Prema zvaničnim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, izvan Bosne i Hercegovine danas živi oko 1,350.000 građana bosanskohercegovačkog porijekla. Od tog broja jednu trećinu čine djeca i omladina starosne dobi do 19 godina. Upravo ovaj segment iseljeničke populacije je kroz procese integracije posebno izložen asimiliaciji u zemljama svog novog domicila. Važnu ulogu naspram tih procesa u očuvanju vlastite kulture i jezika ima kvalitetno organiziranje dopunske nastave na maternjem jeziku i pismu.

Imajući to u vidu, organizirane su dopunske škole koje obično djeluju u okviru udruženja i klubova bh. dijaspore, a posebno pri vjerskim zajednicama. U nekim državama izučavanje vlastitog jezika i kulture omogućeno je putem izborne nastave u okviru redovnog obrazovnog sistema osnovnih i srednjih škola zemalja domaćina.

Dosada je istraživanje fenomena bosanske dopunske škole i upoznavanje javnosti s dometima ove vrste konitnuiranog obrazovanja bilo prilično skromno. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u Sarajevu (www.mhrr.gov.ba) maja mjeseca 2008. godine objavilo izvještaj pod naslovom „Dopunsko obrazovanje djece u iseljeništvu“ koji pruža kakva-takva saznanja o ostvarenim dostignućima i teškoćama na koje bh. dijaspotra nailazi kada je u pitanju ovaj vid održavanja veze s domovinom što ustvari i jeste funkcija izučavanja bosanskog jezika i izgradnja svijesti o kulturnoj baštini te upoznavanje s drugim temama vezanim za očuvanje identiteta i svijesti o pripadnosti jednoj zemlji i njenoj kulturi. Kao polazište ovoga dokumenta poslužila je Konvencija UNESCO-a o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja koja je stupila na snagu 2006. godine a Bosna i Hercegovina ju je ratificirala 27. 01. 2009. godine.

 

Ova Konvencija, kako je navedeno u članu 101 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (sklopljenom između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine u junu mjesecu 2008. godine), je dokumenat na čijem implementiranju su se dvije strane obavezala da će sarađivati.

Inače, među ciljevima Koncvencije između ostalog su:

  1. a) zaštita i promocija raznolikosti kulturnih izražaja,
  2. b) stvaranje uvjeta za unapređenje kultura i njihovo slobodno međusobno djelovanje na uzajamno koristan način,
  3. c) podsticanje dijaloga između kultura, u cilju osiguranja širih i uravnoteženih kulturnih razmjena u svijetu u korist međukulturnog poštovanja i kulture mira,
  4. d) njegovanje interkulturalnosti radi razvijanja međusobnog kulturnog djelovanja u duhu izgradnje mostova među narodima,
  5. e) promocija poštivanja raznolikosti kulturnih izraza i podizanje svijesti o njezinoj vrijednosti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini,
  6. f) potvrđivanje važnosti povezanosti kulture i razvoja za sve države, osobito države u razvoju, te podrška aktivnosti koje se poduzimaju na nacionalnoj i međunarodnoj razini za priznavanje stvarne vrijednosti ove povezanosti,
  7. g) priznanje specifičnosti prirode kulturnih djelatnosti, proizvoda i usluga kao nositelja identiteta, vrijednosti i značenja,
  8. h) potvrđivanje suverenog prava država da zadrže, usvajaju i provode politike i mjere koje smatraju prikladnim za zaštitu i promociju raznolikosti kulturnih izraza na svojoj teritoriji te jačanje međusobne saradnje i solidarnosti u duhu partnerstva, posebno u cilju povećanja sposobnosti zemalja u razvoju da zaštite i promoviraju raznolikosti kulturnih izražaja.

Među načelima kojima su se rukovodili kreatori Konvencije je i načelo jednakog dostojanstva i poštivanja svih kultura te komplementarnosti ekonomskih i kulturnih aspekata razvoja. S obzirom da je kultura jedan od pokretača razvoja a kulturni aspekti razvoja podjednako važni kao i privredni, pojedinci i narodi imaju osnovno pravo u njima sudjelovati i uživati.

Primjena Konvencije o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja (2006) dobila je dodatni podsticaj i u vezi s realizacijom Milenijskih razvojnih ciljeva Ujedinjenih nacija. Naime, evropski komesar za razvoj Andris Piebalgs nedavno je u ime Evropske unije potpisao sporazum sa UNESCO-om, kojim se pruža konkretna podrška razvoju kulturnog sektora u manje razvijenim zemljama pod motom da je „kultura ključni faktor da se osigura održiv i human ekonomski razvoj“.

