Civilizacija u jeziku označava bivstvovanje, odnosno nastanjenost, skupine ljudi u trajno sagrađenim nastambama u kojima pronalaze stabilnost. Antonim joj je nomadstvo koje označava putovanje ovosvjetskim pustošima, stacioniranje u šatorima i kretanje s ciljem pronalaska boljih uvjeta za stoku. Poređenje civilizacije i nomadstva je poređenje života sa stalnim prebivalištem i mobilnog načina življenja.[1] Nomadski način življenja  prethodio je civilizacijskim normama i on je njena osnova.[2] Sam pojam civilizacija u Evropi se pojavljuje u 18. stoljeću kao antiteza neprosvijećenom dobu feudalizma. Naime, uveli su ga francuski prosvjetitelji u vezi s naukom i napretkom. Korijen riječi je grad (lat. civis) ili gradnja. 

Terminološko poimanje civilizacije

Ibn Haldun je definirao civilizaciju kao stil stacioniranog načina življenja u kojem nastaju sela i gradovi. Civilizacija, po njemu, nudi razvoj složenih oblika življenja; socijalno, naučno i proizvodno djelovanje uz pravedan poredak čime se stječu sredstva potrebna za napredak i blagostanje. Civilizacija predstavlja najviši vid ljudskog napretka na polju materijalnog u vidu graditeljstva i produktivnosti. Na polju duhovnog se, isto tako, očituje u znanju, pravilnom poretku i upraviteljstvu.

Will Durrant u svojoj Historiji civilizacije naglašava da je civilizacija društveni poredak kojim se unapređuje stvaranje kulture[3]. Priroda civilizacije je dvostruka: s jedne strane se ostvaruje u ovladavanju razumom nad mnogobrojnim silama prirode, s druge strane u razumskom savladavanju ljudskih poriva. Uopće nije dovoljno da razumom ovladamo samo vanjskom materijalnom prirodom - iako ono predstavlja jedan vid napretka - jer bi nas to vrlo vjerovatno odvelo u pravcu narušavanja civilizacijskih vrijednosti budući da nisu uzete u obzir sveobuhvatne potrebe čovjeka kao ljudskog bića. Nema sumnje da materijalna strana nije sveopći pokazatelj i faktor civilizacijskog napretka. Kako Durrant navodi, tu su još i geološki, geografski, ekonomski te duševni faktori.

Osnove civilizacije u islamu

Napredak i sigurnost civilizacije leže u čovječnosti podanika. To humaniziranje obuhvata razumske, osjetilne i etičke specifičnosti kojima se karakterizira samosvjesna društvena jedinka u svakom vremenu i prostoru. Temelj za gradnju civilizacije je ljudska priroda koju je u čovjeka ugradio Stvoritelj sa svim onim što ona nosi od misaonih i etičkih normi proizašlih iz njene povezanosti sa vjerom u postojanje Boga, dž.š. No imansko uvjerenje nije samodovoljno jer Uzvišeni u jednom dijelu ajeta nakon vjerovanja spominje rad, trud i djelovanje:

Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti. (24, 55)[4]

Muslimanima je civiliziranje obaveza ostvariva jedino radom popraćenim vjerom i urođenom prirodom. Vjerski motiv je osnovni pokretač civilizacijskog progresa s ciljem dostizanja općevažećih visokih etičko-humanih standarda. Ostvarenjem tih ideala zatvaramo vrata uskogrudnosti (sadržanoj u društvenim bolestima puput rasizma, nacionalizma, regionalizma) i otvaramo vrata ljudskoj prirođenosti:

(...) ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna. (30, 30)

Ova ljudska priroda je osnova koju je Allah, dž.š., usadio u čovjeka i onemogućio njenu promjenu. Kada znamo da je vjera komponenta te urođenosti uz znanje da je islam univerzalna vjera neograničena vremenom i prostorom, potpuno se slažemo s Akadovim stavom da je vjera način života, a ne samo način promišljanja i učenja, te je kao takvu trebamo smatrati urođenom potrebom.[5]

Vjera je kohezivni faktor ljudskog roda kojim se ostvaruje sigurnost i pravilan poredak i ne samo to, već i pravilan razvoj te sveopće socio-psihičko zdravlje. Vjera je ono po čemu se čovjek razlikuje od drugih stvorenja. Naime, korektiv njegovih postupaka utemeljenih na slobodnoj volji ne leži u ovodunjalučkim čulima već transcendentalnom osjećaju o postojanju transcendentalnog Bića.

