Kad je kao djetešce od 3 do 4 godine čuo kako neka Romkinja zove svoga sina tim imenom, rekao je svojim ukućanima: “Meni je odsad ime Velija”, pa se samo na to ime odazivao. Roditelji su mislili da se šali, ali je u šestoj godini, pred upis u školu, privolio oca da mu kod matičara ispravi ime.

Obrazovanje

Velijino obrazovanje bilo je više puta prekidano i mijenjano, nešto iz objektivnih razloga, ali više zbog političke nepodobnosti u doba komunističke vladavine, posebno zbog toga što on nije nikada prikrivao svoje vjersko opredjeljenje.

Sa šest godina upisao se u četverogodišnju osnovnu školu u Brezi. Potom ga otac upisuje u dvogodišnju tzv. Građansku školu, također u Brezi. Kad je završio prvi razred s odličnim uspjehom, plačući i uz pomoć majke, jedva je uvjerio oca da ga upiše u Franjevačku gimnaziju u Visokom. Otac nije volio da mu fratri sina obrazuju, a velik je bio i finansijski izdatak. Upisan je u klasični smjer. Kad je saznao da se u tom smjeru uči latinski jezik u prvom, a u trećem grčki, izgubio je interes. Nije bila bolja situacija ni u realnom smjeru, gdje se također preferira latinski jezik. To bi moglo biti interesantno samo nekome ko misli studirati medicinu, a medicina ga nije osobito zanimala. Međutim, za greške učenika vezane za latinski slijedile su batine. Prvi razred završio je vrlodobrim uspjehom. Tražio je da se prepiše u realni smjer, ali mu nije dozvoljeno.To su bile ratne godine, 1942./43., pa su vozovi bili neredovni, te je trebalo pješačiti do škole oko 10 km. To ga je navelo na misao da udovolji želji oca, te da upiše Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, jer je saznao da se u njoj uče svi predmeti kao u gimnaziji, te da se po svršetku može, bar po stečenom znanju, studirati nešto drugo, a ne medicina.

Godine 1944. upisuje prvi razred GHM-e. Već je dva puta završio prvi razred, a sad je morao upisati se i treći put, jer nije imao vjerske predmete da bi mogao upisati drugu godinu.

Srednje obrazovanje prekida u petom razredu, nakon što su ga uhapsili 13. aprila 1949. kao pripadnika organizacije “Mladi muslimani”.

Po izlasku iz zatvora, nakon 22 mjeseca, prva mu je briga bila nastavak školovanja. Direktor Medrese, Sulejman Kemura, nije mu dozvolio da tu nastavi školovanje. Nakon odobrenja Ministarstva prosvjete privatno je položio malu maturu u Franjevačkoj gimnaziji, što je bio uvjet za upis u Srednju tehničku školu. Međutim, odbijena mu je molba za upis.

Novi prekid školovanja počeo je 2. oktobra 1951., kad je mobilisan u JNA. Ponio je udžbenik i u slobodnom vremenu intezivno učio engleski u slučaju da se odluči nastaviti školovati u inozemstvu. U vojsci je završio kurs skijanja.

Za vrijeme ferija, po završetku četvrtog razreda Medrese, boravio je u Rudniku Breza i tom prilikom položio ispit za električara.

Po povratku iz Armije polagao je privatno Školu s praktičnom obukom, smjer elektro-instalater, razred po razred. Završne ispite polagao je skupa s ostalim učenicima, i to s vrlodobrim uspjehom.

Godine 1961. otvoren je Elektrotehnički fakultet u Sarajevu. Prilikom upisa obavezan je prijemni ispit. Rudnik mu nije dao mogućnost da pohađa seminar u Prvoj gimnziji u Sarajevu predviđen za slušanje predmeta: matematika, fizika i srpsko-hrvatski jezik, da bi se olakšalo polaganje prijemnog ispita na tehničkim fakultetima. Zato je prešao u preduzeće “Elektromonter” u Sarajevu. Prijemni ispit uspješno je položio u vrlo jakoj konkurenciji. Od 114 kandidata sa seminara, na fakultete se upisalo samo desetak. Nije se moglo vanredno studirati, a Velija nije dobio stipendiju.

Za upis u drugu godinu morao je priložiti uvjerenje o sporazumnom otkazu zaposlenja u “Elektrmonteru”. Izdržavao se radom kao noćni čuvar u “Elektrocentru”, a zatim u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, gdje je imao bolje uvjete za učenje.

