"Mi smo ovdje da ostanemo," konstatirao je. "Ja sam musliman," nastavio je, "i moje etničke karakteristike – moja DNK, ako želite, iako me to ne zanima – seže unazad najmanje 2000 godina prije nove ere do postojanja ilirskih plemena. Ovdje je mnogo ilirske DNK, a Iliri su, prema onome što su priznali svi ljudi od nauke, najstariji europski soj. Dakle, o čemu oni pričaju? Ko je ta osoba koja će kazati vi niste dio toga? Da li on posjeduje monopol nad kulturom, religijom?" Kada sam ga upitao ko su bili njegovi heroji, spomenuo je hrvatske pa čak i srpske ličnosti, ali njegov glavni uzor bio je lik anonimne i idealizirane Palestinke. U najtežim okolnostima, kazao je, ona čuva porodicu zajedno, svoju djecu čistom, svoje držanje dostojanstveno i nikada ne odbacuje nadu u budućnost. Odijek onog što su njegovi Bosanci pretrpjeli jasno je vidio u liku ove palestinske žene. 

Autentični bosanski pluralizam

Njegov ponos na europski identitet ravan je njegovom gnjevu i razočarenju spram ravnodušnosti Europe i nehaju prema masovnim narušavanjima ljudskih prava na Balkanu tokom 1990-tih godina. Prisjetio se kako mu je francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao da "oni", europski lideri, ne bi nikada dozvolili jednoj muslimanskoj državi da postoji u Europi(...) Haris podsjeća da Bosna bijaše razvila svoju dugu historiju kulturološkog pluralizma i prihvatanja – i svoju suosjećajnu prirodu – kao rezultat toga što je situirana uzduž civilizacijskih linija razdjelnica, rasjeda. "Naš region je uvijek bio zatečen između Istoka i Zapada. Ako se vratimo unatrag sve do Rimljana, vjerovatno je on razvio jednu vrstu suosjećanja prema onima koji pate." Posebno je napomenuo da je bosanska historija bila uveliko oblikovana inkluzivnim, pluralističkim institucijama. "Ovdje smo imali autentični pluralizam stotinama godina, dugotrajne periode mira i stabilnosti ovdje u Bosni. Bilo je slučajeva kada su žene birale svog vlastitog kralja, i stvari poput toga, tako da ovo nije baš tako surovo mjesto. Ali živimo u Europi, koja je izumila dva svjetska rata – koji nisu izum Bosne, usput kazano, niti muslimana."

Bosanci, objašjava Haris, su jednostavno živjeli po svojoj povelji kao muslimani koji njeguju pluralizam. "Zbog toga u Kur'anu stoji – a ja parafraziram – stvorili smo vas, narode i plemena, kako biste se upoznavali." Nastavio je: "Danas, mi i dalje možemo pokazati ili podsjetiti Europu na njen veliki genij i njene velike ideje pluralizma – na liberté, égalité, fraternité. Mala Bosna to može učiniti, ali oni to ne žele čuti." U jednom pismu napisanom krajem 2017. godine, on nije zvučao optimističan u vezi budućnosti: "Bosna je na meti, ponovno, od strane svojih susjeda. Ovog puta kao izgovor se navodi 'potencijalno terororističko sigurno utočište'".

Knjiga BBC-a koja je pomogla oblikovanju jedne nacije

Kada je Haris primao poklon, moju knjigu Živi islam, nisam imao pojma o njenoj daljoj sudbini. Bio sam zapanjen kada sam čuo da je on uredio da se knjiga prevede i naširoko podijeli – na poslijetku, bilo je to kao da George Washington ili Thomas Jefferson u najvećem jeku borbi za stvaranje Sjedinjenih Država troše vrijeme u nadgledanju prijevoda, štampe i raspodjele jedne knjige. Počeo sam shvatati opseg onog što se desilo kada sam posjetio Bosnu i Hercegovinu dvije decenije kasnije. Kao bosanski premijer u to vrijeme i jedan od njenih vodećih intelektualaca, Haris je bio dobro svjestan da je tokom posljednjeg stoljeća identitet njegove muslimanske zajednice bio sistematski izložen napadu i nalazio se u opasnosti da bude izgubljen. Morao je pomoći da se ponovno uspostave određeni segmenti religije, kulture i običaja Bosne. Bez sumnje Haris se pitao koja bi to bila idealna filozofija za uspostavljanje novog identiteta nacije, kakav će odnos imati spram islama, i koja vrsta islama će to biti? Kako bi Bosna mogla uravnotežiti islamske utjecaje sa onim zapadnim uzimajući najbolje od oboga? Vjerujući da knjiga Živi islam daje neke odgovore, Haris je knjigu predao otmjenom profesoru Enesu Kariću, bosanskom ministru obrazovanja, nauke i kulture u to vrijeme, koji je knjigu dao profesorici Zulejhi Riđanović da je prevede na bosanski jezik. "Kazao bih da je poruka Vaše knjige," rekao nam je Karić u Sarajevu "jeste živući islam, a ne islam prošlosti, to je islam iz samog života, i zbog toga smo ja i moje kolege oduševljeni vašom knjigom."

