Neki su autori stava da je i’džaz Kur’ana prvenstveno sadržan u porukama njegovih kazivanja i načinima na koja su komponovana.[1] Najljepše kur’ansko kazivanje, kako ga i sâm Kur’an naziva, jeste kazivanje o Jusufu, a.s., u istoimenoj suri. Ono, zapravo, ilustruje kompletan život Jusufa i njegove porodice te mjesta i vremena u kome su živjeli. Stoga je ovo kazivanje najduže i satkano je od velikog broja zapleta i raspleta. Većina ostalih kazivanja spomenuta je na više mjesta u Kur’anu, gdje je fabula komponirana tako da, shodno cilju kazivanja i njegovom kontekstu, akcenat stavlja na različite aspekte: poziv poslanika, odgovor naroda, dolazak kazne i slično.     

Ključne riječi: sura, ajet, kazivanje, kompozicija, fabula

Uvod

Kao što svaka priča, pripovjetka, novela ili roman imaju svoju kompoziciju, fabulu, siže, vrijeme, mjesto, likove itd., tako i kur’anska kazivanja (priče, pripovijesti), kao vrhunac umjetničke proze, imaju sve pobrojane elemente. Ovaj rad ima za cilj da pokaže na koji način Kur’an gradi i sastavlja svoja kazivanja. Ovdje je neophodno spomenuti definiciju kompozicije kao jednog od književnih termina. Naime, kompozicija (lat. compositio) termin je širokog značenja koji može upućivati na različite tipove odnosa između dijelova umjetničkog ostvarenja i na probleme njihovog povezivanja u jedinstvenu cjelinu. Kompozcija najčešće označava tok izlaganja i način povezivanja ideja ili događaja u tekstu. Ove probleme izučava poetika, koja svoju pažnju usredsređuje na formu, sklad i obim djela.[2]

Da bismo ostvarili cilj ovog istraživanja, tj. pokazali načine na koje Kur’an sastavlja svoja kazivanja, spomenut ćemo, analizirati i komparirati pojedina karakteristična kur’anska kazivanja. Ovdje prije svega mislimo na kazivanja o Jusufu, a.s., Lutu, a.s., te kazivanja iz sura El-Kehf, Ja-Sin i El-Fedžr.

 

Kazivanje o Jusufu, a.s.

Sura Jusuf je objavljena u Mekki i ima 111 ajeta. Za razliku od gotovo svih ostalih kazivanja u Kur’anu, u ovoj suri se, na širokom prostoru, odigrava jedna ljudska životna drama u kojoj učestvuje mnogo likova. O Jusufu se govori isključivo u ovoj suri, što je još jedna specifičnost kazivanja o njemu. Povod objavljivanja sure bila su učestala pitanja Jevreja koja su oni upućivali Muhammedu, s.a.v.s., u vezi s Jusufom i njegovom braćom, potomcima poslanika Jakuba, a.s.[3]  

Da bi se pobudila čitaočeva pažnja, pisci upotrebljavaju različite postupke, tipove razvijanja fabule, od kojih su tri postala raširena: stepenasti, prstenasti i paralelni. Najobičniji je stepenasti tip, gdje zbivanje teži prema određenom cilju, ali mu na putu stoje razne prepreke koje zbivanje usporavaju, pa svaka od tih prepreka čini jednu stepenicu u razvijanju fabule. Prstenasta izgradnja fabule pretpostavlja postojanje novele koja služi kao ”prsten” u pripovijesti, što stvara unutarnju napetost potkraj pripovijesti. Paralelna izgradnja zasniva se na tome što u pripovijesti ili romanu postoje dvije fabule, a autor neprestano prekida jednu fabulu drugom da bi se ponovo vratio prvoj i tako stvara stalnu napetost koja privlači čitaoca.[4] 

Kad je posrijedi kazivanje o Jusufu, a.s., očito je riječ o prvom tipu razvijanja fabule, tj. stepenastom. Zapravo, mogli bismo kazati da je cilj prema kojem teži ovo zbivanje podizanje zdrave, skladne i harmonične porodice, u kojoj vladaju odnosi ispunjeni međusobnom ljubavlju i poštivanjem. Zaista, kraj kazivanja svjedoči da je do toga i došlo. Međutim, na tom putu su stajale mnoge prepreke i događaji od kojih niti jedan nije spomenut uzalud. Početak kazivanja predstavlja Jusufov san:إِذْ قَالَ يُوسُفُ لِأَبِيهِ يَا أَبتِ إِنِّي رَأَيْتُ أَحَدَ عَشَرَ كَوْكَبًا وَالشَّمْسَ وَالْقَمَرَ رَأَيْتُهُمْ لِي سَاجِدِينَ Kad Jusuf reče ocu svome: ”O, oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše”,[5] te njegov razgovor sa ocem. Nakon dijaloga između oca i sina, radnja prelazi na Jusufovu braću i dijalog među njima. Oni ne znaju za ovaj san, ali su se oduvijek smatrali zapostavljenim u odnosu na Jusufa i njegovog mlađeg brata i osjećali snažnju ljubomoru prema njima dvojici. Kur’an kaže:إِذْ قَالُواْ لَيُوسُفُ وَأَخُوهُ أَحَبُّ إِلَى أَبِينَا مِنَّا وَنَحْنُ عُصْبَةٌ إِنَّ أَبَانَا لَفِي ضَلاَلٍ مُّبِينٍ Kad oni rekoše: ”Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi.”[6] Braća odmah predlažu ili da ubiju Jusufa ili da ga ostave u nekom dalekom i napuštenom mjestu. Jedan od njih predlaže blaže rješenje, a ono podrazumijeva da ga ostave ne dno bunara, gdje, ipak, ima izgleda da će ga neko pronaći.

