Historičarima i biografima nije nepoznato da Mudžahid nije bio Arap, ali se razilaze u pogledu arapskog plemena koje ga je prihvatuilo kao štićenika (mewla). Jedni smatraju da je on bio mewla Qajs b. Sa'ib b.'Uwejmera Mahzumija, drugi, pak, 'Abdullah b. Sa'ib b. Ebi Sa'iba, dok neki tvrde da je bio klijent Sa'ba b. Ebi Sa'iba, oca 'Abdullaha b. Sa'iba. Opisan je kao čovjek malog rasta, bijele kose i brade, spram koje je osjećao odvratnost da je boji. U njegovoj egzegezi mogu se primijetiti mnogi perzijski utjecaji i iluminacionističke ideje kao i racionalna tendencija, čiji će primjeri biti kasnije navedeni. Za njega se veli da je godinama bio učenik Ibn 'Abbasa i jedan od njegovih bliskih saradnika sve dok nije postao vodeći i poznati egzegeta slijedeće generacije.

Ebu Nu'ajm Isfahani (u. 430/1038) u djelu Hiljetu'l-ewlija' i Ibn 'Asakir u svojoj Tarih Dimešq, kao i drugi autori, pišu da je Mudžahid trideset puta prezentirao svoju egzegezu pred Ibn 'Abbasom i da je volio postavljati pitanja svom učitelju u pogledu pojedinih tumačenja svakog stavka s obzirom na okolnosti i kontekst njegova objavljivanja.

Bio je marljivi učenjak sa skromnim i kontemplativnim izrazom lica i profinjene moralnosti. Zehebi, hvaleći ga u svom djelu Tezkiretu'l-Huffaz, naziva ga čovjekom izvanredne erudicije (ew'ijetu'l-'ilm). On navodi od E'ameša da je taj rekao: „Kad god vidim Mudžahida izgleda mi zagubljen u mislima poput čovjeka koji je nešto zagubio i onda traga za tim. Kad govori, sa njegovih usana se rune biseri.” Volio je puno putovati tako da je posjetio nekoliko gradova gdje je, u većini njih, vodio učene diskusije sa naučnicima. Volio je skupljati drevna izvješća i legende, a Zehebi (u. 748/1347.), u svom djelu Sijer E'alami'n-nubela', piše da je Mudžahid putovao u Babel (Babilon) kako bi istražio kazivanja o Harutu i Marutu. Putovao je i u Hadrameut, u Jemenu. Opisan je kao hrabar čovjek i istinski borac i mudžahid.

Mudžahidov naučni stepen

Kako je već spomenuto, Mudžahid je kur'anske nauke i učenja stekao pred imamom 'Alijem, r. 'a., a on je, od strane Poslanika, a. s., obznanjen kao “ kapija”  grada Božanskog znanja. Nakon smrti imama 'Alija 40/660., pridružio se je Ibn 'Abbasu, koji je kasnije bio poznat po nadimku hibru'l-ummeh (tj. učen čovjek muslimanske zajednice). Međutim, on je koristio svaku priliku da nešto nauči, ne pokazujući pri tom nikakav ponos. Konsultirao bi čak i učenjake Ehlu'l-Kitaba (ljude Knjige, t. j. jevreje i kršćane), koristivši se njihovim naučavanjima, zbog čega je od nekih bio i kritikovan. Ebu Bekr Ejješ veli: „Pitao sam E'amaša zašto neki ljudi izbjegavaju Mudžahidow tefsir? Odgovorio je da je to zato jer je govoreno da je konsultovao Ehlu'l-Kitab.” Ispoljivši izvanredan genij, dostigao je visok stadij kao naučnik i autoritet, a njegova popularnost raširila se kroza sve muslimanske teritorije. Bio je visoko poštovan od srane učenjaka svoga vremena i vodeća ličnost među tabi'inima. Ispoljavao je veliku prodornost u razumijevanju značenja i tumačenja kur'anskih ajeta; volio je kazati: „Da sam znao da ima bilo ko ko mi je mogao protumačiti značenje ajeta:

(Također vam je zabranjeno da ženite) udate žene, osim onih koje zarobite; to su vam Allahovi propisi. Sve ostale žene su vam dozvoljene, ako želite vjenčane darove da im date i da se njima oženite, a ne da blud činite. A ženama vašim s kojima ste imali bračne odnose podajte vjenčane darove njihove kao što je propisano. I nije vam grehota ako se, poslije određenog vjenčanog dara, s njima nagodite. Allah zaista sve zna i mudar je.(4:24)

– prešao bih dalek put da ga vidim!”