Čovjek je uvijek vezan za ispravnu ili neispravnu maksimu - kada je ispravna vjera njegov moto i pokretač, tada je i njegovo djelovanje ispravno. Zbog toga je vrijednost čovjeka u islamskoj civilizacije stvar vezana za samu njegovu bit, daleko od njegove vanjštine, dok je činjenje dobrih djela pokazatelj dobrog imana. Potpuno je pogrešno poimanje da naukom i naučnim djelovanjem ostvarujemo sigurnost i prosperitet (daleko od vjersko-etičkog odgoja) jer je znanje dvosjekli mač: ono je alatka uništenja i razaranja isto kao i građenja. Vjera je ta koja će znanje učiniti konstruktivnim a ne destruktivnim faktorom.

U svemu navedenom nalazimo da se islamska civilizacija ne zadovoljava isključivo socio-ekonomskom stabilnošću i neovisnošću - za razliku od savremene zapadne civilizacije - ona pored toga uspostavlja cjelokupni pogled na svemir, život i čovjeka.

Komparacija islamske i zapadne civilizacije

Savremena civlizacija, građena na naučnim otkrićima i materijalnom napretku, čovjeka pozicionira u mnoge krize. Alexis Carrel, autor djela Čovjek, ta nepoznanica navodi: „Savremena civilizacija samu sebe stavlja u tešku poziciju jer nam nije prikladna, nastala je daleko od spoznaje naše istinske prirode, iz maštarija savremenih dostignuća i ljudskih strasti, poriva i želja.“ Civilizacija bazirana na materiji čovjeka dovodi do sveobuhvatne depresije, konstantne uznemirenosti, strašnih izopačenosti… jer ona ugnjetava prirodu i vjeru u čovjekovom biću. S druge strane, pozicioniranje čovjeka u islamskoj civilizaciji ostvaruje se uspostavom balansa između materijalnog i duhovnog. Potreba čovjekove duše za vjerom je kao potreba tijela za hranom i pićem kao i zrakom kojeg udiše.

Materijalna civilizacija ne nudi čovjeku odgovor o suštini postojanja njegove duše jer to nije u njenoj domeni. Međutim sadašnjost naglašava osjećaj čovjekove potrebe za vjerom i prirodom - pored materijalnih potreba - jer savremeni čovjek sve više osjeća prazninu, izgubio je cilj u svome prebukiranom i bučnome životnom putovanju. Lijepo je tu misao sročio jedan indijski mislilac u riječima upućenim jednom zapadnjaku: „Usavršili ste letenje u zraku poput ptica, usavršili ste ronjenje u vodi poput riba, ali još uvijek niste naučili da hodate po zemlji kao insani.“

Tu istinu su spoznali i izrekli mnogi zapadni mislioci. Jedan od njih je i Muhammed Assad. On je uzroke nereda i ratova, u krajnjem slučaju propast Grčke i Rimske imperije, vidio u postavljanju za osnovne ciljeve one materijalne prirode te je nagovijestio isti scenarij zapadnoj civilizaciji.

Idealan civilizacijski okvir bi trebao na čovjeka gledati imajući u vidu sve njegove segmente, njegovu potpunost. Trebao bi udovoljiti tjelesnim, duševnim, instiktivnim i racionalnim potrebama čovjeka kako bi mu pružio očekivanu sigurnost, mir i spokoj. Ovakav civilizacijski okvir je ponuđen islamom. Uzvišeni Stvoritelj je zadovoljan da islam bude vjera svih ljudi jer je islam dar čovjeku od njegova Stvoritelja. Islam je od samih svojih početaka gradio islamsku civilizaciju i može se smatrati osnivačem ljudske civilizacije uopće. Zaključujemo da je islam vjera civilizacije i čovječnosti.