Odlučili smo je objaviti u Bosni u gotovo istoj pripremi i fromatu u kakvoj je izašla na engleskom jeziku. Nakon toga smo čuli da postoji i program kojeg je BBC uradio u saradnji sa vama pod istim naslovom. Mi kao vlada, kao nezavisna država Bosna i Hercegovina, poslali smo pismo BBC-u i BBC je nam je taj program ponudio bez ikakvog plaćanja, besplatno, a to službeno pismo još uvijek postoji. Sjećam se sada svake godine tokom mjeseca ramazana, svako je vidio taj program na TV. To je doista izvanredna emisija. 

Za mene je susret sa profesoricom Riđanović bio vrhunac naše posjete. Sada u penziji, profesorica je došla da se vidi s nama u naš hotel u Sarajevu u društvu svoje kćerke, Lejle Riđanović, koja radi za Ujedinjene nacije u Ženevi. Zajedno su se sjetile priče o prevođenju, koju smo tim i ja slušali sa oduševljenjem. Profesorica Riđanović mi je pisala u aprilu 1996. godine. Pismo sam primio u Cambridgeu i uvijek ću ga čuvati. Otkucano je na starinskoj pisaćoj mašini, a papir je bio hrapav. Čak i danas, čitaunje tog pisma mi oduzima dah, jer kazuje jednu izvanrednu priču iza koje stoji druga, još dramatičnija. Nakon što se predstavila, napisala je:

Moram kazati da mi je bilo veliko zadovoljstvo prevoditi vašu knjigu. Ona je veoma bliska srcu svakog muslimana tako da se smatram počašćenom što sam imala priliku da uradim prijevod. I knjiga i dokumentarni serijal bili su spremni upravo pred mjesec ramazan i primljeni su sa velikim zadovoljstvom i poštovanjem javnosti. Ja sam knjigu prevodila u danima teškog granatiranja, znajući nekako da ću doživjeti da bude završena i objavljena. I zaista sam zahvalna Allahu, Milostivom. 

Završila je svoje pismo pozdravivši Zeenat, moju suprugu, i Umara, mog sina. "Iskreno se nadam da ćete jednog dana moći doći i posjetiti nas ovdje u Sarajevu. Molim vas, prenesite moje pozdrave Zeenat hanumi i Umaru."

Privrženost etosu iluma

Važno je da priču o mojoj knjizi postavimo u kontekst opsade Sarajeva koja je trajala od aprila 1992. do februara, 1996. godine. Zulejha je na prijevodu radila tijekom najtežih dana, usred pokušaja Srba da slome duh Bosanaca i zauzmu Sarajevo. Srbi su tenkovima i teškom artiljerijom neprekidno i neselektivno granatirali grad, ubijajući podjednako i muslimane i nemuslimane. Srbi su se hvalili da je samo pitanje dana kada će Sarajevo pasti. Obećali su krvoproliće – ali nisu uzeli u obzir odlučnost Bosanaca. 

Vidjeli smo široki utjecaj knjige Živi islam tokom našeg rada na terenu u Sarajevu. Mustafa Jahić, direktor historijske Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu ponosno nam je pokazao njene primjerke u biblioteci, kao što je to učinio i glavni bibliotekar u biblioteci sarajevskog Bošnjačkog instituta. Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein- Kavazović je kazao kada smo ga posjetili: "Mi smo počašćeni što ste nas posjetili. Vaša knjiga je bila inspiracija našim vjerskim učenjacima, ulemi ovdje."