Radni angažman

Za vrijeme ferija, po završetku četvrtog razreda Medrese, obratio se šefu Elektromašinske službe Rudnika Breza, koji mu je, uz saglasnost direktora, omogućio da bude pratilac električara uz punu plaću radnika te kvalifikacije. Dobio je dojam da ga oni žele prevaspitati da ne bi službovao kao hodža.

Po povratku iz Armije neki službenici rudnika bili su pozatvarani zbog kriminala. Unatoč potrebi, Velija se nakon silnih peripetija zaposlio kao fizički radnik u jami.

Ubrzo nakon uspješno položenog električarskog ispita dobio je rješenje za radno mjesto kvalifikovanog električara u jami.

Da bi mogao studirati, bio je prisiljen napustiti zaposlenje u Rudniku Breza, pa i u “Elektromonteru”, te se zaposliti kao noćni čuvar u “Elektrocentru”.

Kada je inspekcija zabranila Elektrocentru da zapošljava zdrave umjesto invalida, Velija je uspio da se, također kao noćni čuvar, zaposli u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Kada je završio peti semestar i dobio diplomu elektroinnženjera, u Brezi je otvorena Škola učenika u privredi, gdje su se tražili predavači za pet stručnih predmeta za koje je Velija imao kvalifikaciju.

Iako tada Rudnik Breza nije imao ni jednog elektroinženjera, nisu Veliji dozvolili da se vrati u svoje preduzeće. Ali, nakon više godina, po Zakonu o rukovodnim radnim mjestima, mora se imati viša stručna sprema i radno iskustvo od najmanje pet godina. Ove je uvjete Velija zadovoljavao. U Rudniku je imao razna zaduženja, sve do rukovodioca Elektromašinske službe. Međutim, čim je njihov prvi stipendista diplomirao, odmah je Velija smijenjen, ali mu nije umanjena plaća, da se ne bi žalio. Tada su mu dali izmišljeno novo rješenje “inženjer za inovacije”, jer je već bio ostvario više inovacija. Jednostavno nisu podnosili da neko “politički nepodoban” bude na rukovodnom mjestu. Inspektor mu je čak u šali rekao: “A šta ako za mjesec dana ništa ne izmisliš, hoćeš li dobiti plaću?!”

Penzionisan je 1988., pri čemu je pri oproštaju bogato počastio sve kolege iz Elektromašinske službe.

Hapšenje i robijanje

Kao pripadnik organizacije “Mladi muslimani” uhapšen je 13. aprila 1949. iz petog razreda GHM-e. Isljeđivan je u tzv. Ćemaluši. Tu mu je u decembru, bez suđenja, određeno da se uputi na DKR (društveno korisni rad) u trajanju od 22 mjeseca, pa je prebačen u zatvor zvani Beledija. Istragu smatra najtežim dijelom života. Za to vrijeme njegovi roditelji nisu ni znali gdje se on nalazi. Prijećeno mu je kaznom od 12 godina, pa se obradovao da će ipak ostati živ. Unatoč šamarima, priznao je da je bio član MM-a tek kad mu je predočen zapisnik vođe njegove grupe Hilmije Muftića, studenta medicine. U početku se čudio priznanju Hilmije, ali mu je postalo jasno kad je saznao da je on, nakon izluđivanja pod istragom, završio u Duševnoj bolnici u Zagrebu, odakle i nije živ izašao.

Prvobitno je Velija bio u samici, a onda je prebačen u ćeliju, gdje je bilo više zatvorenika, među kojima i ostala trojica iz petorke kojom je rukovodio Hilmija. To su: Mehmed Arapčić iz Srednje medicinske škole, te učenici GHM-e: Omer Kovač, koji je zbog herojskog držanja ubijen pod istragom, i Kemal Duvnjak. Prvi je uhapšen Kovač. Omer nije odmah uhapšen, nego osam dana nakon prijave, da bi se vidjelo s kim se druži. Očekujući hapšenje Omer je ohrabrivao ostale da nastave rad, jer on neće nikoga odati, izjavivši: “Ako mi budu i eksere zabijali pod nokte, ja neću ništa odati.” Esad Kojić, koji je bio glavni za pripadnike MM-a u GHM, doveden je sav modar i vezan na suočenje s Omerom. Sam Omer je toliko izmrcvaren; kad bi poslije isljeđivanja odvođen u podrum s vodom, nekada je buncao, a nekada je bio pri svijesti. Teška srca prihvatio je tvrdnju Esada da je bio član MM-a. Obojica su jedno vrijeme boravila u Centralnom zatvoru. Tada se, sjećao se Omer, mogao čuti iz susjedne ćelije lijep glas Esadovog učenja Kur’ana, kojim je pokušavao ohrabriti zatvorenike.

