Kur'an-i kerim je objavljen nepismenom Vjerovjesniku i nepismenom narodu. Osim usmenog prenošenja i pamćenja, oni nisu imali druge vidove pismenosti. Imali su umijeće govora kojim su prenosili svoja mišljenja i stavove. Teško je opisati ovu vrstu umijeća, vidove njegove mudrosti, vrste kazivanja i genealogije. U ovo je uključen i mali broj bajki. Njihov govor je bio stvarnog i prenesenog značenja, doslovan i alegoričan, koncizan i opširan.

Kada ashabi – Allah njima zadovoljan bio – ne bi našli objašnjenje u Kur'anu niti ga “uzeli” od Allahovog Poslanika, oslanjali bi se na svoje slobodno promišljanje i misaone aktivnosti, i to samo u slučaju onoga što zahtijeva takav tretman.

U skladu sa Allahovim običajem slanja poslanika, Kur'an je objavljen na arapskom jeziku i u njegovim stilskim kompozicijama: “Mi nismo poslali nijednog poslanika a da nije zborio jezikom svoga naroda, da bi mu objasnio.”  (Ibrahim, 4). Kur'anske riječi su arapskog jezika, izuzev nekolicine njih, o kojima se razilaze mišljenja učenjaka. Jedni kažu da su to poarabljene riječi koje su preuzete iz drugih jezika, ali su ih Arapi prilagodili pravilima arapskog jezika te su tako, po upotrebi, postale arapske; drugi, pak, vele da su to čisto arapske riječi. Na kraju krajeva, jezici tih naroda su ih upotrebljavali. Ali bilo kako bilo, ove strane riječi ne izvode Kur'an iz ruha arapskog jezika.

Kur'an u svom stilu koristi stvarno i preneseno značenje, doslovan i alegoričan govor, koncizni i opširni način izlaganja na način kako se Arapi izražavaju, s tim da Kur'an – svojim uzvišenim značenjima, koje poznaje i u drugim vrstama govora koje oni nisu poznavali -nadvisuje bilo koji arapski govor, a sve u skladu sa 'idžazom, zato što je bit Kur'ana od Mudrog i Sveznajućeg.

Razumijevanje Kur'ana od strane Vjerovjesnika, s. a. w. s., i ashaba

Posve je prirodno da je Vjerovjesnik, a, s., razumijevao Kur'an općenito i do u detalje, nakon što ga je Allah, dž. š., opskrbio pamćenjem i objašnjenjem: “Naše je da ga saberemo, da bi ga ti učio! A kad ga učimo Mi, ti učenje njegovo prati, a potom, Naše ga je zbilja i objasniti!” (El-Qijame, 17-19). Kao što je prirodno da su ga i ashabi razumijevali u cjelini, s obzirom na njegovo vanjsko značenje i njegove propise. Njihovo, do u detelje poznavanje kur'anskih propisa i profinjenosti njegovih unutarnjih značenja, koja im nisu bila skrivena, nije bila stvar olakšice. Oni to nisu mogli znati samo zato što su poznavali jezik Kur'ana, naprotiv, morali su istraživati, teoretski proučavati i pitati Vjerovjesnika, s. a. w. s., za ono što im je bilo problematično razumjeti. To zato što u Kur'anu ima sažetih/konciznih, teško shvatljivih i nejasnih ajeta. Osim toga, morali su poznavati i druge stvari na koje su se oslanjali.

Ne slažem se sa Ibn Khaldunom koji u svojoj “Muqaddimi” kaže: “Kur'an je objavljen na arapskom jeziku i prema stilovima stilistike Arapa. Svi oni su ga razumijevali, znali njegova značenja, pojedinačna i kontekstualna.” Zbilja, ne slažem se s ovim mišljenjem, jer objavljivanje Kur'ana na arapskom jeziku ne podrazumijeva da su svi Arapi razumijevali njegova pojedinačna i kontekstualna značenja. Najbolji dokaz tome je ono što danas zapažamo kad su posrijedi knjige napisane na različitim jezicima i nemogućnost mnogih baštinika tih jezika da razumiju ono što je saopćeno u njihovom vlastitom jeziku. Dakle, razumijevanje ne počiva samo na činjenici poznavanja jezika, nego onaj ko proučava značenja i istražuje ih, mora da posjeduje posebnu intelektualni nadarenost, koju će uskladiti sa nivoom knjige i snagom njene kompozicije.

