Čovjek u željeznom kavezu

Slijedeći haldunovsku logiku, ako se dešava rastakanje asabijje, društvo više nije u stanju da implementira Božiju vizuju prema ljudskoj civilizaciji. Kriza se povećava jer su učenjaci islama, koji bi mogli ponuditi izbalansiran savjet i upustvo, u stanju smetenosti. Muslimani vjeruju da oni koji posjeduju ilm ili znanje na najbolji način objašnjavaju ideju onog šta Bog od nas očekuje na Zemlji. Poslanikova izreka (hadis): “Smrt učenjaka je smrt znanja,” naglašava važnost učenosti. Nažalost , u savremenom muslimanskom svijetu učenjaci su utišani, poniženi ili izgnani iz svojih domova.

Konsenkvence po društvo su dalekosežne. Umjesto učenjaka koji savjetuju, upućuju i kritiziraju vladare današnjice, imamo ulizice i tajne službe. Mudrost, susretljivost i učenost prvih je zbog rizika zamijenjena paranojom i neurozom potonjih. A gdje učenjaci bježe? U Ameriku ili Evropu. Pored svega ovog, popularno je kriviti Zapad, kriviti druge za zavjere.

U stanju gdje su učenjaci istjerani ili su pod pritiskom da ostanu tihi, nije iznenađujuće da su edukacijska postignuća muslimanskog svijeta među najnižim u svijetu. Brojke koje pokazuju pismenost su daleko od zadovoljavajućih, a kada su u pitanju žene, alarmirajuće su. Kao rezultat, žene u muslimanskom svijetu su lišene svoga nasljedstva i svojih prava, a muškarci u njihovim porodicama im govore da je to islam.

Sa tim utišanim učenjacima koji mogu obezbijediti objektivnost unutar islamske tradicije i elastičnost u vremenima promjene, druge vrste vjerskih “učenjaka” – poput Talibana – rade u različitim tradicijama, tumače islam na iskrivljen način. Za njih je islam postao sredstvo za ugnjetavanje. Najveći udar podnose žene i manjine. Politička tiranija, također, nekontrolirano raste, u situaciji kada učenjaka nema da komentiraju i kritiziraju.

Profesor Abdul Hamid Abu Sulayman mi je ovu krizu rezimirao u slijedećem: “Muslimanski učenjak je ili uhvaćen među ignorantnim mullama koji mu prijete Džehennemom ili među korumpiranim vladarima koji mu prijete zatvorom“ (Abu Sulayman 1993a i 1993b). Ovaj izbor – Džehennem naspram zatvora – je direktna posljedica kolapsa asabijje. 

Džehennem ili zatvor: sudbina muslimanskog učenjaka

Slika profesora Sa’aduddin Ibrahima, čuvenog egipatskog učenjaka i direktora Ibn Haldun centra u Kairu, na naslovnoj stranici magazina New York Times (17. juni, 2001), iza šipki u kafezu je bila snažna metafora za muslimansku učenost u današnjem svijetu. Profesor Ibrahim, poput Anwara Ibrahima u Maleziji, je u zatvoru optužen za pronevjeru i špijunažu za Zapad – strandardne optužbe širom dva kontinenta; Anwar Ibrahim je uz to optužen i za homoseksualnost. Obojica su kritički nastrojeni mislioci sa aktivnom ulogom u svojim društvima.

Nisu oni jedini koji su proganjani. Cijela generacija učenjaka je bila uklonjena u zemljama poput Alžira i Afganistana. (Za detaljniju analizu progonjenih učenjaka vidi Abdelkader 2000). Postoji i druga kategorija učenjaka koji su u bjekstvu. Pisci poput Salmana Rushdija i Khalida Durana (vidi Duran 2001), obojica se skrivaju zbog bojazni za svoje živote, čine posebnu kategoriju jer oni imaju muslimanski background. Većina muslimana ih smatra da su prešli svaku dozvoljenu granicu i pobuđuju ekstremno jaku odbojnost.

Gdje se onda nalazi geografski centar ponovnog promišljanja, ili čak samo promišljanja, islama? Same muslimanske zemlje su se pokazale jalovim. Postoji nekoliko značajnih novih centara učenjaštva i istraživanja u muslimanskom svijetu. Oni u Kairu, Ammanu, Islamabadu i Kuala Lumpuru su vrijedni pomena. Neki od njih izdaju kompetentne žurnale pa čak i knjige koje se čitaju od strane lokalnih učenih ljudi. Međutim, oni nisu uspjeli producirati niti ozbiljna djela međunarodno priznata ili učenjake ili intelektualne pokrete. U tom smislu, unatoč resursima koji su im na raspolaganju, njihov neuspjeh je spektakularan. On može jedino biti objašnjen neuspjehom društva unutar koga oni žive i generalnog osjećaja očaja, razočarenja i obeshrabrenja.