Na glavnom procesu suđenja 1949. u Sarajevu Hilmija Muftić osuđen je na 16 godina zatvora i 4 godine gubitka građanskih prava, a Esad Kojić na 5 godina zatvora i 1 godinu gubitka građanskih prava. Za obojicu je izrečena mjera konfiskacije imovine.

Mehmed Arapčić i Kemal Duvnjak optuženi su kao članovi udarne grupe, pa je Mehmed osuđen na 10, a Kemal na 8 godina zatvora. Mehmed je odrobijao čak 9 godina i 7 mjeseci, da bi mu 29. novembra 1958. bilo poklonjeno 5 mjeseci slobode bez ikakvih građanskih prava, izuzev bračnih.

Ispada da je Velija još najsretnije prošao.

U Beledija zatvoru smješten je u ćeliju gdje je bilo još osam njegovih istomišljenika: Fevzi Salih Abdić, apsolvent medicine; Izet Serdarević, student šumarstva; Mustafa Kasumagić, student metalurgije; Memnun Muftić, također student; Mehmed Alibegović, učenik VII razreda GHM, Vejsil Fišović kao i Velija, peti razred GHM, te Hilmija Lepić i Abdulah Hukić, učenici četvrtog razreda GHM. Najbolje se sjeća Izeta (Ize) i Fevzija, za koje su prvo saznale njihove porodice gdje su, pa su i prvi primili pakete. Izet je odmah razdijelio čak i jednu jabuku od djevojke na devet dijelova. Zato je izabran za “ekonoma”, koji je bio zadužen da i druge pakete dijeli na devet dijelova.

Fevzija se dosjetio, pa je ispod poklopca galona, koji bi prazan, kao i kutiju, vraćao, ispisao sva imena i adrese njih deveterice. Sestra je to uočila i obavijestila sve porodice. Po izlasku iz zatvora, Velija je zatekao njeno pismo datirano 14. oktobra 1949. U njemu je navedeno da se paketi primaju subotom i srijedom, te da paket može težiti do 8 kg.

Iz Beledije su prebačeni u Foču, pa u Vinsku na kopanje kanala, te u Buča Potok, odakle su išli na izgradnju Žičare i Klinčare. Najviše su se iscrpljivali u Vinskoj, kada su po 4 km pješačili do kanala i nazad. Odmora nije bilo dok su vozili prepune civare iskopina. Milicioneri su strogo pazili da ko ne ostane u logoru. Jednoga su pronašli i ljutito izvukli misleći da spava, a on je bio mrtav.

S robijanja, a i kasnijeg prijateljevanja, najrađe se Velija sjeća Hilme Ćerimovića i Ešrefa Avdagića. Obojica su mu bili na usluzi kad je kasnije radio kao noćni čuvar.

Služenje vojnog roka

Mobilisan je 2.10.1951. u JNA kao izviđač pri artiljeriji. Poslan je na tzv. Slobodnu teritoriju Trsta, u Kopar. To mu se učinilo kao šansa da prebjegne u inostranstvo, gdje bi imao slobodu za školovanje. Kad je oficir primijetio da uči engleski, to mu je bilo sumnjivo, pa su Veliju s još nekoliko regruta vratili u Maribor. Tu ga kapetan zaduži kao evidentičara za magazin i da izvrši evidenciju svih regruta. Za svakoga je morao upisati i nacionalnost. Za sve je to učinio, ali je sam ostao “neopredijeljen”, unatoč protivljenju komandanta.

Iz Maribora je prebačen u Mojstran blizu Jesenica kao izviđač. Tu je završio kurs skijanja. Kada su skijali duž granice prema Austriji, to mu se učinilo kao nova šansa za bijeg u inostranstvo. Zasmetao mu je neki regrut za koga je mnogo kasnije, nakon demobilizacije, saznao da je imao istu namjeru. Bojeći se međusobnog odavanja, obojici je propala šansa.

Nakon skijaškog, tražili su dobrovoljce za padobranski kurs. Za to je trebala biti izvršena detaljna liječnička kontrola. Velija je znao da, zbog posljedica surovog isljeđivanja kao zatvorenika, ne može biti proglašen sposobnim, ali se prijavio ne bi li ga uputili u Ljubljanu na operaciju, ali posebno iz razloga da se tamo susretne s Ešrefom Avdagićem, koji je tada studirao mašinstvo. Velija je s njim po hapšenju spavao pod istim ćebetom, pa ih je to zbližilo. Nasuprot Velijinoj želji, proglašen je sposobnim za padobranski kurs. Trebalo je da sposobni dobiju nagradno odsustvo, ali je uvjerio ljekara da ga uputi na operaciju. Žrtvujući i operaciju, Velija je iz bolnice izašao da se susretne s Ešrefom. Našli su se i dugo razgovarali u parku Tivoli. U povratku u bolnicu presrela ga je vojna policija, pritvorila ga dva dana, a vojni sudija mu je za prekršaj odredio 10 dana zatvora.

