Ibn Haldun je jedan od onih originalnih duhova islamske i svjetske književnosti, koji je u nju unio sasvim nove i do tada nepoznate elemente o historiji i historijskom hodu pojedinih naroda. Njegova misao iako nastala u evropskom Srednjem vijeku značajna je ne samo u povijesti islamske kulture i civilizacije nego i ljudske misli uopće. Veličina Ibn Haldunovih djela je u njihovoj nepobitnoj originalnosti i njihovoj začudnoj aktuelnosti. Njegov period plodnog pisanja ocjenjuje se uspješnijim i korisnijim od cjelokupnog njegovog političkog angažmana. Glavna ideja vodilja u djelima mu je bila da proučavanju povijesti pruži dublje značenje i da historiografiji osigura autentične i originalne znanstvene metode. Sa njim je historiografija postala znanstvena disciplina s vlastitim predmetom i vlastitim metodama i zakonima. Ibn Haldun je također duboko zakoračio u sferu filozofije. Jedni ga smatraju utemeljivačem sociologije, kao nove nauke o društvu, a da je Ogist Kont samo dao ime toj nauci. Jer, ne postoje jedinstvena mišljenja od kada datira sociologija kao samostalna nauka o društvu. Dirkem smatra da je sociologija "bitno francuska nauka", a Fon Vize, sasvim suprotno tome, pokušavao da dokaže da su za njeno zasnivanje najzaslužniji Nijemci, kao što je sa svoje strane, Zombart smatrao da su sociologiju osnovali Englezi, tako je američki sociolog Albion Smol nastojao da dokaže da su za postanak sociologije u svakom slučaju bili značajni sentimentalno-filantropski motivi nego naučni elementi. U tom smislu on je smatrao da su za postanak sociologije najzaslužniji Sen-Simon, Furije, Kont, Oven, Raskin, Moris, Kongli, Robertson, Dž. St. Mil, zatim sociolozi raznih zemalja. A sasvim suprotno tome američki sociolog A. Rouz smatrao je kao prve utemeljivače savremene sociologije treba cijeniti Ibn Halduna, Vikoa i Monteskijea, kao i njihove neposredne sljedbenike. Tako je početak socijologije pomaknut iz moderne epohe u Srednji vijek. Ibn Haldun je u svojoj filozofiji oblikovao značajnu teoriju o cikličnom shvaćanju povijesti. Vjerovao je da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina. Budući da je proširio područje povijesti, koja je postala znanost o društvu, Ibn Haldun se s pravom može smatrati utemeljivačem sociologije. U njegovo vrijeme pojam ljudsko društvo nije postojao, pa je stoga da definira taj pojam uveo arapski pojam umran. Britanski povijesničar Arnold J. Toynbee nazvao je njegovo djelo Muqaddimu "nesumnjivo najvećim djelom svoje vrste koje je uopće načinio neki um u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu". Bernard Levis opisuje Ibn Halduna kao "najvećeg povijesničara od Arapa, te možda najvećeg povijesnog milioca Srednjeg vijeka". Abderrahmane Lakhsassi piše: "Nijedan povijesničar iz Magreba otkao je Berbera i posebice od njih ne može učiniti ništa bez njegovog povijesnog doprinosa". 

Društveno-ekonomske prilike u islamskom svijetu u doba Ibn Halduna

Za svestranije razumijevanje genijalnog djela Ibn Halduna neophodno je poznavanje općih prilika u tadašnjem islamskom svijetu. Muslimanima pirpadaju teritorije od Delhija do Granade: Španija, Sjeverna i Centralna Afrika, zatim najveći dio Prednje i Centralne Azije, pa sve do kineskih granica. Četrnaesto stoljeće u kojem je živio Ibn Haldun karakterizira duhovna nemoć, moralna malaksalost, političko rasulo muslimanskih država Sjeverne Afrike, a muslimani u Španiji nalaze se u predvečerju svog potpunog sloma, gubeći poziciju za pozicijom. Napredovanje muslimana u istočnoj Evropi zaustavili su ugarski kraljevi Arpadovići koji su pregalizi Ismailije, što je imalo za posljedicu potpunu političku dezorijentaciju muslimana. Muslimane su vezali još samo dva socijalna faktora: religija i jezik. Iako su bili izloženi spoljašnjim kršćanskim neprijateljima, među muslimanima je vladalo političko rasulo, unutrašnji sukobi, anarhija u finansijskoj politici, mnogo veći troškovi od prihoda, veliki porezi na narod, povećanje birokratije i korupcije u državi. 