Potom sinovi dolaze ocu: قَالُواْ يَا أَبَانَا مَا لَكَ لاَ تَأْمَنَّا عَلَى يُوسُفَ وَإِنَّا لَهُ لَنَاصِحُونَ ”O, oče naš” – rekoše oni – ”zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jusufu? Mi mu zaista želimo dobro.”[7] Oni traže od oca da pošalje Jusufa sa njima na zabavu i razonodu, što on, nakon iscrpljujućeg dijaloga, s nezadovoljstvom prihvata. Prema međusobnom dogovoru i unaprijed skovanom planu, oni ostavljauju Jusufa na dno bunara, a ocu kažu da ga je pojeo vuk. Četvrti dio kazivanja počinje od trenutka kad karavana nalazi Jusufa, odvode ga u Egipat i prodaju Upravniku. Ovdje je Jusuf imao prijatno i lijepo djetinjstvo:وَقَالَ الَّذِي اشْتَرَاهُ مِن مِّصْرَ لاِمْرَأَتِهِ أَكْرِمِي مَثْوَاهُ عَسَى أَن يَنفَعَنَا أَوْ نَتَّخِذَهُ وَلَدًا وَكَذَلِكَ مَكَّنِّا لِيُوسُفَ فِي الأَرْضِ وَلِنُعَلِّمَهُ مِن تَأْوِيلِ الأَحَادِيثِ وَاللّهُ غَالِبٌ عَلَى أَمْرِهِ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَعْلَمُونَ  I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: ”Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!” I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova – a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.[8]   

Nakon prilično mirnog perioda u Jusufovom životu, sada ponovo dolazi do iskušenja, napetosti i brzine. Na sceni je novo vrijeme, novo mjesto i novi likovi. On je stasao u lijepog, zgodnog i moralnog mladića:وَرَاوَدَتْهُ الَّتِي هُوَ فِي بَيْتِهَا عَن نَّفْسِهِ وَغَلَّقَتِ الأَبْوَابَ وَقَالَتْ هَيْتَ لَكَ قَالَ مَعَاذَ اللّهِ إِنَّهُ رَبِّي أَحْسَنَ مَثْوَايَ إِنَّهُ لاَ يُفْلِحُ الظَّالِمُونَ I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: ”Hodi!” – ”Sačuvaj Bože!” – uzviknu on – ”vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.”[9] Nakon nemilih scena sa Upravnikovom ženom i nekolicinom drugih žena visokog društvenog staleža, Jusuf najednom dopada tamnice. Ovo je šesta radnja u kazivanju. Mir, tišina, novi likovi. San je bio početak kazivanja, a sada u tamnici snovi ponovo igraju presudnu ulogu. Jusuf tumači snove dvojici drugova, novih poznanika u tamnici, što će mu omogućiti da vladar Egipta čuje za njega i njegovo savršeno tumačenje snova. 

Sljedeći dio kazivanja jeste situacija u kojoj Jusuf postaje ministar i čovjek od ugleda. Njegova braća su sada prinuđena tražiti pomoć od njega kako bi preživjeli. On njih prepoznaje, ali oni njega u početku ne prepoznaju. Posljednja radnja u kazivanju je rasplet, kraj, gdje je porodica ponovo na okupu; praštaju jedni drugima i započinju novi život.

Dakle, prema našoj analizi, kazivanje o Jusufu sastoji se od osam dijelova koji su tako čvrsto povezani da je kazivanje nezamislivo i nemoguće bez samo jednog, najmanjeg dijela. Budući da je riječ o jedinom kazivanju o Jusufu, a.s., u Kur’anu, ono je komponovano tako da se sastoji iz više dijelova. Ovo je kazivanje nemoguće ispričati na više mjesta u Kur’anu, kao što je uglavnom slučaj sa ostalim kazivanjima, jer je svaka njegova misao i rečenica neodvojiva od njoj susjednih.     

 

Kazivanje o Lutu, a.s.  

