Koliko god pokušali napisati i govoriti o ovom imamu, to neće biti dovoljno zbog velikog traga koji je ovaj imam  ostavio iza sebe u cijelom islamskom svijetu, pa i kod nas. Život i djelo ovog imama uistinu su fascinirajući. Ibnul-Džezeri je bio učenjak kome nije bilo premca u kiraetima i o čemu svjedoče njegova djela, o kojima ćemo govoriti. Skoro da nije ostavio mjesta u islamskom svjetu u kojem je bio neki učenjak iz kiraeta i tedžvida a da do njega nije došao i od njega uzeo znanje, tako da broj njegovih šejhova od kojih je učio samo kiraete dostiže skoro 50. Kao što je učio, podučavao druge, pisao djela na poziv samog sultana, isto je tako sve to činio čak i kad je bio zarobljen. Kao što je bio učenjak u kiraetima, isto tako bio je učenjak i u drugim naukama, te iza sebe ostavio djela i iz hadisa, hadiske terminologije, sire, fikha i dr. Kao što je podučavao kiraetima, isto tako je bio i kadija. Bio je trgovac i, kako to mi kažemo, vlastitim rukama stjecao je nafaku. Pored svoje velike učenosti, bio je gazija, kao što je isto tako bio i vakif koji je iza sebe ostavio nekoliko medresa. Bio je otac koji je tako odgojio svoju djecu da su ona u prvom redu prenosila njegovo znanje i poslije njega komentirali njegova djela, kao što ćemo vidjeti.

Koliko mi je poznato, kod nas nije napisana nijedna posebna studija ili članak o životu i djelu ovog imama. Skoro da nema knjige, bolje rečeno, nema, iz oblasti tedžvida ili kiraeta a da se u noj na velikom broju mjesta ne spominje ovo ime. Također, skoro da nema grada ili čaršije u cijelom islamskom svijetu, a i na našim prostorima, a da se u njoj ne nalazi nekoliko primjeraka Ibnul-Džezerijeve Mukaddime. To je bilo djelo koje se na našim prostorima mnogo prepisivalo, učilo napamet, te komentiralo i studiralo. Iz tog razloga odlučio sam, uz Allahovu pomoć, baciti svjetlo na život i rad ovog imama, s posebnim osvrtom na Mukaddimu. Glavni razlog za pisanje ovog kratkog rada jeste pokušaj da se na naše prostore ponovo vrati izučavanje ovog djela iz tedžvida, kako je to nekada bio adet naše uleme i naših hafiza. Već duže vrijeme namjeravam početi pisati ovu studiju o životu imama Ibnul-Džezerija, ali Allahova volja i mudrost je bila da ove redove počnem pisati i da, dok ih pišem, uvidim da je ovo, ustvari, mjesec kada se navršava punih 600 godina od Ibnul-Džezerijeve smrti, tačnije 5. rebiul-evvela ili 28. januara. Drugim riječima, možemo kazati: navršava se punih 600 godina izučavanja i komentiranja ovog djela.

Prije no što počnem govoriti o samom Ibnul-Džezeriju i njegovoj Mukaddimi osvrnut ću se na nastanak i razvoj nauke o kiraetima uopće.