Njegovo nastojanje da otkrije suptilna značenja arapskog jezika i iznađe naučne metode egzegeze i objašnjenja lingvističkih kompliciranosti kur'anskih riječi i njihove upotrebe, vodilo ga je ka druženju sa učenjacima arapskog jezika i literature, koji su mu dali temeljnu naobrazbu različitih varijanti čitanja Kur'ana. Neke od tih varijanti čitanja pripisuju se njemu, a Zehebi ga, u djelu Sijer E'alamu'n-nubela', naziva imamom i šejhom učača i egzegeta Kur'ana. Sufjan Sevri kaže: „Ukoliko naiđeš na Mudžahidovu interpretaciju, to ti je dovoljno!” Grupa kari'a, uključujući E'amaša, 'Abdullaha b. Kesira i Ibn Muhajsina i dr., studirala je pred njim kur'anske kira'ete. Na isti način, Mudžahid nije štedio napore u traženju znanja; bilo ko mu je mogao prići i upitati ga za neko naučno pitanje, ili objašnjenje nekog ajeta, ili o arapskim naučavanjima i legendama. Nije se zadovoljavao učenjem samo od učenjaka i iz knjiga u različitim zemljama i gradovima, gdje je, također, podučavao i držao predavanja, nego je poduzimao i naporna putovanja u daleka mjesta da posjeti historijska mjesta. Ibn 'Asakir piše da je putovao u sirijske gradove i posjetio Konstantinopolis. Družio se je sa brojnim vodeći sirijskim učenjacima, kakav je npr. Halid b. Ma'dan 'Abdullah b. Ebi Zekerijja' Huza'i. Neko vrijeme je živio u Egiptu, ali je veći dio svoga života proveo u Mekki i Iraqu. Uspostavio je naučne sesije kur'anskih disciplina u džamiji u Kufi, jednog od šiitskih središta, i Kerbeli, prvom šiitskom mjestu hodočašća, koje je od strane šiita preobraženo, poslije Poslanikove džamije, u veliki centar islamskog učenja. Pred njim su učili mnogi sunnitski i šiitski egzegeti i naučnici kur'anskih disciplina i kira'eta.

Mudžahidovi učenici

Ibn Hadžer 'Asqalani u djelu Tehzib i Zehebi u Sijer E'alamu'n-nubela' spominju imena više od trideset Mudžahidovih učenika. Mnogi tradicionalisti i mufessiri, kao i karije koje su poslije njega podučavali u Iraku, bili su njegovi učenici. Držao je naučne sesije u Kufi, Kerbeli i drugim centrima islamskih nauka: u Mekki i Poslanikovoj džamiji u Medini. Ljudi tih mjesta vole reći: “ Prenosi nam Mudžahid od Ibn 'Abbasa...”