Priču o prijevodu i podjeli knjige Živi islam predstavlja se ovdje kao uzorak, studija slučaja, da opiše privrženost etosu iluma – učenja, znanja i saosjećanja – među Bosancima. Po svoj prilici nema većeg izazova od očuvanja potrage za ilumom pod najstrašnijim okolnostima; a Bosanci su tom izazovu odgovorili. Ovaj primjer također pruža uvide u bosansko društvo i kako se pojedinci oslanjaju jedan na drugog da bi se stvari završile usred rata. Konačno, to je priča koja nam kazuje kako ideje u jednoj knjizi napisanoj na jednoj strani svijeta mogu pronaći odjek u drugom i pomoći jednom narodu da sebe ponovno otkrije. 

Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH

Imali smo privilegiju u Sarajevu intervjuirati i sadašnjeg reisu-l-ulemu i njegovog prethodnika, Mustafu Cerića, dok se on pripremao da sudjeluje u izborima za predsjedništvo te zemlje. Cerić se obrazovao u Sarajevu prije odlaska na studij na Univerzitet Al-Azhar u Kairu, te na Univerzitet u Chicagu, gdje je doktorirao, te potom obavljao funkciju reisu-l-uleme do 2012. godine. On je visoko poštovana ličnost u muslimanskom svijetu. Cerić je usporedio pristupe oba poznata univerziteta koje je pohađao. "Kada sam bio na Al-Azharu rečeno mi je da je sve riješeno. Islam je riješio sve probleme. Tako da sam bio veoma tužan. Nisam znao šta da činim, jer je sve bilo riješeno. Kada sam do šao na Univerzitet u Chicagu, kazali su mi da ništa nije riješeno. Sve čeka na tebe da istražuješ i izučavaš i da ponudiš rješenja." (...)

Cerić je raspravljao o važnosti Balkana kao europske regije koja ima najveću raznolikost, a također i o važnosti autohtonih muslimana Europe. "Historija Balkana i Europe ne može biti razdvojena... Balkan je uvijek bio lonac koji ključa, da tako kažemo. Ali, po mom mišljenju: Balkan je ostao najgušći po svojoj multikulturalnosti, po multijezičnosti, po multinacionalnom karakteru, više nego ijedan drugi region u Europi." U ovome, uvjeren je Cerić, Balkan nije poput ostatka Europe, koja je bila, u mjestima poput Španije, "davno etnički očišćena."

Liberalna demokratija, Cerić smatra, nije u stanju da dokuči i živi u skladu sa svojim idealima. Analizirao je zašto ne uspjeva, prateći tragove razvoja filozofije liberalne demokratije i međunarodne saradnje, koje on povezuje sa Kantom: 

Mi sada imamo dilemu između Hegelove i Kantove filozofije. Hegel je vjerovao da je legitimno uspostavljati i održavati države ratom... Kant je, s druge strane, vjerovao da jedini način na koji čovječanstvo može preživjeti jeste da usvoji i prihvati međunarodno pravo zasnovano na moralnosti. Da je Hitler pobijedio u Drugom svjetskom ratu, onda bi preovladala Hegelova filozofija. Ali srećom, Amerika je intervenirala u Europi u Drugom svjetskom ratu, a Roosevelt je prihvatio Kantovu umjesto Hegelove filozofije. I zbog toga imamo Ujedinjene nacije i međunarodne sudove, i ja kao musliman u Bosni sada mogu kazati da unatoč onome što se desilo mom narodu tokom genocida i tako dalje, mogu kazati da su zahvaljujući Kantu i Rooseveltu uspostavljeni Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za zločine protiv čovječnosti u Haagu po prvi put u historiji kao jedinstven sud zbog genocida počinjenog nad mojim narodom. 

Razmatrajući izazove s kojima se suočavaju muslimani, Cerić je naveo: "Mislim da naši učitelji nisu dorasli izazovu vremena. Previše religije na pogrešan način je veoma opasno." "Nažalost," požalio se, "takozvani modernisti," koji su se školovali na Zapadu prije povratka u muslimanske zemlje "su izgubljeni, ne znaju šta da čine."

Govoreći Europljanima, Cerić je kazao: "Mene ne zanima da li me volite ili ne volite, ali mi je veoma stalo da li me poštujete ili ne poštujete." Pitanje za Europu je jasno: "Može li ona imati nekoga tamo, čiji je identitet islam i muslimanski?" 

Ja se ne osjećam inferiorno ni prema kome. Osjećam se ravnopravno, pristojno i sretno, jer sam musliman. Ne trebam ti to govoriti stalno, jer ne pitam ni ja koja je tvoja religija ili koja je tvoja nacionalnost, itd. Problem je da smo nekako prihvatili da nas drugi uče da smo mi na neki način problem. Ne, mi nismo problem, mi smo rješenje za ovaj svijet.

