Jurgen Habermas u eseju Dijalektika sekularizma razvija tezu o postsekularnom društvu. On smatra da se ta tea može odnositi samo na dobrostojeća društva pod uvjetom da su prošla proces sekularizacije. To se može odnositi na Zapadnu Evropu, Kanadu, Ameriku, Australiju i Novi Zeland, odnosno na zemlje koje su tokom 20. stoljeća izgubile značajniju vezu s religijom. Osnovni indikatori koji ukazuju na religioznost pokazuju da se odnos prema religiji nije značajnije promijenio ili ih je teško nazvati postsekularnim. Sociolozi religije godinama su tvrdili da postoji veza između modernizacije društva i sekularizacije stanovništva. Zato je za našu raspravu nužno utvrditi o kojoj vrsti krize govorimo i o kojoj vrsti društva? Da li ovdje raspravljamo o teorijama koje su važne za dobrostojeća društva, pluralna, demokratska, za muslimanska društva ili za bh. društvo? Naravno, sva pitanja, procesi i stvari u globalnom svijetu povezane su i međusobno prožete, ali specifičnost naše situacije prisiljava nas da pokušamo najprije razumjeti problem krize na konkretnom slučaju. Jasno je da postoji kriza muslimanskog mišljenja, to nije ništa novo, ta kriza duboko prožima sve sfere muslimanskih društava, od političkih, ekonomskih, pravnih i obrazovnih, i to se reflektira na opće stanje "muslimanskog" duha. Posebno kritična kriza jeste kriza vjerskoga mišljenja, koja je na neki način „zaledila“ muslimanska društva i ostavila ih u civilizacijskom, posebno u tehničko-tehnološkom smislu iza drugih društava. Prva i osnovna kriza koja opterećuje značajan dio muslimanskih društava jeste sloboda mišljenja i govora, koja se odražava na slobodu vjerovanja i prakticiranja vjerovanja, iz koje proizlazi kriza odgovornog djelovanja i artikuliranja zajedničkih izazova i mogućih promjena koje bi poboljšale razumijevanje uloge pojedinca u društvenim procesima (http://www.signandsight.com/features/1714.html)

U sekularnim društvima nesporni su trendovi udaljavanja od religijskih vrijednosti. Da li je to istodobno udaljavanje od moralnih vrijednosti, kako se to pitanje često razumije iz religijske perspektive? Autori su uspostavljali vezu između modernizacije i sekularizacije društva, ali su mnogi primjeri opovrgavali tu tezu. Ako uzmemo za primjer Japan, koji je jedna od najrazvijenijih država svijeta, ali je i dalje kao društvo izrazito konzervativan, onda se teza o modernizaciji i sekularizaciji ne može primijeniti kao općevažeća. Tačno je da je progres nauke i tehnologije osnažio antropocentrično shvatanje svijeta koje je uglavnom lišeno magičnosti, začaranosti, za razliku od teocentrične, metafizičke slike svijeta, koja se zasniva na Svetom, transcendentnom, onostranom i onom što je izvan čovjekovoga iskustva. Habermas govori o postmetafizičkom mišljenju i promišljanju svijeta. U sekularnom društvu postavljaju se nova pitanja o abortusu, eutanaziji, bioetičkim pitanjima, reproduktivnoj medicini itd., na koja nema jasnih odgovora.

Pojava političkih i društvenih promjena u muslimanskim zemljama, koje su pojednostavljeno često definirane kao pojava “političkog” islama, te snaženje religijskih uvjerenja u većini suvremenih društava kreiralo je krizu pitanja pogleda na vjeru među sekularistima. Ako modernist više ne implicira sekularni pogled na svijet, sekularizam sam po sebi u skladu s definicijama ne može proizvesti vrijednosti mimo indiferentne tolerancije, istodobno sekularizirana teologija ne može adekvatno odgovoriti na nove društvene pojave; kakvu onda ulogu imaju vjerska uvjerenja u našem vremenu i mogu li ona utjecati na etičke poglede u sekulariziranom društvu?

Habermas smatra da građani u sekularnom društvu moraju biti otvoreni prema religijskom utjecaju budući da je zapadna kultura ukorijenjena u judeo-kršćanskim vrijednostima. To potvrđuju primjeri značajnih osoba koje su obnašale visoke javne službe u sekularnim sistemima. Nakon što je okončao mandat premijera, Tony Blar je prihvatio katoličanstvo i osnovao Fondaciju za vjeru kako bi razvijao religijsku pismenost jer se “moderni svijet ne može razumjeti ako se ne razumije važnost vjere”. Sve je više glasova u Evropi koji potiču na dijalog s religijom, a svaki govor o religiji podrazumijeva govor o moralu i etici.