Kad se vratio u svoju jedinicu, kapetanu, čiji je bio ćato, bilo je žao što je morao biti u zatvoru.

O susretu Velije s Avdagićem saznao je i SUP Ljubljane, pa je Ešref pozvan na tzv. informativni razgovor. U to sam vrijeme i ja bio na studiju metalurgije u Ljubljani. Mi smo već primijetili da se naša pisma kontrolišu. Naime, kad je Ešref dobio dopisnicu od svoga rođaka koji je služio vojni rok u Sloveniji, on je odmah tu dopisnicu uz svoje pismo poslao roditeljima ovog regruta koji nisu znali gdje je raspoređen. Sutradan se Ešrefu vrati ta dopisnica, jer su propustili, greškom, da je ubace u kovertu u kojoj je Ešrefovo pismo.

Kad je Ešref otišao u SUP, službenik ga je ukorio što se dopisuje s Velijom, koga oni pokušavaju prevaspitati, a on ga podržava u antidržavnoj politici. Ešref ga je pokušao uvjeriti da su to obični prijateljski kontakti putem pisama, pa i ovaj susret u Tivoliju. Tada je ovaj supovac skinuo s police veliki registrator. “Kad ga je otvorio”, veli mi Ešref, “ugledah tvoje posljednje pismo pisano Izetu Serdareviću.” A i Izet je tada bio u vojsci. Kad je primijetio da to nije registrator za njegova pisma, zatvori ga, a otvori drugi i pokaza Ešrefu kopiju pisma koje je poslao Veliji.

Pošto su Slovenci dobili nalog iz Sarajeva da nas prate, pomislio sam da nam je to namjerno dato do znanja da bismo bili oprezni, jer smo slovili kao primjerni studenti.

Odlazak na hadž

Još kao student, 1961. godine, uvjerio je četvericu braće da svakog mjeseca odlažu u banku određenu sumu novca, kako bi kao penzioneri mogli kupiti auto i zajedno otići na hadž. Ali, sakupljeni novac su, ipak, poklonili udatoj sestri da od svekra otkupi kuću.

Stjecajem okolnosti uspio je kasnije da sam kupi kola, pa je 1999. sa suprugom Almasom obavio hadž. S radošću se sjeća okolnosti da se tamo našao sa starijim velikim prijateljem Hilmom Ćerimovićem, s kojim je skupa robijao, koristeći njegovo znanje, a i kasnije, kad je upisao Elektrotehnički fakultet, pa mu je, kao tehnički direktor u Glavnoj pošti u Sarajevu, pomagao kako ustupanjem literature, tako i instrukcijama.

Postzatvorske peripetije

Još kad je radio kao električar u jami Rudnika, neki susjed zamoli ga da kao medreslija prouči mevlud povodom ženidbe njegovog sina, jer su mu neki imami otkazali uslugu u posljednji čas. Velija se nećkao, sve dok mu otac nije rekao da nema smisla da to ne učini komšiji. Znajući da Udba prati svaku njegovu aktivnost, on je cio mevlud proučio na turskom jeziku, kako se ne bi moglo reći da propagira vjeru. Ipak je zbog toga pozvan u SUP, pa ga je, unatoč njegovoj odbrani, sudija novčano kaznio za “prekršaj”.