Ako kulture po Osvaldu Špengleru proživljavaju iste stupnjeve razvoja kao i organizmi (stadij djetinjstva, mladost, muževnost, zrelost i opadanje), islamska kultura se u vremenu Ibn Halduna nalazila u stadiju opadanja. U islamskom svijetu je na sceni historijski proces raspadanja, što su u ostalom doživjeli Babilonci, Rimljani i Grci i to kad su bili na vrhuncu svoje materijalne kulture, ali su temelji morala, humanosti i etike bili uveliko poljuljani. U islamskom svijetu su na sceni građanski ratovi, plemenske suprotnosti, intrige i međunarodne borbe, a posljedice svega toga su na hiljade nevinih žrtava. Na tom ogromnom prostoru niče na stotine novih država, na čelu sa nesposobnim vladarima. Ogromna bogatstva su skoncentrirana u rukama pojedinaca. Moć pojedinih gradova opada. Sve je više sirotinje. Na čitavom ovom teritoriju nije postojala moćna država koja bi ove manje okupila i ujedinila. U XIII stoljeću Abbasije su bili na rubu propasti. Halifa je marioneta u rukama Seldžuka. Sukob između ši'ija i sunnija prijetio je svakog časa da preraste u građanski rat sa nesagledivim posljedicama. Moralni život muslimana je na najnižem nivou. Nemoral je nagrizao temelje države. To je dovelo zemlju u bezizlazno stanje. 

Džinovski grad Bagdad zapao je u mrežu truhleži  koja je posijana još u vrijeme vladavine Haruna i Memuna, čiju vladavinu nazivaju zlatnim periodom islamske historije. Isto uzroci koji su prethodili padu Bagdada, vrijede i za Kordovu, središte islamske civilizacije u Španiji. Nakon pada Kordove zemlja se raspala na male državice. Skoro svaki grad postao je samostalan. Kulturni život je počeo nestajati. Al-Azhar u Kairu je bio centar kulturno-povijesnog života islamskog svijeta. Pa ipak, filozofija, književnost i druge naučne discipline su skoro bile zamrle. Originalnih radova je bilo sve manje. 

Na razvalinama Abbasije imperije u Siriji, Palestini, Iraku i Perziji nastale su mnoge državice Seldžuka, koje nastaviše međusobni rat i krvna neprijateljstva. Anarhija je rasla iz dana u dan. Za nekoliko narednih stoljeća usporen je naučni i politički uspon islamskog Orijenta. Kad je Ibn Haldun bio na vrhuncu svoje slave Tatari pobjedonosno zauzimaju muslimanske teritorije. Timurluk sa divljim hordama u osvojenim zemljama čini pakao, praveći piramide od muslimanskih lubanja. U tim teškim i sudbonosnim trenucima muslimani nisu mogli pružiti nikakav ozbiljan otpor. Muslimani su već tada bili blijeda slika slavnih boraca za Mute, Bedra, Kadisijje, Jermuka i slično. 

Bježeći od plamena inkvizicije španjolski muslimani se nastanjuju u primorju afričkih država. Španija je pred potpunim krahom. Nakon pada Kordove zemlja se raspala na brojne državice. Provinciju po provinciju muslimani su gubili. Aktivnosti na naučnom i kulturnom planu su na samom izdisanju. Biblioteke se spajaju. Dvorske intrige i umorstva uzimaju maha. Kada je 2. januara 1492. god. pala Granada, ugasila se islamska zvijezda na zapadu nakon osmovjekovnog sjaja. Stupovi Al-Hamre u Granadi ostaće da svjedoče o muslimanima čiji je hod historije tako bio impozantan, velik i slavan, a završetak tako tragičan, krvav i bolan. Takve nesređene i teške prilike nisu pogodovale za napredak nauke, filozofije i književnosti. U takvom ozračju na životnu pozornicu stupio je Ibn Haldun, svojim grandioznim naučnim djelom. 

