Svemogući Allah je planetu Zemlju prilagodio za život čovjeka na takav način da može podmiriti sve njegove egzistencijalne potrebe. On je Taj Koji je sve što je na Zemlji za vas stvorio. (El-Bekara, 29) On vas je od zemlje stvorio i nju vam dao za stanovanje. (Hud, 61) Naša planeta obiluje vodom, biljnim i životinjskim resursima bez kojih bi život na njoj bio nezamisliv.

PRVA SJETVA

Allah, dž.š., prvog je čovjeka na Zemlji, Adema, a.s., poučio svim stvarima i njihovoj namjeni. Mufessir Ibn Kesir navodi da je prvo što je Adem, a.s., pojeo na Zemlji bilo sedam zrna pšenice koje mu je donio melek Džibril. Adem, a.s., upitao je: “Šta je to?” “Ovo je sa zabranjenog drveta koje si okusio”, odgovorio je Džibril. Adem je upitao: “Šta ću s njima?” “Posij ih u zemlju!”, odgovoreno mu je. Adem, a.s., tako je uradio, pa je iz svakog zrna niklo, sto hiljada klasova. Kada je žito naraslo i sazrelo, Adem, a.s., požeo ga je i ovršio, samlio i zamijesio hljeb, ulažući veliki trud i napor u tom poslu. (Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, 53-54) O tome Uzvišeni Allah kaže: Zato nikako ne dozvoli da vas izvede iz Dženneta, pa da se onda mučiš. (Ta-Ha, 117) Od tada do danas poljoprivreda je najbitnije i najvažnije zanimanje ljudi, koje im osigurava hranu neophodnu za život.

 

SADNICA I USJEV – TRAJNA SADAKA

Da bi svoje sljedbenike potaknuo da se bave zemljoradnjom i voćarstvom, i na taj način kultiviraju i oplemenjuju zemlju, islam je poljoprivredi, kojoj je cilj osigurati ishranu za porodicu, osigurao status kod Boga dragog djela, za koje će musliman, osim ovo[1]zemaljske, imati i vječnu nagradu. Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Nijedan musliman ne zasadi sadnicu ili posije žitaricu, a da sve što od tog pojedu ptice ili ljudi ili životinje, njemu ne bude upisano kao sadaka.”(Buharija i Muslim) Džabir ibn Abdullah, r.a., kaže: “Rekao je Božiji Poslanik, a.s.: ‘Nema muslimana koji zasadi sadnicu, a da mu se ono što se s nje pojede neće računati kao sadaka, i ono što se s nje ukrade kao sadaka, i ono što s nje zvijeri pojedu kao sadaka i što s nje ptica pojede je sadaka, a ako neko uzme s nje neki dio, njemu će to opet biti sadaka.” (Muslim) Interesantno je da je Vjerovjesnik, a.s., uvjetovao nagradu za kultivisanje zemlje islamom, pa je istakao da će svaki musliman, a ne svaki čovjek, imati nagradu za to. Tome je razlog činjenica da bi svaki musliman trebao biti svjestan Božije svemoći koja se očituje u spuštanju kiše s neba, klijanju i nicanju bilja te raznovrsnosti plodova koji su dati čovjeku na upotrebu. Kur’an vrlo često ističe tu istinu Neka čovjek pogleda u hranu svoju. Mi obilnu kišu prolijevamo, zatim zemlju na pukotine cijepamo, i činimo da iz nje žito nikne, i grožđe i povrće, i masline i palme i bašče guste i voće i trave, na uživanje vama i stoci vašoj. (‘Abese, 24-32) “Kažite vi Meni: šta biva s onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo, možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali: ‘Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni.’ Kažite vi Meni: vodu koju pijete, da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo je slanom učiniti, pa zašto niste zahvalni.”’ (El-Vaki‘a, 63-70)

