Nastanak djela potaknuli su, s jedne strane, Dalaj Lama, i s druge, princ Ghazi bin Muhammad bin Talal, autor Otvorenog pisma, koje je u oktobru 2007. godine potpisalo 138 muslimanskih učenjaka, a koje je potaknulo historijski globalni mirovni pokret između muslimana i kršćana (vidjeti: www.acommonword.com). Dakle, knjiga je napisana kao nastavak iste inicijative i vrsta je protezanja globalnog napora na uspostavi boljeg dijaloga i razumijevanja između islama i budizma. Usprkos brojnim nepomirljivim i nepremostivim doktrinarnim, teološkim, juridičkim i drugim različitostima koje jamačno postoje između ove dvije religijske tradicije, Reza Shah Kazemi istinski vjeruje da tekstovi smireni između dvaju korica ove knjige mogu omogućiti objema zajednicama da respektiraju jedna drugu, ne samo kao ljudska bića općenito već napose kao muslimani i budisti, temeljeći ujedno svoja stajališta na normativnim učenjima islama i budizma i ističući važne sličnosti i usporedbe između ove dvije religije, a napose sljedeće:

1) vjerovanje u Vrhovnu Istinu (al-Haqq), Koja je jednako tako Apsolutna Istina i Apsolutna Zbilja, te Izvor milosti i Vođstva ljudskim bićima;

2) vjerovanje da je svaka duša odgovorna prema principu pravde na onom svijetu i da je ovaj princip duboko ukorijenjen u samoj naravi Apsolutne Zbilje;

3) vjerovanje u kategorički moralni imperativ pokazivanja samilosti i sažaljenja prema svakom, ukoliko nije u središnjim kozmogonijskim i eshatološkim funkcijama milosti;

4) vjerovanje da su ljudska bića u stanju posjedovati nadracionalnu spoznaju, izvorište spasenja na onom i prosvjetljenja u ovom svijetu;

5) vjerovanje u mogućnost nepovredivog stanja za ljudska bića, te da bi sve trebalo težiti ovom stanju nepovredivosti;

6) vjerovanje u efikasnost i nužnost duhovne prakse: bilo da je ovo poprimilo oblik usrdne molitve, kontemplativne meditacije, ili metodske invokacije (zazivanja);

7) vjerovanje u nužnost odvajanja od ovog svijeta, od ega i njegovih strastvenih želja.

Uostalom, djelo predstavlja jedan od prvih pokušaja znanstvene usporedbe između budizma kao takvog i islama u našem modernom razdoblju, i ova vrsta učenosti, napose perzijsko-sanskrtske učenosti, jeste prijeko potrebni skriti link u lancu intelektualne historije čovječanstva danas. U skladu s time kraljevska Aal Bayt fondacija za islamsku misao u Jordanu pokrenula inicijativu u septembru 2007. godine da se formulira muslimanski odgovor na unekoliko kontroverzno predavanje aktualnog pape Benedikta XVI u Regensburgu, a spomenuti princ je upravo i autor Otvorenog pisma. Ova knjiga je drugo poglavlje te iste inicijative, dakle nastavak A Common Word (zajedničke riječi) kao Common Ground (dodirne tačke), tj. propitivanje islamskih sličnosti s budističkim učenjima. Otuda, autor nema dvojbe kod priznanja da postoje brojne temeljne različitosti, čak nepremostivi jazovi, koji odjeljuju islam i budizam – započinjući ključnim pitanjem o tome da li se budizam može nazvati teističkom religijom, ili, uopće, religijom. Knjiga je ujedno pokušaj uspostave boljeg razumijevanja središnjih budističkih principa u svjetlu islamske duhovnosti koji raskrivaju značajne dodirne tačke među njima.

Naravno, vidno je istaknuta distinkcija između doktrinarnog učenja (‘aqīda) i njegove spiritualne mudrosti (ma‘rifa), koja je u tješnjoj vezi s kontemplacijom, pročišćenjem ljudskih srca i mističkim dimenzijama kojima obje religijske tradicije streme. Otuda u knjizi dubleti poput: Dhmarma – al-Haqq, Karunā – Rahmah, Shūnya – Shahāda, Anicca – Zuhd, Tanhā – hawā, anattā – fanā’, koji su više analogni prije nego identični pojmovi. Također, vrlo važno naglašavanje, knjiga razvija inkluzivnije razumijevanje pojma Ahl al-Kitāb (sljedbenika Knjige, koji su pored muslimana tradicionalno uključivali Jevreje i kršćane, kao i sabejce i zoroastrijce). Stoga se zagovaratelji ove otvorenije interpretacije Ahl al-Kitāba oslanjaju na kur’anski ajet (87, 19), koji ukazuje na izvore vođstva u ranijim knjigama (suhuf al-ūlā), kao i ranije narode (26, 196) (zubur al-awwalīn, tj. svete tekstove). Ovaj izraz pomalja se na nekoliko mjesta u Kur’anu: 35, 25; 3, 184; 16, 44; i 54, 52, gdje je uvijek riječ o svetim tekstovima manjeg značaja u usporedbi s Tevratom, Biblijom i Kur’anom, i iz čega izvodimo zaključak da je riječ o odobravanju ukoliko već ne iskazivanju štovanja, prije negoli kur’anskog ukazivanju na pogrešne svete tekstove, iz čega postaje jasno da pojam Ahl al-Kitāba, tj. sljedbenika Knjige (buchreligionen) nije ograničen samo na Jevreje i kršćane. Dodatni razlog posvješćivanja ovoga inkluzivnijeg razumijevanja jeste sljedeći nalaz: 2010. godine je barem 80 procenata svjetske populacije od 6,7 milijardi pripadalo četirima najbrojnijim svjetskim religijama. Dakle, četiri od pet ljudi na planeti Zemlji su kršćani (32 procenta), ili muslimani (23 procenta), ili hindui (14 procenata), ili pak budisti (12 procenata).

Konačno, kroz tri središnja poglavlja: 1. Postavljanje scene; 2. Jedinstvo: najveći zajednički nazivnik; 3. Etika suzdržanosti i samilosti; Epilog: Dodirne tačke svetosti; Buddha u Kur’anu? šejha Hamze Yusufa; Biografije autora i Bibliografiju, ova knjiga nastoji pomoći muslimanima da shvate budizam kao istinsku religiju ili Dīn, a budistima da shvate islam kao autentičnu Dharmu, te da postanu jedni drugima bliži u uzajamnom razumijevanju, uvažavanju i suosjećanju, jer ona uistinu ilustrira suštinski cilj i A Common Word inicijative i sadašnjeg projekta Common Ground (vidjeti napose: Miroslav Volf, Ghazi bin Muhammad, Melissa Yarrington (eds.), A Common Word – Muslims and Christians on Loving God and Neighbor, Grand Rapids, Michigan/Cambridge UK: William B. Eerdmans, 2010.):

slaviti istinsku različitost ljudskog roda, uz duboku vjeru i uvjerenje da muslimani koji žive s budistima od Amerike do Malezije mogu se okoristiti kroz ovu vrstu učenosti i inkluzivnije razumijevanje milosti, saosjećanja, mudrosti i uzajamnog uvažavanja koje islam i budizam dijele, te da istinski mogu poslužiti na korist i dobrobit ljudskog roda u cijelosti.

 

Autor: Nevad KAHTERAN 

Glasnik br. 1-2, 2012