Životni put Ibn Halduna

Ibn Halduna je rođen početkom ramazana 732. god. (koncem maja 1332.) u Tunisu, žarištu islamske nauke u Sjevernoj Africi. Puno ime mu je Ibn Haldun Abdurrahman Ebu Zejd. Svom ličnom imenu Abdurrahman dodao je Ebu Zejd nakon što mu se rodio najstariji sin Zejd, a nadimak Velijjuddin je dodao svom imenu kada je postao vrhovni sudac u Egiptu. Prezime Ibn Haldun nosi od kada su njegovi preci napustili Arapski poluotok i naselili Španiju, odnosno Karmonu. Potomstvo mu seže od Vaila b. Hudžra, koji je, vele primio islam pred Muhammedom, s,a. i u znak počasti ogrnut je plaštom od strane Božijeg Poslanika. Njegovi potomci doseliše u I stoljeću po hidžri iz Hadremevta u Španiju, prilikom prvih osvajanja. Njegova porodica se prvi put spominje u III stoljeću, kao veoma ugledna, aristokratska porodica, koja je jedno vrijeme upravljala gradom Seviljom. Mnogi članovi njegove porodice vršili su diplomatske službe na mnogim dvorovima, pa je tu tradiciju nastavio i Ibn Haldun.

O svom prvom obrazovanju Ibn Haldun nam ništa ne govori, jer nije ostavio pisanog traga. Međutim, izgleda je osnovno obrazovanje stekao od svoga oca i to iz čitanja, pisanja, gramatike i šeri'atskog prava. Što se tiče daljeg obrazovanja Ibn Haldun kaže da se bavio proučavanjem "sedam kiraeta", te s područja tradicije da je studirao "Muvetta-u" od Malika. Bavio se predislamskom poezijom, logikom i dogmatikom. Veliku naobrazbu stekao je služeći se bibliotekama Maroka, Granade, Kaira i Damaska.

Već u dvadesetoj godini bio je na glasu kao veoma bistar i učen mladić, te mu emir od Tunisa dodijeli neko diplomatsko zvanje, koje je predstavljalo prvi korak u političkom životu Ibn Halduna. Godine 753. napušta Tunis da bi neko vrijeme proveo kao diplomata, politički čovjek na dvoru namjesnika Bigaje. Međutim, sultan od Fesa poziva ga 755. god. na mjesto ličnog sekretara, što nije Ibn Halduna posebno obradovalo, smatrajući da je time donekle omalovažen, te kako veli "da od njegovih predaka niko to nije radio". Zavidnici ga optužiše pred sultanom da je htio sa namjesnikom emirom Muhammedom oduzeti ovome prijestolje, te ih sultan zavori u tamnicu. Ubrzo namjesnik uspijeva izaći iz tamnice, ali Ibn Haldun i dalje ostaje. U zatvoru piše jednu pjesmu koju namjerava uputiti vladaru, a u kojoj dokazuje svoju nevinost i oplakuje svoju zlu sudbinu. Pjesma je postigla svoj cilj, te ga vladar obeća pustiti, ali ga u tome spriječi smrt. Poslije sultanove smrti prvi vezir Hasan b. Omer pusti Ibn Halduna iz zatovra i dade mu mjesto sekretara. Kad je na dvoru došlo do međusobnih sukoba zbog vlasti, Ibn Haldun odluči da se preseli kod Ibnu-l-Ahmera, sultana od Granade, gdje je bio veoma lijepo dočekan. Na dvoru je stekao veliko povjerenje, pa ga vladar jednom prilikom posla kao svog izaslanika da obavi neku diplomatsku misiju kod vladara Kastilje, Don Pijedra. Zbog uspješnosti ove misije vladar ga dobro nagrađuje. Poslije toga se i dalje nalazi na dvoru i pjeva pjesme pohvalnice vladaru od Granade. 