Kazivanje o Lutu, a.s., nalazimo u nekoliko kur’anskih sura. Sada ćemo uporediti način na koji su ta kazivanja komponovana u tri različite sure: El-Hidžr, Hud i Eš-Šu’ara. U suri El-Hidžr stoji ovako:فَلَمَّا جَاء آلَ لُوطٍ الْمُرْسَلُونَ قَالَ إِنَّكُمْ قَوْمٌ مُّنكَرُونَ قَالُواْ بَلْ جِئْنَاكَ بِمَا كَانُواْ فِيهِ يَمْتَرُونَ وَأَتَيْنَاكَ بَالْحَقِّ وَإِنَّا لَصَادِقُونَ فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِّنَ اللَّيْلِ وَاتَّبِعْ أَدْبَارَهُمْ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنكُمْ أَحَدٌ وَامْضُواْ حَيْثُ تُؤْمَرُونَ وَقَضَيْنَا إِلَيْهِ ذَلِكَ الأَمْرَ أَنَّ دَابِرَ هَؤُلاء مَقْطُوعٌ مُّصْبِحِينَ وَجَاء أَهْلُ الْمَدِينَةِ يَسْتَبْشِرُونَ قَالَ إِنَّ هَؤُلاء ضَيْفِي فَلاَ تَفْضَحُونِ وَاتَّقُوا اللّهَ وَلاَ تُخْزُونِ قَالُوا أَوَلَمْ نَنْهَكَ عَنِ الْعَالَمِينَ قَالَ هَؤُلاء بَنَاتِي إِن كُنتُمْ فَاعِلِينَ لَعَمْرُكَ إِنَّهُمْ لَفِي سَكْرَتِهِمْ يَعْمَهُونَ فَأَخَذَتْهُمُ الصَّيْحَةُ مُشْرِقِينَ فَجَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهِمْ حِجَارَةً مِّن سِجِّيلٍ إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَاتٍ لِّلْمُتَوَسِّمِينَ  I kad izaslanici dođoše Lutu, on reče: ”Vi ste, doista, ljudi neznani!” ”Ne!” – rekoše oni. ”Donosimo ti ono u što ovi stalno sumnjaju, donosimo ti ono što će se, sigurno, dogoditi, a mi, zaista, istinu govorimo. Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu, i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!” I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti. U to dođoše stanovnici grada, veseli. ”Ovo su gosti moji” – reče on – ”pa me ne sramotite, i bojte se Allaha, i mene ne ponizujte!” ”A zar ti nismo zabranili da ikoga primaš?” – povikaše oni. ”Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!” – reče on. A života mi tvoga, oni su u pijanstvu svome lutali. I njih je zadesio strašan glas kad je Sunce izlazilo, i Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje, i na njih smo kao kišu grumenje od skamenjene gline sručili – to su, zaista, pouke za one koji posmatraju.[10]

Sura Hud nam kazuje na sljedeći način:وَلَمَّا جَاءتْ رُسُلُنَا لُوطًا سِيءَ بِهِمْ وَضَاقَ بِهِمْ ذَرْعًا وَقَالَ هَـذَا يَوْمٌ عَصِيبٌ وَجَاءهُ قَوْمُهُ يُهْرَعُونَ إِلَيْهِ وَمِن قَبْلُ كَانُواْ يَعْمَلُونَ السَّيِّئَاتِ قَالَ يَا قَوْمِ هَـؤُلاء بَنَاتِي هُنَّ أَطْهَرُ لَكُمْ فَاتَّقُواْ اللّهَ وَلاَ تُخْزُونِ فِي ضَيْفِي أَلَيْسَ مِنكُمْ رَجُلٌ رَّشِيدٌ قَالُواْ لَقَدْ عَلِمْتَ مَا لَنَا فِي بَنَاتِكَ مِنْ حَقٍّ وَإِنَّكَ لَتَعْلَمُ مَا نُرِيدُ قَالَ لَوْ أَنَّ لِي بِكُمْ قُوَّةً أَوْ آوِي إِلَى رُكْنٍ شَدِيدٍ قَالُواْ يَا لُوطُ إِنَّا رُسُلُ رَبِّكَ لَن يَصِلُواْ إِلَيْكَ فَأَسْرِ بِأَهْلِكَ بِقِطْعٍ مِّنَ اللَّيْلِ وَلاَ يَلْتَفِتْ مِنكُمْ أَحَدٌ إِلاَّ امْرَأَتَكَ إِنَّهُ مُصِيبُهَا مَا أَصَابَهُمْ إِنَّ مَوْعِدَهُمُ الصُّبْحُ أَلَيْسَ الصُّبْحُ بِقَرِيبٍ فَلَمَّا جَاء أَمْرُنَا جَعَلْنَا عَالِيَهَا سَافِلَهَا وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهَا حِجَارَةً مِّن سِجِّيلٍ مَّنضُودٍ مُّسَوَّمَةً عِندَ رَبِّكَ وَمَا هِيَ مِنَ الظَّالِمِينَ بِبَعِيدٍ I kad izaslanici Naši dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bî mu teško pri duši, pa reče: ”Ovo je mučan dan!” I narod njegov pohrli njemu – a i prije su radili sramotna djela. ”O, narode moj” – reče on – ”eto mojih kćeri, one su vam čistije! Bojte se Allaha i pred gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?” ”Ti znaš da nam nisu potrebne tvoje kćeri” – rekoše oni – ”ti doista znaš šta mi hoćemo.” "Ah, da ja samo imam moć” – reče on – ”ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!” A meleki rekoše: ”O, Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga, oni tebi ne mogu nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje, nju će zadesiti isto što i njih, i neka se niko od vas ne obazire! – Rok im je praskozorje, a zar praskozorje nije blizu?” I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore – bî dolje, i na njih spustismo kao kišu grumenje od pečena blata, koje je neprekidno sipalo, obilježeno od Gospodara tvoga – a ono nije daleko ni od jednog nasilnika.[11]

