Haldunovska analiza

Ako uistinu živimo u post-časnom svijetu, kako je do toga došlo? Koji faktori uzrokuju promjenu u društvu s ciljem omogućavanja pojave novih načina mišljenja i ponašanja? U potrazi za odgovorima pomognuti smo djelom Ibn Halduna, posebno njegovom predstavom asabijje – lojalnosti grupi, društvenoj koheziji ili solidarnosti. Ovdje ću ukazati na uzrok i posljedicu: povezaću raspadanje asabijje i njeno ponovno ustrojenje kao hiper-asabijja i njenu pojavu u post-časnom društvu.

Otac sociologije

Bin Laden je svakidanje ime na Zapadu, gdje su, nažalost imena važnih muslimanskih učenjaka manje poznata. Kada govorim o Ibn Haldunu, Amerikanci uobičajeno pitaju: “Ko je on? Naftaški šeik? Arapski ministar? Još jedan ‘terorista’? Ima li kakve veze sa bin Ladenom?” Čak i učenjaci koji su čuli za Ibn Halduna mogu s razlogom upitati: “Kako to da je on relevantan za probleme 21. stoljeća?”

Pokušaću dati odgovor. Ugledni historičar Arnold Toynbee, cijeneći polje i obim Ibn Haldunovog djela, nazvao je to „nesumnjivo najvećim djelom svoje vrste koje je ikad napisano od strane bilo kojeg uma u bilo kojem vremenu ili prostoru“ (Ibn Khaldun, 1969: xiv) . Ne samo da je Ibn Haldun generalno priznat kao “otac, ili jedan od osnivača moderne historije kulture i nauke o društvu” (Mahdi, 1969: 56), vršeći utjecaj i oblikujući ove discipline u našem vremenu, već njegov rad obezbjeđuje intelektualno polazište na koje se ostali svjetski učenjaci vezuju uz istinsko poštovanje.

Ibn Haldunove ideje su nagovijestile ove iz našeg vremena. “Neki od središnjih principa modernog doba,” ukazao sam sa dozom strahopoštovanja kada sam pokušavao da otkrijem odnos muslimanske historije sa društvom prije više od jedne decenije, “se odražavaju u Ibn Haldunovim teorijama: Marxove etape ljudske historije, koje daju dinamiku za dijalektiku konflikta između grupa; Weberova tipologija vođstva; Paretova cirkulacija elitnih krugova, i Gellnerova klatna teorija o islamu; koja oscilira od urbane, formalne literarne tradicije do ruralne, neformalne i mističke“ (Ahmed 2002a: 101). 

Zaista, koncept Emila Durkheima o “mehaničkoj” i “organskoj solidarnosti” odražava Ibn Haldunovu predstavu asabijje. Asabijja je ta koja se nalazi u središtu haldunovskog razumijevanja društva i tome ćemo se vratiti. Durkheim, koji je sam jedan od osnivača moderne nauke o društvu, pokazao nam je kako kolaps solidarnosti vodi abnormalnom ponašanju. On je ovo nazvao “rastrojstvom” (anomie). U recima koji slijede dokazivat ću da se radi o globalnom rastrojstvu koje muslimansko društvo doživljava kao rezultat raspadanja asabijje.

Kada su u pitanju Ibn Haldunove ideje, bilo je nepojmljivo za Evropljane u 19. i 20. stoljeću da promišljaju muslimanskog učenjaka koji je mogao pisati terminima uzroka i posljedice, izvlačiti univerzalne zaključke na osnovama fenomena promatranja, i koji je mogao raspravljati o kretanju društava u granicama društvene dinamike, a ne u granicama direktnih posljedica Božije volje. Dobro se podsjetiti da je utjecajno djelo Lorda Macaulaya “Minute on Education” iz 1835. godine odbacilo cjelokupni korpus arapskog i sanskrit nauka uz prijezir. To nije bilo dobro vrijeme za muslimansku učenost.