Zbog zavidnosti Lisanuddina b. Hatiba Ibn Haldun napušta Španiju 766. god. i vraća se u Afriku. I ovaj put Ibn Haldun ide u Bigaju i dobiva mjesto "hadžiba" što bi odgovaralo prvom ministru. Kada je vladar Bigaje poginuo u borbi za prijestolje sa svojim bratom, Ibn Haldun nagovara i potiče sultane Talmasana i Tunisa da zaratuju sa uzurpatorom. Narednih deset godina, od 766-776., Ibn Haldun stalno bježi s dvora na dvor, kujući razne intrige. Tako npr. kada je bio u službi kod vladara Talmasana, ustaje protiv vladara u najtežem trenutku kada ga napada sultan Maroka. Zatim odlazi u Maroko, ali tamo nije ostao dugo, jer je uslijedila naredba da se seli iz Afrike. Ubrzo odlazi ponovo u Španiju 776. (1374.) godine i to u Granadu. Za njim dođe upozorenje vladaru da se čuvaju njegovih intriga i spletki, nakon čega su ga protjerali nazad u Afriku. Buran život, pun intriga i stradanja, prebacujući se od nemila do nedraga, utjecalo je na Ibn Halduna da se povuče sa pozornice političkog života i da se posveti nauci. 

Bez krova nad glavom i stalnog boravka, Ibn Halduna primi sultan od Talmasana. Jednom prilikom vladar ga posla među neka nemirna i odmetnuta plemena kao agitatora. Kako mu ova uloga nije išla od ruke, on se skloni kod nekih svojih situiranih prijatelja, te se nastani sa svojom porodicom u zamak Ibni Selame, 776. godine. Ovdje se bavio naukom gotovo četiri godine, a kako i sam veli tu je i Muqaddimu napisao. Ipak pouzdanjiji su izvori koji vele da je on Muaqaddimu nekoliko puta preuređivao poslije putovanja na istok i poslije konačnog smirenja u Egiptu. 

Poslije četiri godine provedenih u tišini zamka Ibn Haldun odlazi u Tunis, kako sam veli radi knjiga, koje se mogu naći samo u velikim gradovima. Uostalom mogao je putovati samo na istok, jer mu je ulazak u Španiju, Maroko i Srednju Afriku bio zabranjen. U Tunisu je srdačno dočekan od vladara, ali ovoga puta nije se bavio politikom, nego se potpuno predaje nauci. 

Kao učen čovjek i liberalan po prirodi, Ibn Haldun izaziva zavidnost kod dvorske uleme, te odluči da se seli iz Tunisa, pod izgovorom da ide na hadždž. Morem se uputi u Aleksandriju, gdje stiže poslije četrdeset dana putovanja, 784. godine. Iz Aleksandrije se uputu u Kairo, gdje do dolaska drži predavanja, koja su izazvala veliku pažnju kod uleme sa Al-Azhara. U Kairu je dobio nagradu od vladara, koju su dobivali samo vrsni i veliki alimi. Neposredno iza toga imenovan je za profesora prava Malikove škole. Mirno stanje u Egiptu, sređena država, kulturni život na visokom nivou, Kairo sa svim svojim sjajem, izaziva divljenje kod Ibn Halduna. On za grad Kairo veli da je centar islama. Godine 1384. (786.) Ibn Haldun je imenovan sudijom malikijskog pravca. Njegovi protivnici su intervenirali kod vladara pa ga ovaj smjenjuje sa ovog položaja, na kojem nije ostao dugo, ali mu je materijalnu nagradu ostavio na uživanje. Nakon dugogodišnjeg boravka u Egiptu, 789. god. odlazi na hadždž, te se nakon obavljenog hadždža vraća u Egipat. 