Upravo su priznavanje Allahovih blagodati, zahvalnost na njima i njihovo dijeljenje s drugim ljudima, uzroci koji dovode do povećanja imetka, dok nezahvalnost, škrtost i sebičnost vode ka propasti. Allah, dž.š., nam navodi nekoliko slučajeva ljudi koji nisu bili zahvalni Njemu, i nisu smatrali plodove s njiva Božijim blagodatima, već svojim uspjehom, što je dovelo do potpunog uništenja njihovih prinosa. “Navedi im kao primjer dva čovjeka: jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili. Oba vrta davala su svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz njih smo rijeku proveli. On je i drugih plodova imao, i reče drugu svome, dok je s njim razgovarao: ‘Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!’ l uđe on u vrt svoj, čineći nasilje sebi, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će Smak svijeta ikada doći, a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći. Drug njegov mu, dok su razgovarali, reče: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga Koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio? Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svom ne smatrim ravnim nikoga. A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ‘Mašallah! Moć je samo u Allaha!’ Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje rodna nego u tebe, pa Gospodar moj može mi bolji vrt od tvog dati, a na tvoj nepogodu s neba poslati, pa da ostane samo klizava ledina bez ičega, ili da mu voda u ponor ode, pa da je ne mogneš naći nikada.’ I propadaše plodovi njegovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je na njega utrošio, a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim i govoriše: ‘Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga.’” (El-Kehf, 32-42)

Prirodne se nepogode u posljednje vrijeme sve češće dešavaju. Čovjekovo bezobzirno raspolaganje prirodnim resursima i njihovo trošenje je, uz opijenost sobom i vjerovanje da smo mi a ne Allah, dž.š., zaslužni za bogatstvo i obilje plodova, osnovni uzrok tome. O ovome bi svakako trebalo razmisliti.

 

PRIČA O GLASU U OBLAKU

Ispravan obrazac ponašanja zemljoradnicima ponudio je Vjerovjesnik, a.s., divnom pričom koja na vrlo jednostavan i svima razumljiv način ukazuje na pravilan pristup. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., jednom prilikom ispričao sljedeću priču: “Dok je neki čovjek bio u pustinji, čuo je glas sa neba koji naređuje oblaku: ‘Zalij njivu tog i tog.’ Oblak se pomjerio i izlio vodu na neki kamenjar. Sva kišnica slila se u jarugu. Čovjek je pratio kuda voda teče dok nije, prateći je, došao do nekog čovjeka koji je stajao pored svoje njive i motikom razgrtao vodu. Čovjek koji je pratio oblak, upita zemljoradnika: ‘Allahov robe, kako se zoveš?’ On reče: ‘Tako i tako’, ponavljajući ime koje je on čuo iz oblaka. ‘A zašto me pitaš o mom imenu?’, reče zemljoradnik. ‘Čuo sam glas iz oblaka, iz kojeg je ova voda, kad kaže: ‘Zalij njivu tog i tog’, tj. tvoju njivu. Šta ti radiš s plodovima od nje?’ - upita čovjek. ‘Pošto si to rekao, kazat ću ti šta radim. Plodove koje dobijem od nje izmjerim, pa trećinu od toga podijelim kao sadaku, drugu trećinu pojedemo moja porodica i ja, a treću trećinu utrošim na njivu’, odgovori zemljoradnik.’” (Muslim)

 

RUKA KOJU VATRA NEĆE PRŽITI

Allah, dž.š., i ovog proljeća zemlju je učinio plodnom, toplom i spremnom da primi sjeme koje ćemo, ako Bog da, u nju zasijati. Brojni su stanovnici Bosne i Hercegovine koji žive od zemljoradnje, voćarstva i stočarstva. Njihove ruke će i ovog proljeća ogrubjeti od žuljeva zbog napornog rada u polju. Ipak, islam pruža utjehu za težački život i nudi lijepi Džennet svima koji u rađanju, nicanju i ljepoti žita, voća i povrća vide Allahovu svemoć, pa im to poveća vjerovanje. Allahov Poslanik, a.s., jednom prilikom zapazio je na ruci Sada ibn Muaza žuljeve, pa kada ga je upitao za to, on mu je odgovorio: “To su tragovi motike. Obrađujem zemlju i hranim svoju porodicu.” Vjerovjesnik, a.s., tada ga uze za ruku i reče: “Ovu ruku vatra neće pržiti!” (Mehmed Handžić, “Studije iz šerijatskog prava”, Izabrana djela Mehmeda Handžića, knj. 5, Sarajevo 1999., str. 193-194.)

Autor: Elvir Duranović

Takvim, 2007.