U suri Eš-Šu’ara rečeno je:كَذَّبَتْ قَوْمُ لُوطٍ الْمُرْسَلِينَ إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ لُوطٌ أَلَا تَتَّقُونَ إِنِّي لَكُمْ رَسُولٌ أَمِينٌ فَاتَّقُوا اللَّهَ وَأَطِيعُونِ وَمَا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ مِنْ أَجْرٍ إِنْ أَجْرِيَ إِلَّا عَلَى رَبِّ الْعَالَمِينَ أَتَأْتُونَ الذُّكْرَانَ مِنَ الْعَالَمِينَ وَتَذَرُونَ مَا خَلَقَ لَكُمْ رَبُّكُمْ مِنْ أَزْوَاجِكُم بَلْ أَنتُمْ قَوْمٌ عَادُونَ قَالُوا لَئِن لَّمْ تَنتَهِ يَا لُوطُ لَتَكُونَنَّ مِنَ الْمُخْرَجِينَ قَالَ إِنِّي لِعَمَلِكُم مِّنَ الْقَالِينَ رَبِّ نَجِّنِي وَأَهْلِي مِمَّا يَعْمَلُونَ فَنَجَّيْنَاهُ وَأَهْلَهُ أَجْمَعِينَ إِلَّا عَجُوزًا فِي الْغَابِرِينَ ثُمَّ دَمَّرْنَا الْآخَرِينَ وَأَمْطَرْنَا عَلَيْهِم مَّطَرًا فَسَاء مَطَرُ الْمُنذَرِينَ إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَةً وَمَا كَانَ أَكْثَرُهُم مُّؤْمِنِينَ وَإِنَّ رَبَّكَ لَهُوَ الْعَزِيزُ الرَّحِيمُ I Lutov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im njihov brat Lut reče: ”Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite, a žene svoje, koje je za vas Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite” – rekoše oni: ”Ako se ne okaniš, o, Lute, bit ćeš, sigurno, prognan.” ”Ja se gnušam toga što vi radite!” – reče on; ”Gospodaru moj, sačuvaj mene i porodicu moju kazne za ono što oni rade!” I Mi smo sačuvali njega i porodicu njegovu – sve, osim starice koja je ostala sa onima koji su kaznu iskusili, a zatim smo ostale uništili spustivši na njih kišu – a strašne li kiše za one koji su opomenuti bili! To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv.[12] 

U suri El-Hidžr gosti odmah obavještavaju Luta ko su, savjetuju mu da noću napusti naselje i upozoravaju ga šta će se dogodoti njegovim perverznim stanovnicima, a tek potom dolaze njegovi sugrađani koji s njim zapodijevaju raspravu. Povezanost ovih motiva nije uspostavljena na vremenskom niti na logičkom principu – jer je logično da se Lut ne bi onako uplašio i ne bi nudio svoje kćeri bestidnim sugrađanima da je odmah znao da su neobični gosti meleki, izaslanici od Allaha, dž.š., kojih se ne treba plašiti. S druge strane, u suri Hud nalazimo da meleki dolaze, Luta pogađa mučnina, dolazi njegov narod, Lut istupa pred njih i nudi im kćeri kako ga ne bi osramotili pred gostima. Oni odbijaju i odlučni su da počine ono radi čega su došli, meleki obznanjuju Lutu da su oni izaslanici njegova Gospodara te savjetuju da noću napusti naselje i da će njih zadesiti kazna u sabah. Ovdje se, za razliku od sure El-Hidžr, dijalog između Luta i njegova naroda vodi prije nego je Lut saznao da su njegovi čudni i iznenadni gosti ”izaslanici njegova Gospodara”. Kur’an je izabrao dva različita načina u građenju strukture jednog te istog kazivanja zato što su ciljevi dva kazivanja različiti. Naime, u suri Hud cilj kazivanja je učvrstiti srce poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u prvim danima njegova pozivanja radi čega Kur’an ovdje u prvi plan stavlja provokacije i patnje koje je preživio vjerovjesnik Lut, a.s., u svojoj misiji. Sura Hud stoga poručuje:وَكُـلاًّ نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاء الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ  I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo.[13] I jedni i drugi osjećali su tjeskobu zbog teškog i sporog prihvatanja Upute i zalutalosti njihovih naroda. U suri El-Hidžr akcent jednog te istog kazivanja stavljen je na na drugi motiv: kaznu koja je zadesila Lutov narod. Tu kaznu meleki / izaslanici najavljuju odmah na početku ovog fabularnog dijela, pa je i njegov cilj ili poruka drukčija i glasila bi: i tvoji sunarodnici koji su ustali protiv Riječi s kojom si došao završit će u nesreći koju su sami sebi pripremili.[14] Ova poruka se prepoznaje na kraju sure El-Hidžr:إِنَّا  كَفَيْنَاكَ الْمُسْتَهْزِئِينَ Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju.[15]