Dužni smo zahvaliti onim pojedincima, učenjacima koji su dugo radili  da spase muslimanske učenjake od zaborava prošlosti. Ovom prilikom pominjemo Franza Rosenthala koji je putem prijevoda donio djela Ibn Halduna mnogobrojnom zapadnom čitateljstvu u zadnjoj polovici 20. stoljeća (Ibn Khaldun 1969). Nažalost, uzavrelost oko ideja “orijentalizma” koja je izazvana tezom Edwarda Saida (1978) – da evropski pisci koji su proučavali Orijent jednostavno nisu mogli cijeniti azijski intelektualnu i umjetničku kreativnost i da su imali izopačenu i zblokobnu agendu – je odvratila od priznanja zasluga tih učenjaka. 

Said je bio u pravu u jednoj stvari: dok su orijentalisti u nekim slučajevim rasvijetlili islamsku civilizaciju, zamračili su njeno razumijevanje u ostalim slučajevima. Oni su islam vidjeli kao jedan monolitni blok. Za njihovo poimanje islam je bio protiv kršćanstva, zapadna civilizacija nasuprot muslimanske civilizacije. Društvena dinamika unutar islamske civilizacije, uzajamno djelovanje između - plemena i države, ruralnih područja i urbanih centara, različitih sekti, odnos lidera i njihovih sljedbenika – nisu bili dovoljno proučeni. To je ono zbog čega Norman Daniel pišući orijentalističkim stilom u svojoj priznatoj knjizi “Islam and the West” čini samo usputne napomene o Ibn Haldunu u fusnoti odbacujući ga kao polemičara. Nasuprot tome, Gellner, čuveni filozof-antropolog, stavlja Ibn Halduna u centar svoje analize islama (1981). On, doista, i posuđuje Haldunove ideje da bi razvio svoju vlastitu tezu. Gellner je u stanju da prodre u središte muslimanskog društva. Antropolog poput Gellnera gledajući na društvo i promjenu time je spremniji da tretira islam od orijentalista koji gledaju samo u tekst i pismo.

Međutim, postoji fundamentalna razlika između modernih, zapadnih sociologa i Ibn Halduna. Unatoč svoj njegovoj “naučnoj” objektivnosti – a za mnoge muslimane je to pretjerivanje – Ibn Haldun i dalje piše kao vjernik. Postoji moralni imperativ u njegovoj interpretaciji asabijje kao organizirajućeg principa u društvu. Muslimani gledaju na ljudska bića kao stvorenja koja su stvorena da implementiraju Božansku viziju na Zemlji kroz svoje ponašanje i organizaciju društva: čovjek je prije svega “izaslanik” ili “namjesnik” Božiji (Kur'an, 2: 30). Otuda asabijja kao organizirajući princip nije “bez vrijednosti.”

“Društvena organizacija,” pisao je Ibn Haldun, “neophodna je za ljudsku vrstu. Bez nje, egzistencija ljudskih bića bila bi nepotpuna, Božija volja da svijet nastani ljudskim bićima i da ih ostavi kao Njegove predstavnike na Zemlji, bez nje, ne bi se materijalizirala. Ovo je značenje civilizacije, predmeta nauke o kojoj raspravljam.” (1969: 46). Društveni poredak otuda odražava moralni poredak. Prvi ne može biti u stanju kolapsa, a da ne sugerira moralnu krizu.

Ibn Haldunov metodološki pristup pokazuje intelektualno samopouzdanje. Premda baziran na sociologiji, Ibn Haldun je u svojim analizama raspravljao o utjecaju grčke filozofije na društvo (ibid: 373-5), o tumačenju snova (ibid: 70-87), o utjecaju klime i hrane (ibid: 58-69), te o djelovanju karaktera lidera na uspon i pad dinastija (ibid: 238-61). U njegovoj upotrebi unakrsne komparacije kultura, arapske, berberske, turske i mongloske grupe će mu obezbijediti podatke za njegove teorije. Pored toga, on nije pisao kao izolirani učenjak već s pozicije političkog saučesnika u historiji njegovog vremena. Bogati materijal kojeg je sakupio bio je osnova za njegov Ilm al-umran ili “nauka o kulturi ili društvu.” 