Gledajući na prošlost kao na sjeme sadašnjosti čije plodove ćemo ubirati u budućnosti, trebamo navesti sljedeće činjenice:

  1. Osnovna svojstva nužnog, po prirodi nastalog, čovjekovog vjerovanja možemo sažeti u tri krucijalne postavke:
  • čisto monoteističko vjerovanje u Boga Stvoritelja koji nema sudruga;
  • obožavanje i činjenja obreda samo u Njegovo ime;
  • negacija njemu ravnog u biću, svojstvima i djelima.
  1. Prošlost ummeta nam slovi za primjer i uzor kako u sadašnjosti tako i u budućnosti. Povezivanjem vjerskih i etičkih načela s istinskom praksom i svakodnevnom primjenom učestvujemo u gradnji ili, bolje kazano, u reformaciji islamske civilizacije.
  2. Jedna od esencijalnih potreba čovjeka jeste duševna hrana. Duša i njene potrebe (moći) su jedino po čemu se razlikujemo od drugih stvorenja.
  3. Ustanovljavanjem pojedinačne odgovornosti u svakom vremenu i prostoru - po uzoru na jedinstvenu nebesku objavu upućenu svim ljudima - čovjeka se u potpunosti oslobađa od bilo kojeg vida ropstva.
  4. Historijskim pregledom civilizacijskih tokova dolazimo do činjenice da je islam uspostavio potpun program saradnje među ljudima, narodima i mnogobrojnim civilizacijama čvrsto gradeći i braneći stav o istovjetnosti i jednakosti ljudi po nastanku, tj. po porijeklu. Znači, postojanje islamske civilizacije nije samo radi dobrobiti muslimana nego i zbog dobrobiti čovječanstva budući da se ona s jedne strane oslanja na imanske temelje kojima su pozivale sve nebeske objave i s druge strane na zadovoljavanje svih ljudskih potreba (bilo tjelesnih bilo duševnih), a sve to zahvaljujući njenome božanskom izvorištu.

Humanost i univerzalnost islamske civilizacije leže u prikladnosti djelovanja prema ljudskoj prirodi sažetoj u dvije stvari:

  1. a)u pogledu čovjeka na samog sebe - vjera u Boga i Sudnji dan utječe na čovjeka tako da mu se njegov život čini smislen i svjetlošću vjere obasjan, kako je i opisano u ajetu:

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (17, 70)

 ili pak u drugom ajetu:

A kada Gospodar tvoj reče melecima: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!“ (2, 30)

  1. u pogledu čovjeka na druge ljude koji bi u mnogim relacijama i višesmjernim aktivnostima trebao rezultirati rastom društvene odgovornosti i udaljavanjem od sebičnosti; humanost, ljudskost upućuje na osobine suprotne sebičnosti i na taj način čovjeka stavlja u sklad sa samom njegovom prirodom.

            Postulati islamske civilizacije

Postulatima islamske civilizacije možemo smatrati sljedeće:

  • Islam čovjeka vidi kao osnovu za građenje bilo koje civilizacije. Čovjek posjeduje ljudskost i plemenitost koju valja očuvati.
  • Uzvišeni Stvoritelj je okrunio čovjeka krunom namjesništva na Zemlji povjerivši mu očuvanje svemira i gradnju života.
  • Čovjek crpi svoju plemenitu poziciju iz samo jednog izvora a to je zavjet Bogu dat u praiskonu.
  • Osnovu gradnje ljudske civilizacije ne možemo percipirati kroz uspostavu čisto laičkih, svjetovnih, ljudskih pravila. Čovjek je nemoćan da shvati ono što mu je najbliže, a to je on sam. Ispravan program je onaj koji smo dobili od Onoga koji sve zna i koji je o svemu obaviješten: Allah, dž.š., je Stvoritelj svemira i Oblikovatelj čovjeka; svemir i čovjek su od Allaha i opstoje Njegovom voljom; znanje koje čovjek koristi kako bi opstao na Zemlji jeste uputa i inspiracija od Stvoritelja. Ovaj odnos i povezanost trebaju nam biti na umu prilikom gradnje islamske civilizacije jer bismo njihovom praktičnom primjenom ispunili dati zavjet i svemir koristili kao prostor mišljenja i konstruktivnog djelovanja.                                                                         