Treća sura koju ćemo citirati, a koja govori o ovom istom kazivanju, jeste sura Eš-Šu’ara. Ovdje se govori o dijalogu između Luta i njegova perverznog naroda te svršetku i jednih i drugih, dok se ne spominje dolazak meleka niti njegovih sunarodnika koji su, pred melekima, željeli počiniti ono što su željeli. U suri Eš-Šu’ara su u prvom planu metode pozivanja na Pravi put i osobine misionara: da zahtijeva strahopoštovanje prema Allahu, dž.š., da je pouzdan, da ne traži naknadu za svoj rad i da onda ima pravo tražiti da ga se slijedi. Na skoro identičan način su komponovana i ostala kazivanja o Allahovim, dž.š., poslanicima u ovoj suri. Zanimljivo je da na kraju svih tih kazivanja čitamo sljedeće riječi:وَإِنَّهُ لَتَنزِيلُ رَبِّ الْعَالَمِينَ نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ عَلَى قَلْبِكَ لِتَكُونَ مِنَ الْمُنذِرِينَ I Kur'an je, sigurno, objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ.[16] Dakle, cilj tih kazivanja jeste misija, odnosno opominjanje Muhammeda, s.a.v.s., tj. on treba uzeti pouku iz metodologije svih prijašnjih poslanika u pozivanju ljudi.

Vidjeli smo kako Kur’an jedna te ista kazivanja komponuje na različite načine, shodno cilju kazivanja i kontekstu sure u kojoj se ono nalazi. Sve je ovo očit dokaz njegove nadnaravnosti i nemogućnosti oponašanja.

 

Sura El-Kehf

Ova sura sadrži nekoliko pitkih i poučnih kazivanja. Jedno od njih jeste kazivanje o stanovnicima Pećine. Na samom početku je iznesen sadržaj radnje koja se već dogodila, a potom se iznose detalji tog zbivanja, od početka do kraja. Kazivanje počinje ovako:أَمْ حَسِبْتَ أَنَّ أَصْحَابَ الْكَهْفِ وَالرَّقِيمِ كَانُوا مِنْ آيَاتِنَا عَجَبًا إِذْ أَوَى الْفِتْيَةُ إِلَى الْكَهْفِ فَقَالُوا رَبَّنَا آتِنَا مِن لَّدُنكَ رَحْمَةً وَهَيِّئْ لَنَا مِنْ أَمْرِنَا رَشَدًا فَضَرَبْنَا عَلَى آذَانِهِمْ فِي الْكَهْفِ سِنِينَ عَدَدًا ثُمَّ بَعَثْنَاهُمْ لِنَعْلَمَ أَيُّ الْحِزْبَيْنِ أَحْصَى لِمَا لَبِثُوا أَمَدًا  Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: ”Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost”, Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.[17]

To je samo torzo jedne široke fabule. Tek nakon ovog sažetka slijedi raspletanje radnje: kako su se ti mladi monoteisti u politeističkoj sredini dogovarali da se sklone u pećinu, njihovo stanje u toj pećini, njihov san, njihovo buđenje itd., tako da bismo mogli zaključiti da je stilska funkcija uvog uvoda da izazove radoznalost i probudi maštu.[18]  

Nekada Kur’an skriva tajnu po tajnu pred glavnim junakom, ali i pred posmatračem, i otkriva ih i jednom i drugom u istom trenutku. Najpoznatiji primjer ovog skrivanja i (nepotpunog) otkrivanja je kazivanje o Musau i njegovom zagonetnom pratiocu, također iz sure El-Kehf. Taj čovjek je zagonetan; ne znamo mu čak ni ime; podučen je ”onome što samo Mi znamo”, uzvišenoj kosmičkoj mudrosti; zna šta će se dogoditi u bliskoj budućnosti; vidi dalje od Musaa i običnih smrtnika itd. Nepoznato ime ovog čovjeka podudarno je sa njegovim tajnim znanjem i neodgonetnutim tajnama. U prvom dijelu kazivanja Musa i čitalac su u istoj poziciji: i jedan i drugi se u sebi pitaju i čude; zaogrnuti su velom tajni od početka kazivanja – kad Musa otkriva da su on i momak njegov zaboravili ribu kod neke stijene kamo se vraćaju i gdje pronalaze učenog ”roba Našeg” koji čini iznenadne i neshvatljive postupke: probuši lađu, ubije dječaka i uspravi zid u nekom naselju. U drugom dijelu zamršeno klupko počinje da se odmotava: čitalac i Musa u isto vrijeme saznaju ono što nisu mogli sami dokučiti:

أَمَّا السَّفِينَةُ فَكَانَتْ لِمَسَاكِينَ يَعْمَلُونَ فِي الْبَحْرِ فَأَرَدتُّ أَنْ أَعِيبَهَا وَكَانَ وَرَاءهُم مَّلِكٌ يَأْخُذُ كُلَّ سَفِينَةٍ غَصْبًا وَأَمَّا الْغُلَامُ فَكَانَ أَبَوَاهُ مُؤْمِنَيْنِ فَخَشِينَا أَن يُرْهِقَهُمَا طُغْيَانًا وَكُفْرًا فَأَرَدْنَا أَن يُبْدِلَهُمَا رَبُّهُمَا خَيْرًا مِّنْهُ زَكَاةً وَأَقْرَبَ رُحْمًا وَأَمَّا الْجِدَارُ فَكَانَ لِغُلَامَيْنِ يَتِيمَيْنِ فِي الْمَدِينَةِ وَكَانَ تَحْتَهُ كَنزٌ لَّهُمَا وَكَانَ أَبُوهُمَا صَالِحًا فَأَرَادَ رَبُّكَ أَنْ يَبْلُغَا أَشُدَّهُمَا وَيَسْتَخْرِجَا كَنزَهُمَا رَحْمَةً مِّن رَّبِّكَ وَمَا فَعَلْتُهُ عَنْ أَمْرِي ذَلِكَ تَأْوِيلُ مَا لَمْ تَسْطِع عَّلَيْهِ صَبْرًا ”Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao; što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, umjesto njega, dâ boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg; a što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!”[19]

Ipak, i pored ovog objašnjenja, neke tajne ostaju neodgonetnute: zagonetni rob odlazi u nepoznato kao što je došao iz nepoznatog, ne saznajemo njegovo ime i nikada ga, iz Kur’ana, nećemo saznati. Saznali smo samo jedan dio iz kazivanja o beskrajnoj uzvišenoj mudrosti; nakon djelimičnog puta kojim je prošao, čitalac ostaje začuđen pred ogromnim prostranstvom nepoznatog, nesaznajnog i nedokučivog, što je, najvjerovatnije, glavni cilj ovog kazivanja.[20] 

 

Sura Ja-Sin

Ova se mekkanska sura sastoji od kratkih ajeta i brzih intonacija, što odgovara njenom ritmu i djeluje snažno na osjećanja tako da se njen ujecaj slike i odsjena koje ona nosi udvostručava i daje scene jednu za drugom od početka do kraja. Te scene su raznovrsne, inspirativne i jako djelotvorne. Sura Ja-Sin, između ostalog, kazuje o stanovnicima jednog grada kad su im došli poslanici da ih upozore na kaznu zbog nagonjenja u laž. Ova je kazna izložena po kur’anskom metodu, a to je da se kazivanja koriste za podršku problemu koji se iznosi.[21]  

Kur’an kazuje:وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلاً أَصْحَابَ الْقَرْيَةِ إِذْ جَاءهَا الْمُرْسَلُونَ إِذْ أَرْسَلْنَا إِلَيْهِمُ اثْنَيْنِ فَكَذَّبُوهُمَا فَعَزَّزْنَا بِثَالِثٍ فَقَالُوا إِنَّا إِلَيْكُم مُّرْسَلُونَ قَالُوا مَا أَنتُمْ إِلاَّ بَشَرٌ مِّثْلُنَا وَمَا أَنزَلَ الرَّحْمن مِن شَيْءٍ إِنْ أَنتُمْ إِلاَّ تَكْذِبُونَ قَالُوا رَبُّنَا يَعْلَمُ إِنَّا إِلَيْكُمْ لَمُرْسَلُونَ وَمَا عَلَيْنَا إِلاَّ الْبَلاَغُ الْمُبِينُ قَالُوا إِنَّا تَطَيَّرْنَا بِكُمْ لَئِن لَّمْ تَنتَهُوا لَنَرْجُمَنَّكُمْ وَلَيَمَسَّنَّكُم مِّنَّا عَذَابٌ أَلِيمٌ قَالُوا طَائِرُكُمْ مَعَكُمْ أَئِن ذُكِّرْتُم بَلْ أَنتُمْ قَوْمٌ مُّسْرِفُونَ Navedi im kao pouku stanovnike jednog grada kad su im došli poslanici; kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: ”Mi smo vama poslani!” – ”Vi ste ljudi kao i mi” – oni odgovoriše – ”Milostivi nije objavio ništa, vi neistinu govorite!” ”Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani” – rekoše oni – ”i dužni smo samo da jasno obznanimo.” Oni rekoše: ”Mi slutimo da nam nesreću donosite; ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja od nas.” ”Uzrok vaše nesreće je s vama!” – rekoše oni. ”Zar zato što ste opomenuti? Ta, vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi.”[22]     