Razlike ashaba u razumijevanju Kur'ana

Ukoliko se vratimo u vrijeme ashaba, zapazit ćemo da oni nisu bili na istom nivou razumijevanja kur'anskih značenja, zapravo, stupnjevi njihova razumijevanja su bili različiti; ono što je jednima bilo problematično, drugima je bilo jasno. Ovo nas vraća na različitost u njihovim intelektualnim kapacitetima, različitost u poznavanju onogo što sadrži Kur'an od prilika i okolnosti – i više od toga – oni nisu imali isti nivo poznavanja značenja riječi koja leksika tvori. Neka leksika Kur'ana nije bila poznata ashabima i u ovome, naravno, nema neke štete, jer obuhvatiti jezik može samo bezgrješni, a nijednom pojedincu iz bilo kojeg naroda nije dato da poznaje sve riječi svog jezika!

Kao potvrdu toga navodimo ono što prenosi Ebu 'Ubejde, u djelu “El-Feda'il” , od Enesa da je 'Umer b. el-Khattab proučio na minberi ajet: “We faakiheten we ebbaa” ('Abese, 31) i rekao: “Ovo el-fakihetu znamo šta znači – voće – ali šta je ebba?!” Zatim 'Umer reče u sebi: “Ovo je, 'Umere, zbilja usiljenost!” - kao i što se prenosi da je 'Umer na minberi pručio: “Ew je'khudhehum 'ala tekhawwuf/Ili da ih neće, sve malo-pomalo, kažnjavati?! “(En-Nahl, 47) a zatim upitao prisutne o značenju riječi tekhawwuf, pa mu je neki čovjek iz plemena Hudhejl odgovorio: “Et-Tekhawwuf kod nas znači et-teneqqus/ (postepeno) umanjivanje.” A potom je spjevao stihove u kojima se spominje riječ et-tekhawwuf.

Ebu 'Ubejde, također, prenosi od Mudžahida a on od Ibn 'Abbasa da je rekao: “Nisam znao šta znači sintagma fatiru's-semawat dok mi nisu došla dva beduina i počela se prepirati o jednom bunaru. Jedan je rekao: 'Ja sam ga oblikovao (Ene eftartuha)!' – a drugi. 'Ja sam ga započeo (Ene ibte'de'tuha)!'“

Prema tome, ako je 'Umeru b. El-Khattabu bilo skriveno značenje riječi el-ebbu i et-tekhawwuf, za čije je značenje druge pitao, a Ibn 'Abbasu – koji je tumač Kur'ana – nije bilo jasno značenje riječi fatir, dok nije čuo od drugih – zašo bi ostali ashabi bili izuzetak” ?!

Nema sumnje da su mnogi od njih znali općenito značenja ajeta: Bilo im je dovoljno, npr. iz Allahovih Riječi: “I voće, i piće.”  ('Abese, 31) da spoznaju kako postoje brojne blagodati kojima ih je Allah obdario. Nisu držali neophodnim detaljno razumijevanje značenja ajeta ako je intencija očito jasna.

Šta bi rekao Ibn Khaldin na ono što prenosi El-Bukhari o 'Adijju b. Hatimu koji nije razumio značenje ajeta: “I jedite i pijte sve dotle dok vam ne bude razgovijetna bijela nit od crne niti svitanja!”  (El-Beqare, 187.), pa je uzeo dva konca, bijeli i crni, i kada je jedan dio noći prošao, gledao je u njih ali ih nije razlikovao. Kada je svanulo, ispričao je Poslaniku, a. s., o tome, a on mu je rekao da je to usko razumio te mu kazao pravo značenje.