Novatorstvo

  1. U prvom razredu Medrese oprao je tintarnicu koja je bila ugrađena u prednji dio klupe, stavio u nju lampicu od baterije i izvrnuo, a uložak baterije stavio ispod klupe. Time je zabavljao kolege, ali nije stigao da je ugasi kad je ušao profesor arapskog jezika dr. Šaćir Sikirić. Profesor se o tome pozitivno izrazio, navodeći kako bi svako u životu trebao izabrati poziv za koji ima sklonosti.
  2. U četvrtom razredu bila je potreba da se tačno određuje početak i kraj časa, pri čemu se nije moglo sa sigurnošću osloniti na podvornika. Velija je imao ručni sat, a taster je postavio s vanjske strane vrata svog razreda, pa je označavao tačno vrijeme, ne osvrćući se da li profesoru odgovara kraj časa.
  3. Dok u njegovo selo nije došla struja, on je paralelno vezao stare uloške ručne baterije i od lima napravio prekidač na ulaznim vratima, a lampicu stavio nasred štale kako mu mati ne bi morala paliti fenjer kad navečer muze krave.
  4. U raportnoj prostoriji Rudnika Breza, gdje se smjenjuju poslovođe i nadzornici radi dogovora, dao je da se nacrta situaciona shema na velikom panou s nacrtanim svim transporterima uključujući i čelni, a na presipima da se ugrade lampice koje bi pokazivale pogonsko stanje svakog transportera. Također je ugrađeno i zvono koje zvoni svakih pet minuta, najavljujući koji je transporter u pogonu, a koji nije.
  5. Projekat automatizacije transporta gumenim transporterima u jami okna “Sretno” je u funkciji. Po tom projektu, umjesto 17, sada su dovoljna samo 2 stroja u Rudniku Breza. Ušteda je, znači, 15 radnih mjesta, što u tri smjene znači 45 dnevnica. Pošto to nadležni šefovi nisu posebno cijenili, on je putem suda dobio nadoknadu u iznosu od oko 12.000 njemačkih maraka.
  6. Uvođenjem novog sistema čela za prijevoz opreme teške oko 12 tona spriječio je trganje užadi. Ovo rješenje prihvatili su isporučioci sklopnika za tu svrhu “Rade Končar” iz Zagreba, kao i “Varnost” iz Slovenije.

O inovacijama u Rudnika Breza pisali su: “Oslobođenje”, “Komunist” i “Pronalazač” (časopis Saveza pronalazača novatora i racionalizatora).

Povodom 12. oktobra, dana inovatora Jugoslavije, Savez SR BiH dodijelio je Veliji DIPLOMU za doprinos razvoju i unapređenju inovatorske djelatnosti.

  1. Januara 1977. sačinio je dokumentaciju za uvođenje poluautomatskog jamskog transporta u pogonu Kamenice. U “Oslobođenju” je ovom prigodom pisalo 17. maja 1978. kako je Rudnik Breza odlučio da se inovacija nagradi u novčanom iznosu od 64.000 dinara, od čega je inženjer Velija Frljak dobio 25.000, a ostatak je dodijeljen njegovim saradnicima. Tih saradnika, ustvari, nije ni bilo.
  2. U rudniku je bio stalan problem što su se kolica sa iskopanim ugljem iz dva pogona istresala u istu separaciju. Pogoni su uvijek prikazivali više kolica neko što ih je separacija evidentirala. Velija je napravio uređaj koji je tačno brojao kolica svakog pogona, pri čemu se broj samoočitava. Nakon uvjerenja prijemne komisije o tačnosti brojanja, složili su se i pogoni i separacija da budu mjerodavni jedino ti očitani podaci sa uređaja.

Napomena

Teško je nabrojati sve naoko sitne inovacije koje je Velija uveo. Ali kad mu dođete u posjetu, odmah ćete primijetiti da on ne otključava garažu, jer se ona automatski otvara, a u kući, štali i pomoćnim prostorijama praktično je sve automatizovano. A u obližnjoj džamiji je u haremskoj abdesthani uvedena automatizacija dovoda vode, koje nije bilo.

Tako se može reći da je on rođeni inovator.

Velijini hajrati

  1. Velija je svojeručno, izuzev krova, sagradio dva šadrvana pred džamijama svoga i susjednog džemata. Za njih je, uz pomoć džematlija, doveo vodu direktno iz obližnjih izvora.
  2. Sagradio je dvije hajir-česme: jednu na izvoru kiseljaka pored puta u Dubravama, a drugu u susjednoj šumi čobanima za napajanje stoke i vikendašima. U obje je ugradio pumpe sa vlastitom konstrukcijom, koje se i na najnižoj temperaturi ne mogu zamrznuti, niti pri najvišoj zasušiti.
  3. U svojoj džamiji je obznanio da ko god ima voća, koje želi iskoristiti za pekmez ili sok, može koristiti mašinu koju je za mljevenje napravio, a koja se prenosi ručno ili civarama. Ona je takvog kapaciteta da za 5 minuta može da vrlo sitno samelje 150 kg. Prema tome, ona može podmiriti sve zainteresovane.

Velijini tabijati

Velija se trudio da svoj život podesi što korektnijem pridržavanju šerijatskih propisa, pa na njega nisu mogli utjecati ljudi drugačijih nazora. Međutim, neki smatraju da u nekim stavovima pretjeruje. Tako je on nepomirljiv prema pušačima, pa ih ne poziva ni na mevlude koje povremeno organizuje.

Neka Allah, dž.š., dâ da nam Velija još dugo poživi.



Autor: Ismet Kasumagić