Uzmimo Pakistan, relativno umjerenu muslimansku naciju. Učenjaci – Abdullah Yusuf Ali, prevodilac Kur'ana, Rahmat Ali, koji je Pakistanu dao njegovo ime, Fazlur Rahman, eminentni islamski učenjak i Abdus Salam, jedini nobelovac Pakistana - su bili podstaknuti da odu od strane netolerantnih i neznalica ili džahila. Oni koji su željeli da se vrate u Pakistan i dadnu svoj doprinos, kao što su Mabubu-l-Haq i Iqbal Ahmed, su umrli frustrirani i slomljena srca. Jedan muslimanski učenjak je slučaj energično predstavio: „Nije lahak zadatak ni za jednog savjesnog muslimanskog intelektualca u muslimanskom svijetu ili na Zapadu da poduzme ovu kritičku ulogu, a da ne dovede u opasnost svoj život“ (Sachedina 2001: 149, n. 38; također vidi: Ahmed and Rosen 2001). Slučaj Abdullaha Yusufa Alija je vrijedan podrobnijeg ispitivanja.

Čovjek koji je preveo Kur'an

„Zima godine 1953. u Britaniji je bila veoma žestoka,“ piše biograf Abdullaha Yusufa Alija (Sherif 1994: vii).

U srijedu, 9. decembra, zbunjeni starac je pronađen pred vratima, sjedeći na stepenicama jedne kuće u Westministeru. Policija ga je odvela u Westministersku bolnicu. Slijedećeg dana je otpušten u London County Council, dom za starce u Dovehouse ulici, Chelsea. Doživio je srčani udar 10. decembra i hitno je prebačen u bolnicu St. Stephen u Fulhamu. Tri sata nakon prijema, umro je . . . Tako je u ovim zagonetnim okolnostima okončao vrijedni život Abdullaha Yusufa Alija, u 81. godini. (ibid)

Prije nego što je Ali umro, pakistanski visoki komesar u Londonu je napisao pismo premijeru Pakistana:

Moj dragi Mohammed Ali! Pišem ti u vezi sa osobom koja mi je poznata i poštovana ne samo od muslimanske omladine mog vremena, već od muslimana širom svijeta za veliki doprinos koji je on pružio islamu tijekom svog života i zbog njegovog prijevoda Časnog Kur'ana na engleski jezik. Njegovo ime je Abdullah Yusuf Ali koji je rođen prije 81. godinu. U knjizi „Ko je ko“ od 1953. godine, na stranici 36, cijela jedna kolumna je posvećena njegovim kvalifikacijama, aktivnostima i postignućima. Upravo sada sam saznao da je ovaj poštovanja dostojan starac u finansijskom škripcu. Nađen je kako sjedi na Trafalgar trgu u pocijepanoj odjeći na koferu bez novca u svom džepu. Odveden je u London County Council, dom za siromašne, i mi smo informisani o njegovom stanju. (ibid: 139-40).

Vlada Pakistana je odabrala da ne uradi ništa. Međutim, Yusuf Ali živi kroz svoj prijevod. Njegov prijevod Časnog Kur'ana u svom prvom izdanju je išao u 30 nastavaka i štampan je između 1934 i 1937. godine u Lahoreu. Integriran je u tri toma u drugom izdanju. Yusuf Ali je bio popularan govornik pozivan da drži predavanja u različitim dijelovima svijeta u vrijeme kada je bilo veoma malo muslimanskih učenjaka koji su obilazili cijeli svijet. U svojoj kanadskoj turneji 1938. godine, on je zvanično otvorio džamiju u Edmnontonu, koja slovi kao prva u Kanadi. Međutim, njegovo srce je doživjelo slom kada je njegova žena ne samo što je počinila preljubu već je slučaj izašao u javnost, a ona je zanijela dijete koje nije bilo njegovo. Veliki bol se odražava u njegovom komentaru koji je sadržan u prijevodu Kur'ana.

