Rodoslovlje

Esad je prikupio podatke o svojim precima. Počeo je od nekog Abdulaha iz 18. stoljeća. Njegov sin mula Ibrahim imao je dva sina, Mustafu i mula Saliha. Jedinac sin mula Saliha nosio je ime mula Salih – Omer, koji je umro 1894. i zakopan je u velikom Šarića haremu u Mostaru. On je imao dva sina muderrisa.

- Mustafa Ruždi imao je učeničku halku od osam slušalaca. Raspolagao je velikim brojem knjiga iz perioda od 1835. do 1868. godine. Nema njegovog nišana u Šarića haremu.

- Agan Ruždi je 1877. dobio idžazetnamu mostarskog alima Mehmeda Arifa Kajtaza, pa je bio muderiz na Konjičkoj medresi (1899.-1905.) i imao u školskoj godini 1900./01. u tri razreda 114 učenika. Umro je s nešto više od 50 godina i 1905. je ukopan u Šarića haremu. Raspolagao je vlastitom bibliotekom od preko 30 prijepisa i preko 120 štampanih knjiga na orijentalnim jezicima. Ova biblioteka je uveliko stradala u toku agresije 1992. Tada je uveliko stradala i Esadova biblioteka bogata raznim islamskim glasilima.

Agan ef. je iza svoje smrti ostavio pet sinova i kćerku. Najmlađi sin mu je Omer, Esadov otac. Kćerka Fatka umrla je u 17-oj godini za vrijeme I svjetskog rata od tzv. španjolske bolesti.

Dva sina (Lutfija i Nazif) su pred njim završila medresu u Konjicu, a zatim nastavila školovanje u Koski Mehmed-pašinoj medresi u Mostaru. Lutfija je obavljao u Mostaru profesionalnu imamsku i mualimsku dužnost sve do svoje smrti 1941. godine. Nazif, zvani Hodža, bavio se trgovinom do dolaska partizana 1945. godine, a 1946. je privremeno postavljen za mualima Čejvan-begovog mekteba u Mostaru, pa je 1952. postavljen za imama Šarića džamije u Mostaru, gdje je dužnost obavljao sve do smrti 1960. godine. Treći sin je Muhamed, koji je kao zemljoradnik vodio brigu o relativno velikom poljoprivrednom imanju. Četvrti sin Salih bio je trgovac do oduzimanja privatnih radnji 1948. Najmlađi sin Omer se, također, bavio trgovinom do 1948., kada mu je zaplijenjena radnja i roba u njoj. Ovoj porodici su kasnije oduzeta još četiri dućana pod Kujundžilukom u starom gradu.

Omer nije pristao da preuzme radnju u društvenom sektoru, bojeći se neodgovornosti saradnika, a bio je i narušenog zdravlja, pa je ponešto radio uz brata Muhameda na poljoprivrednom imanju.

Esadov otac Omer imao je, također, šestero djece. Esadova dva starija i jedan mlađi brat, kao i sestra, umrli su vrlo rano, kao djeca, dok mu drugi mlađi brat Hilmija živi u Mostaru.

Pod utjecajem svoga oca i dvojice amidža (Nazifa i Muhameda, koji su bili neženje), Esad se odlučio da bude aktivni borac za islam.

Prezime Kojić datira od 1835. po pretku Mustafi, sinu mula Saliha.

Porodični život

Esad je stupio u brak s Mukelefom, rođ. Mahić, iz Mostara u decembru 1956. Mlada je pristala da živi u zajedničkom kućanstvu s Esadovim roditeljima i amidžama neženjama. Amidže i roditelji su uz njih i umrli. Otac je bio 5-6 godina pred smrt oslijepio, a majka je nekoliko godina pred smrt bila nepokretna. Zato je trebalo hizmetiti oko njih.

Esadu se rodila kćerka Amra 1959. godine, ali s teškim invaliditetom govornih organa, pa je bilo potrebno izvršiti niz teških operacija, ali se, uprkos tome, nije mogla redovno školovati. Unatoč njenog njegovanja, ona je u doba agresije, 1994., preselila na ahiret.

Sin Amer rodio mu se 1964. godine.

Koncem 1975. Esad je imao težak saobraćajni udes, kada mu je supruga poginula, a on teže povrijeđen.