Istina je, dakle, da su se ashabi – Allah njima zadovoljan bio – razlikovali u moći razumijevanja Kur'ana i objašnjenju njegovih značenjskih intencija. To je, kao što smo već istakli, vodilo do njihovih međusobnih razlika u pretpostavkama ili uvjetima razumijevanja. Oni su se razlikovali i po znanju svoga jezika; neki od njih su bili dobro upućeni u u neobičene/čudesne riječi arapskoga jezika, drugi, pak, nisu; jedni su neprestano drugovali da Vjerovjesnikom, a. s., pa su znali povode objavljivanja koje drugi nisu mogli znali. Ovome treba dodati i to da ashabi, po svojim naučnim nivoima i intelektualnoj nadarenosti, nisu bili jednaki, štaviše, u tome su se dobro razlikovali.

Mesruq je rekao: “Družio sam se sa ashabima Muhammeda, s. a. w. s., i uvidio sam da su oni poput rječice; rječicu prenosi čovjek, dva, deset ili stotinu njih; da je prenose i stanovnicima nebesa, potekla bi!”

To je tako... Ibn Qutejbe, koji je nekoliko stoljeća prethodio Ibn Khaldunu, kaže: “Arapi nisu jednaki u spoznaji svega onoga što je prisutno u Kur'anu od neobičnih i manje jasnih riiječi; neki su u tome prednjačili nad drugima.”

Očigledno je da je Ibn Khaldun idealizirao kada domalo poslije navedenih riječi kaže: “Vjerovjesnik, s. a. v. s., je objasnio sažete ajete, razlikovao derogirajuće i derogirane ajete i o tome upoznao svoje ashabe, oni su poznavali povode Objave i njene okolnosti, prenoseći to od njega...”

Ovo stanovište jasno ističe da Arapima u spoznaji značenja Kur'ana nije dovoljno samo poznavanja njegova jezika, zapravo u mnogo slučajeva imali su potrebu da se obrate Poslaniku, a. s.

Izvori tefsira u ovom vremenu

Ashabi su se u tumačenju Kur'an-i kerima oslanjali na slijedeće izvore:

1. Kur'an-i kerim,

2. Vjerovjesnik, s. a. w. s.,

3. slobodno promišljanje (idžtihad) i dedukcija (istinabat),

4. Sljedbenici Knjige: jevreji i kršćani.

(...)

Dokazi onih koji smatraju da je Vjerovjesnik, a. s., objasnio sva značenja Kur'ana:

1)           Allahove Riječi: “A i tebi Kur'an objavljujemo da bi ljudima objasnio to što im se objavljuje, a i da bi oni razmislili.”  (En-Nahl, 44). Pojam objašnjenja (bejan) u ovom ajetu obuhvaća objašnjenja Kur'ani-i kerima kao i njegovih riječi. Allahov Poslanik je objasnio sve riječi Kur'ana, i otuda je nužno da je, također, objasnio i sva njegova značenja. U suprotnom, uskratio bi objašnjenje kojim ga je Uzvišeni Allah, dž. š., zadužio.

2)           Ono što se prenosi od Ebi 'Abdurrahman es-Sullemija, koji je rekao: “Kazivali su nam oni koji su nas podučavali Kur'anu, kao što su 'Uthman b. 'Affan, 'Abdullah b. Mes'ud i dr., da oni, kada su pamtili od Vjerovjesnika, a. s., po deset ajeta ne bi prelazili na druge ajete dok tih deset ajeta ne bi naučili i u djelo proveli. Oni su govorili: “Podučili smo se zajedno Kur'anu, znanju i praksi!”

