Bajram u kulturi Bošnjaka
EDUKACIJOM DO KONEKCIJE SA RASKOŠNOM BAJRAMSKOM TRADICIJOM
Dok je nad Bosnom i Hercegovinom zveckalo oružje a zemlju natapala šehidska krv akademik Enes Karić je 1993. godine napisao divan esej o Blagdanima velikog sjećanje kome sam se često vraćala u nekim svojim radijskim emisijama.

U osnovi svih blagdana počiva jedno veliko sjećanje, duboko zapreteno u damarima ljudskoga roda, sjećanje na čovjekovo stvaranje i silaženje nebeskih darova ljudskoj rasi, pisao je. U klasičnoj vjerskoj literaturi blagdani se opisuju kao dijelovi vremena u historiji koji su se otvorili spram svetog vremena, spram vječnosti. I dalje, to su ona vremena kada čovjek treba usporiti svoje korake na Zemlji, štaviše, zastati i upitati se: Kamo to moje stope hode? Koliko mi je još koraka preda mnom? Da li su moje staze na Putu dobra? U tom smislu Ramazanski i Kurban-bajram jesu dva najveća blagdana, dvije velike Božije blagodati koje nam se stalno vraćaju, mubarek dani kod svih pripadnika islama. Dok Ramazanski bajram predstavlja trijumf ljudske duše nakon mjeseca posta i metaforički međaš početka posljednjeg Božijeg obraćanja ljudima, dotle je Kurban-bajram blagdan žrtve koja vjernika približava Uzvišenom Stvoritelju ali i drugom čovjeku i on je onaj drugi međaš koji nas uvijek i iznova podsjeća na kraj božanskog obraćanja čovjeku i univerzalne poruke Oprosnog Hadždža ali i na vječitu istinu da je Bog uvijek blizu, da odgovara na pozive onoga koji pomoć traži. Stoga su i dani Kurban-bajrama vrijeme našeg propitivanja koliko smo blizu Boga i koliko ustrajavamo na Pravome putu, koliko radimo na promociji dobra, kakve su naše odluke, nakane, ciljevi, kakve tragove iza sebe ostavljamo...? Da li smo istinski spremni na žrtvu te na koji se način naša žrtva očituje u nama samima i u našem okruženju?
A ideja dobra i spremnost na žrtvu koju su naši preci imali kroz vijekove oplemenila je i na poseban način obojila ove balkanske prostore. Godine 2011. Evropa je nečujno obilježila 1300 godina islama. To je trinaest vijekova u kojima se svjedočilo Božije jedinstvo i Muhammed a.s. poslanstvo, klanjao namaz, postio mjesec ramazan, odlazilo na hadždž živjelo i vjerovalo ali obilježavali i proslavljali bajrami, dijelila se radost. Gazi Husrev-begova džamija je, prema pričanju prof.dr. Ismeta Bušatlića, prva džamija u svijetu koja je jedno bajramsko jutro dočekala okupana svjetlošću električne energije.
Bajrami su Bošnjake vezali za ostatak Ummeta
Bajrami su postali neodvojivi dio identiteta muslimana ovih prostora a načini njihovog obilježavanja rezultirali su fascinantnu i raskošnu lepezu običaja koji su se čuvali kroz vrijeme. Bajramski topovi, telali, bubnjari, bajramske slastice, paklame, bajramska odijela i fesovi, darivanje djece, ljubljenje starijih u ruku, okićeni kurbani, ukrašene tacne sa kurbanskim mesom, bajramske sofre, zijareti mezarja... Pojedina geografska područja ovim su običajima davali posebnu notu ali su osjećanja neizmjerne radosti i ushićenja koja se dijele sa drugima u ovim mubarek danima svuda ostajala ista kao što je ostajalo isto i sjećanje na žrtvu koju je pejgamber Ibrahim a.s. dobio na dar od Allaha dž.š. zbog spremnosti da žrtvuje svog sina Ismaila a.s., čime je Gospodar svih svjetova olakšao i svom Pejgamberu a i nama, zamjenivši ga kurbanom, odnosno ovnom. Sa ovim činom Muhammed a.s. je utemeljio propis koga se muslimani strogo pridržavaju. Taj vadžib je donesen i među ovdašnje muslimane. Obilježavajući bajramske blagdane muslimani ovoga podneblja su održavali vezu sa ostatkom muslimanskog ummeta unoseći u tu tradiciju obilježja koja su zahtijevali prostor i vrijeme u kome su živjeli ali obilježja na koja moramo biti ponosni i kojima se moramo vraćati iznalazeći noke nove oblike i forme koje na valjan način mogu čitati i razumijevati generacije koje dolaze.