Nije se ponovno ženio, a sada živi u zajedničkom kućanstvu sa sinom, snahom i punicom.

Dobio je i dvije unučice. Medina ima osam, a Amra 5 godina.

Obrazovanje

Završio je dva razreda mekteba kad mu je bilo 6,5 godina. Uvjet za upis u osnovnu školu je tada bio da dijete ima 7 godina. Da bi se mogao upisati, iako je u mektebu imao odličan uspjeh, morao je priložiti posebno ljekarsko uvjerenje o fizičkoj i psihičkoj sposobnosti za pohađanje nastave u osnovnoj školi. Bez problema je dobio traženo uvjerenje i upisao se u to doba u četverorazrednu osnovnu školu u Mostaru, koju je završio 1940. Sva četiri razreda završio je s odličnim uspjehom. Položio je obavezni prijemni ispit za upis u gimnaziju u Mostaru, ali je radije upisao Nižu okružnu medresu, također u Mostaru. Ovu četverogodišnju medresu završio je 1944. godine. Zbog čestih prekida u nastavi usljed rata, još 1943. išao je u Sarajevo sa željom da pređe u Gazi Husrev-begovu medresu, ali tada nije radio treći razred u koji je trebao da pređe, pa ništa nije bilo od prelaska. Bio je prisiljen da jednu godinu pauzira, a kad je ponovno došao u Sarajevo da upiše peti razred, tada ni taj nije radio, pa se ponovno upisao u četvrti razred, koji je završio u 1945./46. školskoj godini. Zbog malog broja učenika bilo je zamišljeno da se u daljem školovanju sedmi razred završi u I polugodištu, a osmi u II polugodištu. Međutim, u aprilu 1949. došlo je do hapšenja pripadnika Organizacije “Mladi muslimani”, pa je time prekinuto školovanje Esada.

Tek po izlasku iz zatvora i odsluženja vojnog roka (od aprila 1954. do decembra 1955.), te mukotrpnog zaposlenja na ekonomsko-finansijskim poslovima dužem od četiri godine, stekao je uvjet da može polagati prijemni ispit na Ekonomskom fakultetu bez prethodno završene pune srednje škole. Tako je on položio prijemni ispit i upisao se na Ekonomski fakultet u Sarajevu, koji je vanredno završio, uz rad, 1965. godine.

Zaposlenje

Po izlasku iz zatvora, 30. aprila 1953., svratio je u GHM, gdje je naišao na hladan prijem, a u Mostar je stigao predvečer, uoči 1. maja 1953. Po isteku uvjetne kazne, u aprilu 1954. upućen je u Rašku (Srbija) na odsluženje vojnog roka.

Odmah po izlasku iz zatvora pokušavao je naći bilo kakvo zaposlenje, jer je materijalno stanje u porodici bilo jako ugroženo. Samo je amidža Nazif ef. imao vrlo skromna primanja kao imam.

Uzaludno je išao u Sresko vakufsko povjerenstvo kao nadležni organ Islamske zajednice u Mostaru, gdje bi najradije radio. Odbijena mu je i mogućnost zaposlenja u Islamskoj zajednici u Sarajevu.

Već u 1953. godini je Katastarski ured tražio za obračun više vanjskih saradnika. Preko posebne veze, tu se i Esad zaposlio. Naplata se vrši po obavljenom poslu. Kako je Esad vrlo brzo i kvalitetno obavio jedan posao, to je zaredom angažovan na još dva zadatka. Tada je radio 3-4 mjeseca, a 10 mjeseci po izlasku iz zatvora, u istom je uredu honorarno zaposlen svega mjesec dana, kada je upućen na odsluženje vojnog roka. S obzirom da se šefu Ureda jako svidio kao odličan saradnik, to je on za njega rezervisao posebno mjesto kad se vrati iz vojske. Dao mu je odmah mjesto pomoćnog katastarskog referenta, za koje se tražila niža stručna sprema. Vrlo brzo mu je povjereno da vodi režirersko-finansijske poslove, uz dodatni honorar, što je radio u slobodnom vremenu. Iako je njegovo radno mjesto u Uredu bilo najniže plaćeno, materijalno se donekle potpomogao, pa se i oženio, a postigao je i uvjete za vanredni upis na Ekonomski fakultet. Nakon nekog vremena povjerovani su mu i poslovi za koje je tražena fakultetska sprema, iako još nije bio završio fakultet. Tada je imao veliki odbitak plaće. Nešto oko pet godina po završetku fakulteta radio je u reorganizovanom Sekreterijatu za finansije Općine Mostar, a u aprilu 1969. prešao je u privredu – u preduzeće Pamučne industrije “Đuro Salaj” u Vrapčićima kod Mostara. Iako je cijenjen kao dobar ekonomist, ni u novoj sredini nije mogao dobiti neko više rukovodno mjesto. A pošto nije bio s poslom u samom gradu, to su ga i manje uhodili. Tu je radio od 1969. do 1991. Njegovom srećom, u 1990. godini ukidanjem jednopartijskog sistema oslobođen je od komunističkih nasrtaja.

