Ebu Ali el-Husejn Ibn Abdullah Ibn Sina (Abu Ali al-Hussain Ibn Abdallah Ibn Sina) je rođen 980. godine nove ere, kod Efšana, u blizini Buhare. Mladi Ebu Ali je svoju ranu edukaciju stekao u Buhari, i do desete godine je već postao dobro upućen u kur’anske i mnoge druge nauke. Počeo je učiti filozofiju čitajući grčka, muslimanska i druga djela na ovu temu te je učio logiku i druge discipline od Ebu Abdullaha Netilija, poznatog filozofa u to vrijeme. Još u mladosti je dosegao takav stepen ekspertize u medicini da se njegova slava proširila nadaleko i naširoko. Kad je napunio 17 godina, uspješno je izliječio Nuha ibn Mensura, kralja Buhare, od bolesti u čije povlačenje su mnogi liječnici izgubili nadu.

Po svom oporavku, kralj je poželio da ga nagradi, ali je mladi liječnik želio samo da mu kralj odobri pristup njegovoj unikatnoj i bogatoj biblioteci. Po očevoj smrti, Ebu Ali je napustio Buharu i zaputio se u Džurdžan gdje mu je šah Havarizm iskazao dobrodošlicu.

Tu je sreo svog znamenitog savremenika Ebu Rejhan el-Birunija. Kasnije se preselio u Rej, a dalje u Hamadan, gdje je napisao svoje poznato djelo El-Qanun fi-t-Tibb. Tu je liječio Šemsud-Devlea, kralja Hamadana od teške kolike. Iz Hamadana se preselio u Isfahan, gdje je kompletirao mnoga svoja monumentalna djela. Ipak, nastavio je da putuje pa su pretjerani mentalni napori kao i politička previranja naškodila njegovom zdravlju. Na kraju, vratio se u Hamadan gdje je i umro 1037. godine nove ere.

U svakom dobu Ibn Sina, na Zapadu poznat kao Avicena, bi bio velikan među velikanima. Pokazivao je izuzetne intelektualne sposobnosti te je već u dobi od deset godina dobro poznavao Kur’an i arapske klasike. Tokom narednih šest godina posvetio se muslimanskom pravu, filozofiji i prirodnim znanostima i izučavao je logiku, te Euklida i Almagest.

Usmjerio je svoju pažnju ka medicini u dobi od 17 godina i smatrao je, po njegovim vlastitim riječima, da “nije teška”. Međutim, u velikoj mjeri je imao poteškoće sa metafizičkim problemima, a posebno sa djelima Aristotela. Igrom slučaja, dobio je priručnik na tu temu napisanog od strane poznatog filozofa El-Farabija koji ga je riješio poteškoća.

Do dobi od 18 godina izgradio je reputaciju kao ljekar i bio je pozvan da liječi samanskog vladara Nuh ibn Mensura (vladao 976-997 n.e.), koji je, u znak zahvalnosti za Ibn Sinine usluge, dozvolio mu da se slobodno služi kraljevskom bibliotekom, koja je sadržavala mnoge rijetke, pa čak i jedinstvene knjige. Obdaren velikim sposobnostima upijanja i zadržavanja znanja, ovaj muslimanski učenjak je savladao sadržaj biblioteke i u dobi od 21. godinue bio u poziciji da sastavi svoju prvu knjigu.

Otprilike u isto vrijeme, izgubio je oca i ubrzo napustio Buharu i uputio se prema zapadu. Zatim je stupio u službu Ali ibn Me’muna, vladara Hive, na neko vrijeme, ali na kraju je pobjegao kako bi izbjegao pokušaj otmice od strane sultana Mahmuda od Gazne. Nakon mnogo lutanja, dospio je Džurdžan, blizu Kaspijskog mora, privučen slavom njegovog vladara Kabusa, kao patrona znanja.