Premda muslimanski svijet cijeni i nastavlja čitati prijevod Yusufa Alija, za njegova života on je bio suočen i povrijeđen muslimanskim ljubomorama (vidi poglavlje 5, odlomak i, o temi savremena muslimanska zloba). On je napisao: “Nisam mogao zamisliti da će toliko ljudske ljubomore, nerazumijevanja i bolne pogrešne predstave biti natovareno nekom ko ne traži svjetsku dobit i nema namjeru da bude dogmatski autoritet” (ibid: 109). Yusuf Ali je očajavao zbog muslimanske razjedinjenosti, stvar koja je tako relevantna za muslimane današnjice. Prilikom svog komentara muslimana kao manjine, napisao je: “Muslimani imaju mnogo lekcija da nauče o tome kako da se ponašaju kao manjina: Francuzi-Kanađani su bili dobro organizirani ‘i u oblasti crkve i države’ dok su ‘naši muslimani neorganizirani i individualistični’” (ibid: 129).

Posljednje godine života Yusufa Alija i način njegove smrti su tužan komentar o tome kako muslimani tretiraju svoje velike učenjake – sa ravnodušnošću i zanemarivanjem. Znamo da su tijekom svojih života, čak i najpoznatiji muslimanski učenjaci i pjesnici, poput Allame Iqbala i Mirze Ghaliba, često bili na jedan korak od siromaštva. Imamo njihova pisma upućena ljudima na funkcijama i feudalnim gospodarima u kojima traže novac da prežive. Otuda smrt Yusufa Alija ne treba da iznenađuje osim u tome što je posebno dirljivo jer se desila u stranoj zemlji.

Muslimanski učenjaci vani

Značajno je pomenuti da su možda najpoznatiji muslimanski učenjaci uspjeli tek onda kada su izbjegli iz muslimanskih zemalja na Zapad: Fazlur Rahman (iz Pakistana) je došao na Čikaški univerzitet; Muhammed Ejub (iz Libanona) i Ismail al-Faruqi (iz Palestine) na Temple univerzitet u Pensilvaniji; Muhammed Arkoun (iz Alžira) na Sorbonnu u Parizu. Mnogi učenjaci koji žive u muslimanskim zemljama su svoj najkreativniji rad polučili na Zapadu: Khurshid Ahmad (Pakistan) na Islamskoj fondaciji u Lesteru, UK, i Ali Ashraf (Bangladeš) na Islamskoj akademiji u Kembridžu, UK, imam njih na umu. Također je vrijedno napomenuti da su možda najpoznatiji islamski žurnali štampani na Zapadu: The American Journa of Islamic Social Sciences (Sjedinjene Države), i The Muslim World Book Review, The Muslim Educational Quarterly i Impact (Velika Britanija).

Problemi oko muslimanskih učenjaka mi nisu dali mira čak i u Sjedinjenim Državama. U januaru, 2001. godine, dr. Sohail Zaidi, istaknuti pakistanski naučnik u oblasti mehaničkog i aeroprostornog inžinjeringa na odijelu Pricenton univerziteta, je podjelio sa mnom sliku obrazovnog stanja kroz koje prolazi njegova domovina. Bila su to sjećanja iz njegove mladosti i ona su trajno ostala u njegovom pamćenju. Prisjećao se da je živio u udaljenom dijelu Pakistana i da je njegova škola bila na velikoj udaljenosti. Učenjaku je bilo jasno da zbog toga što nije pripadao elitnoj pakistanskoj familiji da mu je zbog toga odbijen upis u bolje škole. Također je bio svjestan da zbog toga što je bio izbjeglica iz Indije, da će mu biti teško raditi u administrativnim i političkim strukturama Pakistana, koje su bile teško nastrojene protiv ljudi kao on. Ipak, ono što je plamtilo u njemu je bila opsesija da stekne znanje. Stjecao je akademske diplome jednu nakon druge na zapadnim univerzitetima.

Zapadni univerziteti su prema njemu bili dobri. Imigrirao je u Sjedinjene Države. Gubitak Pakistana je bio dobitak Zapada, tako je još jedan učenjak izgubljen za muslimanski svijet. Njegova storija odražava ravnodušnost spram ilma ili znanja koja karakterizira muslimansko društvo. Ovo je jako bolno jer ilm je tako visoko cijenjen u samom islamu.

Godinu dana kasnije susreo sam se sa drugim slučajem muslimanskog učenjaka. Ovaj je nastavio živjeti u Pakistanu i napisao mi je pismo.