“Ibn Haldunov život”, napisao sam:

“čini most, prijelaz, između posebnih faza muslimanske historije koje mi ispitujemo: arapske dinastije na koncu svoje moći u kojima je on – kao što je emevijska u Španiji – živio, i velikih muslimanskih imperija koje će se razviti do kraja stoljeća u kojoj je umro. Njegov nas život, također, uči mnogim stvarima koje nam se potvrđuju u našem vlastitom periodu: nesigurnsot politike, prevrtljivost vladara, iznenadne promjene prilika - u zatvoru jedan dan, slijedeći s počastima; i konačno, najviši ideal u konstantnom, neprekidnom traženju ilma, znanja, i otuda konačni trijumf ljudske volje i intelekta nad svime.” (Ahmed 2002a: 106)

Svi mi u 21. stoljeću treba da budemo zahvalni Ibn Haldunu što nas je podsjetio na lekciju o “ljudskoj volji i intelektu.”

Rastrojstvo društvene kohezije

Ibn Haldunova najšire poznata teorija je ona o asabijji, koja predstavlja jezgro društvenoj organizaciji (arapski korijen ove riječi ima veze sa lojalnosti i kohezivnosti grupe). Asabijja povezuje grupu kroz zajednički jezik, kulturu i propise o ponašanju. Kada postoji svjesno približavanje ponašanja idealu, na različitim nivoima porodice, klana, plemena i kraljevstva ili nacije, društvo funkcionira pravilno i kompletno je. Sa asabijjom, društvo ispunjava svoju primarnu svrhu da dosljedno prenese svoje vrijednosti i ideje slijedećoj generaciji. Asabijja je ono što tradicionalna društva posjeduju, ali i ono što je poremećeno u urbaniziranom društvu tijekom određenog vremenskog perioda. 

Dakako, Ibn Haldun naglašava da određena civilizirana društva smještena u gradovima sa razvijenom društvenom organizacijom, umjetnosti i zanatima mogu dugo potrajati do rastakanja.

Postojala je i mračna strana Ibn Haldunove teorije. Dok je asabijja kao isključivi princip djelovao za većinu grupe, on je mogao degenerirati mijenjajući stanje u tiraniju manjine. Pored toga, dok je uspon novog poretka pun nade, njegova  konačna smrt je ujedno i predvidljiva i potištavajuća. Neizbježnost Ibn Haldunovog ritma u historiji nadalje potvrđuje inherentni pesimizam kojim je zaodjeven.

Ibn Haldun odlično sugerira da ruralni i plemenski narodi silaze sa planina u urbana područja i njima dominiraju, a nakon četiri generacije, zbog toga što apsorbira manire i vrijednosti urbanog života, gube svoj posebnu kvalitetu društvene kohezije i postaju iscrpljeni, te otuda ranjivi na svježije invazije sa brda (1969: 123-42). Ovaj ciklični, ako ne suviše jednostavan, obrazac o usponu i padu je važio stoljećima do dolaska evropskog kolonijalizma. Čak i jaka sila evropskog kolonijalizma tijekom 19. i 20. stoljeća nije u potpunosti poremetila ciklus.

Paradoksalno, tek nakon nezavisnosti od evropskih kolonijalnih sila sredinom 20. stoljeća, kada su muslimanska društva trebala postati jača i kohezivnija, desilo se da je taj Ibn Haldunov ciklus počeo bivati pred ozbiljnim izazovom. Sada je presušivao na izvoru. Plemenske i ruralne grupe više ne mogu obezbijediti asabijju; urbana područja su u svakom slučaju neprijateljski raspoložena prema tome. Rezultat je gubitak snage i kohezije. Posvuda, muslimani oglašavaju alarm da se dešava rastrojstvo društva. Znaju da se nešto dešava u osnovi loše, ali nisu sigurni zašto.