Mudžahid u očima historičara i naučnika

Ibn Sa'd u svom djelu et-Tabeqatu'l-kubra opisao je Mudžahida ovim riječima: „Pažnje vrijedan učenjak, veliki fakih i plodan tradocionalist; bio je mewla Sa'ba.” Mnogo ga u svojim djelima hvali Šemsuddin Muhammed Zehebi, a u djelu El-'Iber spominje ga kao „znak raspoznavanja (insignia of Tabi'un)” tabi'ina. Autor djela Tezkiretu'l-Huffaz opisuje ga kao kariju, egzegetu i hafiza Kur'ana. U djelu Mi'zanu'l-'itidal spominje se kao eminentni islamski autoritet i učenjak vrijedan pažnje (trustworthy scholar) oko čije vodeće pozicije postoji općenit konsenzus među učenjacima Ummeta. Ibn 'Asakir (u. 571/1175.) u Tarih Dimešq daje o njemu precizno biografsko izvješće i opisuje ga na slijedeće način: “Sufjan Sewri je imao običaj reći: 'Čovjek treba uzimati tumačenje Kur'ana od četiri osobe: Sa'da b. Džubejra, Mudžahida, Ikrimea i Dahaqa b. Muzahima. Qatade je rekao: 'Mudžahid je najučeniji tabi'in u egegezi Kur'ana. Jahja b. Me'in, Ebu Zur'e i Ebu 'Abdurrahman en-Nesa'i saglasni su da je Mudžahid imao neosporan autoritet među tabi'inima i da je bio učenik Ibn 'Abbasa. Neko vrijeme je živio u Mekki a kasnije se nastanio jedan period u Kufi.”  Ibn Hadžer 'Asqalani u Tehzibu't-Tehzib, citirajući Taberija i druge, piše: “Mudžahid je bio pobožni pravnik (faqih), potpune pobožnosti, znalac čitanja (varijanti) Kur'ana, erudita i najpoznatiji tabi'in u tumačenju Kur'ana. Niko nikada nije bio tako zaokupljen, radi Božijega zadovoljstva, tumačenjem Kur'ana, poput ove trojice: 'Ata'a, Tawusa i Mudžahida.” Ibn 'Imad Hanbeli u djelu Šedheretu'z-zehab piše: “Mudžahid je bio vodeći naučnik u eri tabi'ina u tumačenju Kur'ana.”  Autor zatim dodaje E'amašewu opasku:” Svaki puta kada sam sreo Mudžahida, vidio bih ga kako je uronuo u tugu. Upitan zašto je tužan, odgovorio bi: 'Jednoga dana me je Ibn 'Abbas uzeo za ruku i rekao mi: 'Mudžahide, trebaš znati da me je jednaput Poslanik uzeo za ruku i rekao mi: 'Božiji robe, živi na ovom svijetu poput stranca ili putnika.” Zehebi ga u Sijer-u ovako opisuje: “Bio je imam i šejh qarija i egzegeta. Njemu ravni u kur'anskim naukama i egzegezi Ikrime, Tawus i 'Ata', bili su njegovi učenici.”  Autor citira Huzejfu i Qatadea koji su izjavili: “ Mudžahid je najznaniji preživjeli tabi'in u egzegezi Kur'ana. Kad on govori, kao da se biseri rune sa njegovih usana.”  Sam Mudžahid je izjavio: “Kada učim Kur'an prema čitanju Ibn Mes'uda, osjećam potrebu da upitam Ibn 'Abbasa o tumačenju mnogih ajeta.”

O njemu postoji biografsko izvješće u većini biografskih djela. Većina njih, uključujući djela Hulasetu't-tehzib, p. 369, Kešfu'z-zunun, I, 485, E'alam, vol. 5 p. 378, Mu'džemu'l-mu'ellifin, vol. 8, p. 177, Safwtu's-safweh, vol. 2. p. 177, i druga, opisuju ga istim riječima. Da rezimiramo, Mudžhid je bio najznaniji tabi'in na polju kur'anskih znanosti i vodeći egzegeta muslimanskog svijeta poslije Ibn 'Abbasa. Imao je izuzetnu poziciju u kur'anskim disciplinama, qira'etima i drugim disciplinama povezanim s nebeskom Knjigom (heavenly scripture). Stekao je široku popularnost, a sunnitski i šiitski učenjaci tvrde da je on dosegao najviši stepen u kur'anskim disciplinama i egzegezi, i svi se oni pozivaju na njega kao imama.

Racionalni pristup u Mudžahidovoj egzegezi

Mudžahid se može smatrati utemeljiteljem nove škole u kur'anskoj hermeneutici koju karakterizira široko pozivanje na razum u objašnjavanju kur'anskih ajeta. Primjetno je da se, u mnogo slučajeva, Mudžahidovo tumačenje razlikuje od tumačenja Ibn 'Abbasa. On pokazuje svoju originalnost time što se u razumijevanju Božijih Riječi mnogo oslanja na razum. Prema onome na što ukazuju historijska izvješća, ova činjenica predstavlja novinu u njegovom vremenu. Njegov sin 'Abdulwehhab b. Mudžahid kaže: “Jednoga dana je mome ocu došao neki čovjek i upitao ga: 'Jesi li ti onaj koji tumači Kur'an prema svome ličnom mišljenju (ray)?' Moj otac tada zaplaka i reče: “Ja sam slušao tumačenje Kur'ana više od deset ashaba, r. 'a, Allahova Poslanika, a. s.”