Konvencija za zaštitu i promociju raznolikosti kulturnih izraza je, dakle, koristan međunarodni normativni instrument kojim se utvrđuju smjernice i nudi okvir za sprovođenje kulturne politike koja u sebi sadrži prava društvenih zajednica da u okviru postulata o zaštite i promocije kulturnih raznolikosti mogu njegovati vlastiti kulturni i jezički izraz.

U spomenutom izvještaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, koji se poziva na smjernice ove Konvencije, prezentirana su sljedeća saznanja:

Skoro da nema zemlje u kojoj žive pripadnici bh. dijaspore a da u njoj nema neka vrsta bosanske dopunske škole. Tako od 1993. godine u kontinuitetu djeluje Bosanska dopunska škola u Berlinu. Nastava se u školskoj 2004/2005. izvodila na 17 različitih lokacija. U ljeto 2006. godine počela je s radom Mala bosanska škola u Frankfurtu. Dopunska nstava za učenike bh. dijaspore u Hamburgu odvija se u sastavu njemačkih redovnih škola. Slično je i u drugim gradovima Savezne Republike Njemačke. U Štutgartu je 15. maja 2012. godine osnovan Savez bosanskih dopunskih škola u SR Njemačkoj, za čijeg predsjednika je izabran Haris Halilović. Za članove Upravnog odbora birani su Fatmira Babić, Samira Islamović, Hazim Pjanić, Alisa Omerović, Senada Herak-Nuić, Elvedina Gerun-Fazlić, Samir Talić, Muhamed Aganović i Haris Halilović. Očekuje se da će ovaj Savez doprinijeti poboljšanju statusa bosanskih dopunskih škola u Njemačkoj i da će uspjeti uspostaviti plodotvornu saradnju s odgovarajućim ustanovama i stručnjacima u BiH.

Smatra se da u Velikoj Britaniji živi oko 10.000 bh. građana. Prva Bosnaska dopunska škola počela s je s radom 1995. godine u Birminghamu. Ovakve škole organizirane su i u gradovima: Coventry, Derby, Hull, Dewsbury, London, Manchester, South Ockendon, Luton, Newcastle i Bradford. Pohađalo ih je nešto manje od 300 učenika.

U Kraljevini Švedskoj je 2005. godine nastavom u Bosanskim dopunskim školama bilo obuhvaćeno oko 465 učenika

Dostupni podaci o broju polaznika bosanke dopunske nastave u Holandiji ukazuju na činjenicu da je on mali - svega 58 učenika a ta vrsta nastave bila je organizirana u Amsterdamu, Ajndhovenu, Gaudi, Roterdamu i i Arnhemu.

U Švicarskoj konfederaciji na jezicima naroda BiH u školskoj 2006/2007. god. radilo je deset dopunskih škola, od toga su u odjeljenjima koja rade u okviru redovnog školskog sistema bila 104 učenika a u školama koje djeluju u okrilju vjerskih zajednikca u ovoj zemlji nastavu su pohađala 143 učenika.

Australija je 1993. godine bila među prvim državama koje su priznale službene jezike u BiH: bosanski, srpski i hrvatski. Tako su ti jezici stekli pravo građanstva i postali sastavni dio redovnog školskog programa. To je u praktičnom smislu dovelo do toga da je 2006. godine, nakon 12 godina pohađanja dopunske nastave, prvi put 58 maturanata uspješno položilo završni ispit iz bosanskog kao stranog jezika. Time je bosanski jezik tretiran kao i svaki drugi školski predmet, odnosno jezik. Zahvaljujući podršci australijske vlade, pored redovnih australijskih škola, omogućena je dopunska nastava na bosanskom jeziku u organizacijama i ustanovama bh. dijaspore privatnog karaktera i to u sklopu 17 škola koje je 2006. godine pohađalo 775 učenika.

Dopunska nastava na srpskom i hrvatskom jeziku u ovoj zemlji odvija se prema nastavnim planovima i programima Hrvatske i Srbije. U vezi s ovim pitanjem treba spomenuti samo neke centre u okviru kojih rade Bosanske dopunske škole u Australji. To su: Australian Bosnian Center (Victoria), BH Center Springvale, BH zajednica (Noble Park), Bosnian Association Gold Coast i druge.