Predsjednik Ustavnog suda Islamske zajednice

U Sarajevu smo sreli Fikreta Karčića, profesora prava i islamskih nauka na Univerzitetu u Sarajevu i predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. On je rodom iz Višegrada, grada u istočnoj Bosni, koji je, napomenuo je, također i grad u kome je živio Ivo Andrić, jugoslovenski književnik i jedini bosanski nobelovac, koji je napisao svoj čuveni roman Na drini ćuprija (1945) o gradu i njegovom historijskom osmanskom mostu. Karčić je definirao bošnjački identiet kao:

Islamsko etničko porijeklo, slavenski jezik sa arapskim, turskim i perzijskim riječima, bosanski jezik... koji također pripada Bosni i Hercegovini. Bosna je bila dio Osmanske carevine 500 godina. 1878. godine došla je Austro-Ugarska i okupirala Bosnu 40 godina, i tokom tog perioda iskusili smo zapadnu vrstu modernizacije, a onda nakon toga Kraljevinu Jugoslaviju 20 godina, Drugi svjetski rat, te potom komunističku vlast 50 godina. A sada smo slobodni. 

Govoreći kao istaknuti autoritet u oblasti, Karčić se dotaknuo važnog pitanja interpretacije šerijata u modernom društvu, objašnjavajući da su se mnoge muslimanske države fokusirale na kaznene odredbe u nastojanju da primjene šerijat. U ovome, one su pokazale nepotpuno razumijevanje šerijata: "Vidimo u brojnim muslimanskim državama od 1970-tih naovamo proklamovanje da namjeravaju primjenjivati šerijat, a one su to otpočele sa krivičnim zakonom. Nisu počele sa ljudskim pravima, sa jamstvima na ustavno pravo, itd. Počele su sa primjenjivanjem kazni." Neki vojni režimi," nastavio je Karčić, "su bili povezani sa projektima uspostave šerijata. Znate, po svojoj prirodi vojni režimi nisu demokratski; te otuda, nemuslimansko javno mijenje je bilo pod utjecajem takvog razvoja stvari uz već postojeće predsrasude prema islamu."

Okrećući se ulozi šerijata u Bosni, Karčić je napomenuo da su se "muslimani opredijelili za sekularni zakon u oblasti bračnog i porodičnog prava." "Čak i tokom islamskog preporoda, kojeg smo mi u Bosni svjedoci od 1970-tih godina," naglasio je, "nije bilo ni jednog javnog poziva za primjenu šerijata. Ono što je važno jeste da se očuva muslimanski identitet, a ako muslimanski identitet može biti očuvan sekularnim zakonima, u tom slučaju ne trebamo ići ka speficičnim zahtjevima za posebnim zakonima. Postoji jedna poslovica koja kaže da oni kojima se upravlja po posebnim zakonima mogu također biti i pogubljeni posebnim zakonima."

Karčić nam je pokazao nekoliko uokvirenih slika na zidovima njegovog ureda, uključujući jednu koja prikazuje šerijat kao stablo sa granama koje predstavljaju različite pravne škole islama; drugu koja pokazuje Istanbul iz osmanskog doba, "da pokaže vezu između Bosne i Osmanske države"; i treću koja prikazuje "osnivačke dokumente Sjedinjenih Američkih Država, koje predstavljaju moderni svijet." "Zajedno," kazao je, "one predstavljaju komparativnu pravnu historiju. To je predmet kojeg ja ovdje predajem... Uzimamo veoma važne primjere iz ljudske prošlosti u smislu prava i pravnog razvoja i izučavamo ih na komparativnim osnovama."

Upitao sam Kračića kako on objašnjava bosansku čežnju za pravdom umjesto za osvetom, a on je odgovorio: "Da, to je istina... Nakon tako užasnih zločina i tako groznog iskustva, mi nismo imali nikakve vrste terorističkih napada ili osvete od strane bosanskih muslimana." "Samo da vam navedem jedan ilustrativan primjer," kazao je Karčić, "tokom ratnog vremena, sjećam se, gledao sam na bosanskoj televiziji, bila je vijest o jednom djetetu koje je ubio srpski snajper, a njegov otac je kazao pred kamerom: 'Volio bih da sjednem i sa ubicom popijem kafu i upitam ga zašto je ubio moje dijete?' Možete li samo zamisliti tu vrstu reakcije."

 

Autor: Akbar Ahmed

Preveo: Mirnes Kovač