Od hadža pa do smrti proveo je u Egiptu. Ovaj period je najplodniji u pogledu njegovog književnog rada. Njegov doprinos egipatskoj državi je ogroman, kako na diplomatskom, tako i na političkom planu. Njegovom zaslugom sva okolna plemena bila su u dobrim odnosima sa Egiptom. Političko stanje tadašnjeg vremena on iznosi u svojoj historiji o Memlucima. Godine 801. pozvan je ponovo na položaj šeri'atskog sudije, ali poslije Zahairove smrti brzo je napustio taj položaj. Godine 803. Timurlenk osvaja Halep, te egipatski vladar pođe mu ususret, a sa sobom povede i Ibn Halduna, koji je u prvi mah odbijao taj poziv. Međutim, nemiri u Egiptu primorali su vladara da se vrati u Egipat, a Damask gdje su čekali Timurlenka osta bez odbrane. Jedna delegacija uleme i sudija ode i preda se Timurlenku, sklopivši s njim ugovor o sigurnosti za život, ali Ibn Haldun tako nešto nije prihvatio. Ipak, kad je Ibn Haldun vidio da se Timurlenkovoj sili ne može suprotstaviti, jedne noći u tajnosti bi spušten konopcima sa zidina i ode u Timurlenkov tabor. Timurlenka je iznenadila učenost Ibn Halduna, pogotovo kada ga je ovaj pitao o geografskim prilikama Zapadne Afrike, te mu o toj temi Ibn Haldun napisa jednu malu knjigu. Kod Timurlenka Ibn Haldun osta oko četrdeset dana, a gdje je s njim vodio više razgovora, čiji je sadržaj i cilj ostao pod velom tajne.Da li je Ibn Haldun htio ostati kod Timurlenka ili ga je nagovarao na osvajačke poduhvate u Africi, to Ibn Haldun nigdje nije obznanio. Ali zasigurno se zna da je Ibn Halduna otišao natrag u Egipat i da su mu tamo stigli darovi od Timurlenka. Nakon povratka u Kairo piše vladaru u Maroko i tim povodom veli za Timurlenka: "Nije tačno da je on vrlo učen čovjek, ali je bistar, premda voli da govori i o onom što zna i što ne zna". Za ovo vrijeme u Egiptu Ibn Haldun biva nekoliko puta imenovan za sudiju i smjenjivan sve do svoje smrti. Umro je 25. ramazana 808. (15. marta 1406.) u Kairu. 

Težak i buran život Ibn Halduna nije ostavio vidnog traga na karakter njegove ličnosti. Pored svih peripetija u životu, glede budućnosti bio je veliki optimista. Ibn Haldun je prije svega bio veoma sposoban političar. Njegova politička borba, što pokazuje njegov životopis, nije bila borba za nacionalnu, religioznu ili neku višu ideju, nego borba za isticanjem svoje ličnosti i za stjecanje položaja. To se jasno vidi ako se taj politički momenat prati kroz njegovu biografiju. Uostalom, on je prvi arapski pisac koji je o svom životu napisao jedno čitavo djelo, zvano Putovanje Ibn Halduna. Samohvalisanje dolazi do izražaja kada govori o sebi i svojim djelima. Ali pored svega toga, njegova visoka naobrazba, njegova širina, pogleda, svakako su nešto što je bilo jedinstveno za ono doba. 

Značaj Ibn Halduna i njegova književnog djela

Nijedan arapski pisac, pa ni evropski, nije odjedanput tako sveobuhvatno i filozofski posmatrao historiju. Svi su kritičari jednodušni u mišljenju da je Ibn Haldun najveći historijski filozof kojega je islam dao i jedan od najvećih svih vremena. Ibn Haldun je u svom životu vršio visoke dužnosti i pokazao veliku državničku nadarenost. On je tadašnjoj politici Španije i Sjeverne Afrike dao veliki doprinos, zauzimajući značajne položaje. Kao vrstan poznavalac društveno-ekonomskih prilika u to vrijeme, imao je sve preduvjete da meritorno i dokumentirano sudi o tadašnjim prilikama. Stoga je njegov "Kitab al-ibar" značajno djelo za povijest njegova doba. Ta opsežna kronika svijeta pruža vrlo značajne i vrijedne dokumente za povijesno istraživanje. Njegova "Povijest Berbera" ostat će zauvijek dragocijen vodič za sve ono što se odnosi na život arapskih i berberskih plemena Magriba i srednjovjekovne povijesti te zemlje, ona je plod pedesetogodišnjeg (druga poslovina 14. st.) neposrednog promatranja i marljivog proučavanja knjiga i kronika, kao i diplomatskih i službenih spisa onoga vremena. Njegova "Prolegomena" (Muqaddima), koja obuhvata sve grane arapske znanosti i kulture, ostaje, s obzirom na polet misli, jasnoću prikaza i sigurnost suda, neprijeporno najvažnije drugo djelo nekog islamskog spisatelja. 