Civiliziranost društva se ne mjeri njegovim materijalnim stanjem, već njegovom ljudskošću i humanošću, a put ka njima je ucrtan u ispravnosti i čistoći vjere. U tom smislu Kur'an deklarira vjeru kao stalnu vrijednost čovjeka, bez obzira na vrijeme i mjesto postojanja; vrijednost koja donosi sigurnost pojedincu i stabilnost društvu. Vjerujući, čovjek se kiti odgovarajućim, razumu i savjesti bliskim, principima i svojstvima koji ga čine svjesnim sebe i svega stvorenog, čuvajući ga od neoprostivog grijeha - širka.

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: „Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!“ (42/13)

        Kur᾿an sa svojim čistim tevhidom predstavlja nebeski ustav koji oslobađa čovjeka od svih vrsta poniženosti i potlačenosti. U gradnji islamske civilizacije se ne zadovoljava samo imanskim, teoretskim pozivanjem, nego vezuje uvjerenje i praksu u cjelokupan sistem vjere - din. Na stalno povezivanje uvjerenja i djelovanja akcenat je stavljen u mnogim kur᾿anskim odlomcima, kao naprimjer:

A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz koje će rijeke teći. (2, 25)

One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim učiniti. (19, 96)

Studioznim pogledom u dubinu civilizacijskog horizonta dolazimo do krucijalnih zaključaka o islamskom pogledu na gradnju života pojednica i čovječanstva izrečenih u sljedećim tačkama:                                                                                                                

  1. Kur'an kao ishodište islamske civilizacije obraća se čovjeku u svoj njegovoj punini, bez vremenskih, prostornih i rasnih ograničenja, zbog univerzalnosti svoga poziva.
  2. Islamska civilizacija je podjednako upućena svim ljudima zbog njihove jednakosti po stvaranju:

O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (4, 1)

Poslanik, a.s., je u vezi s tim rekao: „Svi ste vi Ademovi, a Adem je od prašine.“

  1. Islamska civilizacija potencira na uspostavi pravde i pravičnosti među svim ljudima:

Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. (4, 58)

Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (5, 8)

  1. Islamska civilizacija apelira da se uspostave zakonski okviri koji čine jakog i slabog, bogatog i siromašnog, vlastodršca i podanika jednakima pred zakonom. Pojašnjenja radi komparirajmo sljedeće perspektive:
  • savremena „materijalna“ civilizacija svoj oslonac vidi u „moći“, cilj u „koristi“, a ustav joj je „borba“ što sve skupa rezultira rasizmom i nacionalizmom kao društvenim poveznicama;
  • islamska civilizacija svoj oslonac vidi u „istini“ (ar. haq), cilj joj je „vrlina“, ustav joj je „solidarnost“, a društvena poveznica joj je „vjera“.

Na osnovu gore napisanog prepoznajemo važnost građenja civilizacije po Kur᾿anu ponuđenom obrascu - civilizacije koja nije ograničena ni vremenom ni prostorom niti je ponuđena radi dobrobiti samo muslimana, nego svih ljudi jer je osvijetljena iskrama tevhida.

 

Autor: Muamer Ćatić

Glasnik br. 5-6, 2014

[1] Ibn Menzur, Lisan al-arab (II /908 ), Dar al-me᾿arif,  Kairo.

[2] Butros Bustani, Qamus ᾿am likuli fen ve matlab (VII/ 96-97), Dar al-m᾿arifeh, Bejrut.

[3] Will Durrant, Historija civilizacije: 3, Narodna knjiga Alfa, Beograd.

[4] Besim Korkut, Prijevod Kur᾿ana.

[5] Abas al-Aqad, Aqaid wa al-mezahib,(XI/402), Dar al-kitab al-lubnani, Kairo.