Pismo iz ćelije smrti

Ne dobivam svaki dan pismo iz ćelije smrti, Centralnog zatvora, Rawalpindi oblasti u Pakistanu. Svaki Pakistanac pa i ja sam bio svjestan da je Centralni zatvor bio mjesto gdje je najpopularniji izabrani premijer Pakistana, Zulfiqar Ali Bhutto, poslan na vješala 1979. godine. Izudaran, lišen spavanja i medicinskog tretmana, posljednji dani Bhuttoa su bili jako mizerni. Njegovo smaknuće je ostavilo stalni otisak na pakistansku psihu. Također je polariziralo društvo, koje još uvijek u potpunosti nije oporavljeno.

Pismo je datirano 15. aprila, 2002. godine. Adresirano je na Pakistanski koledž na univerzitetu i na mene lično, bilo je napisano jasnim i urednim rukopisom. Pisac je bio dr. Mohammed Younas Sheikh.

Ime me je odmah podsjetilo. Nekoliko mjeseci ranije napisao sam članak „Islam, Academe, and Freedom of Mind“, sa Lawrence Rosenom sa Princenton univerziteta, napisali smo ga za The Chronicle of Higher Education (2. novembar, 2001). U njemu smo govorili da previše učenjaka biva ponižavano, uznemiravano i ućutkavano u muslimanskom svijetu. Mnogi su izbjegli vani. Posljedice po društvo su bile pogubne. Formirao se vakuum u društvu koje je ispunjeno tajnim službama koje su manipulirale informacijama. Društvo je dalje gurano ka netoleranciji.

U časopisu The Chronicle smo spomenuli Dr. Sheikha: U Islamabadu je ove godine, profesor na medicinskom koledžu, okrivljen za blasfemiju i osuđen na smrt, nakon što su se studenti na njega žalili lokalnom vjerskom vođi. Nijedan od nas nije sreo Dr. Sheikha, ali smo njegov primjer dali da ilustrira opasni trend u muslimanskom svijetu:

Profesori, posebice iz oblasti općeobrazovnih predmeta, su često zaplašeni od strane svojih studenata i natjerani na šutnju, i u oblasti predavanja i pisanja. Kao što su neki post-modernisti poludjeli, student književnosti može fikciju vidjeti kao ništa drugo do li izražavanje piščevog političkog opredjeljenja, premda studenta prirodnih ne interesira ispitivanje fundamentalnih stvari, već primjena tehnologija u skladu sa religijskim i političkim ciljevima. Rezultati ovoga za intelektualce se protežu od poricanja najvjerodostojnijih tradicija otvorene debate do rada u okruženju sveprisutne prijetnje. (ibid).

Za nekoga ko se nalazi u ćeliji smrti, pismo dr. Sheikha je izvanredno sastavljeno. Nije bilo ličnog sažaljavanja ili histerije. dr. Sheikh se žalio na Zakon o blasfemiji u Pakistanu, koji je po njegovim riječima “široko otvoren za zloupotrebu, putem i od strane bezbožnih mulla za političke, ugnjetavačke i osvetoljubive svrhe pod izgovorom nedefinisane blasfemije . . . njegova zloupotreba podiže val agresivne ignorancije, neučtivosti i netolerancije kao i srednjovijekovnog teokratskog mračnjaštva.”

Dr. Sheikh je napomenuo da se njegovo suđenje održalo in camera unutar zatvora. “Učeni sud . . . je podlegao prijetnjama i nakon dubioznih postupaka u sudijinoj sobi (in camera) osudio me na smrtnu kaznu pod navedenim Zakonom o blasfemiji 295/C PPC bez valjanog dokaza . . . čak su i moji advokati uznemiravani fetvom o odmetništvu i njima je zaprijećeno životima njihove djece.”

U pismu se traži da slučaj iznesemo na znanje generalu Pervez Musharrafu, predsjedniku, kako bi on mogao „ukinuti ovaj zloglasni i fašistički Zakon o blasfemiji.“

Musharraf je preuzeo vlast nakon vojnog udara krajem 1999. godine. Njegove težnje su bile da modernizira Pakistan. Načinio je malo poboljšanje u Zakonu o blasfemiji rane 2000. godine. Međutim pod pritiskom je odstupio u roku od nekoliko sedmica i Pakistan je vraćen na početak.

