Svrha izdvajanja sadekatu-l-fitra naglašena je u predanju koje bilježi Ibn Madže od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., da je rekao: „Poslanik, a.s., je odredio da se daje zekatu-l-fitr kako bi se očistio post od suvišnog i ružnog govora i da bi se nahranili siromasi.“ (Ibn Madže, hadis br. 1827) U nastojanju da ispune sve ramazanske propise i zasluže najveću nagradu kod Uzvišenog Allaha, dž.š., među muslimanima u Bosni i Hercegovini su se kroz stoljeća iskristalizirale kategorije osoba kojima se udjeljivao i još uvijek udjeljuje zekat i sadekatu-l-fitr. To su nezaposlene i siromašne muslimanke i muslimani koji nemaju stalnih mjesečnih ili godišnjih prihoda i koji jedva sastavljaju kraj s krajem, te hronično i teško bolesni, slijepe osobe i invalidi. Najčešće se vitre daju starijim neudatim ženama bez evlada (djece) o kojima se nema ko brinuti. Ukoliko u jednom mjestu nema takvih osoba vitre im se šalju u drugo mjesto. Činilo se to zbog toga što se vjerovalo da će se tako na najbolji način ispuniti obaveza. 

Dodatni uslov koji se postavljao za osobu kojoj se daje sadekatu-l-fitr, a koji direktno nije spomenut u temljenim izvorima islama, jeste da ta osoba klanja propisane namaze. Među muslimanima u okolini Travnika i danas se govori da se vitre ne daju osobama koje ne znaju klanjati. Dva su razloga zbog kojeg je klanjanje namaza uvršteno u uslove za osobu kojoj se daju vitre. Prvo, klanjanje propisanih namaza glavna je odlika pravnih muslimana, pa su oni koji su udjeljivali sadekatu-l-fitr na taj način znali da njihova sredstva idu u prave ruke. Drugi razlog je rašireno narodno vjerovanje prema kojem će osoba kojoj se daje sadekatu-l-fitr taj vjerski prilog na neki način „otklanjati“. U različitim mjestima, različito se tumači šta znači „otklanjati vitre“. Tako u Lukavcu smatraju da „otklanjati vitre“ znači da je siromašna osoba koja klanja namaz zaslužnija da joj se dadnu vitre jer će ih ona vremenom „otklanjati“, dok u Biljanskoj regiji vjeruju da „otklanjati vitre“ znači da će osoba kojoj se dadnu vitre svake noći klanjati vitr namaz. Iako oba pomenuta mišljenja predstavljaju vrijedan pokušaj da se protumači značenje terminā: „otklanjati“ i „vitre“, čini se da je značenje sintagme „otklanjati vitre“ mnogo dublje i kompleksnije, te da podrazumijeva protuuslugu ili neki vid zahvalnosti osobe koja je primila vitre prema osobi koja joj ih je dala.

„Otklanjati vitre“

Nakon jednog od zajedničkih namaza koji su klanjali u džamiji u Maoči mladom imamu je prišao jedan džematlija i upitao ga da li će on „otklanjati vitre“? Imam ga zamolio da mu objasni o čemu se tu radi, a džematlija mu je odgovorio da će osoba kojoj se daje sadekatu-l-fitr, u Maoči su to uglavnom starije žene, za osobu koja joj ga je dala klanjati neki namaz. Slično narodno vjerovanje zabilježili smo u okolini Mostara, Novog Travnika i brojnih drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. 

U Lišnji, opština Prnjavor, vjeruje se da će osoba kojoj se daje sadekatul-fitr „otklanjati“ neki namaz za osobu koja joj je vitre dala čime se ta osoba, na izvjestan način, oslobađa od klanjanja namaza. Davanjem sadekatu-l-fitra, odnosno ispunjavanjem ibadeta kojima su samo oni zaduženi, imućni muslimani tako, neutemeljno, prenose svoju obavezu klanjanja namaza na pobožne siromahe kojima su učinili dobro. To se posebno može razaznati iz zgode koja se dogodila u Kalesiji, a koju su nam kazivali uposlenici Medžlisa IZ u ovom gradu. Prije neku godinu ušao je neki čovjek u prostorije Medžlisa IZ u Kalesiji kako bi dao sadekatu-l-fitr. Izvadio je 20 KM i dao ih službeniku Medžlisa navodeći imena osoba za koje daje vitre. Službenik mu je uredno dao kupone Bejtu-l-mala Islamske zajednice u istoj protuvrijednosti i zamolio Allaha, dž.š., da mu primi njegovo dobro djelo. Dok mu je davao kupone, čovjek mu reče zašto ga ne pita kako mu je ime? Službenik mu odgovori da Allah, dž.š., zna njegovo ime. Čovjek ga, međutim, dalje nastavi pitati pa kako onda misli „otklanjati vitre“ sugerirajući s tim da je imam za njega i one za koje je dao vitre dužan klanjati neke namaze. 