Subjektivno mišljenje u Mudžahidovoj egzegezi

Kao što je spomenuto, Mudžahid u mnogo slučajeva koristi razum i subjektivno promišljanje u tumačenju kur'anskih ajeta. Ovdje ćemo citirati nekolicinu takvih primjera:

  1. Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im Mi rekli: 'Budite majmuni prezreni!' (2:65)

Mudžahid, komentirajući ovaj ajet, tumači ga da se ovdje ne misli na fizičku promjenu u obličje majmuna; ovdje je posrijedi metafora, slično u ajetu: Njihov primjer je kao primjer magarca koji knjige nosi. Prema jednoj drugoj predaji od Mužahida, ovdje se misli da su njihova srca doživjela transformaciju i izobličila se, a ne da su oni doslovno postali majmuni.

  1. I odjeću svoju očistu! (74:4)

Mudžahid kaže da ovo znači “ ponašaj se ispravno.” Ovdje on tumači ovaj ajet prema svome subjektivnom mišljenju.

  1. Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati. (75:22-23)

Mudžahid tumači: “ Oni će biti blistavih lica dok budu gledali svoga Svevešnjeg Gospodara, koji je Svevideći a koga niko vidjeti ne može.” Ova vrsta egzegeze temelji se na subjektivnom promišljanju i širokom korištenju razuma, a što je navelo neke učenjake da upute nedolične optužbe na račun Mudžahida. Muhammed Husejn Zehebi, u djelu Et-Tefsir we'l-mufessirun, piše: “Ova vrsta egzegeze proizašla iz Mudžahidowog stila postat će temeljem mu'tezilijskih principa.” Dobro poznati orijentalist Goldziher opisujući Mudžahidovu upotrebu razuma, veli:

“Mudžahid je u egzegezi Kur'ana koristio racionalni pristup, i čini se da je bio sklon tumačenju utemeljenom na subjektivnom promišljanju; mnogo se oslanja na njega u razumijevanju Božije intencije. U njegovom tumačenju ajeta 2:65, Mudžahid vjeruje da preobličenje (meskh) nije fizičke naravi, nego je to povezano sa srčanom i duševnom povredom propisa. Takvi su zadržali svoju ljudsku formu dok su njihove duše postale kao majmunske.To onda znači da je spomenuti ajet u Knjizi zamišljena metafora, kao i na drugom mjestu, u ajetu: Njihov primjer je kao primjer magarca koji knjige nosi.”  Goldziher dodaje: “Mu'tezilijski učenjaci su bili oni koji su prethodili Mudžahidu u takvom rizičnom poduhvatu, on su bez bojazni, u vezi ovog slučajem fizičke metamorfoze, davali mu, kao rezultat datih uvjeta, racionalnu inerpretaciju.”

Mudžahidov pristup kur'anskoj egzegezi

Mudžahid ima jedinstven stil kada je u pitanju egzegeza i tumačenje kur'anskih ajeta. Također, on je utemeljitelj nove škole kur'anske hermeneutike. Njegov pritup kur'anskoj egzegezi, u manjoj ili većoj mjeri, počiva na četiri principa;