Penzionisan je u januaru 1991. na radnom mjestu savjetnika glavnog direktora za ekonomsko-finansijske poslove.

Nastavio je da se bavi raznim društvenim aktivnostima.

Rad u mladomuslimanskom pokretu

  1. Rad u podružnici El-Hidajine omladinske sekcije “Mladi muslimani”

Početkom ljeta 1943. u Mostaru je osnovana podružnica El-Hidajine omladinske sekcije “Mladi muslimani”, koja je djelovala do februara 1945., tj. do dolaska partizana u Mostar.

U Odbor podružnice ušli su: Hivzija Hasandedić, Salih Behmen, Džemal Čelić, Teufik Velagić i Hilmija Muftić.

U aktivnosti se uključio Esad u ekipi s Nusretom Fazlibegovićem, Mustafom Hadžiosmanićem i Muhamedom Badžakom. Rad je bio dvojak: ideološki i humanitarni, ali i obrazovni. Održavana su predavanja, pripremane manifestacije obilježavanja blagdana, posebno uz ramazan, pri čemu je učestvovao i hor s ilahijama; korepeticije učenicima za pripremu ispita kad je bila prekinuta nastava u školi zbog ratnih djelovanja; u organizaciji MDD “Merhamet” prikupljanje namirnica, smještaj i raspodjela djece izbjeglica po domaćinstvima.

U kući porodice Kojića bio je i neženja, Nazif ef., koji je primio dvije curice, od 8 i 3 godine, koje su kod njih boravile od 31.10.1943. do jeseni 1948., kad je po njih došao stariji brat i odveo ih u istočnu Bosnu. Kojići su nastavili prijateljevanje s ovim muhadžirkama, čak kad su odrasle i udale se i same stekle djecu, kao da su najbliži rod.

Pored fizičkih aktivnosti, Esad se posebno isticao držanjem predavanja po džamijama, čak i, posebno, ženama.

  1. Rad po dolasku partizana u Mostar 14. februara 1945.

Iako po godinama nije bio za mobilizaciju, dobio je pismeno uvjerenje od Sreskog vakufskog povjerenstva da vrši mualimsku dužnost, pa je i vršio ispomoć amidži Nazifu ef. u mektebu na Luci. Stariji od njega bili su mobilisani. Jedni su ostali u vojsci do početka 1946., a drugi do proljeća 1947.

Koncem 1945. godine Esad je otišao u Sarajevo radi nastavka školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi, kojoj je vrlo brzo, početkom 1946., zabranjen rad od komunističke vlasti.

  1. Rad u mostarskoj ilegalnoj organizaciji “Mladi muslimani”

Po demobilizaciji, grupa koju su činili Omer Stupac, braća Salih i Omer Behmen i Nusret Fazlibegović osnivaju početkom 1946. ilegalnu organizaciju “Mladi muslimani” u Mostaru.

Organizaciji su u početku pristupili samo neki raniji članovi MM-a, dok je jedan broj njih ostao pasivan, ali Organizacija je s vremenom jačala i postajala sve brojnija. Zbog zabrane rada GHM Esad se u ovo doba zadesio u Mostaru, pa je nastavio svoj rad, sada u ilegalnoj organizaciji MM-a. Ušao je u grupu kojom je rukovodio Nusret Fazlibegović, a u kojoj su još bili: Esad Karabeg i Alija Hadžiosmanović iz Ilića. Sastajali su se u baščama Ilića. U toj je grupi Esad radio do ponovnog otvaranja GHM, kada odlazi u Sarajevo.