Vitre su se „otklanjavale“ i u Blagaju. Prema tumačenju tamošnje uleme to je značilo da će osoba koja je primila vitre klanjati dva rekata dobrovoljnog namaza i zamoliti Allaha, dž.š., da podari svako dobro osobi koja joj je dala vitre. Slično tumačenje ovog običaja rašireno je i u okolini Kaknja. 

Još uvijek prisutno narodno vjerovanje prema kojem je osoba koja prima sadekatu-l-fitr dužna „otklanjati vitre“ ponegdje se pretvorilo u neželjenu realnost. Naime, neki ljudi i žene u instituciji sadekatu-l-fitra vidjeli su dobru priliku za zaradu pa su počeli obilaziti pojedina sela u određenim krajevima Bosne i Hercegovine tražeći sadekatu-l-fitr i nudeći zauzvrat da će onima koji im dadnu vitre otklanjati njihove namaze. Naravno, ko i površno poznaje islamske propise zna da osoba koja prima sadekatu-l-fitr, osim dove, nije ništa dužna prema osobi koja joj je dala vitre, a pogotovo nije dužna klanjati namaze za tu osobu. S druge strane, osobe koje traže da im se na ovakav način „otklanjaju vitre“ trebali bi znati da svojim dobrovoljnim prilogom ne mogu kupiti tuđa dobra djela i namaze, pa makar oni prilikom davanja sadekatu-l-fitra to i uslovljavali.

Vitre i dobra sudbina

Vremenom se među muslimani u Bosni i Hercegovini razvilo lijepo vjerovanje povezano sa davanjem sadake općenito i sadekatu-l-fitra posebno. Radi se o vjerovanju prema kojem dijeljenje sadake otklanja nesreću i donosi lijepu sudbinu. Takvo vjerovanje utemeljeno je na brojnim ajetima i hadisima koji govore o vrijednosti dijeljenja sadake. Et-Tirmizi, naprimjer, bilježi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Uistinu, sadaka gasi srdžbu Gospodara i (od čovjeka) otklanja prijeku smrt.“ (Et-Tirmizi, hadis br. 658.) Shodno ovom hadisu među Bošnjacima je raširena uzrečica „Sadaka ga sačuvala.“, koja se izgovara kada se čuje da je neko čudesno izbjegao smrt. U okolini Srebrenika i Lukavca rašireno je vjerovanje, ako neko bude imao dobru i berićetnu godinu nakon što određenoj osobi dadne sadekatu-l-fitr, da je to zbog toga što je baš toj osobi dao vitre, pa nastoji istoj osobi ponovo dati vitre i slijedećeg ramazana. Ljudi, naravno, međusobno pričaju o tome te i oni koji nisu davali toj osobi, potrude se da joj i oni dadnu vitre čak i ako to zahtijeva dugo putovanje iz jednog mjesta u drugo. Tako se pročuje za neke osobe da je njima dobro dati vitre, pa ljudi iz udaljenih krajeva dolaze da to učine. Pogledaju li se preporuke Allahovog Poslanika, a.s., brzo će se saznati da takva praksa nije u skladu sa njegovim Sunnetom, jer je Vjerovjesnik, a.s., govorio da je sadaku najbolje podijeliti među najbližim članovima rodbinske zajednice i komšiluka. Muslim bilježi od Džabira, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „Dijeljenje počni od sebe, pa ako nešto ostane, udijeli svojoj porodici, ako i preko toga ostane imovine, onda udijeli svojoj bližnjoj rodbini. Ako i poslije toga bude viška imovine, udijeli ga ovako i ovako: ispred sebe, te desno i lijevo od sebe.“ (Muslim, hadis br. 997)

Dva primjera za ibret

Udaljavanje od tradicije Allahovog Poslanika, a.s., i davanje sadekatu-l-fitra osobama za koje se među narodom pročuje da im treba davati u nekim slučajevima može rezultirati krajnostima od kojih ćemo u ovom tekstu spomenuti dvije. U Mostaru se zekat i sadekatu-l-fitr davao istim pobožnim ženama džematlijkama. Prije nekoliko godina, kada se završio ramazan jedna od tih žena kojima se davao sadekatu-l-fitr pojavila se u banci gdje je oročila 20.000 KM. Drugi primjer desio se u srednjoj Bosni. Pobožna žena kojoj su svi donosili vitre, nakon ramazana donirala je 3.000 KM za izgradnju džamije upisavši se na taj način među njene vakife. 