Begova džamija središte bajramskih svečanosti
„Još prije dolaska Osmanlija u Sarajevo i prije nego što će Isa-beg Ishaković podići temelje grada, ističe Mufid Garibija, istaknuti arhitekta i zaljubljenik u raritetnu historiju naše prijestolnice, „bilo je muslimana koji su islam primali posredstvom Sehadina, ili putujućih derviša. Njihovo primanje vjere i svega što vjera propisuje, bilo je ispočetka tajno, jer tadašnja crkva nije dozvoljavala primanje nove vjere i propisa. Tako je i čin klanja kurbana dugo vremena bio potpuno skriven. Kako je muslimanska zajednica jačala u ovoj kotlini, Allah dž.š. je poslao svog gaziju Isa-bega, čiji su korijeni upravo iz ovih krajeva. On se suprotstavio praksi skrivanja vjere, izgradivši tekiju a kasnije i prvu džamiju u Sarajevu.“ Prvi dokumentirani izvori, prema prof. Bušatliću kazuju da je otac Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja Sarajeva, Ishak-beg i prvi registrirani hadžija Bošnjak sa ovih prosora koji se u sveta mjesta uputio 1435. godine. Tako počinje veza ali i briga ovdašnjih muslimana, Bošnjaka sa Kabom, Bejtullahom i ostatkom islamskoga svijeta.
Prema svim predajama koje su stare Sarajlije prenosile sa koljena na koljeno, utemeljitelj grada muslimane je oslobodio straha da javno praktikuju vjeru. Samim činom gradnje džamije u Sarajevu započinje javno klanjanje bajram-namaza i klanje kurbana. „Dolaskom sultana Mehmeda el-Fatiha, a i velikog Gazi Husrev-bega, u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća, prilike su se znatno promijenile, islam se proširio a sarajevski bajrami utemeljeni na Sunnetu, dobili su svoju tradicionalnu i specifičnu formu i bez straha i stida su se počeli obilježavati. Obilježavanja su postala javna i premještena su u džamije, mahale i u srce Baščaršije a od 1530. godine novosagrađena i veleljepna Begova džamija postala je središte bajramskih svečanosti “, navodi Mufid Garibija.
Geografske osobenosti Bosne i Hercegovine, teški uvjeti života ovdašnjih muslimana te ljubav i emotivna vezanost za Poslanika Muhammeda s.a.v.s.bajramskoj atmosferi davali su posebna i raritetna obilježja koja bilježe različiti izvori. Prof. dr. Ismet Bušatlić ističe da su musalle, koje svoje uporište nalaze u Poslanikovom vremenu bile specifikumi svake naše čaršije. Bili su to prostori gdje su se u džematu klanjali bajram-namazi, džume ali u danima bajrama okupljali stanovnici jednoga grada na čestitanju i veselju. To su bili slobodni i atraktivni prostori koje je obično neko uvakufio. U čitavoj lepezi običaja koji su pratili Kurban-bajram na ovim prostorima inžinjer Garibija s posebnim senzibilietom govori o onima koji su direktno vezani za sam kurban.