Sa naslijeđenim kolonijalnim strukturama administracije, politike, i edukacije koja se raspada a nove forme još uvijek treba da ih zamjene ili konsolidiraju, te sa starim identitetima koji su pred izazovom, muslimansko društvo je zapalo u nestabilnost (vidi također: Ahmed and Hart:1984 za asabijju u plemenima širom muslimanskog svijeta). Asabijja je u svom najslabijem izdanju u ovim društvima. Države centralne i južne Azije nam daju primjere.

Paradoksalno, u onim dijelovima muslimanskog svijeta gdje postoji ujedinjujući faktor ili kulturološka tradicija, dinastijska vladavina, ili jezik, kao što je to, naprimjer, u državama na Arabijskom poluotoku, postoji uporedna stabilnost. Opet paradoksalno, na ove se države gleda kao na nazadne od strane muslimana koji hoće istinsku demokratiju, a isto tako  one su stagnirajuće za one muslimane koji hoće islamsku državu zasnovanu na prastarim principima ranog egalitarijanskog islamskog poretka. Pored svega, ujedinjujući faktori tradicije, dinastije i jezika održavaju asabijju, koja osigurava kontinuitet i stabilnost u vremenima globalne promjene. Ovo shvatanje može odvesti ka neispravnom zaključku da neko društvo treba da bude naftaško kraljevstvo da bi sačuvalo asabijju. Ovo nije tačno. Nasuprot, kao što sam naglasio u ranijim radovima, naglo izobilje postavlja ozbiljne izazove integritetu plemenskog društva (2002a).

 

Posljedice rastrojstva asabijje i

rizici hiper-asabijje

Amerikanci su nakon 11. septembra zapitivali: “Zašto nas mrze?” i mislili su da imaju odgovore: “zavist”, “mržnja” i “ljubomora”. Mi ćemo odgovore potražiti svugdje. Ispitat ćemo razloge zašto asabijja doživljava kolaps, kao i posljedice tog kolapsa – uključujući i posljedice po Ameriku.

Globalizacija je lahka meta kada tražite naokolo nešto što ćete okriviti za probleme našeg svijeta. Međutim asabijja je oštećena od sredine 20. stoljeća na ovamo kao direktni rezultat poličkog razvoja. Stvaranje Pakistana i Izraela, revolucija u Iranu, građanski ratovi u Alžiru, Afganistanu i dijelovima centralne Azije su raselili i ubili milione, podijelili zajednice i razbili porodice. Nesrazmjerno veliki procenat izbjeglica u svijetu – koji su istinski bez imetka u našem vremenu – iz muslimanskih su zemalja. Izbjeglički kampovi su poznata plodna površina za gnjev i očaj. Mladi su obuzeti bijesom koji potiče od sjećanja na popljačkane domove. Oni su malo toga vidjeli osim nepravde i indiferentnosti u svojim životima.

Asabijja se rastaka u muslimanskom svijetu i uzima nove i ponekada opasne forme. Sličan proces može biti identificiran unutar drugih tradicionalnih društava, koja su nemuslimanska. Međutim, usredsredit ćemo se na muslimanska društva gdje asabijja doživljava kolaps zbog slijedećih razloga: masovna urbanizacija, dramatične demografske promjene, eksplozija u populaciji, migracije na Zapad velikih razmjera, raskorak između bogatih i siromašnih (koji zloslutno raste), široko rasprostranjena korupcija i hrđavo upravljanje vladara, osioni materijalizam povezan sa edukacijom ispod nivoa, kriza identiteta, i možda najznačajnije, nove i često strane ideje i imidži, u isti mah zavodljivi i odbojni, koji se trenutačno prenose sa Zapada, ideje i imidži koji predstavljaju izazov tradicionalnim vrijednostima i običajima. Ovaj proces rastakanja se odvija u vremenu kada je visoki procenat populacije u muslimanskom svijetu mlad, opasno nepismen, uglavnom bez posla, te otuda lahko ga je mobilizirati s ciljem radikalne promjene. Posljedica ovome je teškoća stvaranja društva zasnovanog na pravdi, znanju i susretljivosti. Većina muslimana tumači ovu teškoću kao lišavanje njihovog društva od časti i digniteta. Uslovi koji su gore spomenuti iskrivljavaju i predstavljaju izazov razumijevanju asabijje i stvaraju novu mutantnu, izvitoperenu i često opasnu verziju asabijje ili ono smo nazvali hiper-asabijja.