U jednoj instanci, argument za Zakon o blasfemiji je jak. Po njemu, riječi ili djela blasfemije protiv Poslanika islama su zabranjene u Pakistanu. Nakon svega, u zemlji u kojoj je 95 procenata muslimana, samo umno poremećen čovjek će huliti Poslanika. U drugoj instanci, zakon se frekventno koristi za političke ili čak ekonomske razloge. Prepirka oko vlasništva između muslimana i njegovog kršćanskog susjeda može lahko okončati na način da musliman optuži kršćanina za blasfemiju protiv Poslanika. Kada se točkovi pravde počnu kretati, malo je nade za spasavanje optuženog. Mediji ističu svaki takav slučaj kao vijest i osiguravaju sigurnu histeriju; sve ovo djeluje kao pritisak na administraciju. 

Ali Musharraf ne smije propustiti priliku da zauzme odvažan stav u slučaju dr. Sheikha. Je li Musharraf za moderni Pakistan ili nije. Ako je za ovo prvo, on mora intervenisati. Situacija dr. Sheikha je test za Pakistan kakav Musharraf hoće. Za one koji će se prepirati sa Musharrafom protiv ove linije promišljanja pozivajući se na islamske osnove, ja bi ih samo podsjetio da pročitaju kur'anske pasaže koji naglašavaju sažaljenje i milost kao najveće kvalitete koje vladar može posjedovati. Pakistan je načinio dug put od vremena mog obrazovanja 1950-tih kada je izgledalo da ima više tolerancije u društvu.

Priča o uspjehu

U Maroku, većina muslimana je uvjerena u svoj islam, odražava se to u jednom novom univerzitetu – Al-Akhawayn univerzitet (Ahmed 1996). Predsjednik univerziteta, kao i većina njegovog muslimanskog osoblja, je predan i redovan posjetilac džamije. Poput njegovog osoblja, on posti tijekom ramazana. Planira napraviti crkvu i sinagogu u okviru kampusa.

Priča o osnivanju univerziteta je kao iz Arapskih noći. Kada mu je ponuđeno 50 miliona dolara pomoći od kralja Saudijske Arabije, kralj Maroka, u nemogućnosti da ih iskoristi, je zaželio da ih vrati. Saudijci su insistirali da ih zadrži. Marokanac je odlučio da otvori univerzitet svjetskog ranga. Nazvao ga je Al-Akhawayn, dva brata, kao odraz na izvor finansiranja.

U samom središtu univerziteta je džamija a blizu nje je impresivna biblioteka koja odjekuje islamskom tradicijom. Grčki amfiteatar i američki sportski kompleks sa svojim bazenom olimpijske veličine odražavaju kulturalnu sintezu, kao što to čini i činjenica da je ovo univerzitet u kojem se uči na engleskom jeziku. Stanje komunikacija povezuje njegovo selo na brežuljku Irfane sa svijetom. Žene broje više od 50 procenata studenata. Oko 30 procenata nastavnog osoblja čine stranci.

Ja sam tamo držao predavanje 1996. godine i bio sam ispitivan o položaju žene u islamu od strane mlade marokanke; razmijena je odrazila i samopouzdanje u prisustvu starijeg nastavnog osoblja i svjesnost da je to veoma ohrabrujuće. Marokanka je osjećala da islam biva zloupotrjebljavan da se njime poreknu njena određena prava koja joj daje njena vjera. Bila je to optužba koja odzvanja širom muslimanskog svijeta. Strane žene su bile isuviše oprezne da se dotaknu ovog pitanja.

Odgovorio sam da trebamo pogledati u islamsku civilizaciju kao cjelinu. Islam je dao više prava ženama nego ijedna druga religija na svijetu. Nažalost neki ljudi u islamu su porekli ženama ta prava ili ih je njihovo  neznanje spriječilo da ih ostvare. One treba da se bore za svoja legitimna prava.

Maroko se ponosi svojim historijskim vezama sa tolerantnom andaluzijskom civilizacijom koja je cvijetala ovim regionom gotovo prije hiljadu godina i koja je Španiju vezivala sa sjevernom Afrikom. Kontrast u toleranciji je jako oštar sa Francuskom, gdje su nedavno muslimanske djevojčice izbacivane iz škola zbog toga što nose mahrame na glavama. Nijedna Evropljanka nije izbačena iz škole u Maroku zbog toga što ne nosi takvu mahramu. Možda Maroko ima štošta da nauči savremenu Evropu.

 

Autor: Akbar S. Ahmed

Preveo: Mirnes Kovač