Ipak, za vrijeme školskog raspusta 1946. Esad se pridružio svojoj grupi. Dobio je zadatak da prikuplja određene ajete Kur’ana, posebno one koji se odnose na džihad.

Za vrijeme ramazanskog raspusta 1946. pripremio je nekoliko predavanja i održao ih u svojoj mahalskoj Šarića džamiji. Poslije jednog od tih predavanja pred džamijom ga je dočekao mahalski skojevski rukovodilac Ćazim Puzić i prigovorio mu što drži predavanja. Unatoč tome što mu je Esad pokazao tekst predavanja, on mu je prijetio. Uslijedio je i pismeni napad preko mostarskog lista Sloboda, kojim se pozivaju “napredne snage” da povećaju budnost. Nakon toga je mladi hodža i mladi musliman, Esad, pozvan u partijski komitet, gdje su mu oštru lekciju održali sekretar Gradskog komiteta Hama Grebo i sekretar Sreskog komiteta Franc Novak. Tada je Esad shvatio da je vrlo rizičan životni put koji je izabrao.

Pored toga, komunisti su organizovali široku akciju putem frontovskih organizacija, ne samo protiv Esada nego i protiv profesora Muhameda Mujića i Abdurahmana Nametka, kao “reakcionara”. Za Esada su se pitali: “Ko zna s kakvom se reakcijom druži u Sarajevu?!” Ali je bilo i onih koji su ga branili. Po svršetku raspusta, kad se Esad vraća u Sarajevo, situacija se u Mostaru privremeno smirila.

Esad ponovno dolazi 1947. na školski raspust i nastavlja saradnju sa svojom ekipom do jeseni.

Jednom prilikom, kad je u toku 1947. dolazio u Mostar po pozivu Nusreta, susreo se s Omerom Stupcem. Tada mu je Omer dao na uvid neki materijal koji je ličio na Političku deklaraciju Mladih muslimana, ili Proglas, koji je nastao u Mostaru. Još ga je zadužio da angažuje mladog imama, Fadila Hasanovića, da pristupi Organizaciji MM-a. Taj zadatak je s uspjehom završio Esad.

Za vrijeme raspusta 1948. Esad nije išao u Mostar, a 1949. godine došlo je do njegovog hapšenja.

  1. Rad u Gazi Husrev-begovoj medresi

Pošto nije bilo dovoljno učenika, tri razreda nisu formirana (treći, peti i šesti), to se Esad s još jednim kolegom ponovno upisao u IV razred, da ne bi bili izloženi zaboravu. Tako je imao i društvo, pa je druge upoznavao s aktivnostima MM-a iz prethodnog perioda. Nakon nekog vremena povezao se s Mustafom Brdarićem i s njim bio u vezi određen period. Tada je GHM imala dvije veze s vanjskom organizacijom “Mladi muslimani”, jedna preko Safeta Tokića s Avdom Užičaninom i druga preko Esada s Mustafom Brdarićem. Zatim je Halid Kajtaz, koji je tada bio student, objedinio obje.

Na koncu 1946./47. godine Safet Tokić je završio Medresu i otišao iz Sarajeva, pa je Esad ostao jedina veza s Halidom Kajtazom. Tada su glavnu grupu u Medresi činili: Esad Kojić, Ferid Čičkušić i Mehmed Alibegović. Veza s Kajtazom tekla je sve do njegovog postavljanja za nastavnika Medrese, odnosno do njegovog odlaska u rezervu.

Dolaskom Nusreta Fazlibegovića na studij medicine u Sarajevo, u jesen 1947., Esad mu je ponovno dodijeljen za vezu. Tada je već bilo nekoliko grupa, članova MM. Nastavilo se s pojačanim radom na omasovljavanju Organizacije u Medresi. Medreselije su pomagale vanjskim grupama u ideološkoj izgradnji. Među desetak takvih posebno se isticao Omer Kovač, kasniji šehid, koji je podlegao pod istragom.