  1. Jedan dio Kur'ana objašnjava njegov drugi dio, npr. kada tumači ajet: Oni će, sigurno, vlastito breme i breme onih koje su u zabludu odveli nositi, i za laži koje su iznosili doista će na Sudnjem danu odgovarati. (29:13) – on ga objašnjava pozivajući se na slijedeći ajet: Oni će na Sudnjem danu nositi čitavo breme svoje i dio bremena onih koje su, a da nisu bili svjesni, u zabludu odveli. (16:25)
  2. Tumačenje utemeljeno na tradicijama. Dok pronalazi uporište u izjavama Alije, r. ‘a., i Ehlu'l-Bejta kao i svoga učitelje Ibn 'Abbasa, on objašnjava ajete na način kompatibilan razumu.
    3. Razum. Kao što smo već rekli, Mudžahid je prvi među tabi'inima koji je utemeljio novu školu kur'anske egzegeze, koja je potpuno različita od komentara kompiliranih tokom prvoga stoljeća. On se oslanja na subjektivno mišljenje, a njegovo veliko povjerenje u razum, pri naporu razumijevanja značenja Božijih Riječi, evidentno je kroz njegove egzegetske postupke. Njegov napor je usmjeren na oživljavanje uloge mišljenja i njegove primjene na racionalne principe u tumačenju Kur'ana. Takovrsni fenomen, koji se pojavio u trećoj dekadi prvoga stoljeća, nije bio nepoznat, zapravo, on je samo nastavak pristupa Alije, r. ‘a., koji je bio utemeljitelj kontemplativnog mišljenja, idžtihada i razmišljanja. Mudžahid je rekao: “Najbolje djelo bogoslužja je ispravno razmišljanje.” Djela svake epohe reflektuju intelektualne tendencije i naučni temperament datog vrenmena. 'Abdurrahman Tahir el-Surati je naširoko istraživao Mudžahidovu egzegezu. U svom uvodu Mudžahidowoj egzegezi on piše: “U svom egzegetskom radu Mudžahid koristi svoje mišljenje utemeljeno na tradicijama i predajama koje je čuo. On nije prenosio sve ono što je čuo, ali je najpoznatiji tabi'in u korištenju svog vlastitog mišljenja.”

Mudžahidovi spisi i njegova metoda jesu potpuno originalni. Njegova metoda ne slijedi nijedan komentar prvoga stoljeća. Stil njegove egzegeze je neovisan spram drugih djela. U svojoj egzegezi ispoljava snažnu tendenciju ka razvijanju vlastitog mišljenja i vježbanju ličnog prosuđivanja, čineći razum temeljem svojega djela. Njegov idžtihad i erudicija čuvali su mu sve ono što je čuo od svoga učitelja. Otuda, u mnogo slučajeva, tekst njegovih opaski i njihov sadržaj su različiti od onih kod njegovog učitelja Ibn 'Abbasa. Bez ikakvog preuveličavanja, stil Mudžahidove egzegeze je racionalistički. Surati u tom smislu kaže: “Mudžahidova egzegeza je tradicionalistička u odnosu na predaje, a racionalistička u odnosu na mišljenje.”

Dok tumači neke ajete, Mudžahid, u isto vrijeme, spominje više interpretacija jednoga ajeta. Kada tumači ajet: Zar oni ne vide da im Mi zemlju sužavamo umanjujući joj pogranične oblasti? (13:41) – on konstatira: “ To se odnosi na umiranje stanovnika zemlje, njenu propast o odnosu na stanovništvo i proizvodnju, propadanje Zemlje i umiranje učenjaka.”

  1. Jezički komentari. Mudžahid otkriva izvanrednu originalnost u razumijevanju jezičkih veština u egzegezi. Jezičko pruočavanje sadržaja Kur'ana je jedan od njegovih temeljnih principa. Također je utemeljio i novi pristup u odnosu na jezičke studije, filologiju i retoriku a u naslijeđe nam je ostavio jedinstvene rasprave. Nema traga ponavljanja u njima, koja se mogu u obilju pronaći u drugim komentarima. Veliku pažnju poklanja filološkim i jezičkim raspravama i drži da nije dozvoljen pristup kur'anskoj egzegezi onome ko ne poznaje idiom arapskog jezika. Pokazao je neuporedivo dubok ukus i eleganciju u jezičkim objašnjenjima ajeta, zakučastih i rijetkih izraza u arapskom jeziku, čime pokazuje svoju dokazanu erudiciju u literaturi i filologiji.Ova vrsta literarnih opaski ne nalazi se ni u jednom drugom komentaru. Njegova velika originalnost u odnosu na literarni aspekt Kur'ana je tako široka da je čitalac impresioniran dobrim ukusom i elegancijom. Originalnost njegovog pristupa egzegezi Kur'ana pokazuje njegovu literarnu srčanost i duboko poznavanje filologije i znanja arapskog jezika, njegovog idioma i stilova. 'Abdurrahman Surati, u tom smislu, veli slijedeće: “Najveći dio Mudžahidowe egzegeze sadrži objašnjenja neobičnih riječi i rijetkih izraza i rješenja teških/zakučastih mjesta. Objašnjenje nejasnih i teških riječi ili neobičnih fraza, u većini njegovih hermeneutičkih spisa, svjedoči nam o njegovoj učenosti kao filologa i poznavanju arapskoga jezika, njegovih dijalekata i stilova diskursa i upotrebi idioma i riječi. Ispravno je kazati da je Mudžahid bio jedan od učitelja arapske filologije, a njegova egzegeza je prvi rječnik neobičnih i teških kur'anskih termina u maniru leksikografskih djela, koja, u njegovo vrijeme, nisu bila alfabetski ustrojena.”