            Postoji opća saglasnost da svijet prolazi kroz krize. Evo kako su sudionici Parlamenta svjetskih religija u Čikagu 1993. u Deklaraciji o svjetskoj etici dramatično započeli tekst Deklaracije:

“Svijet je u agoniji. Agonija zahvaća sve takvom brzinom da se osjećamo prisiljeni ukazati na oblike u kojima se javlja kako bi svima bila jasna dubina naše zabrinutosti. Mir nam izmiče – planet se razara – susjedi žive u strahu jedni od drugih, žene i muškarci međusobno se otuđuju – djeca umiru! To je užasno! Osuđujemo zloupotrebu ekosistema naše Zemlje. Osuđujemo bijedu koja guši životne mogućnosti, glad koja iscrpljuje ljudsko tijelo, gospodarske nejednakosti koje prijete uništenjem tolikih obitelji.

Osuđujemo društvene poremećaje nacija, nepoštivanje pravde koje potiskuje građane na rub društva, anarhiju koja se uvlači u naše zajednice, besmisleno umiranje djece uslijed nasilja. Posebno osuđujemo agresiju i mržnju u ime religije.

Ta agonija nije nužna. Nije nužna jer već postoji temelj za etiku. Ta etika pruža mogućnost za bolji individualni i svjetski poredak i oslobađa čovjeka iz očajnog stanja, a društvo iz kaosa. Mi smo žene i muškarci koji prihvaćamo zapovijedi i praksu svjetskih religija. Tvrdimo da se u učenjima religija nalazi zajednički sustav sržnih vrijednosti i da one čine temelj svjetske etike. Tvrdimo da je ta istina već poznata, ali da je moramo živjeti u svom srcu i u svom djelovanju. Tvrdimo da postoje neopozive i bezuvjetne norme za sva područja života, za obitelji i zajednice, za rase, za nacije i religije. Već postoje prastare smjernice za ljudsko ponašanje koje se mogu naći u učenjima svjetskih religija i koje su uvjet za održavanje svjetskog poretka.

Izjavljujemo:

ovisni smo jedni o drugima. Svaki od nas ovisi o dobrobiti cjeline. Zato poštujemo zajedništvo Živih bića – ljudi, životinja i biljaka – te se brinemo za očuvanje Zemlje, zraka, vode i tla. Za sve što činimo snosimo individualnu odgovornost. Sve naše odluke, akcije i propusti imaju posljedice. Prema drugima treba da postupamo onako kako želimo da oni postupaju prema nama. Obvezujemo se da ćemo poštivati život i njegovo dostojanstvo, svaku individualnost i različitost i da će naši postupci prema svakoj osobi bez iznimke biti humani. Treba da vježbamo strpljivost i susretljivost. Treba da budemo kadri oprostiti, učeći na prošlosti.

Nikada ne smijemo dopustiti da nas zarobe sjećanja prožeta mržnjom. Otvarajući svoja srca jedni za druge, treba da prevladamo uskogrudna prepiranja da bi se moglo ostvariti svjetsko zajedništvo i da bi se mogla njegovati kultura solidarnosti i povezanosti.

Ljudski rod smatramo svojom obitelji. Treba da nastojimo biti ljubazni i velikodušni jedni prema drugima. Ne smijemo živjeti samo za sebe, nego treba da služimo i drugima, ne zaboravljajući nikada djecu, patnike, invalide, izbjeglice i osamljene.

Ni s jednim čovjekom ne smijemo postupati kao s građaninom drugoga reda, niti itko smije biti izrabljivan.

Medu ženama i muškarcima treba vladati ravnopravno partnerstvo. Nipošto ne smijemo provoditi seksualni nemoral. Treba da napustimo sve oblike dominacije i zloupotrebe.

Obvezujemo se da ćemo njegovati i prakticirati kulturu nenasilja, međusobnog poštivanja, pravde i mira. Nećemo drugoga čovjeka izrabljivati, škoditi mu, mučiti ga ili ubijati. Odbacit ćemo nasilje kao sredstvo za brisanje razlika.

Treba da težimo za pravednim društvenim i ekonomskim poretkom u kojem svatko ima jednaku šansu da postigne puni domet svojih mogućnosti kao ljudsko biće.

Treba da govorimo istinu i prema njoj se ravnamo, postupajući pravedno i sa suosjećanjem prema svakome.

Treba da izbjegavamo predrasude i mržnju.

Ne smijemo krasti. Treba da prevladamo bolesnu težnju za vlašću, za isticanjem, za novcem i trošenjem materijalnih dobara jer samo tako možemo stvoriti pravedan i miran svijet.

Zemlja se ne može promijeniti nabolje ako se prije toga ne promijeni svijest pojedinaca.

Čvrsto obećavamo da ćemo razvijati svoju sposobnost zapažanja, disciplinirajući svoj duh pomoću meditacije, molitve i pozitivnog razmišljanja.

Bez rizika i spremnosti na žrtvu nema temeljite promjene u našoj situaciji.

Stoga se obvezujemo na obdržavanje ove svjetske etike, na međusobno razumijevanje, na način života koji je socijalno usmjeren, koji njeguje mir i koji se prijateljski odnosi prema prirodi.

Pozivamo sve ljude, bili oni religiozni ili ne, da čine isto.” (http://etos.ba/dok/1435352393.pdf)

Kako iz muslimanske perspektive razumijemo ovo pitanje?