U Kanadi živi više od 30.00 osoba bosnakohercegovačkog porijekla, a dopunske škole su uglavnom organizirane u okviru vjerskih zajednica i zavičajnih udruženja i klubova. Škole na bosanskom jeziku, na primjer, djeluju u Ottavi, Hamiltonu, Torontu, Londonu i drugim centrima.

Navodeći ovih nekoliko primjera koji govore o organizaciji dopunskih škola u nekim od navedenih zemalja, ne treba zaboraviti na druge države (Austrija, Nortveška, SAD) u kojima također postoje bosanske dopunske škole, a kojima bi također trebalo posvetiti pažnju u nekom budućem tekstu.

 

* * *

Što se bošnjačke dijaspore tiče, smatra se da samo u Sjedinjenim Američkim Državama danas živi oko 350.000 Bošnjaka. Zapadna Evropa, posebno Zapadna Njemačka i skandinavske zemlje, su također nova boravišta naših brojnih sunarodnjaka. Značajan broj Bošnjakinja i Bošnjaka, pored Bosne i Hercegovine, gdje čine relativnu većinu, danas žive rasuti po čitavoj jugoistočnoj Evropi uključujući: Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru te Sandžak, Kosovo i Makedoniju.

Poseban slučaj predstavlja izuzetno brojna bošnjačka dijaspora u različitim krajevima Turske, što je istraživačka tema za sebe. Naime, smatra se da u Republici Turskoj danas ima više od četiri miliona stanovnika bošnjačkog porijekla od kojih su neki stekli zavidno mjesto u društvenom i privrednom životu te zemlje. Naravno, postoji određen broj Bošnjaka čiji su se preci u te zemlje doselili prije više od stotinu godina i oni bi mogli ispričati svoju priču nešto drukčiju od one koju nose oni što su preživjeli progone i logore. Među pripadnicima novije dijaspore ima ljudi i žena koji su vitalno i djelatno zainteresirani za svoja i za egzistencijalna pitanja svoje domovine Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih su se u svojoj novoj postojbini pokazali uspješnim na različitim područjima društvenog, naučnog, kulturnog i privrednog života. Neki od njih su istaknuti umjetnici, književnici i naučnici pa se može očekivati da će oni svojim dostignućima u budućnosti predstavljati važnu sastavnicu ukupne bošnjačke i bosanskohercegovačke privrede, obrazovanja, kulture i nauke.

Dopunske škole iz nacionalne grupe predmeta u okviru aktivnosti bošnjačke dijaspore u priličnom broju slučajeva djeluju u okrilju ili uz podršku ustanova Islamske zajednice. I te ustanove se suočavaju s problemima sličnim drugim školama ove vrste a to su: nedostatak finasijske podrške, neadekvatna potpora od strane odgovarajućih institucija bosanskohercegovačkih vlasti, manjak stručnog nastavnog kadra neadekvatni udžbenici slaba veza s obrazovnim sustavom u BiH i slično.

Svakako da bi, tako važnu temu koju predstavlja bosanska dopunska škola u trenutnim okolnostima trebalo iznova aktuelizirati imajući prije svega u vidu činjenicu da se broj polaznika tog tipa škola osipa kao i činjenicu da ove ustanove s pravom zahtijevaju institucionalnu, finansijsku i stručnu podršku bh. vlasti kakvu svakako zaslužuju.

 

Udžbenici za dopunsku nastavu

Da bi koliko-toliko izašlo u susret potrebama za stručnom literaturom potrebnom za izvođenje nastave u bosanskim dopunskim školama u inostranstvu Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine je u ljeto 2005. godine izdalo publikaciju naslovljenu Kulturna i društvena historija naroda Bosne i Hercegovine: nastavni plan i program za predmete dopunske nastave u osnovnoj i srednjoj školi za djecu u inostranstvu - Bosanski jezik (Sarajevo: Ministarstvo civilnih poslova, 2005). Publikacija je sada na bosanskom jeziku dostupna u digitalnoj formi na web adresi Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice (www.mhrr.gov.ba):

Publikacija je, inače, u štampanoj formi dostupna u sve tri jezičke verzije, a u uvodnom tekstu Safet Halilović, tadašnji ministar civilnih poslova, obraćajući se čitaocima je istakao:

„Pred vama je Nastavni plan i program za predmete dopunske nastave za osnovnu i srednju školu. Njegova je funkcija da bude orijentir nastavnicima i učenicima dopunskih škola za djecu, državljane Bosne i Hercegovine, koji žive diljem svijeta, privremeno ili stalno, a žele putem dopunskog obrazovanja steći osnovne informacije o kulturnoj i društvenoj historiji svoje domovine, odnosno zemlji svoga porijekla... Dr. Halilović je u nastavku uvoda također istakao:

„Curriculum su priredili i konsenzusom usvojili eksperti, izabrani od nadležnih vlasti iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Kao polazni orijentir eksperti su imali Zajedničku jezgru nastavnih planova i programa za osnovno i opće srednje obrazovanje u Bosni i Hercegovini, usvojenu 2003. godine.“

U uvodnim objašnjenjima ovoga Nastavnog plana i programa ističe se da „kroz programske sadržaje iz jezika, književnosti, historije, geografije, prirode i društva te muzičke i likovne umjetnosti, učenici stječu temeljna saznanja iz suštinskih, međusobno uvjetovanih i povezanih historijskih procesa i pojava koji obilježavaju sveukupnu historiju naroda: Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Upoznavanje različitih kultura i tradicija, osnovnih pojmova iz umjetnosti, nezaobilaznih činjenica vezanih za tri nacionalne zajednice, zadaci su koji će se uz pomoć predloženih nastavnih sadržaja lakše i obuhvatnije savladavati i prihvatati.“ U ovom dokumentu se u odjeljku koji se odnosi na izučavanje jezika i književnosti u dopunskoj školi od prvog do petog razreda preporučuju tekstovi čiju su autori sljedeći pisci:

Ivo Andrić, Miroslav Antić, Zvonimir Balog, Ismet Bekrić, Ivana Brlić-Mažuranić, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Enes Kišević, Gustav Krklec, Dragan Kulidžan, Mato Lovrak, Vladimir Nazor, Luko Paljetak, Šukrija Pandžo, Vesna Parun i Stevan Raičković. Također se preporučuju tekstovi iz narodne književnosti (poslovice, zagonetke, pripovijetke, basne i bajke).

Što se tiče posebnog proučavanja bošnjačke književnosti (za uzrast od prvog do petog razreda) predviđeno je da se koriste djela sljećeih autora: Azra Aličić, Bisera Alikadić, Mirsad Bećirbašić, Alija Dubočanin, Ferida Duraković, Rizo Džafić, Zejćir Hasić, Irfan Horozović, Advan Hozić, Alija Isaković, Ibrahim Kajan, Skender Kulenović, Džemaludin Latić, Kemal Mahmutefendić, Enisa Osmančević-Ćurić, Esma Smailbegović i Muhidin Šarić.

U Nastavnom planu i programu za predmete dopunske nastave u srednjoj školi u tematskom području „Jezici i književnosti naroda Bosne i Hercegovine“ preporučuju se tekstovi sljedećih autora:

Ivo Andrić, Miroslav Antić, Dobriša Cesarić, Musa Ćazim Ćatić, Svetozar Ćorović, Mehmedalija Mak Dizdar, Zija Dizdarević, Alija Dubočanin, Jovan Dučić, Ahmet Hromadžić, Hamza Humo, Vojislav Ilić, Hasan Kikić, Petar Kočić, Ivan Goran Kovačić, Dragan Lukić, Branislav Nušić, Isak Samokovlija, Isidora Sekulić, Dinko Šimunović, Dragutin Tadijanović, Tin Ujević, Vladimir Vidrić.

Pored ovog dokumenta isto Ministarstvo je objavilo Udžbenik dopunske nastave za djecu u inostranstvu: Od I do IV razreda osnovne škole (Sarajevo, 2008). U ovoj publikaciji čiji su autori Džafer Avdić, Salko Gazibara, Šefkija Merzić, Alija Musić i Zdravka Zekić obrađena su sljedeća tematska područja:

Jezici i književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Muzička kultura, Likovna kultura i Poznavanje prirode i društva.

Koliko je autoru ovoga teksta poznato, još nemamo javno objelodanjenu stručnu ocjenu kvaliteta ovoga udžbenika koji svojom vizuelnom formom i gabaritima na prvi pogled ne obećava neku preveliku prijemčivost kod onih kojima je namijenjen.

Još u zaključjku treba reći da je izrada i drugih udžbenika iz tematskih područja navedenih u spomenutom Nastavnom planu i programu jedan od zadataka koji stoje pred bh. stručnom javnošću i relevantnim institucijama bh. vlasti, uz naravno neizostavno učešće onih kojih se to najviše tiče, a to su predstavnici bh. dijaspore.

Autor: Dr. Enes Kujundžić

Glasnik br. 3-4, 2013