U tumačenju ajeta: U džamijama koje se voljom Njegovom podižu... (24:36) – spominju se dva mišljenja, jedno koje kaže da ajet podrazumijeva iskazivanje poštovanja spram džamija i drugo, koje je Mudžahidowo mišljenje, da se ajetom podrazumijeva njihova izgradnja. Taberi preferira Mudžahidovo mišljenje i kao dokaz navodi slijedeći ajet: I dok su Ibrahim (i Ismail) temelje Hrama podizali... (2:127) – a potom konstatira: “ U većini slučajeva sintagma er-ref'u'l-bujut znači izgradnju/podizanje džamija.”

Tumačeći ajet 22:29, Mudžahid objašnjava frazu el-bejtu'l-'atiq opaskom da je ona (tj. Kaba) Bogom zaštićena/slobodna (e'ataqa) od strane bilo kojeg tiranina.

Razmatrajući ajet: A ko poštuje Allahove svetinje...(22:30) – Mudžahid ga interpretira da se to odnosi na svetost Mekke, hadžddža, 'umre i grijeha koje je Bog zabranio da se prema njima čine. Tumačeći ajet: Sami sebe u propast ne dovodite...(2:195) – on primjećuje da je ovdje u pitanju apstinencija od dijeljenja imetka na Božijem Putu iz straha od siromaštva.

Ova egzegeza je utemeljena na četiri naprijed spomenuta principa. Egzegeta naročitu pažnju usmjerava ka objašnjavanju teških riječi i neobičnih fraza u Kur'anu. Povremeno obrati pažnju na povode u kojima su pojedini ajeti objavljeni i na povezanost događaja; rijetko obraća pažnju na pitanje derogiranih i derogirajućih ajeta, varijante čitanja i legislativnog razumijevanja ajeta. Kada tumači ajete, on svoju pažnju usmjerava na stilove diskursa, idiome i uzorke arapskog jezika. 'Abdurrahman Surati, govoreći o Mudžahidowom pristupu primjećuje: “Mudžahidowa egzegeza je ogledalo njegovog osobnog razumijevanja i ličnog promišljanja kur'anskih značenja u svjetlu njegovog poznavanja arapskog jezika i idoma.On kao egzegeta koji je mudžtehid uzima u razmatanje zahtijeve svoga vremena, a ostavio nam je kao naslijeđe natjecateljski duh, u smislu šta je to idžtihada razumijevanja Kur'ana, tako da u jednom vremenu možemo uspjeti a u drugom pak pogriješiti, a sve to zarad doprinosa napretku hermeneutike koja svojim svjetlom obasjava Zemlju.”

Treba spomenuti da u Taberijevom komentaru i Sujutijevem Durru'l-mensur postoji mnogo jevrejskih i kršćanskih legendi koje se prenose od Mudžahida, a već smo napomenuli da je on imao običaj konsultovati kršćanske i jevrejske učenjake. Ibn Sa'd (u. 230/844.) u djelu Tabeqatu'l-kubra, svojim isnadom, citirajući E'ameša, piše da je on bio upitan zašto neki učenjaci izbjegavaju Mudžahidowu egzegezu, pa je odgovorio da je to zbog toga što je on konsultovao Ehlu'l-Kitab.

Mudžahidowa egzegeza je prenošena iz jednog stljeća u drugo i iz jedne generacije u drugu. U tom lancu transmisije je i Sem'ani (u. 562/1166.) od svog učitelja Ebu 'Amr Osmana Belhija, koji prenosi spojenim lancem do Mudžahida.

Autor: 'Abd al-Husayn Shahidi Salihi

Prijevod s engleskog jezika: Almir Fatić

( http://www.quran.org.)