Postoji puno komparativnih studija o monoteističkim religijama u kojima se posebno analiziraju teološki apsekti sličnosti i razlike i nastoje predstaviti razlozi koji osporavaju mogućnosti teološkog prihvatanja i saglasnosti o najvažnijim pitanjima koja predstavljaju sržna učenja monoteizma, posebno učenje o Uzvišenom Bogu.

Teme o krizi religijskog identiteta dominiraju u raspravama u mnogim djelima u Evropi. Teško je imati uvid u stvarno stanje religijskog identiteta u zemljama u kojima postoji zakon o službenim religijama. Ako o teološkim pitanjima postoji puno neslaganja i razilaženja možemo sa sigurnošću tvrditi da postoji visok nivo suglasnosti o najvažnijim etičkim pitanjima u monotesitičkim učenjima o moralu i etici. Možemo za primjer uzeti Hans Kungovu usporedbu monoteističkih religija u kojoj naglašava da je za islam značajno da je poslanička religija, isto kao što su judaizam i kršćanstvo, i da im je zajedničko da se razlikuju od indijske mistike i kineskih religijskih mudrosti. To znači da se s jedne strane razlikuju od hinduizma i budizma i s druge od konfučijanizma i daoizma. U islamu je, kao i u judaizmu i kršćanstvu, inicijativu preuzeo Jedini Bog, s Kojim ljudska bića nisu jedno – ni po naravi niti u bilo kojem smislu. U poslaničkim religijama ljudska bića stoje i djeluju „pred“ Bogom Koji sve zna, vidi, čuje, Živim Bogom Koji sve zna, tajno i javno. Ljudi u takvom odnosu imaju mogućnost da se povjere Bogu u iskrenoj vjeri, a islam je snažno zasnovan na vjerovanju u Boga, eshatologiju, ljudsku odgovornost za vlastita djelovanja. Vjera je u islamu snažan temelj za odgovorno djelovanje i izražavanje, traganje za "mjerom" između odgovornosti i izvršavanja dužnosti.

Specifičnost pristupa u razumijevanju svijeta u poslaničkim religijama u odnosu na neposlaničke religije može biti prikazana na način da je npr. u Indiji temeljni religiozni osjećaj misticizam sjedinjenja s bogom, a u Kini harmonična uređenost svijeta, u islamu i našem razumijevanju svijeta, ako se izrazimo metaforički, ljudska bića i Bog stoje na "suprotnim" stranama. Zato je u islamu kao i u drugim dvjema monoteističkim religijama religija očit pristup neke vrste konfrontacije Uzvišenoga Boga i ljudskih bića koje je stvorio. Ta vrsta konfrontacije, ili kako neki definiraju u judaizmu ''hrvanja'' čovjeka s Bogom, u islamu se uz pomoć Božije Riječi objavljene ljudima i uz pomoć čovjekovoga vjerovanja u Jedinog Boga, razvila u religiju u kojoj se odvija odnos razgovora s Bogom.

Sukladno Kungovom razumijevanju monoteističkih religija, zajedničke vrijednosti islama s judaizmom i kršćanstvom mogu se sažeti u sljedećim stavovima:

- Islam je religija objave, u kojoj je Božija Riječ data u konačnoj formi; u obaveznoj i normativnoj formi zapisana je u Kur'anu;

- Islam je religija koja na svijet gleda, promatra ga i razmišlja u historijskom smislu, ne u mitološkim krugovima, nego s razumijevanjem da historijsko događanje ima značaj i smisao. To znači da su život i historija počeli s Božijim stvaranjem, usmjereni su ka svojem koncu, nakon što ih Bog okonča;

- Islam je etično usmjerena religija, koja isto kao judaizam i kršćanstvo prihvata temeljnu etiku elementarne ljudskosti, utemeljene na Božiji Riječi i Volji;

Temeljno značenje za zajedničko življenje muslimana, jevreja i kršćana jeste činjenica da je i u islamu Bog zagovornik ljudskog roda, pravog čovječanstva. U Kur'anu nema bezličnih zakona, nego su to Božiji zahtjevi, jer sve je izrečeno i kazano u ime Milostivog i Samilosnog Boga. Neizbježni zahtjevi upućeni čovjeku, najprije oblikovani i formulirani za Israelćane u Deset zapovijedi, odnosno Dekalogu, neizostavni su za etiku čovječanstva. Kršćanstvo ih je bukvalno preuzelo, s izuzetkom praznične subote, navodi Kung.

Krajem mekanskog perioda i Kur'an navodi najvažnije etičke obaveze, u kojima se oslikavaju značajne povezanosti i usporedbe s Deset zapovijedi judaizma, naravno bez obredne subote. Na osnovu navedenega može se govoriti o zajedničkom etičkom okviru poslaničkih religija koje bi mogle dati historijski doprinos globalnoj etici koja se danas razvija.

Piše: Nedžad Grabus 

Iz knjige: Na putu dijaloga i umjerenosti