Esad je dobio za vezu i jednu vanjsku grupu sastavljenu od radnika Željezničke radionice. Nju su činili Nazif Šeta, Hasib Branković i Akif Pecar, a i oni su imali svoje grupe kojima su rukovodili.

  1. Rad u sektoru doline rijeke Bosne

Za vrijeme školskog raspusta u 1948. godini Esad nije išao u Mostar, jer ga je Fazlibegović tada intenzivnije uključio na izvršavanje konkretnih zadataka u njegovom sektoru. Tako je bio zadužen da obiđe ilegalne grupe MM-a u Hadžićima, Visokom, Žepču, Gračanici i okolini Tuzle. Svima je prenosio zadatke i primao informacije o tamošnjem radu Organizacije, pa je po povratku referisao Fazlibegoviću.

Novo rukovodstvo po hapšenju vrhovnog vođstva

Počekom aprila 1949. pohapšeni su svi iz vrhovnog vođstva Organizacije osim Fikreta Ploče. Zato je Pločo odmah, 14. aprila 1949., formirao novo rukovodstvo “Mladih muslimana” u sastavu: studenti: Fikret Pločo, Hilmija Muftić, Osman Dobrača, Idriz Resić i Mustafa Hadžiosmanović, te učenik GHM Esad Kojić. Ova grupa je održala samo jedan sastanak, jer je istu večer uhapšen Kojić, a nekoliko dana kasnije Muftić, dok je Pločo otputovao u Zagreb da bi tamnošnju grupu upoznao sa stanjem u Sarajevu.

Esadovo hapšenje, istraga, suđenje i robijanje

  1. a) Hapšenje

Nesretnim slučajem zbog denuncija tadašnjeg direktora GHM-e Sulejmana Kemure, početkom aprila 1949. pozvan je prvo u Udbu na tzv. informativni razgovor, pa nakon nekoliko dana uhapšen Omer Kovač.

Tada su Esada kao predsjednika “Narodne omladine” pozvali u Gradski komitet omladine i zadužili ga da se poveća budnost, te da se prati Omica, s posebnim osvrtom s kim se sastaje u Medresi i van nje. O ovome je odmah Esad upoznao Fazlibegovića, a i Kajtaza. Ali, već 14. aprila uhapšeni su i Esad Kojić, Ferid Čičkušić i Mehmed Alibegović.

Prvo su dovedeni u Centralni zatvor. Esad je smješten u ćeliju u kojoj je već bilo 11 zatvorenika opredijeljenih za Rezoluciju INFORMBIRO-a, nabijenih kao sardine na golom podu ili nekoj dekici.

  1. b) Istraga

Esadova istraga je bila vrlo teška. Glavni isljednik bio je zloglasni udbaš, poručnik Pero Popović. Uz njega su bili kao pomagači: Smajo Mandžuka, major, te Husa Hadžiomerović, a ponekad i šef Centralne Udbe pukovnik Šeho. Najrazličitija premlaćivanja trajala su do besvijesti. Tortura je počinjala s prvim mrakom i trajala do svitanja. Nisu izostajali ni smještaji u mračaru, pa i ledaru. Medresu su nazivali “kovačnicom MM-a”.

Iz Centralnog zatvora je nakon mjesec dana prebačen u zatvor Čemalušu. Tu su isljeđivanja vršili, također, zloglasni poručnik Salih Topić i potporučnik Alečković (rodom iz Trebinja). Esad se tješio učenjem Kur’ana.

Pored strašnih fizičkih mučenja teško je padalo i nesnosno gladovanje.

Pred suđenje je ponovno prebačen u Centralni zatvor. Tada su nešto popravili hranu da optuženi ne bi izlazili u sudnicu kao aveti. Ipak, brat je Esada poznao samo po jednom zlatnom zubu.

Dobio je optužnicu na kratak uvid prije samog suđenja. Advokata nije tražio, a neki mu je postavljen po službenoj dužnosti koga nije ni vidio.