Nažalost, dolazak Ibn Sine se gotovo poklopio sa uklanjanjem (s vlasti) i ubistvom ovog vladara. U Džurdžanu, Ibn Sina je predavao logiku i astronomiju i napisao prvi dio Kanuna, svog najvećeg djela. Nakon toga se preselio u Rej, blizu današnjeg Teherana i uspostavio uspješnu medicinsku ordinaciju. Kada je Rej bio opsjedan, Ibn Sina je izbjegao u Hamadan gdje je liječio Amir Šemsud-Devlea od kolike i postavljen je za premijera (ministra). Pobuna vojnika protiv njega izazvala je njegovu smjenu i zatvaranje, ali ga je Amir, obolivši ponovo od kolike, pozvao nazad, izvinio se i vratio ga na poziciju. Njegov život u ovom trenutku je bio vrlo naporan: tokom dana je bio zauzet u Amirovoj službi, dok je veliki dio noći proveo u držanju predavanja i diktiranja bilješki za svoja djela. Učenici bi se okupljali u njegovom domu i čitali dijelove njegova dva velika djela, Šifa i Kanun. Nakon smrti Amira, Ibn Sina je izbjegao u Isfahan nakon nekoliko sukoba sa zakonom, uključujući i period u zatvoru. Posljednje godine proveo je u službi vladara (namjesnika) grada, ‘Ala’ud-Devlea koga je savjetovao po naučnim i literarnim pitanjima i pratio ga u vojnim pohodima. Prijatelji su ga savjetovali da uspori i da živi umjerenim načinom života, ali to nije bilo u skladu sa njegovim karakterom. “Preferiram kratak život sa širinom nad uskim a dugim životom”, on bi im odgovorio. Iscrpljen teškim radom i teškim životom, Ibn Sina je umro 1036/1 u relativno ranoj dobi od 58 godina. Sahranjen je u Hamadanu gdje se još uvijek nalazi njegov mezar.

El-Kifti navodi da je Ibn Sina napisao 21 veliko i 24 manja djela iz oblasti filozofije, medicine, teologije, geometrije, astronomije itd.

Drugi izvor (Brockelmann) pripisuje 99 djela Ibn Sini od čega je 16 iz oblasti medicine, 68 iz teologije i metafizike, 11 iz astronomije i četiri iz poezije. Većina njih su napisana na arapskom; ali na maternjem perzijskom je napisao veliki priručnik filozofske nauke pod nazivom Dāniš-Nāma-i-‘Alā’i i manju raspravu o pulsu.

Njegova najslavnija pjesma na arapskom opisuje silazak duše u tijelo iz više sfere. Među njegovim naučnim radovima, vodeća dva su Kitabu-š-Šifa (Knjiga Liječenja), filozofska enciklopedija utemeljena na aristotelijanskoj tradiciji i El-Kanun et-Tibb koji predstavlja finalnu kategorizaciju grčko-arapske misli na temu medicine.

Od 16 medicinskih radova Ibn Sine, osam od njih su rasprave u stihu na teme kao što su 25 znakova koji ukazuju na fatalni ishod bolesti, higijenska pravila, ljekoviti preparati, anatomski podsjetnici itd. Među njegovim proznim djelima, nakon velikog Kanuna, je i rasprava o lijekovima za srce, od kojeg britanski muzej posjeduje nekoliko dobro očuvanih rukopisa, a koje je vjerovatno najvažnije, ali i dalje ostaje neobjavljeno.

Kanun je, naravno, daleko najveće, najpoznatije i najvažnije od Ibn Sininih djela. Djelo sadrži oko milion riječi i kao i većina arapskih knjiga, ima bogate podjele i potpodjele. Glavna podjela je u pet knjiga, od kojih se prvi dio bavi općim principima; drugi s jednostavnim lijekovima uređenih po abecednom redu; treći sa bolestima specifičnih organa i dijelova tijela od glave do stopala; u četvrtom sa bolestima koje, iako lokalne u njihovoj početnoj fazi, šire se i na druge dijelove tijela, kao što su groznice i peti sa složenim lijekovima.

Kanun razlikuje medijastinitis od pleuritisa i prepoznaje zaraznu prirodu sušice (tuberkuloze pluća) i širenje bolesti putem vode i tla. Također, daje naučnu dijagnozu ankilostomijaze i pripisuje to stanje intestinalnom crvu. U Kanunu ističe važnost dijetetike, uticaj klime i okoliša na zdravlje i hirurške upotrebe oralnih anestetika. Ibn Sina je savjetovao hirurzima liječenje raka u najranijoj fazi, osiguravajući uklanjanje svih oboljelih tkiva. Kanunova materia medica razmatra nekih 760 lijekova, sa komentarima o njihovoj primjeni i efikasnosti. On preporučuje i testiranje novog lijeka na životinjama i ljudima prije opće upotrebe. Ibn Sina je ukazao na blisku vezu između emocija i fizičkog stanja i osjećao je da muzika ima određeni fizički i psihološki učinak na pacijente. Od mnogih psiholoških poremećaja koje je opisao u Kanunu, jedan se posebno ističe svojom neobičnošću: ljubavna bolest! Ibn Sina je navodno dijagnosticirao ovo stanje u Princa u Džurdžanu koji je ležao bolestan i čija je bolest zbunila lokalne liječnike. Ibn Sina je primjetio treperenje u prinčevom pulsu kada mu je pomenuta adresa i ime njegove voljene.Veliki liječnik je imao jednostavan lijek: ujediniti oboljelog sa voljenom.

Preveo:  Amar Ljevaković