Nastanak i razvoj nauke o tedžvidu

Nastanak i razvoj ove nauke nužno je povezan s razvojem drugih dviju nauka: nauke o kiraetima i nauke o pravilima arapskog jezika. Ove dvije nauke su, kao sto ćemo vidjeti, pretekle nauku o tedžvidu, ali su vezane jer sadrže dosta zajedničkih tema. Ovdje mi nije toliko namjera govoriti o samom nastanku i razvoju nauke o tedžvidu koliko da na kraju vidimo kolika je zasluga imama ibnul-Džezerija u svemu tome. Ibnul-Džezeri nije skoro ostavio niti jedno djelo iz kiraeta i tedžvida a da do njega nije došao i prostudirao ga, niti je ostavio ijednog alima u kiraetima u svom vremenu, u bilo kojem dijelu islamskog svijeta, a da do njega nije došao i pred njim učio. Nakon jednog takvog života Ibnul-Džezeri je sve to svoje znanje i iskustvo pretočio u djela, među kojima je na prvom mjestu En-nešr fil-kiraatil-ašr. Više sam puta imao priliku čuti uvaženog šejha Ejmena Suvejda da kaže: "Kao što je Sahih imama Buharije najvjerodostojnije i najvažnije djelo kod muhaddisa, tako je Nešr kod učenjaka kiraeta." Međutim, nakon pisanja ovog velikog djela Ibnul-Džezeri je napisao Mukaddimu, za koju onda možemo reći da je plod svog tog traženja znanja i iskustva. I u ovoj historijskoj činjenici najviše se ogleda vrijednost ovog djela, ili, drugim riječima kazano, vidi se odgovor zašto je ovo djelo bilo predmet tolikog izučavanja u svim dijelovima islamskog svijeta i zašto je na njega napisano toliko komentara.

Periodi nastanka i razvoja nauke o tedžvidu

Kad govorimo o tedžvidu kao nauci, onda nastanak ove nauke možemo podijeliti na tri perioda:

  1. Period usmemog predanja, et-telekki eš-šefevi. Ovaj period proteže se od vremena Poslanika s. a. v. s. pa sve do nastanka prvih djela iz tedžvida, a to je 2. stoljeće po Hidžri. Ono što je karakteristično za ovaj period jeste da se ova nauka prenosila usmenim putem i još uvijek je postojala prirodnost i orginalnost arapskog jezika. Prvi učitelj je bio Allahov Poslanik s. a. v. s., koji ju je prenosio na ashabe, oni na tabi'ine, oni na tabi-tabi'ine itd.
  2. Period u kojem se pojavljuju zasebna djela iz pravila arapskog jezika i kiraeta, koji traje sve do pojave zasebnih djela iz tedžvida i ovaj period se proteže na skoro više od dva stoljeća. Prvo djelo iz arapskog jezika je poznati El-kitab od Sibevejha. Ovo djelo, između ostalog, sadrži govor o ishodištima i osobenostima harfova, što je sastavni dio nauke o tedžvidu. Za prvo djelo iz kiraeta smatra se Džami fil-kiraat, koje je napisao Ebu Ubejd el Kasim ibn Selam. Ovo djelo do nas nije došlo, međutim, razni citati iz njega spomenuti su u kasnijim kiraetskim djelima. Prvo djelo iz kiraeta koje je došlo do nas jeste Es-seba fil-kiraat od Ibn-Mudžahida. To djelo, iako je iz oblasti kiraeta, nužno se dotiče određenih pitanja vezanih za tedžvid. U spomenutom djelu prvi se put spominje riječ tedžvid u njenom terminološkom značenju.
  3. Period nastanka prvih zasebnih djela iz oblasti tedžvida. Prvim takvim djelom smatra se kasida Ebu-Muzahima el-Hakanija, koji je umro 325. h. g. Ovo djelo napisano je u stihovima i sadrži 51 stih. Kaže Ibnul-Džezeri: "Ovo je prvo zasebno djelo napisano iz tedžvida, koliko mi je poznato." Komentar na ovu kasidu napisao je poznati alim i velikan kiraeta, o kome ćemo kasnije govoriti, imam Ebu Amr ed-Dani. Poslije El-Hakanijeve kaside slijedi poslanica Ebul-Hasana es-Seidija (umro 410. h. g.) pod naslovom Et-tenbih elel-lahnil-dželijji vel-lahnil-hafijji (Napomena o većim i manjim greškama). Međutim, ono što je karakteristično za oba ta djela jeste da se ona ne dotiču svih tedžvidskih pitanja, tako da slobodno možemo konstatirati da su ovo "prva nepotpuna djela iz oblasti tedžvida".