Kolaps asabijje, također, implicira kolaps adla (pravde) i ihsana, (dobročinstva i balansa). Centralni islamski koncepti djeluju kao cement, držeći asabijju na mjestu. Kada se samo društvo počne transformirati do tačke gdje adl i ihsan više nisu priznati kao centralne karakteristike društva, onda jedina posljedica nije samo razočarenje vladarima (čiju dužnost muslimani gledaju kao od Boga dato pravo da podstiću na adl i ihsan), već također razočarenje samim društvom. Odnos između adla, ihsana i asabijje je blizak i treba da bude naglašen.

Kolaps asabijje, dakako, ima i sociološke posljedice. On stvara konflikt i nasilje u društvu. On okreće jednog pojedinca naspram drugog, jednu grupu protiv druge. Uz sociološke posljedice postoji, također, i moralni aspekt. Konflikt u društvu kreira dvije karakteristike društva na koje Bog upozorava – fitna i šerr – koje se jednostavno prevode kao zlo i konflikt.

Oni koji predstavljaju fitnu i šerr, kao što su Bin Laden, to čine uprkos Božijoj viziji društva. Bin Laden možda ima jake sociološke i psihološke razloge za stvaranje fitne i šerra, ali nema teoloških. Ne postoji odraz Boga kao Svemilosnog i Samilosnog u ubijanju nevinih civila.

Talibani su u svojoj originalnoj i prirodnoj sociološkoj niši predstavljali jednu formu asabijje – plemensko društvo sa društvenom kohezijom. Međutim, onda su se pomakeli i preuzeli političku vlast u Kabulu, postajući vladarima države, njihov nedostatak naobrazbe i znanja osigurao im je neuspjeh. Njihova ekskluzivistička ideologija, koja je bila njihova snaga, sada je postala njihova slabost. Jednako važno, ona je kompromitirala njihovu asabijju, pa su prakticirali hiper-asabijju. Njihova urođena dispozicija da svrstaju žene i manjine u izolovane kategorije je sada bila pretjerana i uveliko korumpirana. Njihovo postupanje je postalo brutalno i narušavalo je primarne principe asabijje, vodeći ih ka raspadanju.

Talibani nisu jedini primjer hiper-asabijje. Na različite načine, ostale grupe, također, odražavaju hiper-asabijju: ovdje spadaju muslimanski klerici u Iranu, židovski useljenici na Zapadnoj Obali, sprske bande na Balkanu i hinduske grupe u Indiji. (Ako moje analize gnjeva i nasilja u ime Boga izgledaju nerealne vidi: Why the Nations Rage: Killing in the Name of God, Catherwood 2002 i When Religion Becomes Evil, Kimball 2002).

Da rezimiramo: Premda islam insistira na adlu i potrebi da se ustane i bori za adl, konačni cilj jeste da se stvori društvo zasnovano u osnovi na ihsanu ili dobročinstvu i balansu, te da bude oslobođeno od fitne i šerra. Kolapsom asabijje i stvaranjem hiper-asabijje niti je adl niti ihsan lahko postići, u prilikama u kojima društvo svoj izražaj pronalazi kroz fitnu i šerr.

 

Autor: Akbar S. Ahmed

Preveo: Mirnes Kovač