Kur’an ne spominje ko su stanovnici tog grada i kakav je to grad. Samo nenavođenje dokaza u Kur’anu o imenu tog naselja ili njegovo mjesto ne daje nikakva dokaza o ovom kazivanju. Zanemaruju se detalji i prelazi se na samu pouku i smisao tog događaja. Riječ je o naselju u koje je Allah, dž.š., poslao dva poslanika, pa su ovu dvojicu stanovnici tog grada nagonili u laž te ih je Allah, dž.š., pojačao trećim poslanikom. Stanovnici grada im se suprotstavljaju odbijanjem, kao što se dešavalo u historiji poslanika i poslanstava.[23] To je bio prvi uzorak ljudi. Drugi uzorak ljudi, koji se odaziva pozivu i plaši Gospodara, ima sasvim drugo ponašanje. U kazivanju dolazi do potpunog preokreta koji dolazi brzo, iznenadno i neočekivano:وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ وَمَا لِي لاَ أَعْبُدُ الَّذِي فَطَرَنِي وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ أَأَتَّخِذُ مِن دُونِهِ آلِهَةً إِن يُرِدْنِ الرَّحْمَن بِضُرٍّ لاَّ تُغْنِ عَنِّي شَفَاعَتُهُمْ شَيْئًا وَلاَ يُنقِذُونِ إِنِّي إِذًا لَّفِي ضَلاَلٍ مُّبِينٍ إِنِّي آمَنتُ بِرَبِّكُمْ فَاسْمَعُونِ  I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: ”O, narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvaćam druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!”[24] Eksplozivnost ovog preokreta u kazivanju potpuno je ekvivalentna stvarnoj i istinitoj sceni koja se dogodila i o kojoj Kur’an zbori.

Ovo kazivanje je klasičan primjer priče iz udžbenika. Naime, Aristotel je naučavao da postoje tri dijela priče: preokret (peripetija), prepoznavanje i patos. Preokret je okretanje radnje u protivno od onoga što se namjerava, prepoznavanje je prelaženje iz nepoznavanja u poznavanje, a zatim u prijateljstvo ili neprijateljstvo, dok je patos radnja koja donosi propast ili bol.[25] Preokret je iznenadni i eksplozivni dolazak onog čovjeka, prepoznavanje jeste situacija u kojoj, do sada nepoznat i nebitan čovjek, postaje ključni akter, a patos je kazna koja je snašla njegov narod:وَمَا أَنزَلْنَا عَلَى قَوْمِهِ مِن بَعْدِهِ مِنْ جُندٍ مِّنَ السَّمَاء وَمَا كُنَّا مُنزِلِينَ إِن كَانَتْ إِلاَّ صَيْحَةً وَاحِدَةً فَإِذَا هُمْ خَامِدُونَ I protiv naroda njegova, poslije njega, Mi nismo vojsku s neba poslali, niti smo to ikada činili; samo bi se čuo jedan užasan krik, i oni bi odjednom svi pomrli.[26] Aristotel kaže da najljepše prepoznavanje biva onda kad u isti mah nastaje i preokret[27], što se u ovom našem kazivanju zbilja i dogodilo.

 

Sura El-Fedžr

U ovoj suri brzo je ukazano na stradanje drevnih grešničkih naroda. Ritam je različit: blag, pripovjedački, stradalački, a i jak.[28] Rekao je Svevišnji:أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ فَصَبَّ عَلَيْهِمْ رَبُّكَ سَوْطَ عَذَابٍ إِنَّ رَبَّكَ لَبِالْمِرْصَادِ Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo; i Semudom, koji je stijene u dolini klesao, i Faraonom, koji je šatore imao – koji su na Zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.[29]

Ovdje su samo ovlaš spomenuta tri naroda: Ad, Semud i Faraonov narod. Akcenat je na kazni kojom su kažnjeni radi nasilja, nereda i nepravde koju su činili drugima. U nekim drugim surama[30] postoje opširnija kazivanja i detaljniji opisi ovih naroda i njihovih poslanika. Ovaj bljesak i izlet u povijest bio je i očekivan s obzirom na to da je riječ o prilično kratkoj suri koja u svome središtu govori o čovjekovoj prirodi, psihologiji i sklonostima. Da bi ukazao na neophodnost moralnog i humanog odnosa spram drugih, posebno ugroženih kategorija ljudi, Kur’an ovdje prijeti i zastrašuje silnike dvama kaznama: strahotama Sudnjeg dana i kaznama koje su zadesile prijašnje nehumane narode. Kur’an je tu svoju nakanu postigao zakletvama sa početka sure i potom upitnom formom, što je bolje, jače i stilski izražajnije. U ovih nekoliko kratkih ajeta sabrano je stradanje najjačih nasilnika koji su poznati u povijesti drevnih naroda.