Prva potpuna djela iz oblasti tedžvida

Govor o potpunim djelima iz oblasti kiraeta radi lakšeg pregleda podijelit ćemo također u nekoliko perioda: 

  1. a) djela koja su napisana u 5. hidžretskom stoljeću
  2. b) djela koju su nastala poslije 5. hidžretskog stoljeća pa sve do pojave imama Ibnul-Džezerija
  3. c) djela koju su napisana poslije Ibnul-Džezerija pa sve do novijeg doba
  4. d) djela koja su napisana u novije doba.
  5. a) Tedžvidska djela nastala u petom stoljeću

Prva potpuna djela iz oblasti tedžvida pojavljuju se skoro u isto vrijeme u istočnom dijelu islamskog svijeta, tačnije, u Bagdadu, kao što se pojavljuju i u zapadnom dijelu islamskog svijeta, tačnije, u Španiji.

  1. Djelo Er-Riajetu li tedžvidil-kiraeti ve tahkiki lafzi ettilaveti smatra se prvim potpunim djelom iz oblasti tedžvida. Ovo djelo je napisao Mekki ibn Ebi-Talib el-Kajsi (umro 437. h. g.), koji u uvodu kaže: "Nije mi poznato da je iko prije mene sastavio knjigu prije ove moje knjige", misleći na tedžvid.
  2. Poslije ovog djela pojavljuje se Et-Tahdid fil-itkani ve-tedžvid od velikog imama kiraeta, Ebu Amra ed-Danija
  3. Nakon ovog djela pojavljuje se djelo El-Mudah fit-tedžvid od imama Abdul-Vehhaba ibn Muhammeda el-Kurtubija (umro 461. h. g.)

Ono što je karakteristično za sva tri ova djela iz tedžvida jeste da su napisana u današnjoj Španiji, da su sva tri došla do nas i da su štampana i u novije vrijeme.

Uporedo s pojavom spomenutih djela, u istočnom dijelu islamskog svijeta pojavljuju se dva djela iz tedžvida:

  1. Kitabul fi tedžvid od Ebul-Fadla er-Razija el -Idžlija (umro 454. h. g). Ovo djelo se smatra izgubljenim i nije došlo do nas, ali su citati iz ovog djela spomenuti u kasnijim knjigama iz tedžvida.
  2. Et-tedžrid fit-tedžvid. Napisao ga je imam Ebu Ali el-Hasan ibn Ahmed el-Benna (umro 471. h. g.), ali ovo djelo je izgubljeno i nije došlo do nas.
  1. b) Tedžvidska djela poslije 5. hidžretskog stoljeća pa sve do danas

Poslije 5. stoljeća pojavljuje se veliki broj djela iz tedžvida, gdje svako od njih ima svoju vlastitu metodologiuju u iznošenju pitanja vezanih za ovu nauku. To traje sve do 9. stoljeća, tačnije, do pojave imama Ibnul-Džezerija i njegove Mukaddime, kada pisanje iz oblasti tedžvida poprima sasvim novi oblik. Tačnije, skoro sva pisanja od ovog momenta bazirana su na komentiranje Mukaddime. Mukaddima postaje glavni i osnovni udžbenik prilikom izučavanja tedžvida skoro u svim sredinama gdje je bio proširen kiraet imama Asima, tačnije, rivajet imama Hafsa. Ovaj period izučavanja i komentiranja Mukaddime trajao je sve do prošlog stoljeća, ili, bolje rečeno, on još uvijek traje. Broj komentara na Mukaddimu iznosi oko stotinu djela, a možda i više, što nam dovoljno kazuje koliku je pažnju ovo djelo privuklo.

Ono što je okarakteriziralo prošlo stoljeće jeste da se pojavio veliki broj djela iz tedžvida koja nisu bila komentari Mukaddime. To su, ustvari, djela u kojima se nastojalo da se nauka o tedžvidu prilagodi savremenom čovjeku, tj. novim i savremenijim načinima prenošenja znanja. Ali ono što je karakteristično i za ova djela jeste da se autori u njima opet koriste Mukaddimom kao osnovnim izvorom, pa tako da skoro nema djela a da nije okićeno stihovima Mukaddime prilikom spomena i pojašnjenja određenih pitanja iz tedžvida. 

 

Autor: hfz. Dževad Gološ