Emocionalna veza vlasnika i kurbana
„Naši muslimani kurbane su kupovali znatno prije bajrama, kako bi se što više vezali za njih i kako bi time njihovo žrtvovanje bilo još iskrenije. U Sarajevu su zapamćeni slučajevi da porodice kupuju kurbane odmah nakon Kurban-bajrama, te cijelu godinu oko njih hizmete sve do narednog bajrama. Neki su to radili i kraće ali gotovo svi su kurban kupovali prije nego nastupi zadnjih deset dana mjeseca zul-hidždžeta. Povezivanje očiju kurbanu pri samom klanju, slično kako je Ibrahim a.s. povezao oči Ismaila a.s., na našu radost, je i danas ostalo adet u mnogim kućama kao i odvođenje kurbana sa glasnim tekbirima do mjesta žrtvovanja je još jedan sačuvani običaj.“
Ali je zato tradicija ukrašavanja kurbana jedna od onih koje su iščezle. Djeca bi šarene mašnice vezali za vunu ovna i time bi se još jače vezala sa kurbanom. Ovaj pristup kurbanima, ukazuje da je kod nas bila sačuvana emocionalna veza vlasnika i njegovog kurbana, a takav pristup i jeste temeljna stvar kojom nas je Muhammed a.s. i podučio. Žrtvovanje je bio svečan i svet čin koji je imao zadatak napraviti jednu prijatnu i dostojanstvenu atmosferu. A danas? Odrastaju generacije mladih koje nikad nisu vidjele kurban, pomilovale ga, dočekale uoči Bajrama, hranile i pojile vodom, slušale njegovo blejanje... dijelile kurbane na ukršenim tacnama i korpama pokrivenim izvezenim boščama, nisu se otimale i svađale zbog bajram banke, nisu osjetile u svojim avlijama i stanovima miris i atmosferu bajrama. Vrijeme koje svjedočimo osim u rijetkim situacijama znači odvojen novac i uplata kurbana koga niti vidimo, niti čujemo niti njegovo meso okusimo ili nam dođe smrznut iz Australije negdje s proljeća. Ovakvo banaliziranje same institucije kurbana i čina njegovog klanja ima svoje duboke posljedice u životu pojedinca i zajednice.
Šta će nama kurbani iz Australije?
„Klanje kurbana sve više prerasta u rutinu, kazuje Garibija, a to je istovremeno jasan pokazatelj naše iskrene brige prema komšijama, rodbini i prijateljima. Jer ako čovjek nije u stanju da poštuje kurbana, žrtvu koja njega mijenja, kako će onda poštovati druge ljude. Pored ovog, Sarajevo i mnogi drugi gradovi su izgubili lokaciju prodaje kurbana, čime se dolazak bajrama gotovo i ne osjeti. Čak se i za vrijeme Austro-Ugarske prodaja kurbana bila na Baščaršiji, a to je bilo očuvano čak i u doba Socijalističke Jugoslavije, kada su kurbani prodavani na poznatim lokacijama kao što je Bentbaša, Alifakovac, Kovači, Vijećnica, itd. Ovakvim činom građanima Sarajeva javno su pokazivane njihove žrtve, što je sigurno davalo veliki bereket-blagostanje gradu. Najlakše je bilo očistiti sve što ostane iza kurbana i niko nije od toga pravio problem, do današnjeg vremena kada se ovo nažalost promijenilo. Umjesto da se bosanska zemlja natapa blagoslovljenom kurbanskom krvlju, to se seli u druge zemlje kao što je Australija, i za uzvrat se dobiva neki zaleđeni komad mesa, kao da je meso bit kurbana. Na veliku štetu i nerazumijevanje, ove projekte vode Bošnjačke institucije i na takav način izvoze naš teško zarađeni novac. S druge strane ovom gradu nedostaju savremene klaonice sa torovima gdje će kurbana lično zaklati građani koji žive u zgradama i koji nemaju priliku to uraditi u svojoj avliji.“
I zaista, urbani stil življenja traži i urbani kodeks ponašanja. Postojeća mjesta gdje se obavlja klanje kurbana poput Jarčedola zahtijevaju temeljitu transformaciju koju traže okolnosti savremenog življenja. Za očekivati je da ovakve aktivnosti krenu iz Islamske zajednice čime ćemo dobiti mogućnost da kurbane koljemo tokom čitave godine, za različite potrebe poput akike, kurbana na zdravlje, rođenje, itd. Komercijalizacija i drukčiji pristup ovoj instituciji zaposlio bi veliki broj ljudi pa bi korist imala i Islamska zajednica, i država i njeni građani.
