je u zgradi Crvenog križa/krsta otvorena još jedna, ali skromna, javna banja.

[11] U prvoj godini Drugog svjetskog rata u Sarajevo su, zbog četničkih pogroma, pristigli izbjegli stanovnici iz istočne Bosne koji su bili smješteni u izbjegličkom logoru na Alipašinom Polju i po privatnim kućama.

[12] ABH, Velika župa Vrhbosna, (VŽV) opći spisi), br.VI- 8936/41.

[13] M. Aganoveć, Stambeno komunalni razvoj grada u Sarajevo u Socijalističkoj Jugoslaviji, Sarajevo, 1990., str. 384 i usmena informacija direktora Vakufske direkcije Sarajevo.

[14] Komisija za zaštitu kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Zapisnik Komisije od 22. XI 2004.