  1. c) Suđenje

Suđenje glavnoj grupi “Mladi muslimani” pred sudskim vijećem Okružnog suda u Sarajevu izvršeno je u periodu od 1. do 12. augusta 1949. Predsjednik je bio sudija Stevo Jokanović, a sudije porotnici Nazif Jahić i Hiba Zildžić. Javni tužilac je bio Enver Krzić ispred tužilaštava BiH. U toku suđenja Esadova porodica je angažovala Nadiju Arnauta, kao i neki drugi, za branioca.

Prvobitno je optužnica obuhvatala devet lica, među kojima je Esad bio deveti. Pri kraju suđenja optužnica je proširena na još pet lica.

Tada su izrečene četiri, od pet naručenih od SK BiH, smrtnih kazni, koje su i izvršene. Ostale kazne bile su: 20, 16, 15, 12, 12, 8, 7, 5, 3, 3 godine zatvora. Od prvooptuženih Esad je dobio najnižu kaznu, pet godina strogog zatvora. Razlog relativno niske kazne jeste činjenica ne samo što je bio daleko mlađi od ostalih nego i to što nisu bile otkrivene mnoge njegove djelatnosti.

Svima su izrečene i kazne konfiskacije cjelokupne imovine i gubitak građanskih prava, i to trajni za osuđene na smrt, a za ostale u trajanju od jedne do pet godina.

Esadu, a vjerovatno i ostalima, nikad nije uručena pismena presuda, pa se treba pitati koliko je tada postojala pravna država.

  1. d) Izdržavanje kazne

Esad Kojić je prvo upućen u zatvor u Foču. Tu je radio najteže fizičke poslove iako su mu bili jako oštećeni mišići u toku istrage.

Nakon manje od tri mjeseca prebačen je u Bileću na radilište Centralne Udbe za Jugoslaviju. Tu je bio jedini od pripadnika MM-a do početka 1951. godine. Fizički je radio na izgradnji škole rezervnih oficira. Dok je još bio u Foči, povrijedio ga je kamen koji je pao na njegovu glavu s drugog sprata građevine koju su gradili. Ovdje je pak povrijedio glavu padom s vagona na šinu, pa su mu stavili kopče na ranu.

Dalje izdržavanje kazne proveo je u Zenici, sve do izlaska iz zatvora 30. aprila 1953., što znači da je od predviđenih 5 proveo 4,5 godine u zatočeništvu.

U Zenici je smješten u veliku sobu, gdje je bilo oko 120 osuđenika. Tu je zatekao nekoliko pripadnika MM-a. Bio je u kutku gdje su bili MM-ovci Rušid Prguda i Mustafa Cvijetić, a kasnije je premješten do Abdulaziza Ahmedbegovića, s kojima je dijelio dobro i zlo.

Klanjali su kriomice samo ležeći, a gusul su činili hladnom vodom. Manifestovanje vjere kažnjavano je boravkom u zloglasnoj Staklari.

U zatvorskoj tvornici bicikala, gdje je radio u toku 1952., jako je povrijedio nogu prevozeći lim za izradu blatobrana, stopalo i palac desne noge. Zbog toga je proveo mjesec dana u zatvorskoj ambulanti – bolnici. Zahvaljujući jednom od osnivača MM-a, Tariku Muftiću, koji je u ambulanti radio kao medicinar, stanje stopala je sanirano, ali su bolovi pri opterećenju noge još dugo trajali.

Majka njegova je tri puta slala molbe za pomilovanje ili skraćenje kazne. Nakon trećeg obraćanja predsjedniku Titu dobila je odgovor da je zahtjev stigao, ali ne i da se uvažava. Ipak je pola godine prije isteka kazne uvjetno otpušten, pa se morao prijavljivati MUP-u u Mostaru svakih 15 dana u toku narednih 11,5 mjeseci. A i dalje su ga pratili i imao je niz poteškoća da koliko-toliko normalizuje svoj život, da nastavi školovanje i da se zaposli.

Postzatvorske društvene aktivnosti 

  1. Rad u Udruženju građana “Mladi muslimani”

Nakon pada totalitarnog komunističkog režima, u Sarajevu je 14. 12. 1991. održana Osnivačka skupština, a Viši sud u Sarajevu registrovao je Udruženje građana “Mladi muslimani ’39”, gdje broj 39 asocira na 1939. godinu, kada su se počeli okupljati nosioci osnivanja ovog pokreta.