Nestaje i pojava dijeljenja kurbana po trećinama, od sebe pa do sirotinje. Muslimani nisu educirani da je Kurban-bajram žrtva i da je to s razlogom teško i zahmetli, pa taj zahmet oni rutinski i po svaku cijenu predaju nekim humanitarnim organizacijama. To jeste pohvalno ali ne po cijenu gubljenja kurbana iz naših avlija, kuća i komšiluka. Danas čujemo jednu ružnu krilaticu da je to samo „vraćka“. Svijet nije educiran da je važnost u dijeljenju svoje žrtve drugom i primanju tuđe žrtve, a ne u prostoj „razmjeni mesa“.
Bajrami su porodične a ne kafanske radosti
Pojava proslave bajrama se polahko seli iz kuća, slično kao i ramazanski iftari. Nespojivo je da se iftari priređuju u objektima gdje se toči alkohol, i stoga nije nimalo čudno da rezultat bajramskih proslava po kafanama bude završen tučama i drugim nemilim događajima. „Sa ovakvim pristupom odlazi bereket iz kuće i iz grada, a mi smo svjedoci i sudionici toga“, ističe Garibija. „Muslimane neko mora podučiti da mjesto proslave bajrama nije u birtiji, niti je toj proslavi mjesto gdje su pijanke. Bajramska veselja se moraju vratiti u kuće, pa će to vraćanje svim kućama vratiti blagostanje, nafaku i raspoloženje, a ujedno će takav dostojanstven pristup bajramu prizvati Allahovu dž.š. milost i zadovoljstvo. Nagomilani problemi ovog vremena uz sveopštu Božiju Samilost će biti lakše rješeni i prebrođeni, a zasigurno i naš Pejgamber s.a.v.s. će nama tada biti zadovoljniji“, kaže naš sugovornik.
Da naši preci nisu bajrame obilježavali na dostojanstven i Sunnetom utemeljen način, naše generacije ne bi dočekale život u Bosni, već bi poodoavno nestali sa ovih prostora. Stoga je i opravdano postaviti pitanja kako premostiti narasli jaz između brojnih tradicionalnih vrijednosti na koje bi trebali biti ponosni i kafanskog i turbo pristupa koji do krajnjih granica banalizira ove mubarek dane vješto ga involvirajući u šarenilo konzumerskih izazova kojima smo okruženi!? Kako u svom modulu memorije zadržati ove mubarek trenutke makar i u svojim ledenim neboderima i tijesnim stanovima? Postoji li dobar recept koj će nam pomoći da sačuvamo sve vrijednosti prošlih vremena u burnim vemenima sa čijim izazovima svakodnevno vodimo svoj vlastiti boj? Jasno je da nismo na adekvatan način kapitalizirali prethodnih dvadesetak godina pozitivnih demokratkih gibanja u kojima je vjera izašla iz naših domova, avlija, džamijskih harema i jedini valjani put koji nam preostaje jeste sveobuhvatna i kontinuirana edukacija muslimana, kako ne bi doživjeli sudbinu nestalih naroda, bez obzira na našu tradicionalnu hrabrost i srčanost.
Autor: Zehra Alispahić