Zato su oni i dugo vremena proveli učeći sure napamet. Imam Malik u “Muwetta'u” kaže da je Ibn 'Umer suru El-Beqare učio napamet osam godina. Ono što je ponukalo ashabe na takav postupak su ajeti Allahove Knjige: “Knjiga koju tebi objavljujemo blagoslovljena je da bi oni razmišljali...” (Sad, 29) – jer nije moguće razmišljanje o ajetima bez promišljanja njegovih značenja – “Doista, objavljujemo je Mi kao Kur'an na arapskom jeziku da biste shvatili!” (Jusuf, 2) – a shvatanje govora podrazumijeva njegovo razumijevanje! Poznato je da se svakim govorom želi postići razumijevanje njegovog značenja, a ne samo njegovog verbalnog iskaza.

3)           Uobičajeno je da neki ljudi ne mogu čitati neke knjige iz određenih naučnih oblasti, kao što su knjige iz oblasti medicine, matematike, sve dok se one ne objasne. Pa kako, onda, da to ne bude slučaj sa Allahovom Knjigom u kojoj je zaštita ljudima, uspjeh i spas na obadva svijeta?!

4)           Ono što prenose imam Ahmed i Ibn Madže od 'Umera, r. a., da je rekao: “Od onoga što je posljednje objavljeno od Kur'ana je i ajet o kamati, a Allahov Poslanik je umro prije nego što ga je protumačio.” Ovo, po svom smislu, ukazuje da je Vjerovjesnik, a. s., tumačio ashabima ono što je objavljivano, i samo ajet o kamati nije uspio protumačiti zbog brzog preseljenja nakon njegovog objavljivanja, a u protivnom i on bi bio protumačen.

Dokazi onih koji smatraju da JE Vjerovjesnik, a. s., svojim ashabima objasnio mali broj značenja Kur'ana

Zagovornici ovog mišljenja to dokazuju na slijedeći način:

 

  • onim što prenosi El-Bezzaz da je 'Aiše, r. a., da je rekla: “Allahov Poslanik je protumačio svega nekoliko ajeta iz Kur'ana, onako kako ga je Džibril podučio.”

 

  • nemoguće je da Vjerovjesnik, a. s., objasni sva značenja Kur'ana, osim nekoliko njegovih ajeta. Znanje se derivira uz pomoć pretpostavki i dokaza, a Allah, dž. š., nije naredio Svome Vjerovjesniku da odredi značenje svih ajeta Kur'ana kako bi ljudi razmišljali o Njegovoj Knjizi;

 

  • da je Allahov Poslanik ashabima objasnio sva značenja Kur'ana, onda njegova dova za Ibn 'Abbasa - riječima: “Bože, podari mu razumijevanje u vjeri i poduči ga tumačenju (skrivenog)!” - ne bi imala smisla, jer obaveza Vjerovjesnika, a. s., da objasni ashabima sva značenja Kur'ana, stavlja ih u jednaku poziciju spram spoznaje njegovog tumačenja. Ali, zašto je Ibn 'Abbas posebno spomenut u dovi?!

(...)

Treći izvor tefsira u vrijeme ashaba – slobodno promišljanje i deduktivno zaključivanje

Kada ashabi – Allah njima zadovoljan bio – ne bi našli objašnjenje u Kur'anu niti ga “uzeli” od Allahovog Poslanika, oslanjali bi se na svoje slobodno promišljanje i misaone aktivnosti, i to samo u slučaju onoga što zahtijeva takav tretman. Ono što su mogli razumjeti samim poznavanjem arapskog jezika, za njegovo razumjevanje nisu zahtijevali misaonu aktivnost. To se podrazumijevalo samim time što su oni čisti Arapi, koji su poznavali arapski jezik i njegovu upotrebu u iskazu. Poznavanje leksike arapskog jezika i njeno značenje temeljili su na džahilijjetskom (prijeislamskom) pjesništvu, koje predstavlja, kako je rekao 'Umer, r. a., “arhiv Arapa/diwanu'l-'areb.”

(...)

Autor: Dr. Muhammed Husejn edh-Dhehebi (Ez-Zehebi) "Prva etapa u tefsiru - tefsir u vrijeme ashaba"

Preveo: Almir Fatić

(Et-Tefsiru we'l-mufessirun, I, Kairo, Mekteba Wehbe, 1995, 37-42, 54-56, 62, 101-105.)