Bošnjaci između fetve o izdavanju sadekatu-l-fitra u Bejtu-l-mal i lokalne tradicije

Da bi se izbjegle ovakve situacije potrebno je poštovati preporuke Vjerovjesnika, a.s., i, na temelju njih, fetvu reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini dr. Huseina Kavazovića. U važećoj i obavezujućoj fetvi o zekatu i sadekatu-l-fitru stoji: „Na temelju Kur’ana i Sunneta, u svojstvu poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini po ovlastima iz menšure, po kojoj su muslimani u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, te Bošnjaci izvan domovine članovi jedne Zajednice, obznanjujem da je izdvajanje zekata i sadekatu-l-fitra u fond Bejtu-l-mal Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obaveza (farz) svakog muslimana i muslimanke, proistekla iz Kur’ana, Sunneta i idžma’a (koncenzusa) naše Zajednice. U tim sredstvima je pravo siromaha i slabih, te pravo ispunjavanja potreba očuvanja, funkcioniranja i unaprjeđenja rada institucija i ustanova Islamske zajednice, koje iziskuju vrijeme i mjesto.“ (IIN Preporod, br. 11/1093, od 1. juna 2017., str. 15.) Kako su fetve sa sličnom pravnom odredbom vjerski autoriteti u Bosni i Hercegovini donosili i ranije proteklih desetljeća zaživjela je tradicija davanja zekata i sadekatu-l-fitra u fond Bejtu-l-mal. U Čapljini, naprimjer, muslimani u gradskoj sredini uglavnom uplaćuju svoje vjerske priloge u Bejtul-mal. Međutim, uporedo sa davanjem u Bejtu-l-mal muslimani su, pogotovo u ruralnim sredinama, zadržali praksu davanja sadekatu-l-fitra siromasima i potrebnim u svojim lokalnim zajednicama. Kako bi postupili po fetvi uvaženog reisu-l-uleme, a u isto vrijeme pomogli i svoju siromašnu rodbinu i komšije, muslimani u okolini Prozora, Travnika, Zenice, Bugojna, Donjeg Vakufa, Jajca, Modriče i većine drugih mjesta u Bosni i Hercegovini jedan dio sadekatu-l-fitra daju u Bejtu-l-mal, a drugi dio siromasima. Možda je najbolji primjer na koji način ispuniti propis iz fetve o zekatu, a da se u isto vrijeme ne prestaje sa lokalnom tradicijom, onaj zabilježen u Lukavcu i Prnjavoru gdje imućnije osobe udjeljuju sadekatu-l-fitr i u fond Bejtu-l-mal i siromasima, da ne uskraćuju ni jednima ni drugima. Kako je iznos sadekatu-l-fitra simboličan i iznosi minimalno tek 7 KM po osobi koji se uplaćuju na godišnjem novu, jasno je da je većina onih koji su dužni da to i učine. 

Dova za one koji daju vitre u Bejtu-l-mal

Vidjeli smo kako davanje zekata i sadekatu-l-fitra nije jednosmjeran odnos koji podrazumijeva samo relaciju imućni-siromašni, nego se radi o interaktivnom odnosu u kojem se i od onoga ko prima ove vjerske priloge zahtijeva da uči dovu i moli Boga, dž.š., za svog dobročinitelja. Zapravo, učenje dove za one koji daju zekat i sadekatu-l-fitr utemeljeno je na jasnom kur'anskom tekstu. Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. – A Allah sve čuje i sve zna.“ (Et – Tevbe, 103) Da bi odgovorili na dobročinstvo koje im se čini siromašni muslimani su ranije „otklanjavali vitre“, odnosno molili se za one koji su im ih dali. Sada kada se zekat i sadekatu-l-fitr daju u fond Bejtu-l-mal službenici Islamske zajednice koji rade na prikupljanju zekata i sadekatu-l-fitra dužni su, ne samo kako je to kod nas uobičajeno da kažu „kabul olsun“ (Bog neka ti primi) nego da čak uzmu i imena osoba za koje im se daje sadekatu-l-fitr, kako je to tražio džematlija u Kalesiji, i za svakog od njih prouče dovu da mu Allah primi dobro djelo, uputi ga na Pravi put, podari mu zdravlja i sreće, smiluje se njegovoj djeci i roditeljima i sl. Takva dova će ih, kako Kur'an kaže, smiriti i neće o obavezi zekata i sadekatu-l-fitra ružno govoriti. U vezi s ovim, u Lišnji, opština Prnjavor, razvila se lijepa praksa. Naime, običaj je u ovom mjestu pred kraj ramazana, za 27. noć ili kada se klanja zadnja teravija, da se nakon namaza prouči dova za sve one koji su zekat i sadekatu-l-fitr dali za Bejtu-l-mal Islamske zajednice. Imam uči dovu za bereket i dobro svojih džematlija dok oni izgovaraju „amin“. Ima li ljepšeg načina za popularizaciju akcije davanja zekata i sadekatu-l-fitra u fond Bejtu-l-mal od ovog? 

 

Autor: Elvir Duranović