Veličina njegovog djela bila je u tome što zatvara kapije kulturno-povijesnog razvoja moćne civilizacije, koja nije znala samo očuvati kontinuitet grčke kulture, na što se, često, brzopleto i neodgovorno svodi njezina povijesna misija, nego i unijeti čitav niz novih i originalnih elemenata u kulturnu riznicu čovječanstva. Ibn Haldun je ostavio izvanredne rezultate istraživanja konkretnog arapsko-islamskog društva, kao izvrsnu analizu fundamentalnih elemenata tog društva (nomadi, sjedioci, država, itd.) i odredio potpuno jasno njihov međunarodni odnos. Prvenstvene poticaje za svoje istraživanje dobijao je iz društvene zbilje, koja mu se nametala bremenitošću svojih neriješenih problema, tražeći odgovore na goruća pitanja vlastite epohe. Slijedom analiza društvene zbilje Ibn Haldun je znalački učio principe prema kojima se to društvo mijenja, prodro u pokretače što djeluju u temeljima društvene mijene, do čijeg otkrića mu je bilo osobito stalo. Ako se to ima u vidu, nameće se neodoljiv zaključak da je Ibn Haldunova znanost o društvu svojevrsna samospoznaja arapskog društva srednjeg vijeka. Pored toga što je bio filozof društva i povijesti, Ibn Haldun nije ostao na globalnom planu, već je naprotiv, nastojao proniknuti u duše svojih suvremenika. Otuda njegova karakterologija nomada i danas odiše svježinom i time olakšava suvremenom istraživaču da razumije ovaj specifični dio društvene strukture. Ništa manje nisu značajne ni njegove tipologije i karakterologije ljudi koji su vladali u to vrijeme, niti izvrsne analize trgovačkog mentaliteta života zanatlija, ponašanja državnika, učenjaka, uprave i dr. 

Glavno Ibn Haldunovo djelo, koje se najčešće skraćeno naziva je "Kitab al-ibar". Prvi i najznačajniji dio ovog djela je "Muqaddima" ("Uvod"), koja je svjedočanstvo o čvrstom uvjerenju da nema ni jednog značajnijeg društvenog pitanja, koje bi se na zadovoljstvo moglo razriješiti isključivo na sociološkom planu, čime se da objasniti što se Ibn Haldun nije nikada ograničavao isključivo na sociološko objašnjenje. O tome na izvjestan način govori i sama struktura "Muqaddime" koja ima šest glavnih poglavlja:

  1. O ljudskom društvu općenito, njegovim vrstama i razmještaju na zemlji. 
  2. O nomadskom društvu. Plemena i barbarski narodi. 
  3. O dinastijama, hilafetu i državi, državnim funkcijama i vlasti. 
  4. O sjedilačkom, odnosno civiliziranom društvu. 
  5. Zanati, reprodukcija života, dohodak i načini stjecanja dohotka. 
  6. O znanostima i stjecanju znanja. 

Ibn Haldun je razvio, manje-više, cjelovitu teoriju društva, kakvu evropska znanost njegovog dobra nije poznavala. On je temeljito ispitivao posebne oblike društva, ustanovio i njegove sintetizirajuće i pokretačke snage, ne dajući ni jednoj prevladavajuće mjesto u svojoj znanosti. Čak ni asabiyya, koja je motorna snaga društvenog razvitka, nije potpuno vladajući faktor, ovisno o stupnju razvoja, mijenja se i uloga pojedinih činilaca. "Muqaddima" u cjelini pokazuje da Ibn Haldun nije preteča znanosti o društvu, već, uistinu, njezin osnivač. Na to upućuje struktura njegovog djela, te obim i način njegovih istraživanja. Djelo Ibn Halduna je svjedočanstvo o zbivanjima u njegovo doba, te je, pri historijskim i društvenim istraživanjima te epohe, nezaobilazno. U tom smislu je izvanredno značajna i njegova "Autobiografija", pisana pred samu smrt autora. Ona pruža jasnu i bogatu sliku političkih i duhovnih kretanja Ibn Haldunova doba. 