Ekipa u Mostaru, koju su činili Esad Kojić, Abdurahman Smajkić, Sinan Ramadanović i Ibrahim Tikveš, odmah se jako aktivirala.

Tražili su da svi bivši pripadnici MM-a ispune obrasce o pripadnosti, što je i učinjeno i dostavljeno Centrali u Sarajevo. Porodice ubijenih ili umrlih dale su podatke za ove obrasce. Esad je na kraju sačinio spisak od 335 pripadnika iz 10 općina Hercegovine.

Napravljena je zbirka interesantnih članaka, čiji su autori pripadnici MM-a, te važni dokumenti, pa je održano više tribina.

Inicirali su održavanje Obnoviteljske skupštine u Mostaru, što su realizovali tek 16. 10. 1997. Tada je Esad pročitao uvodni referat i Izvještaj o radu MM-a u Mostaru. Na ovoj skupštini izabran je Regionalni odbor u koji su ušli: Esad Kojić, Abdurahman Smajkić, Seid Eminović, Haso Eminović i Nedžad Ćupina. Oni su ujedno imenovani i za članove Glavnog odbora.

Na konstituirajućoj sjednici Regionalnog odbora, održanoj 5.11.1997., Esad Kojić je izabran za predsjednika.

Na Skupštini je donesena odluka i da se formiraju regionalni ogranci u Jablanici, Blagaju, Bijelom Polju i Drežnici.

  1. Aktivnosti u Islamskoj zajednici

Koncem 1990. dolazi do neposrednih izbora u Islamskoj zajednici. Tada je Esad izabran u Odbor Islamske zajednice u Mostaru. Pri konstituisanju ovog odbora IZ-e izabran je za predsjednika. Sve svoje vrijeme posvetio je radu u Islamskoj zajednici. Naročito je radio na osiguravanju dokumentacije za povrat vakufske imovine. Njegova ekipa je ovaj zadatak završila do početka 1992. Ali, ova dokumentacija izgorjela je u zapaljenim prostorijama OIZ-e.

Prelaskom na desnu stranu Neretve, ponovno je prikupljena ista dokumentacija do početka 1993. Njihovim protjerivanjem iz privremenih prostorija u Đačkom domu, HVO im nije dao da išta iznesu, pa je ponovno propala prikupljena dokumentacija. Kasnije su saznali da je jedan njihov saradnik snimio ovu dokumentaciju na disketu i odnio sa sobom u SAD. Esad je došao do te dokumentacije i predao je novom predsjedniku OIZ-e u februaru 1998.

  1. Aktivnosti u formiranju i radu MDD “Merhamet”

Esad je 1991. bio u Inicijativnom odboru za formiranje Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet” u Mostaru, skupa s još četiri pripadnika MM-a (mr. Smail Velagić, Sinan Ramadanović, Abdurahman Smajkić i Ibrahim Tikveš). Za predsjednika je izabran Smail Velagić, a Esad je izabran za predsjednika Nadzornog odbora, u kojem je radio nekoliko godina, dok ta nadležnost nije prenesena u Sarajevo.

Esad je bio vrlo aktivan u obavljanju raznih poslova, sve dok nije obolio.

Za vrijeme agresije na BiH cijelo vrijeme je bio u Mostaru. Tada je radio na zbrinjavanju djece šehida Armije BiH i pripadnika MUP-a BiH uz pomoć humanitarnih organizacija “Igasa”, “Visoki saudijski Komitet” i samostalnog vakifa dr. Mahmuda Tantavija).

Značajniji Esadovi pisani radovi

- Mladomuslimanski pokret u Bosni i Hercegovini, sredinom XX stoljeća, 1955.

- Mostarska organizacija “Mladi muslimani” 1943.-1949.

- Ukratko o Udruženju građana “Mladi muslimani”, referat održan na II skupštini Udruženja 13. jula 1996.

- Knjiga “Arhivska građa mladomuslimanskog pokreta”, u kojoj su navedeni svi radovi objavljeni u podlistku MM-a u časopisu “El-Hidaja” u periodu od 1943. do 1945.

- Knjiga “Svjedočenja o mladomuslimanskom pokretu u Bosni i Hercegovini”, Mostar, mart 2000.




Autor: Ismet Kasumagić