 

Zaključak

Kur’anska kazivanja komponovana su na različite načine. Vidjeli smo da sura Jusuf razvija stepenastu fabulu u kojoj je svaki motiv uzrokovan prethodnim i na njegovoj osnovi se gradi naredni. Kazivanje o Jusufu ima svoj uvod (Jusufov san) i sretan kraj (porodica na okupu), ali i mnogo zapleta i raspleta koji su bili neminovni da bi došlo do ovakvog kraja. Ovo kazivanje je specifično budući je jedinstveno u Kur’anu. Međutim kazivanje o Lutu spomenuto je na više mjesta u Kur’anu, što mu omogućava da svoje fabule komponuje na različite načine. Nekada je u prvom planu način na koji je Lut pozivao svoj narod, drugi put dolazak meleka, treći put dijalog sa perverznim sunarodnicima, a nekada opet kazna koja ih je snašla. Sve u skladu sa ciljem koji se želi postići te kontekstom kazivanja i sure u kojoj se isto nalazi. Na primjeru jednog kazivanja iz sure El-Kehf smo zapazali da je na početku iznesen sadržaj radnje koja se već dogodila, a potom se iznose detalji tog zbivanja, od početka do kraja. Kur’an zna skrivati tajnu po tajnu pred glavnim junakom, ali i pred čitaocem, i otkrivati ih i jednom i drugom u istom trenutku, što je slučaj sa kazivanjem o Musau i tajanstvenom Allahovom, dž.š., robu u suri El-Kehf, dok u suri Ja-Sin kazuje o nekom gradu i njegovim stanovnicima, bez određivanja mjesta, vremena i likova, jer u tome nije poenta. Poenta je u porukama i životnim lekcijama. Na kraju, u suri El-Fedžr, uočili smo kako Kur’an u samo nekoliko kratkih ajeta opisuje stradanje najjačih nasilnika koje je povijest čovječanstva upoznala, ali i uzroke tog stradanja.     

         

Literatura:

  • Aristotel: O pesničkoj umetnosti, preveo Miloš N Đurić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1990.
  • Karić, Enes: Uvod u tefsirske znanosti, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1997.
  • Korkut, Besim: Kur’an s prevodom, Starješinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1987., V. izdanje.
  • Kutb, Sejjid: U okrilju Kur’ana, s arapskog prevela grupa autora, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1997.
  • Latić, Džemal: Stil kur’anskoga izraza, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
  • Popović, Tanja: Rečnik književnih termina, Logos Art, Beograd, 2007.
  • Škreb, Zdenko/Stamać, Ante: Uvod u književnost – teorija, metodologija, Globus, Zagreb, četvrto, poboljšano izdanje.

Autor: Elmir Mašić 

Glasnik br 7-8, 2017 

[1] Karić, Enes: Uvod u tefsirske znanosti, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1997., str. 179.

[2] Popović, Tanja: Rečnik književnih termina, Logos Art, Beograd, 2007., str. 372.

[3] Latić, Džemal: Stil kur’anskoga izraza, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 366.

[4] Škreb, Zdenko/Stamać, Ante, nav. dj., str. 340-341.

[5] Jusuf, 4.

[6] Isto, 8.

[7] Isto, 11.

[8] Isto, 21.

[9] Isto, 23.

[10] El-Hidžr, 61-75.

[11] Hud, 77-83.

[12] Eš-Šu’ara, 160-175.

[13] Hud, 120.

[14] Latić, Džemal: Stil kur’anskoga izraza, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 297-299.

[15] El-Hidžr, 95.

[16] Eš-Šu’ara, 192-194.

[17] El-Kehf, 9-12.

[18] Latić, Džemal, nav. dj., str. 303.

[19] El-Kehf, 79-82.

[20] Latić, Džemal, nav. dj., str. 304-305.

[21] Kutb, Sejjid: U okrilju Kur’ana, s arapskog prevela grupa autora, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1997., tom 23., str. 4. 

[22] Ja-Sin, 13-19.

[23] Kutb, Sejjid, nav. dj., tom 23., str. 13. 

[24] Ja-Sin, 20-25.

[25] Aristotel: O pesničkoj umetnosti, preveo Miloš N Đurić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1990., str. 61-62.

[26] Ja-Sin, 28-29.

[27] Aristotel, nav. dj., str. 62.

[28] Kutb, Sejjid, nav. dj., tom 30., str. 190. 

[29] El-Fedžr, 6-14.

[30] Ta-Ha, Qasas, El-E’raf, Hud itd.