Ibn Haldun je rijetko specijaliziran autor za doba u kojem je živio. Mnogi su tadašnji autori pisali iz više disciplina i područja, dok je Ibn Haldun pisao samo iz oblasti povijesti i sociologije, iako je bio tako obrazovan da piše iz više disciplina. U "Muqaddimi" je pokazao vrsno poznavanje geografije, ali i drugih znanosti o kojima je pisao u prvom i šestom poglavlju. Izvrsno je poznavao arapski jezik, ali i vjerske znanosti, logiku, filozofiju, tesavvuf i arapsko pjesništvo i književnost. Za vrijeme boravka u Granadi analizirao je tekst jedne pjesme (burde) o Muhammedu, a.s., što dokazuje njegovo vrsno poznavanje poezije. Takođe je napisao dosta sažetaka filozofije Ibn Rušda, a čak je napisao i knjigu o matematici. Ono po čemu je Ibn Haldun najviše poznat i priznat jesu povijest i sociologija, čiji je on i začetnik. Analitičari Ibn Halduna su davno otkrili da se u njegovoj "Muqaddimi" krije do tada nepoznata znanost, o kojoj niko prije njega nije pisao. Vrlo uspješno je tumačio društvene pojave prirodnim zakonitostima društva u astronomiji, zoologiji, botanici, medicini i povijesnim događajima. Tu vrstu znanosti nazvao je nauka o događajima društva. Na otkriće nove znanosti Ibn Halduna je navela njegova analiza povijesnih djela, u kojima je on otkrio mnoge neistine, ali koje nije mogao dokazati kao takve, bez znanstvene podloge. Zbog toga je bio često optuživan od vjerskih znanstvenika. Slijepo vjerovanje u povijesne neistine Ibn Haldun je tumačko nepoznavanjem zakonitosti društvenih zbivanja. Rijetko je koji autor prije njega pokušavao tumačiti društvena zbivanja prirodnim zakonitostima. Danas je nemoguće govoriti o sociologiji, a pritom zaobići Ibn Halduna i njegove spoznaje u toj znanosti. Uostalom, to svi naglašavaju, odajući mu priznanje. U svojim sociološkim analizama različitih društava, Ibn Haldun je prema mnogima bio krajnje kritičan, ali i doslovno iskren, i tu je karakteristiku pokazao naročito kao vrhovni sudac u Egiptu, ili kao političar i nositelj vlasti na arapskom Magribu. Kao vrsni povijesničar, Ibn Haldun je svoj talenat iskazao istražujući povijest Arapa i Berbera. Zato njegova povijest i danas služi kao najbolji izvor povijesnih događaja u vremenima o kojima je pisao. Njegova je povijest karakteristična po tome što ju je pisao na temelju vlastitog iskustva i spoznaja. Poznato je da je Ibn Haldun stalno obilazio naselja i plemena duboko u pustinji, živeći s tim narodima, neprestano ih posmatrao i proučavao. Njegova je povijest karakteristična i po tome što je događaje opisivao u sklopu političkih, ekonomskih, geografskih, vjerskih i društvenih zbivanja. Ono po čemu je Ibn Haldun također bio jedinstven, jeste njegova autobiografska povijest. On je jedini islamski znanstvenih i istraživač koji je za svoga života napisao autobiografiju. Zanimljivo je također spomenuti da je svakodnevno vodio dnevnik, da bi potkraj života sve napisao kao autobiografiju. Njegovi dnevnici su mu bili naročito od koristi kada je u Egiptu osam puta postavljen i smjenjivan s položaja vrhovnog suca, ostavljajući svoje protivnike bez daha, čvrstim argumentima. 

 

Literatura: 

Veljko Korać: MARKS I SAVREMENA SOCIOLOGIJA, Beograd, 1976.g.

Nerkez Smailagić: LEKSIKON ISLAMA, Sarajevo, 1990.g. 

Filip Hiti: ISTORIJA ARAPA, Sarajevo, 1973.g. 

Ante Flamengo: OSNOVE OPĆE SOCIOLOGIJE, Zagreb, 1974.g. 

Časopis  EL-HIDAJE, br. 4 i 5, godina 1937.

Nerkez Smailagić: KLASIČNA KULTURA ISLAMA I i II Zagreb, 1976. g. 

 

 

Autor: Hasan Hilić